Kronika intimnog čitanja 2012.

U 2012. veći je dio ozbiljne beletrističke produkcije u Hrvatskoj objavio samo jedan izdavač: zaprešićka Fraktura. Irena Lukšić je unutar Disputa nastavila svoju autorsku kolekciju “Na rubu klasika”, a pred kraj godine iz mrtvih se podigla naklada Vuković&Runjić, objavivši nekoliko vrijednih knjiga. Pored Frakture, godinu je obilježila Fibra, izdavač strip albuma i grafičkih novela, jedan od rijetkih nakladnika, ili općenito hrvatskih kulturnih institucija, koja radi po literarnim, grafičkim i kulturnim standardima Europe.

Pri izboru knjiga koje su obilježile godinu – uz jedan izuzetak o kojem će biti riječi – držao sam se načela koje mi se učinilo notornim: izabrao sam samo naslove koje sam pročitao. Uz ovaj izbor bi, naravno, mogao ići i izbor najgorih knjiga 2012, koje sam također pročitao ili sam odustao nakon dvadesetak jedva pročitanih stranica. Jedino što ne bih spominjao ni na jednoj, ni na drugoj listi jesu knjige koje nisam čitao.

Pođimo od onoga što se, navodno, ne čita, a što je, opet navodno, znamenita vrednota hrvatske književnosti, dakle od pjesništva. Sve tri knjige koje su obilježile 2012. izdane su krajem godine. Ivica Đikić objavio je “Ostatak svijeta” (Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb), zbirku narativnih, uglavnom zavičajnih, hercegovačkih, duvanjskih i gastarbajterskih pjesama, koja se bavi jednom od temeljnih tema europskoga poslijeratnog pjesništva: fiksiranjem osobnih i društvenih identiteta, domovinstvom i bezdomništvom. Lijepo napisana, s osjećajem za jezik i njegovu cjelovitost, Đikićeva je zbirka jedna od rijetkih hrvatskih pjesničkih knjiga u posljednjih dvadesetak godina (izuzmemo li Marunu, Gudelja, i koga još?), koja u poeziji ne nalazi tek lijepo slaganje riječi i njihovo raspoređivanje u stihove, nego u poeziji traži i uvijek nalazi – osobnu traumu. “Ostatak svijeta” je čeprkanje po živim ranama jednoga svijeta, osobnog i zavičajnog.

Anka Žagar je objavila knjigu izabranih pjesama “Crta je moja prva noć” (Matica hrvatska, Zagreb, izbor Zvonimir Mrkonjić). Socijalno distancirana, skoro nevidljiva, Anka je, možda, jedan od najvažnijih pjesnika naših jezika (hrvatskoga i drugih koji se preko hrvatskoga skroz razumiju, uključujući i srpskohrvatski). Ona ne piše narativnu poeziju, niti žensku i ljubavnu liriku, ne blebeće metatekstualno ni intertekstualno, ne piše intelektualno ni uzvišeno, nego naš jezik pretvara u svoj jezik, koji zatim, u pjesmi, funkcionira kao neka nova, drukčija struktura, u igri nekih novih i drukčijih značenja. Pjesme Anke Žagar su kao stećci, kao ornamenti na perzijskim ili na pirotskim ćilimima, estetske činjenice posebne i vrlo zasebne vrste. “Crta je moja prva noć” nije debela, ni raskošna knjiga. Neće biti čitana, o njoj će se teško govoriti, ali je važna onoliko koliko jednome jeziku poezija može biti važna.

Treću, i najvažniju, knjigu potpisuje Petar Gudelj. Antologija usmene lirske poezije, koja ne vodi računa o nacionalnim prijeporima i svađama oko toga čije je što, nego tretira sve ono što je hrvatsko, bosansko, crnogorsko i srpsko, pod naslovom “Kad se sunce ženilo” (Školska knjiga, Zagreb), jedna je od onih knjiga koje njihov autor sastavlja cijeloga svog života i koje su, na neki način, njegovo zrcalo i autobiografija.

