Poljsku nagrada “Angelus”, za najbolji roman srednje Europe, dobio je roman “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” Miljenka Jergovića, pisca rođenog u Sarajevu 1966., koji od 1994. živi u Zagrebu, točnije – na selu pokraj Zagreba.
Jergovićev roman o petero došljaka u Zagrebu izrazito je toplo dočekan u Poljskoj. Osim ove nagrade, kritičarka poljskog magazina Polityka uvrstila je roman među deset najvažnijih knjiga objavljenih u Poljskoj prošle godine. Roman “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” na poljski je prevela Magdalena Petrynska.
Svojim knjigama, kolumnama, stavovima, u javnosti Jergović izaziva reakcije – možda je to tako najtočnije reći – jer neki ga vole, neki hvale, neki žestoko kritiziraju, no spisateljski dar nitko mu ne može osporiti. Prvu nagradu dobio je s nepune 22 godine – nagrade “Ivan Goran Kovačić” i “Mak Dizdar” za mladog pjesnika dobio je za prvu knjigu poezije “Opservatorija Varšava” (Zagreb: SKUD Ivan Goran Kovačić, 1988.). Knjiga “Sarajevski Marlboro” iz 1994., potresne i tople priče iz ratnog Sarajeva, donijela mu je međunarodna priznanja, među kojima i Erich-Maria Remarque nagradu za mir 1995. te 2009. međunarodnu nagradu “Literature from the front” (Književnost s fronta) u Italiji. Nagrada “Angelus” za najbolji roman objavljen u Poljskoj njegova je najvažnija nagrada do sada. U razgovoru za Dnevni list najvažniji srednjoeuropski pisac govori o pisanju, o identitetu i pripadnosti.
Biti ‘Najvažniji srednjoeuropski pisac’, kako Vas je nazvao žiri na dodjeli nagrade Angelus. Što znači? Koliko je to čast, ali i obaveza, teret?
– To baš i nije jednostavno pitanje. U književnim procjenama nema egzaktnosti kao, naprimjer, u vaganju luka i krumpira na tržnici. Moj roman “Srda pjeva u sumrak na Duhove”, točnije njegov prijevod na poljski, nagradio je deseteročlani žiri, sastavljen od vrlo uglednih poljskih pisaca, kritičara, prevoditelja i povjesničara književnosti. Nagrađujući me, učinili su mi čast, kao što su mi na čast i svi pritom izrečeni i napisani komplimenti. Ali nisam siguran, ovom prigodom, kao ni bilo kojom drugom, što bi, kada govorimo o književnosti, moglo biti “najbolje” ili “najvažnije”, i tko bi to mogao biti najbolji i najvažniji. Meni je u ovoj stvari puno važniji kontekst u koji sam doveden kao pisac. Naime, drugi put sam se našao u finalu Angelusa. Prvi put to mi se dogodilo s romanom “Ruta Tannenbaum”, kada je nagrađen Josef Škvorecky, za svoju klasičnu knjigu “Inžinjeri ljudskih duša”. Do sad su dvaput u finalu Angelusa bili još samo Laszlo Krasznahorkai, genijalni madžarski romanopisac i scenarist svih filmova Bele Tarra, i jedan od mojih najdražih živih pisaca Ismail Kadare. Nikad mi ne bi na um palo da izvlačim zaključke iz činjenice da njih dvojica nisu dobili Angelusa, a ja, eto, jesam, niti bih ikada osjetio potrebu da se s njima uspoređujem ili, ne daj Bože, mjerim. Ali silno mi imponira, to priznajem, što postoji barem deset ozbiljnih ljudi koji će moje knjige dovoditi u kontekst s njihovim knjigama. Prvenstveno, ja sam čitatelj, a tek zatim i pisac. Postoji vrlo čvrst i kontekstualiziran svijet mojih čitateljskih preferencija, pisaca koje volim ili poštujem, knjiga. To je velik i bogat svijet, za razliku od moga spisateljskog svijeta, koji je osamljen, sveden, pust, vezan isključivo za ovaj jezik na kojem komuniciramo. U Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, dakle, u zemljama iz kojih potičem, mene, zapravo, nema, niti me treba biti. Ili me ima u svjetovima mojih čitatelja. Ali nemam više ništa s ovdašnjim piscima. Tako je to ispalo. I zbog toga mi je važno ako netko misli da imam nešto zajedničko s Kadareom ili Krasznahorkaijem, da spomenem samo njih.
Poznati ste kao plodan pisac, redovno objavljujete i kolumne. Što je za Vas pisanje?
– Da sam Amerikanac, možda bih sad rekao da je pisanje moj – životni stil. Iako, i u tome ima istine. S vremenom, moj život se u potpunosti sveo na tekst, sliku i ton, na ono što je u književnosti, slikarstvu, glazbi ili filmu veće od života. U svakodnevici i u dnevnosti me sve manje ima, budući da živim u nekoj vrsti, dijelom samoodabranog a dijelom i nametnutog, unutarnjeg progonstva. Pišem za Jutarnji list, knjige objavljujem u Srbiji i Crnoj Gori, prijevode kojekuda po svijetu, nisam član nijednoga književnog udruženja u Hrvatskoj, niti hrvatskoga PEN kluba. Jedino što u današnjoj Hrvatskoj smatram svojim je – hrvatski jezik. Sve drugo mi je tuđe i u svemu drugom sam tuđin. Istina, svojim smatram i jezik kojim se piše i govori u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, tako da sam i u tim zemljama jednako stran i domaći, kao i u ovoj. Otprilike to je okvir mog pisanja i moje književnosti.
Ljudi moraju imati odnos prema onome što čitaju. Prema Vašem djelu jako je teško ne-imati odnos. Je li i u tome veličina jednog pisca?
