Saša Drach: Dnevnik bez reda

Osobna iskaznica, bolje DNK, svakih ozbiljnijih i trajnijih novina, koje polažu pravo na neku tradiciju, u malim je, skoro nevidljivim rubrikama. U beogradskoj je Politici, tako, valjda i pola stoljeća, na istoj stranici, u istome formatu, istoga dana u tjednu, objavljivana pasica Disneyjevog stripa. Bila je to politička i kulturna legitimacija ovih, uz izuzetak sramotne Miloševićeve ere, bez ozbiljnije konkurencije najozbiljnijih i najboljih južnoslavenskih novina, na tom se stripu stvarala tradicija, na njemu su se odgajali naraštaji srpske i jugoslavenske dječurlije. Sličnu ulogu, premda u mnogo kraćem razdoblju, u novija hrvatska doba imala je, recimo, kolumna Krešimira Fijačka, na posljednjoj stranici Vjesnika. Moglo bi se, bez puno grizodušja, kazati da Vjesnik nije ugašen kada su ga, formalno, u provaliju gurnuli ministar financija Slavko Linić i resorna mu ministrica Andrea Zlatar, nego je nestao kad i ta Fijačkova kolumna. Bila je to posljednja mala forma, svakodnevna žurnalistička piruetica, zbog koje smo kupovali ovaj list. Ili, recimo, strip-karikatura Ice Voljevice, s posljednje stranice Večernjaka, ukinuta kada je dežurnome uredništvu zasmetao muhamedanski prizvuk u imenu i prezimenu tog doajena hrvatske kulture. Ili “Pometova pošta”, u Slobodnoj Dalmaciji. Ili, posljednji primjer, “Ajme meni” Ćiće Senjanovića, aforistična kolumna s posljednje stranice Novoga lista, ukinuta s prvim danom nove, 2013…

Razlozi zbog kojih nestaju ovakve rubrike uglavnom se tiču velikih uredničkih ambicija, kao i ideje, uglavnom i uvijek pogrešne, da se novine čitaju zbog urednika, a ne zbog autora. Ali ima tu i olakotna okolnost: samo čitatelji, a nikada novinari, urednici, insajderi, osjećaju koliko su važne te male, svakodnevne autorske rubrike. Kada neka od njih nestane, određen broj ljudi prestaje kupovati novine. U njima se, u tim malim novinskim formama, sahranjuju naši dnevni listovi, a ponekad i cjelokupni povijesni periodi, političke i kulturne ere, porodične historije, ljudski životi… Znali su to u Politici, kada su toliko dugo objavljivali Walta Disneyja. Na kraju, ukinut će ga jer će, u vrijeme sankcija protiv Miloševićeva režima, ostati bez autorskih prava.

Saša Drach godinama je, u subotnjem Magazinu Jutarnjeg lista, objavljivao “Dnevnik bez reda”, rubriku sačinjenu od dnevničkih fragmenata, posvećenih predstojećem tjednu, koje su prethodnih godina, desetljeća i stoljeća ispisivali naši i strani dnevničari i kroničari, pisci, umjetnici, političari, znanstvenici, zgubidani, pametni i nepametni ljudi, grickajući tako dane vlastitih života i bilježeći određeni povijesni, kulturni ili sasvim privatni trenutak. Drach je tom poslu pristupio vrlo prilježno, ali, naravno, njegov rad ostajao je gotovo sasvim neprimijećen. Ne samo unutar jedne novinske redakcije, nego i među novinskim čitateljstvom. Nitko se na njegovu rubriku ne bi javno referirao, nisu stizali pisani demantiji, niti bijesni komentari, a nije, valjda, bilo ni onih koji bi se osjetili uskraćenima jer fragmenti njihovih dnevnika nisu našli mjesto na stranicama Magazina. Tako to biva, tako i mora biti, jer ovakve rubrike služe tome da se pročitaju za prvom jutarnjom kavom, u kratkom preletu preko novinske stranice, često i kao prvi sadržaj koji se uopće pročita, a zatim se nastavlja dalje. O pročitanom se ne misli, ono, međutim, ulazi u svijest i u podsvijest, kao pasica Disneyjevog stripa, i pojavi se, možda, na površini nakon što proteknu godine i desetljeća, naizgled slučajno, da čovjek i ne zna kako se sjetio nekih riječi, gdje ih je i kada pročitao. Rubrika Saše Dracha je, naprosto, na savršen način sublimirala smisao i bit ove vrste novinskih tekstova, ove novinske forme i žanra. Jednom, kada je u velikome čišćenju, pospremanju i redizajniranju nestalo “Dnevnika bez reda”, kao čitatelj sam to primijetio, i znao sam da će brojni čitatelji koji ništa ne znaju o tehnologiji i proceduri nastajanja novina ukidanje Drachove rubrike vrlo bolno osjetiti. Ali u tome, možda, leži i razlog što uredničkih ambicija u novinama nikakvih nemam.