Standarde hrvatske proze nadmašuje i u svakom pogledu iznevjerava Tatjana Gromača, romanom “Božanska dječica” (Fraktura, Zaprešić). Elegantno napisana, fragmentarno strukturirana, ogoljena poput bedrene kosti iz masovne grobnice posljednjega rata, Gromačina knjiga, bez utjehe u humoru, cinizmu ili intelektualnim uopćavanjima, svjedoči najtraumatičnije osobno i društveno iskustvo, zadire u središte bola i ludila, u čistu ljudsku tugu. Takve se knjige ne pišu da bi ih se slavilo u jednoj sezoni. “Božanska dječica” vrlo je lokalna knjiga. Po tome je, i po traumi, tako silno europska, a tako malo hrvatska. Naravno, ako se hrvatska književnost mjeri standardima Zareza, HTV-a, Večernjeg lista ili Ministarstva kulture…

Steve Sem-Sandberg je roman “Ubogi u Lodzu” (Fraktura, Zaprešić) napisao s vremenskom, prostornom pa i kulturnom distancom u odnosu na temu. Švedski pisac iščitao je dokumentarne kronike židovskoga geta u Lodzu i pokušao rekonstruirati ulogu Chaima Rumkowskog, o čijoj se kotroverzi izgovore riječ-dvije na marginama svih velikih rasprava o holokaustu u posljednjih pedesetak godina, uključujući i jeruzalemsko suđenje Adolfu Eichmannu. Sem-Sandbergova knjiga teška je, mračna i hladna. “Ubogi u Lodzu” vrijedno su književno djelo, ali ono što čitatelja u toj knjizi opčinjava i mori veće je, ili možda manje, od književnosti. Ona je život, smrt i zlo. Dragocjen prijevod Željke Černok.

Knjigu Petera Nadasa “Paralelne pripovijesti” (Fraktura, Zaprešić) još uvijek nisam pročitao niti do pola, ali mi je dovoljno da znam ovo: zahvaljujući i prijevodu Xenie Detoni riječ je o jednoj od najvažnijih knjiga godine, ali i knjizi oko koje će, među njezinim stvarnim čitateljima, biti itekakvih nesporazuma. Tisuću i šesto stranica, prostorno i kronološki nepovezanih poglavlja, u sporom ritmu i dugim pasažima kada se ništa ne događa, ali čovjeka silno zanima što će biti dalje (efekt kao u filmovima Bele Tarra), sve puno tvrde, nagoviještene, neostvarene, surove i sirove tjelesnosti i seksualnosti, i historije dvadesetog stoljeća u kojoj, zapravo, nema nikakve historije, “Paralelne pripovijesti” po svoj će prilici izazvati dvije vrste reakcija: oni koji će odustati nakon deset, sto ili tisuću stranica teško će shvaćati čime su toliko oduševljeni oni drugi, koje je Nadasov tekstualni monstrum progutao već na prvim stranicama. Osobno i bez ostatka, pripadam drugoj vrsti čitatelja. Dugo već nisam čitao tako intenzivan prozni tekst.

Krajem godine je objavljena i biografija Josifa Brodskog, ruskoga emigrantskog pisca Leva Loseva, s podnaslovom “Pokušaj literarne biografije”. Knjigu je iz rukopisa prevela Irena Lukšić. Autor je vrlo vješto i kompetentno uspio sučeliti pjesnikovu biografiju s njegovim pjesništvom. Osim što će to biti zanimljivo onima koji vole Brodskog i njegovu na naše jezike često i dobro prevođenu poeziju, knjiga može poslužiti i kao uzor traganja za biografskim motivima, razlozima i povodima u nečijem književnom djelu. Pritom, Losev je ispisao i niz neočekivanih pa i zabavnih epizoda i anegdota iz pjesnikova života. Recimo, kako je krajem šezdesetih Brodski iz Lenjingrada slao Nabokovu svoje pjesme na ogled, i kako mu je Nabokov zauzvrat u Lenjingrad slao prave američke – traperice. Slabije je i površnije napisan kraj knjige, u kojem se Losev bavi posljednjim desetljećem života Josifa Brodskog. Kao da je nakon pada Berlinskog zida izgubio razloge i motive za njegovu biografiju.

Semezdin Mehmedinović u knjizi “Autoportret s torbom” (Fraktura, Zaprešić) jednako jednostavno piše i crta. Rečenice su to koje bi, uglavnom, mogao razumjeti i svaki strani govornik naših jezika, a shvatio bi ih i kakav nekvalificirani radnik iz unutrašnjosti, koji je pred novu 2013, u sibirskim radnim uvjetima, gradio Bandićeve fontane. Ali, za vraga, načitanijima je, katkad, najteže shvatiti ono što ima potrebu biti jednostavno. Ove male povijesti, ova autobiografija sitnoga, ova kronika trenutka, između ostaloga na genijalan način pokazuje koliko jezik može biti jednostavan i koliko dramatike ima u običnom. Kao DNK šifra u stanici čovjekova tijela, u svakom Mehmedinovićevom fragmentu upisana je cijela njegova biografija.