– Uskraćen sam da čitam svoje knjige na način kao da ih je napisao netko drugi. I možda je dobro što je tako. Knjige prema kojima nemamodnos, knjige su koje čitam samo da bih se informirao. A što više vrijeme prolazi, što sam stariji, to me takva vrsta čitanja manje zanima. Puno ću lakše gledati neki film, koji me ne zanima, osim informativno, nego što ću s takvim motivima čitati knjigu. Svi smo mi, ako nas književnost doista zanima, nečiji oduševljeni čitatelji. Recimo, u Wroclawu, na dodjeli nagrade, bilo mi je važno sresti Olgu Tokarczuk, veliku poljsku proznu autoricu, i reći joj – posve klinački, fanovski – koliko volim ono što ona piše, koliko me se to tiče, koliko mi je u životu važno… U času dok takve stvari nekome govorim, ja nisam pisac, nego sam čitatelj. Pisac sam samo dok pišem ili dok mislim, dok projektiram to što ću pisati. Sada, dok nas dvoje razgovaramo, ja sam opet samo čitatelj, tako da vam je, možda, propao intervju, jer niste u prilici razgovarati s M.J, piscem. Ali za utjehu, s M.J, piscem čak ni ja ne razgovaram. Kada se uspijem razdijeliti na više osoba, pa kada jedna s drugom razgovaramo o književnosti, uvijek to činimo kao čitatelji. I nije mi krivo zbog toga, to je ono što želim sačuvati, trajno, i što je neobično važno u mom doživljaju književnosti. Pa i u mom čitanju. Važno mi je da budem oduševljen, recimo, romanima Olge Tokarczuk. Ili, naprimjer, romanima Mirka Kovača. Nemam baš nikakvu želju ni potrebu s Kovačem razgovarati kao pisac s piscem. Puno mi je draže razgovarati s njim kao čitatelj sa svojim omiljenim piscem. I da razgovaramo o njegovim, a ne o mojim knjigama. Ne pomišljajte da je to skromno s moje strane. Upravo suprotno.
Piotr Kofta u osvrtu na Vašu nagrađenu knjigu za Vas kaže: Kad je riječ o književnosti koja približava istinu o sudbini mrtve Jugoslavije, tu je bez premca. Kada je u pitanju istina o bivšoj Jugoslaviji, što mislite, hoće li ikada doći vrijeme da svi narodi te države pogledaju istini i činjenicama u oči o njezinom raspadu?
– Ne mogu više o tome razmišljati. Oni koji žele vidjeti, oni će i vidjeti. Ali, isto tako, uvijek će se raditi o manjini, o ljudima koji će, i po cijenu da se zamjere građanskoj većini, naciji ili rulji, misliti svojom glavom o stvarima koje se te glave i tiču. Da bi tako mislio, čovjek bi trebao biti dostojanstven i hrabar. Takvo mišljenje ne zahtijeva veliku pamet, duboka znanja i uvide. Svakome je dato da misli i o Sreberenici, i o Dretelju, i o Sarajevu, i o sudbinama nestalih bugojanskih Hrvata 1993., samo je pitanje želimo li o tome misliti i što ćemo od “ponuđenih” tema odabrati. Ako smo časni ljudi, ili ako se bavimo književnošću, onda ćemo, u pravilu, birati promišljanje situacija u kojima je zločin počinjen u naše ime. Taj je zločin uvijek veći i važniji od onoga koji je počinjen nad nama ili nad nekim našim. Ali ne zbog svojih akutnih razmjera, zbog toga koliko je tko ubio ljudi, srušio gradova i spalio sela, nego je zločin počinjen u naše ime veći i važniji jer nas svijest o njemu oslobađa ili iskupljuje od budućega zla. Iz hrvatske perspektive govoreći – a to je moja porodična i osobna perspektiva – svijest o bezmjernome jasenovačkom zločinu, o Dretelju ili Stocu, o organiziranom ubijanju srpskih staraca u kasno ljeto 1995. ili o odlikovanjima koja je Tuđman dijelio ubojicama porodice Zec, jedini je put u slobodu, ali i jedini put da se čista srca, s tugom i razumijevanjem govori o Vukovaru, Škabrnji ili o Križančevu Selu, gdje se dogodio jedan od odvratnijih ratnih zločina pripadnika Armije BiH nad Hrvatima. Ali kako govoriti o Križančevu Selu, ako se nalazi razumijevanja za zločin u Ahmićima?
Kakva je, u tom kontekstu, uloga književnosti?
– Književnost je u tom smislu neumoljiva. Ona podrazumijeva neku višu, božansku istinu. Književnost ne podnosi laži, pogotovu ne oko takvih stvari. Ako nas je rat iz devedesetih ičemu naučio, onda nas je naučio upravo tome. Jer koliko god se nacionalistički pisci – pa i neki među njima prethodno vrlo daroviti – trudili da napišu priču u kojoj će njihova nacija biti najvećom ratnom žrtvom, nevina i čista u svome mučeništvu, ni sa srpske, ni sa hrvatske, ni sa bošnjačke strane nije izašao nijedan makar i suvisao pripovjedni ili pjesnički tekst na tu temu. Umjesto toga, neki prethodno dobri pisci, ispisivali su pamflete, idiotske šovinističke baljezgarije, kakve danas u Hrvatskoj ulaze u školsku lektiru, ali su u književnome smislu savršeno bezvrijedne. I bez obzira na sav trud ministarstava kulture, vjerskih zajednica i državnih i diplomatskih predstavnika, svijet takvu našu književnost s prijezirom odbija, umjesto da je, po potrebama naših mučeništava, prevodi i objavljuje. Na filmu još i možete skrivati svoju nacionalističku laž, ali u književnosti to, vidite, ne ide. I tako je dobro i utješno što ne ide.
S Ivanom Lovrenovićem potpisujete knjigu “Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata”. Rat je službeno završio. Kada će bh. društvo napokon krenuti naprijed i zakoračiti u budućnost?