Prije nekoliko dana, a desetak godina po ukidanju novinske rubrike, Saša Drach je objavio knjigu “Dnevnik bez reda” (izdavač Sandorf, Zagreb), u kojoj je, iznimno akribično, priređivački skoro virtuozno, sakupio fragmente objavljivane u Jutarnjem listu, pridodao im nekolicinu novih, i organizirao svezak po principu kalendarske godine. Ako je rubrika bila neprimjetna, jer joj je takav bio i smisao, knjiga djeluje impresivno i, sadržajem, vrlo primjetno, preuzetno na način onih starinskih antologija aforizama, sastavljanih u vrijeme kada su ljudi imali više vremena, te su se ozbiljnije i temeljitije bavili svakim, pa i onim najuzaludnijim poslom. Po takvim knjigama se, međutim, prepoznaje protežnost i urednost neke kulture. Hrvatskoj uskogrudosti i šlamperaju, Drach će poslužiti kao dobar i vrijedan izuzetak.

Dijaristička, dnevnička proza zna biti snažna i uzbudljiva na način najbolje fikcionalne proze, a da, istodobno, sačuva svakodnevnost, da sačuva strast za prolaznost, za sitnicu i za lahki protok vremena, kakvu imaju novine. Dnevnici su, kao i dnevne novine, ukotvljeni u kalendarima, i to ih čini lakočitljivima, čak i kada nisu olako pisani. Otud magična privlačnost Gombrowiczevih, Krležinih ili Frischovih dnevnika, otud Josip Horvat i njegovo veliko zagrebačko dnevničarenje pod vladavinom Ante Pavelića i njegove kleroustaške bande. Saša Drach umio je, u svojoj knjizi, sačuvati tu bit velikoga dnevničarenja, ali joj i pridodati ponešto od niskoga registra i stila, od suhog lišća vremena, od prhuti iz lavljih griva, što je ovoj knjizi dalo pomalo borgesovski, pomalo barabski, a pomalo, bogme, i posve drachovski štih.

“Dnevnik bez reda” valja odmah kupiti, držati ga uz postelju, ili na noćnome ormariću, gdje je Tuđman držao Aralicu, pa pred svaki dan pročitati aktualni nadnevak. Ne služi to zarad proročanstva ili kakve para-horoskopske praznovjerice. Naprosto, život nam duže traje ako si svakoga jutra osvijestimo koji je dan i datum. A ja ću sad, nasumce, otvoriti Drachovu knjigu, i citirati, nasumce, prvi fragment. Knjiga se otvorila na 25. kolovozu: “Na satu malene postaje prošlo je jedanaest. Krenuh pješke do hotela. Oćutio sam, kao i uvijek, onu rezignaciju i olakšanje što ih u nama izazivaju dobro poznata mjesta. Široka ulazna vrata u ogradi bila su otvorena. Zgradu je obavijao mrak. Stupio sam u predvorje, gdje su se u blijedim zrcalima ponavljale biljke iz salona. Vlasnik me, začudo, nije prepoznao i pružio mi je knjigu za upis gostiju. Dohvatio sam pero s pulta, umočio u brončanu mastionicu i, prignuvši se nad otvorenu knjigu, doživio prvo u nizu iznenađenja što će uslijediti te noći. Moje ime već je bilo upisano. Tinta se još nije osušila.” Nadnevak je iz 1983, autor na kojeg se knjiga slučajno otvorila Jorge Luis Borges.

Miljenko Jergović 07. 01. 2013.