Knjiga Ahmeta Hamdija Tanpinara “Pet gradova” (Antibarbarus i Sa(n)jam knjige u Istri) objavljena je u prijevodu zagrebačkih studenata turkologije, koji je redigirala, ujednačila i popratila napomenama njihova profesorica Marta Andrić, a iznad svega je – i kao ravnopravni suprevoditelj – stajao utemeljitelj zagrabačke turkologije Ekrem Čaušević. “Pet gradova” je esejističko-prozna, nonfikcionalno-fikcionalna knjiga turskoga proznog klasika, u kojoj su ispričane priče o Ankari, Erzurumu, Konji, Bursi i Istanbulu. Tanpinarova pripovjedačka moć i strategija nemaju nikakve sličnosti s Nadasovim, ali magija im je zajednička. Uvjerljivost proznoga teksta ono je što se ne može dekonstruirati, svesti na stilske figure, na temu ili sadržaj. Neprocjenjivi su prevoditelji koji su u stanju u drugi jezik prenijeti uvjerljivost proznog teksta. U tome je važan razlog zbog kojega su Tanpinarova i Nadasova knjiga događaj godine u našemu malom i opustošenom jeziku.

Radovan Lorković, violinist i profesor glazbe, napisao je knjigu “Pozajići, Lorkovići, Melita i ja” (u privatnom izdanju Jakše Zlatara). Osim što je riječ o uzornoj biografiji pijanistice Melite Lorković i njezine porodice, ovo je jedna od rijetkih hrvatskih knjiga koje se na katarzičan, iskupljujući i osvješćujući način odnosi prema NDH i prema holokaustu i genocidu nad Židovima, Srbima i Romima, što ga je ustaška država počinila, pozivajući na suodgovornost sve rođene Hrvate. Vrijednost Lorkovićeve knjige se dugo neće moći mirno i razložno procjenjivati u Hrvatskoj. Kao, na svoj način, i Tatjana Gromača, Radovan Lorković je u kulturnom, književnom i svjetonazorskom smislu uzoran Europljanin, kao što je i njegovo djelo posve europsko. U tom smislu, na žalost, ta djela i njihovi autori strani su aktualnoj hrvatskoj kulturi.

Konzervativac i prilično iritantni antikomunist, britanski povjesničar Michael Burleigh napisao je “Treći Reich” (Fraktura, Zaprešić), novu povijest Hitlerove vladavine, u kojoj je izbjegnuta svaka anegdotalnost, infernalna spektakularnost i mračna privlačnost pripovijesti o nacističkoj Njemačkoj. Burleigh se, između ostaloga, svojski potrudio da čitatelju bude neugodno dok čita njegovu knjigu, te da se, na određen način, učini suučesnikom rekonstrukcije velikog zla. Osim toga, u “Trećem Reichu” nalazimo i niz novih činjenica ili podataka koje je osvijetlio tako što ih je doveo u drukčiji kontekst od uobičajenog.

Vera Horvat Pintarić, povjesničarka umjetnosti, likovna kritičarka, velika profesorica, ali i novinska spisateljica koja je formativno utjecala na moju generaciju rođenih u šezdesetima, naročito tekstovima koje je objavljivala u zagrebačkom Startu, objavila je 2012. dvije silno važne knjige. U prvoj “Kritike i eseji” (HAZU i EPH) su sabrani i u uzornu cjelinu uzidani tekstovi koje je pisala u rasponu od pedesetak godina, uključujući i one koji su nas, adolescente, formirali i oslobađali. Vera Horvat Pintarić autoritativna je, subjektivna i uvijek – do savršenstva – upojedinjena, sama poput biste narodnog heroja, nikad u krdu onih koji, sukladno slavnoj zagrebačkoj školi kolektivnog mišljenja, misle ovo ili ono. “Kritike i eseji” golema je, kabasta knjiga, a “Boris Bućan” (Naklada Vuković&Runjić) vjerojatno je, formatom, najmanja umjetnička monografija tiskana u Hrvatskoj u posljednjih dvadeset godina, s asketskim izborom slika, kratkim tekstom Vere Horvat Pintarić, te prijevodom na engleski. Dobro dizajnirano, jednostavno i elegantno, ovo nam djelo pokazuje koliko, u svojim najboljim izvedbama, knjiga može biti – umjetnički predmet. Na malome prostoru i tako jednostavno – da tu lijepu riječ ponovimo po stotinu puta, Vera Horvat Pintarić izvela je pokaznu vježbu iz lijepih umjetnosti.