– Nemam odgovora na to pitanje. Ali nešto moram reći: za mene, Bosne ima onoliko koliko ima Ivana Lovrenovića u Bosni. Bosne ima onoliko koliko se o Bosni i njezinoj budućnosti pita Lovrenović. Ne znam kada će Bosna zakoračiti u budućnost. Recimo, dogodit će se to kada u Zagrebu o Bosni i Hercegovini prestanu razmišljati izvan nacionalističkih, orijentalističkih ili agramocentričnih stereotipa ili kada u Beogradu Sarajevo bude doživljeno kao glavni grad jedne, istina kompozitne, ali nedjeljive države. A možda je, danas, nešto i od toga važnije. Bosna će, čini mi se, imati jasniju budućnost kada se ljudi počnu sjećati onog što su još jučer govorili i mislili. Naprimjer, vidite kako se danas gleda na Zlatka Lagumdžiju. Nemam ništa protiv, ali prisjetimo se što se, prije samo nekoliko mjeseci, ili koju godinu, događalo s Ivanom Lovrenovićem, kada je u Lagumdžiji vidio nacionalista, kakav je i Dodik? Ne samo da se na njega ostrvilo sve sekularno i građansko u Sarajevu, nego mu je u tom gradu trajno onemogućeno javno djelovanje, malne mu je zabranjeno da objavljuje. Ali tada je Zlaja bio idol čaršije, borac protiv onih koji žele dijeliti Bosnu, heroj nacije… Ne govorim ovo sa zluradošću, nego samo pokušavam naći primjer za tvrdnju da će Bosna steći jasniju budućnost čim se ljudi počnu sjećati nečega što se još jučer dogodilo. Ili, recimo, nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini. Ono je preduvjet bilo kakve budućnosti u Bosni i Hercegovini, kao i u svakoj drugoj višenacionalnoj državi – a takvih je danas mnogo, od tradicionalno kompozitnih, kakva je Švicarska, do onih koje su to postale u proteklih pola stoljeća, kakve su Njemačka ili Francuska – ali pritom nacionalno pitanje ne traži konačan odgovor, niti ima konačnih odgovora na takva pitanja. Smisao je u priznavanju da pitanje – postoji. U tome da u Bosni i Hercegovini žive tri jednako stara naroda, koja imaju jednako pravo na svaki pedalj zemlje u kojoj žive. Pravo koje ne može biti osporeno zbog nečije malobrojnosti, niti može biti prenaglašeno zbog nečije višebrojnosti. Također, zgodno je pomišljati da smo svi mi Bosanci i Hercegovci, a da nas nacije samo dijele i da nacije nisu važne. To je legitiman stav, ali smo ako ste spremni braniti one koji ostaju u manjini i nikada i nikako ne konzumirati prava vlastitoga većinstva. A to, vidite, ne ide. Nije išlo ni u Jugoslaviji 1989, kada su srpski nacionalisti insistirali na jugoslavenstvu i na tome da bismo svi koji volimo Jugoslaviju mogli biti Jugoslaveni, a ne da se opterećujemo nacionalnim razlikama, ali isto to ne ide ni u Bosni i Hercegovini. Ne bi išlo ni u Srbiji, kada bi sad netko došao i rekao da će se nacionalno pitanje riješiti tako što će svi biti – Srbijanci, uključujući i Bošnjake na Sandžaku, koji će, zarad zajedničkog interesa domovine, ostaviti po strani ono što ih izdvaja i dijeli od srpske većine. Takav način razmišljanja, koliko god se činio dobronamjernim, uvijek ide u korist većinskoga nacionalizma. Ali zašto ja o svemu tome govorim? Stvarno, ne znam zašto. Možda zato da ponovim kako je izoliranje Ivana Lovrenovića i njegovo izbacivanje iz bosanske javne sfere svjestan pokušaj da Bosna konačno uništi. Sve drugo je višak, ta bi rečenica bila najtočniji i najcjelovitiji odgovor na vaše pitanje.
Možemo li to uopće u zemlji u kojoj ne postoji državno ministarstvo kulture, Zemaljski muzej je zatvoren, institucije kulture koje imaju državni predznak ustvari nemaju osnivača ni riješen pravni status…?
– Ima u svijetu zemalja bez ministarstva kulture, nije u tome problem. A Zemaljskog muzeja nema zato što nema svijesti o potrebi za Zemaljskim muzejom. Onaj koji je tu svijest stvarao, onemogućen je u Sarajevu da javno piše i djeluje. Dakle, ni u Sarajevu nema stvarne potrebe za Zemaljskim muzejom, nego je ona samo deklarativna i ceremonijalna.
Zašto nemamo odnos prema našim velikim piscima? Ni pokojnim, a još manje suvremenim?
– Odnos nemaju oni koji ne čitaju. A to onda i nije loše. Bolje da ljudi koji ništa ne čitaju ništa o piscima i ne misle, nego da misle, a nisu čitali. Tu mogu govoriti i kao pisac: najgore je kad o vama imaju mišljenje oni koji vas nisu čitali. Takvi ili bi vas strijeljali kao nacionalnog izdajnika, samo kad bi im se pružila takva prilika, ili bi vas živog beatificirali, živog bi vas preparirali, kao onog medvjeda što stoji na ulazu u lovački restoran. Nevolja je, naravno, i ta što nacionalisti u nas, uglavnom, ništa ne čitaju, a o svemu i o svakome imaju svoje mišljenje. Pa tako hrvatski nacionalisti smatraju da njima lično pripada Andrićeva Nobelova nagrada, bošnjački nacionalisti drže da ju je Andrić dobio zbog kosmičke zavjere protiv islama i muslimana, a srpski nacionalisti će reći da je Ivo Andrić bio živi dokaz da čovjek na ovim prostorima može biti veliki pisac i nobelovac samo ukoliko je Srbin, Srbin, Srbin i ništa drugo. A što se suvremenih pisaca tiče, srećom nije ih puno koji nešto vrijede.
Razmišljate li recimo o tome čiji ćete Vi pisac biti za 150, 200 godina, bosanskohercegovački, hrvatski…, i hoćete li završiti na sudu kao Ivo Andrić?
– Do prije nekog vremena, ubijao sam se da o sebi govorim kao o hrvatskom i bosanskom piscu. Onda su se, međutim, počele događati stvari koje su me uvjerile da nisam ni hrvatski, ni bosanski, te da pripadam samo onima koji moje knjige dobronamjerno čitaju na jeziku na kojem su napisane, bez obzira na to koje su oni nacije. Batinom i progonom, kojem sam bio izložen, i kojem sam na neki način i dalje izložen, a u kojem su sudjelovali, i u kojem sudjeluju, mnogi od onih koje se obično smatra hrvatskim i bosanskim piscima, doveli su me do uvjerenja da nisam njihov i da ne mogu pripadati istoj kulturi kao i oni. Ja, naime, jesam Hrvat – tu ne mogu, niti želim bilo šta mijenjati – i jesam Bosanac, rođen u toj zemlji i njezinome glavnom gradu, ali moje knjige su, ipak, nešto drugo. Moja bosanska književnost – spomenut ću žive – podrazumijeva pisce kakvi su Ivan Lovrenović, Stevan Tontić, Marko Vešović, Asmir Kujović, Abdulah Sidran, Miro Petrović, Ranko Risojević, Tanja Stupar-Trifunović, Dževad Karahasan, Ivica Đikić…, ali ja ne mogu i neću pripadati književnosti i kulturi onih koji mi, recimo, usred Sarajeva psuju mater ustašku, da bi me zatim, u javno objavljenim tekstovima, nazivali četnikom. Njima ja, očito, smetam, poganim im životni prostor ili lebensraum, kako to kažu Nijemci, činim im gužvu po knjigama i antologijama, pa, k’o rekoh, da se malo sklonim, neka imaju prostora. A što se hrvatske književnosti tiče, s njom stvari stoje ovako: knjigu, koja je nagrađena u Poljskoj, “Srda pjeva u sumrak na duhove”, objavio sam 2007. u Zagrebu, ali o njoj u Hrvatskoj nikada nije objavljena ni riječ, niti je ikada, i u jednim hrvatskim novinama, uopće i rečeno da je izašla. Taj roman je, iz perspektive hrvatske kulture i književnosti, bio tretiran poput romana anonimnog madagaskarskog pisca, objavljenog u Antananarivou, glavnome gradu te velike afričke otočne države. Godinu dana kasnije Srdu sam objavio i u Beogradu, gdje je roman dočekan s velikim interesom, pisalo se i govorilo o njemu, kao i o svakoj drugoj značajnijoj knjizi našega jezika, objavljenoj u Beogradu. Potom je Srda prevedena na talijanski i poljski, gdje se o njoj mnogo pisalo i govorilo. U Poljskoj je, na kraju, nagrađena Angelusom, nagradom za najbolju knjigu srednjoeuropskoga pisca, a kada je ušla u finale, pitali su me što da stave, koju državu, uz moje ime. U prvom finalu, uz “Rutu Tannenbaum”, stajalo je Bosna i Hercegovina. Razlog je bio taj što je knjiga u Zagrebu napadnuta s radikalno šovinističkih pozicija, kao antihrvatska, antizagrebačka, pa čak i antisemitska, pa mi je bilo ugodnije da uz nju stoji ime zemlje u kojoj sam se rodio, a u kojoj me zbog nje nitko nije vrijeđao. Ali što sam mogao da učinim sa Srdom? Na kraju, rekao sam neka piše – Hrvatska, ali samo zato što je knjiga premijerno tiskana u Hrvatskoj. To je jedini razlog kojeg sam se mogao sjetiti. Mene oni koji predstavljaju živu okosnicu hrvatske književnosti gledaju kao neprijatelja, uljeza, došljaka, i neka im bude. Ako moje knjige, i ja kao njihov pisac, ne trebamo hrvatskoj književnosti, budite uvjereni da meni hrvatska književnost treba neusporedivo manje. Uostalom, s onima od živih hrvatskih pisaca koji su mi važni imam dovoljno duboku i intenzivnu kulturnu i književnu vezu i bez ovakve ili onakve pripadnosti. Eto, naprimjer, s Mirkom Kovačem, Petrom Gudeljem, Borisom Dežulovićem, Antom Tomićem, Danijelom Dragojevićem… Njihovoj književnosti pripadam svim srcem.
Razmišljate li o svom identitetu, o svojoj pripadnosti?
– Naravno da razmišljam. To je, uostalom, misao o ovome jeziku, ovoj povijesti i podrijetlu, o porodici, gradu i društvenoj zajednici, o državama koje su moji preci preživjeli i državama koje sam ja preživio. Sve je to identitet, a ja pripadam svakome tom segmentu, na različite načine, u različitim modalitetima i oblicima. Evo primjera: ja nisam Hercegovac, niti je itko moj bio Hercegovac, osim što se moja nona rodila na granici, u Konjicu, gdje je pradjed službovao kao šef željezničke stanice. Također, nikad nisam, ama baš nijednu noć u životu, prespavao u Mostaru. Ali i Mostar, i Hercegovina, i Trebinje, i Bileća su višestruko, dubinski, u različitim oblicima dio moga identiteta i sentimenta. Recimo, to Trebinje, u romanima Mirka Kovača, hotel pod platanima, neobični gradski likovi, vlak uskotračne željeznice, ljudi koji odlaze u pečalbu, u Ameriku iz koje se nikada neće vratiti, krijumčari duhana, kurve i skitnjice, i nagovještaj Dubrovnika, kilometrima prema jugu… To je moje Trebinje, jer sam ja Kovačev čitatelj, i jer je Kovač za mene stvorio jedno Trebinje. Ili samo pogledajte slike iz mostarske faze Antuna Motike, ili pročitajte neke Skenderove sonete, pa ćete u Mostaru naći ono o čemu govorim kada to mjesto upisujem na neku svoju identitetsku mapu. Nekako mi i jesu najljepša i najugodnija takva mjesta, gdje nema onih kojima bih smetao, iz prostog razloga što na tim mjestima boravim samo u tuđim i u vlastitoj imaginaciji.
Jedan ste od osnivača PEN Centra BiH koji obilježava 20 godina postojanja. U izjavi osnivača navodi se: ‘U svim okolnostima, a posebno u doba rata, djela umjetnosti, to nasljeđe čovječanstva kao cjeline, trebaju biti zaštićena od nacionalnih i političkih strasti’. Koliko su djela umjetnosti u BiH i Hrvatskoj, odnosno u cijeloj regiji, zaštićena i od jednih i od drugih srasti?
– Današnji PEN Centar BiH nema veze s onim što nam je bilo na umu dok smo ga osnivali. Nisam siguran da primjećujem da organizacija koja danas nosi to ime štiti “djela umjetnosti” od “nacionalnih” i “političkih” strasti. Možda ja to ne vidim, možda ja nešto tu ne razumijem.
Koliko Vas je kao pisca odredilo Sarajevo, pa i vrijeme rata?
– O tome ne mogu govoriti, premda sam o tome mnogo pisao, i fikcionalnih i nefikcionalnih tekstova. Možda baš zato i ne mogu govoriti, jer sam potrošio riječi. I krive i prave.
Društvo smo, koje je, zatvoreno. Ako se jasno i otvoreno izrekne stav, koji je suprotan mišljenju većine, ma koliko istinit i potreban bio, biva odbačen. Kokan Mladenović je smijenjen nakon predstave Olivera Frljića ‘Zoran Đinđić’, Vi ste nakon romana ‘Otac’ također doživjeli brojne kritike. Zašto se opiremo, pa i bojimo, pogledati istini u oči?
– Zato što je lakše i prijatnije uvijek i na svakom mjestu dijeliti mišljenje većine. Tada ste sigurni da nećete imati baš nikakvih posljedica zbog onoga što mislite. Ili se barem pravite da mislite. Ja ne mogu tako, ali ne mislim da je to, prvenstveno, pitanje morala. Čini mi se da je to pitanje živaca. Nemam živaca da mislim ono što misli čopor koji me okružuje. Bilo bi mi ugodnije kada bih mogao drukčije, ali tada se ne bih mogao baviti književnošću, ne bih umio pisati.
Oko svega se vode rasprave: oko predstave s golim grudima (Žuta crta Ivice Buljana), zbog ulice Milana Mladenovića, zbog objavljene knjige, zbog književne nagrade (“Meša Selimović” i Abdulah Sidran). Postoji li kod nas zdrav dijalog ili samo niske uvrede?