Sedamdesetih, ili su to već bile osamdesete, Vera Horvat Pintarić je oslobađala strip od pedagoške stege i od terora akademskog ukusa. Pomalo zahvaljujući i njoj, Marko Šunjić danas je, sa svojom Fibrom, kreator elitne kulture i visokoga književnog i likovnog ukusa.

Među dvadesetak sjajnih izdanja Fibre u protekloj godini, vrlo sam subjektivno odabrao zbirku kratkih grafičkih priča Davida Mazzucchellija o Asteriosu Polypu, bivšem arhitektu, zgubidanu i inteligentu u vječitoj krizi srednjih godina, sjajni “Omnibus” Christophea Chaboutea, koji se, doista, čita poput kratkih priča Alice Munro (i nju čitati, u izdanju naklade OceanMore), ali u nevjerojatnoj crtačkoj izvedbi, te, na kraju, i klasik Jean Claude Foresta i Jacquesa Tardija, nadaljevanku pod naslovom “Ipak i ovdje”, u kojem se sentimentalno podsjećamo i na intelektualne i umjetničke mode od prije nekoliko desetljeća, iz vremena kada je svijet bio mlad, a mi smo još vjerovali da će od nas nešto biti.

I na kraju, jedna neobična, cjeloživotna knjiga: Ljubo Stipišić Delmata: “Anima Delmatica” (Profil, Zagreb). U njoj je sabrano narodno blago koje je Stipišić sakupljao po Dalmaciji, obavljajući posao kakvog instituta za etnologiju, folkloristiku i antropologiju. Pošto je tako i pisana, ovo je knjiga za cjeloživotno čitanje, ili da samo stoji u nekom kuhinjskom kredencu, ili u ormaru, na polici sa stolnjacima i ručnim radovima, kao jedan od znakova identiteta. U “Animi Delmatici” sabrano je sjećanje jednoga svijeta, ispovijesti umirućih i mudrosti nestalih, pjesme koje više nitko ne zna pjevati, poslovice, izreke, recepti, narodna vjerovanja, likaruša…

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske odbilo je financirati Stipišićevu knjigu, a pri posljednjem službenom otkupu otkupljeno je za hrvatske knjižnice dvadeset primjeraka. Za ilustraciju, knjiga Nadežde Čačinovič je, u istome roku, otkupljena u 85 primjeraka. Pritom, profesorica Čačinovič bila je članica komisije koja je otkupila knjigu profesorice Čačinovič. Kao i komisije koja je odbila financiranje “Anime Delmatice”. Da se zna.

Na kraju, biram i tri knjige po kojima ću po dobru pamtiti 2012: Peter Nadas: “Paralelne pripovijesti”, Vera Horvat Pintarić: “Boris Bućan” i Ahmet Hamdi Tanpinar: “Pet gradova”.

Konačni izbor je mogao biti i drukčiji, ali teško da je mogao izaći izvan liste naslova koji su u tekstu spomenuti. Malo je, naime, u prošloj godini u Hrvatskoj bilo i dobrih knjiga i ozbiljne književnosti. Bila je to godina poniženja i klijentelizma, godina muke, jada i iluzije o elektronskoj knjizi u Hrvata. A nakon što se i ta iluzija raspršila, počelo se govoriti i to kako književnost i knjige više nisu važni ni potrebni. I sve to zbog osjećaja vlastite nemoći ili nemoći Pola ure kulture, Zareza, Vijenca, Hrvatskog lista ili ministarstva Andree Zlatar i njezinih pobočnika da stvore iluziju o književnim kriterijima, koji bi mogli važiti izvan kruga ZET-ovih tramvaja. Svatko je, je l’ te, prorok u vlastitom selu, ali frustrira, ipak, kada ste tako beznačajni, nepostojeći, već u prvom sljedećem zaseoku.

15. 12. 2012.