– Ama kakav dijalog. Ovdje se neistomišljenika nastoji likvidirati, a ne pobiti njegovo mišljenje. Za mišljenje, zapravo, nikoga nije ni briga. Zar biste mogli i pomisliti da jednoga Velimira Viskovića doista zanima što ja mislim o Draži Mihailoviću? Spominjem ga jer je ta izvanredna predstava Ivice Buljana, “Žuta crta”, u kojoj se Lucija Šerbedžija pojavljuje gola, pala kao žrtva Viskovićeve ambicije da bude intendant HNK. Pritom, niti je “Žuta crta” predstava HNK, niti se itko tko je na njoj radio kandidirao za intendanta, ali zbog nečega se vjeruje kako hvaljenje te predstave škodi njegovoj kandidaturi. Mutno vam je, sve to, mutno i beznadno, pa bi bilo bolje okrenuti sve na šalu. Ako se može.
Imate vrlo aktivnu web stranicu s online književnim časopisom ‘Ajfelov most’. Zašto pisci sve više ‘sele’ u virtualni svijet?
– Nisam siguran da ste u pravu. U Europi, ne samo na Zapadu, pisci i književnost su itekako u stvarnome, živom, konkretnom i knjiškom svijetu. Cvjetaju kulturne rubrike po novinama, izlaze književni časopisi, održavaju se literarni festivali, na kojima se vrlo ozbiljno razgovara na važne i velike književne teme… U nas je drukčije, pa sam zato, uz pomoć bližnjih i prijatelja, pokrenuo stranicu www.jergovic.com, a na njoj i književni časopis “ajfelov most”.
Kada u BiH kažu da je daleko najgledanija predstava “Ja, mahaluša” i kad pročitamo najavu za predstavu “Večeras mahalanje u Tuzli”, to za kulturu zvuči ponižavajuće. Zašto je pogrešno na kulturu gledati kao na masovnu pojavu, svoditi je na showbizz, celebrityje i estradu, ali ipak ne i kao rezerviranu samo za uski krug ljudi?
– Nije problem u takvim predstavama, knjigama, filmovima, nego je problem kada osim njih ne ostaje više ništa drugo, ili kada se treš pokušava pretvoriti u veliku umjetnost, kada se trač pretvara u elitnu kulturu. Recimo, u Hrvatskoj se od staračkoga chick-lita gospođe Mani Gotovac pokušava napraviti kulturni događaj godine, a ona se, preko tih svojih bizarnih knjižica, zatim uspostavlja i kao jedan od glavnih aktera u izboru intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Gospođa Gotovac sa svojim ljubićima, kao Krleža naših dana! E, to vam je krajnje ishodište djela “Ja, mahaluša”, napisanoga iz pristojne, uzvišene, zagrebačke perspektive. U odnosu za zagrebačku mahalušu, sarajevska mi je bliska i simpatična. Ali ne zato što sam u formativnom smislu Sarajlija, nego zato što ona nije proglašena za vrhunac filozofije, umjetnosti, nacionalnoga i kulturnog identiteta.
Ako nije nepristojno pitati: O čemu jedan pisac mašta?
– Maštam o tome da pišem.
Živim u nekoj vrsti unutarnjeg progonstva
Razgovarla: Andrijana Copf
Dnevni list, Mostar
Poljsku nagrada “Angelus”, za najbolji roman srednje Europe, dobio je roman “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” Miljenka Jergovića, pisca rođenog u Sarajevu 1966., koji od 1994. živi u Zagrebu, točnije – na selu pokraj Zagreba.
Jergovićev roman o petero došljaka u Zagrebu izrazito je toplo dočekan u Poljskoj. Osim ove nagrade, kritičarka poljskog magazina Polityka uvrstila je roman među deset najvažnijih knjiga objavljenih u Poljskoj prošle godine. Roman “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” na poljski je prevela Magdalena Petrynska.
Svojim knjigama, kolumnama, stavovima, u javnosti Jergović izaziva reakcije – možda je to tako najtočnije reći – jer neki ga vole, neki hvale, neki žestoko kritiziraju, no spisateljski dar nitko mu ne može osporiti. Prvu nagradu dobio je s nepune 22 godine – nagrade “Ivan Goran Kovačić” i “Mak Dizdar” za mladog pjesnika dobio je za prvu knjigu poezije “Opservatorija Varšava” (Zagreb: SKUD Ivan Goran Kovačić, 1988.). Knjiga “Sarajevski Marlboro” iz 1994., potresne i tople priče iz ratnog Sarajeva, donijela mu je međunarodna priznanja, među kojima i Erich-Maria Remarque nagradu za mir 1995. te 2009. međunarodnu nagradu “Literature from the front” (Književnost s fronta) u Italiji. Nagrada “Angelus” za najbolji roman objavljen u Poljskoj njegova je najvažnija nagrada do sada. U razgovoru za Dnevni list najvažniji srednjoeuropski pisac govori o pisanju, o identitetu i pripadnosti.
Biti ‘Najvažniji srednjoeuropski pisac’, kako Vas je nazvao žiri na dodjeli nagrade Angelus. Što znači? Koliko je to čast, ali i obaveza, teret?
– To baš i nije jednostavno pitanje. U književnim procjenama nema egzaktnosti kao, naprimjer, u vaganju luka i krumpira na tržnici. Moj roman “Srda pjeva u sumrak na Duhove”, točnije njegov prijevod na poljski, nagradio je deseteročlani žiri, sastavljen od vrlo uglednih poljskih pisaca, kritičara, prevoditelja i povjesničara književnosti. Nagrađujući me, učinili su mi čast, kao što su mi na čast i svi pritom izrečeni i napisani komplimenti. Ali nisam siguran, ovom prigodom, kao ni bilo kojom drugom, što bi, kada govorimo o književnosti, moglo biti “najbolje” ili “najvažnije”, i tko bi to mogao biti najbolji i najvažniji. Meni je u ovoj stvari puno važniji kontekst u koji sam doveden kao pisac. Naime, drugi put sam se našao u finalu Angelusa. Prvi put to mi se dogodilo s romanom “Ruta Tannenbaum”, kada je nagrađen Josef Škvorecky, za svoju klasičnu knjigu “Inžinjeri ljudskih duša”. Do sad su dvaput u finalu Angelusa bili još samo Laszlo Krasznahorkai, genijalni madžarski romanopisac i scenarist svih filmova Bele Tarra, i jedan od mojih najdražih živih pisaca Ismail Kadare. Nikad mi ne bi na um palo da izvlačim zaključke iz činjenice da njih dvojica nisu dobili Angelusa, a ja, eto, jesam, niti bih ikada osjetio potrebu da se s njima uspoređujem ili, ne daj Bože, mjerim. Ali silno mi imponira, to priznajem, što postoji barem deset ozbiljnih ljudi koji će moje knjige dovoditi u kontekst s njihovim knjigama. Prvenstveno, ja sam čitatelj, a tek zatim i pisac. Postoji vrlo čvrst i kontekstualiziran svijet mojih čitateljskih preferencija, pisaca koje volim ili poštujem, knjiga. To je velik i bogat svijet, za razliku od moga spisateljskog svijeta, koji je osamljen, sveden, pust, vezan isključivo za ovaj jezik na kojem komuniciramo. U Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, dakle, u zemljama iz kojih potičem, mene, zapravo, nema, niti me treba biti. Ili me ima u svjetovima mojih čitatelja. Ali nemam više ništa s ovdašnjim piscima. Tako je to ispalo. I zbog toga mi je važno ako netko misli da imam nešto zajedničko s Kadareom ili Krasznahorkaijem, da spomenem samo njih.
Poznati ste kao plodan pisac, redovno objavljujete i kolumne. Što je za Vas pisanje?
– Da sam Amerikanac, možda bih sad rekao da je pisanje moj – životni stil. Iako, i u tome ima istine. S vremenom, moj život se u potpunosti sveo na tekst, sliku i ton, na ono što je u književnosti, slikarstvu, glazbi ili filmu veće od života. U svakodnevici i u dnevnosti me sve manje ima, budući da živim u nekoj vrsti, dijelom samoodabranog a dijelom i nametnutog, unutarnjeg progonstva. Pišem za Jutarnji list, knjige objavljujem u Srbiji i Crnoj Gori, prijevode kojekuda po svijetu, nisam član nijednoga književnog udruženja u Hrvatskoj, niti hrvatskoga PEN kluba. Jedino što u današnjoj Hrvatskoj smatram svojim je – hrvatski jezik. Sve drugo mi je tuđe i u svemu drugom sam tuđin. Istina, svojim smatram i jezik kojim se piše i govori u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, tako da sam i u tim zemljama jednako stran i domaći, kao i u ovoj. Otprilike to je okvir mog pisanja i moje književnosti.
Ljudi moraju imati odnos prema onome što čitaju. Prema Vašem djelu jako je teško ne-imati odnos. Je li i u tome veličina jednog pisca?
– Uskraćen sam da čitam svoje knjige na način kao da ih je napisao netko drugi. I možda je dobro što je tako. Knjige prema kojima nemam odnos, knjige su koje čitam samo da bih se informirao. A što više vrijeme prolazi, što sam stariji, to me takva vrsta čitanja manje zanima. Puno ću lakše gledati neki film, koji me ne zanima, osim informativno, nego što ću s takvim motivima čitati knjigu. Svi smo mi, ako nas književnost doista zanima, nečiji oduševljeni čitatelji. Recimo, u Wroclawu, na dodjeli nagrade, bilo mi je važno sresti Olgu Tokarczuk, veliku poljsku proznu autoricu, i reći joj – posve klinački, fanovski – koliko volim ono što ona piše, koliko me se to tiče, koliko mi je u životu važno… U času dok takve stvari nekome govorim, ja nisam pisac, nego sam čitatelj. Pisac sam samo dok pišem ili dok mislim, dok projektiram to što ću pisati. Sada, dok nas dvoje razgovaramo, ja sam opet samo čitatelj, tako da vam je, možda, propao intervju, jer niste u prilici razgovarati s M.J, piscem. Ali za utjehu, s M.J, piscem čak ni ja ne razgovaram. Kada se uspijem razdijeliti na više osoba, pa kada jedna s drugom razgovaramo o književnosti, uvijek to činimo kao čitatelji. I nije mi krivo zbog toga, to je ono što želim sačuvati, trajno, i što je neobično važno u mom doživljaju književnosti. Pa i u mom čitanju. Važno mi je da budem oduševljen, recimo, romanima Olge Tokarczuk. Ili, naprimjer, romanima Mirka Kovača. Nemam baš nikakvu želju ni potrebu s Kovačem razgovarati kao pisac s piscem. Puno mi je draže razgovarati s njim kao čitatelj sa svojim omiljenim piscem. I da razgovaramo o njegovim, a ne o mojim knjigama. Ne pomišljajte da je to skromno s moje strane. Upravo suprotno.
Piotr Kofta u osvrtu na Vašu nagrađenu knjigu za Vas kaže: Kad je riječ o književnosti koja približava istinu o sudbini mrtve Jugoslavije, tu je bez premca. Kada je u pitanju istina o bivšoj Jugoslaviji, što mislite, hoće li ikada doći vrijeme da svi narodi te države pogledaju istini i činjenicama u oči o njezinom raspadu?
– Ne mogu više o tome razmišljati. Oni koji žele vidjeti, oni će i vidjeti. Ali, isto tako, uvijek će se raditi o manjini, o ljudima koji će, i po cijenu da se zamjere građanskoj većini, naciji ili rulji, misliti svojom glavom o stvarima koje se te glave i tiču. Da bi tako mislio, čovjek bi trebao biti dostojanstven i hrabar. Takvo mišljenje ne zahtijeva veliku pamet, duboka znanja i uvide. Svakome je dato da misli i o Sreberenici, i o Dretelju, i o Sarajevu, i o sudbinama nestalih bugojanskih Hrvata 1993., samo je pitanje želimo li o tome misliti i što ćemo od “ponuđenih” tema odabrati. Ako smo časni ljudi, ili ako se bavimo književnošću, onda ćemo, u pravilu, birati promišljanje situacija u kojima je zločin počinjen u naše ime. Taj je zločin uvijek veći i važniji od onoga koji je počinjen nad nama ili nad nekim našim. Ali ne zbog svojih akutnih razmjera, zbog toga koliko je tko ubio ljudi, srušio gradova i spalio sela, nego je zločin počinjen u naše ime veći i važniji jer nas svijest o njemu oslobađa ili iskupljuje od budućega zla. Iz hrvatske perspektive govoreći – a to je moja porodična i osobna perspektiva – svijest o bezmjernome jasenovačkom zločinu, o Dretelju ili Stocu, o organiziranom ubijanju srpskih staraca u kasno ljeto 1995. ili o odlikovanjima koja je Tuđman dijelio ubojicama porodice Zec, jedini je put u slobodu, ali i jedini put da se čista srca, s tugom i razumijevanjem govori o Vukovaru, Škabrnji ili o Križančevu Selu, gdje se dogodio jedan od odvratnijih ratnih zločina pripadnika Armije BiH nad Hrvatima. Ali kako govoriti o Križančevu Selu, ako se nalazi razumijevanja za zločin u Ahmićima?
Kakva je, u tom kontekstu, uloga književnosti?
– Književnost je u tom smislu neumoljiva. Ona podrazumijeva neku višu, božansku istinu. Književnost ne podnosi laži, pogotovu ne oko takvih stvari. Ako nas je rat iz devedesetih ičemu naučio, onda nas je naučio upravo tome. Jer koliko god se nacionalistički pisci – pa i neki među njima prethodno vrlo daroviti – trudili da napišu priču u kojoj će njihova nacija biti najvećom ratnom žrtvom, nevina i čista u svome mučeništvu, ni sa srpske, ni sa hrvatske, ni sa bošnjačke strane nije izašao nijedan makar i suvisao pripovjedni ili pjesnički tekst na tu temu. Umjesto toga, neki prethodno dobri pisci, ispisivali su pamflete, idiotske šovinističke baljezgarije, kakve danas u Hrvatskoj ulaze u školsku lektiru, ali su u književnome smislu savršeno bezvrijedne. I bez obzira na sav trud ministarstava kulture, vjerskih zajednica i državnih i diplomatskih predstavnika, svijet takvu našu književnost s prijezirom odbija, umjesto da je, po potrebama naših mučeništava, prevodi i objavljuje. Na filmu još i možete skrivati svoju nacionalističku laž, ali u književnosti to, vidite, ne ide. I tako je dobro i utješno što ne ide.
S Ivanom Lovrenovićem potpisujete knjigu “Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata”. Rat je službeno završio. Kada će bh. društvo napokon krenuti naprijed i zakoračiti u budućnost?
– Nemam odgovora na to pitanje. Ali nešto moram reći: za mene, Bosne ima onoliko koliko ima Ivana Lovrenovića u Bosni. Bosne ima onoliko koliko se o Bosni i njezinoj budućnosti pita Lovrenović. Ne znam kada će Bosna zakoračiti u budućnost. Recimo, dogodit će se to kada u Zagrebu o Bosni i Hercegovini prestanu razmišljati izvan nacionalističkih, orijentalističkih ili agramocentričnih stereotipa ili kada u Beogradu Sarajevo bude doživljeno kao glavni grad jedne, istina kompozitne, ali nedjeljive države. A možda je, danas, nešto i od toga važnije. Bosna će, čini mi se, imati jasniju budućnost kada se ljudi počnu sjećati onog što su još jučer govorili i mislili. Naprimjer, vidite kako se danas gleda na Zlatka Lagumdžiju. Nemam ništa protiv, ali prisjetimo se što se, prije samo nekoliko mjeseci, ili koju godinu, događalo s Ivanom Lovrenovićem, kada je u Lagumdžiji vidio nacionalista, kakav je i Dodik? Ne samo da se na njega ostrvilo sve sekularno i građansko u Sarajevu, nego mu je u tom gradu trajno onemogućeno javno djelovanje, malne mu je zabranjeno da objavljuje. Ali tada je Zlaja bio idol čaršije, borac protiv onih koji žele dijeliti Bosnu, heroj nacije… Ne govorim ovo sa zluradošću, nego samo pokušavam naći primjer za tvrdnju da će Bosna steći jasniju budućnost čim se ljudi počnu sjećati nečega što se još jučer dogodilo. Ili, recimo, nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini. Ono je preduvjet bilo kakve budućnosti u Bosni i Hercegovini, kao i u svakoj drugoj višenacionalnoj državi – a takvih je danas mnogo, od tradicionalno kompozitnih, kakva je Švicarska, do onih koje su to postale u proteklih pola stoljeća, kakve su Njemačka ili Francuska – ali pritom nacionalno pitanje ne traži konačan odgovor, niti ima konačnih odgovora na takva pitanja. Smisao je u priznavanju da pitanje – postoji. U tome da u Bosni i Hercegovini žive tri jednako stara naroda, koja imaju jednako pravo na svaki pedalj zemlje u kojoj žive. Pravo koje ne može biti osporeno zbog nečije malobrojnosti, niti može biti prenaglašeno zbog nečije višebrojnosti. Također, zgodno je pomišljati da smo svi mi Bosanci i Hercegovci, a da nas nacije samo dijele i da nacije nisu važne. To je legitiman stav, ali smo ako ste spremni braniti one koji ostaju u manjini i nikada i nikako ne konzumirati prava vlastitoga većinstva. A to, vidite, ne ide. Nije išlo ni u Jugoslaviji 1989, kada su srpski nacionalisti insistirali na jugoslavenstvu i na tome da bismo svi koji volimo Jugoslaviju mogli biti Jugoslaveni, a ne da se opterećujemo nacionalnim razlikama, ali isto to ne ide ni u Bosni i Hercegovini. Ne bi išlo ni u Srbiji, kada bi sad netko došao i rekao da će se nacionalno pitanje riješiti tako što će svi biti – Srbijanci, uključujući i Bošnjake na Sandžaku, koji će, zarad zajedničkog interesa domovine, ostaviti po strani ono što ih izdvaja i dijeli od srpske većine. Takav način razmišljanja, koliko god se činio dobronamjernim, uvijek ide u korist većinskoga nacionalizma. Ali zašto ja o svemu tome govorim? Stvarno, ne znam zašto. Možda zato da ponovim kako je izoliranje Ivana Lovrenovića i njegovo izbacivanje iz bosanske javne sfere svjestan pokušaj da Bosna konačno uništi. Sve drugo je višak, ta bi rečenica bila najtočniji i najcjelovitiji odgovor na vaše pitanje.
Možemo li to uopće u zemlji u kojoj ne postoji državno ministarstvo kulture, Zemaljski muzej je zatvoren, institucije kulture koje imaju državni predznak ustvari nemaju osnivača ni riješen pravni status…?
– Ima u svijetu zemalja bez ministarstva kulture, nije u tome problem. A Zemaljskog muzeja nema zato što nema svijesti o potrebi za Zemaljskim muzejom. Onaj koji je tu svijest stvarao, onemogućen je u Sarajevu da javno piše i djeluje. Dakle, ni u Sarajevu nema stvarne potrebe za Zemaljskim muzejom, nego je ona samo deklarativna i ceremonijalna.
Zašto nemamo odnos prema našim velikim piscima? Ni pokojnim, a još manje suvremenim?
– Odnos nemaju oni koji ne čitaju. A to onda i nije loše. Bolje da ljudi koji ništa ne čitaju ništa o piscima i ne misle, nego da misle, a nisu čitali. Tu mogu govoriti i kao pisac: najgore je kad o vama imaju mišljenje oni koji vas nisu čitali. Takvi ili bi vas strijeljali kao nacionalnog izdajnika, samo kad bi im se pružila takva prilika, ili bi vas živog beatificirali, živog bi vas preparirali, kao onog medvjeda što stoji na ulazu u lovački restoran. Nevolja je, naravno, i ta što nacionalisti u nas, uglavnom, ništa ne čitaju, a o svemu i o svakome imaju svoje mišljenje. Pa tako hrvatski nacionalisti smatraju da njima lično pripada Andrićeva Nobelova nagrada, bošnjački nacionalisti drže da ju je Andrić dobio zbog kosmičke zavjere protiv islama i muslimana, a srpski nacionalisti će reći da je Ivo Andrić bio živi dokaz da čovjek na ovim prostorima može biti veliki pisac i nobelovac samo ukoliko je Srbin, Srbin, Srbin i ništa drugo. A što se suvremenih pisaca tiče, srećom nije ih puno koji nešto vrijede.
Razmišljate li recimo o tome čiji ćete Vi pisac biti za 150, 200 godina, bosanskohercegovački, hrvatski…, i hoćete li završiti na sudu kao Ivo Andrić?
– Do prije nekog vremena, ubijao sam se da o sebi govorim kao o hrvatskom i bosanskom piscu. Onda su se, međutim, počele događati stvari koje su me uvjerile da nisam ni hrvatski, ni bosanski, te da pripadam samo onima koji moje knjige dobronamjerno čitaju na jeziku na kojem su napisane, bez obzira na to koje su oni nacije. Batinom i progonom, kojem sam bio izložen, i kojem sam na neki način i dalje izložen, a u kojem su sudjelovali, i u kojem sudjeluju, mnogi od onih koje se obično smatra hrvatskim i bosanskim piscima, doveli su me do uvjerenja da nisam njihov i da ne mogu pripadati istoj kulturi kao i oni. Ja, naime, jesam Hrvat – tu ne mogu, niti želim bilo šta mijenjati – i jesam Bosanac, rođen u toj zemlji i njezinome glavnom gradu, ali moje knjige su, ipak, nešto drugo. Moja bosanska književnost – spomenut ću žive – podrazumijeva pisce kakvi su Ivan Lovrenović, Stevan Tontić, Marko Vešović, Asmir Kujović, Abdulah Sidran, Miro Petrović, Ranko Risojević, Tanja Stupar-Trifunović, Dževad Karahasan, Ivica Đikić…, ali ja ne mogu i neću pripadati književnosti i kulturi onih koji mi, recimo, usred Sarajeva psuju mater ustašku, da bi me zatim, u javno objavljenim tekstovima, nazivali četnikom. Njima ja, očito, smetam, poganim im životni prostor ili lebensraum, kako to kažu Nijemci, činim im gužvu po knjigama i antologijama, pa, k’o rekoh, da se malo sklonim, neka imaju prostora. A što se hrvatske književnosti tiče, s njom stvari stoje ovako: knjigu, koja je nagrađena u Poljskoj, “Srda pjeva u sumrak na duhove”, objavio sam 2007. u Zagrebu, ali o njoj u Hrvatskoj nikada nije objavljena ni riječ, niti je ikada, i u jednim hrvatskim novinama, uopće i rečeno da je izašla. Taj roman je, iz perspektive hrvatske kulture i književnosti, bio tretiran poput romana anonimnog madagaskarskog pisca, objavljenog u Antananarivou, glavnome gradu te velike afričke otočne države. Godinu dana kasnije Srdu sam objavio i u Beogradu, gdje je roman dočekan s velikim interesom, pisalo se i govorilo o njemu, kao i o svakoj drugoj značajnijoj knjizi našega jezika, objavljenoj u Beogradu. Potom je Srda prevedena na talijanski i poljski, gdje se o njoj mnogo pisalo i govorilo. U Poljskoj je, na kraju, nagrađena Angelusom, nagradom za najbolju knjigu srednjoeuropskoga pisca, a kada je ušla u finale, pitali su me što da stave, koju državu, uz moje ime. U prvom finalu, uz “Rutu Tannenbaum”, stajalo je Bosna i Hercegovina. Razlog je bio taj što je knjiga u Zagrebu napadnuta s radikalno šovinističkih pozicija, kao antihrvatska, antizagrebačka, pa čak i antisemitska, pa mi je bilo ugodnije da uz nju stoji ime zemlje u kojoj sam se rodio, a u kojoj me zbog nje nitko nije vrijeđao. Ali što sam mogao da učinim sa Srdom? Na kraju, rekao sam neka piše – Hrvatska, ali samo zato što je knjiga premijerno tiskana u Hrvatskoj. To je jedini razlog kojeg sam se mogao sjetiti. Mene oni koji predstavljaju živu okosnicu hrvatske književnosti gledaju kao neprijatelja, uljeza, došljaka, i neka im bude. Ako moje knjige, i ja kao njihov pisac, ne trebamo hrvatskoj književnosti, budite uvjereni da meni hrvatska književnost treba neusporedivo manje. Uostalom, s onima od živih hrvatskih pisaca koji su mi važni imam dovoljno duboku i intenzivnu kulturnu i književnu vezu i bez ovakve ili onakve pripadnosti. Eto, naprimjer, s Mirkom Kovačem, Petrom Gudeljem, Borisom Dežulovićem, Antom Tomićem, Danijelom Dragojevićem… Njihovoj književnosti pripadam svim srcem.
Razmišljate li o svom identitetu, o svojoj pripadnosti?
– Naravno da razmišljam. To je, uostalom, misao o ovome jeziku, ovoj povijesti i podrijetlu, o porodici, gradu i društvenoj zajednici, o državama koje su moji preci preživjeli i državama koje sam ja preživio. Sve je to identitet, a ja pripadam svakome tom segmentu, na različite načine, u različitim modalitetima i oblicima. Evo primjera: ja nisam Hercegovac, niti je itko moj bio Hercegovac, osim što se moja nona rodila na granici, u Konjicu, gdje je pradjed službovao kao šef željezničke stanice. Također, nikad nisam, ama baš nijednu noć u životu, prespavao u Mostaru. Ali i Mostar, i Hercegovina, i Trebinje, i Bileća su višestruko, dubinski, u različitim oblicima dio moga identiteta i sentimenta. Recimo, to Trebinje, u romanima Mirka Kovača, hotel pod platanima, neobični gradski likovi, vlak uskotračne željeznice, ljudi koji odlaze u pečalbu, u Ameriku iz koje se nikada neće vratiti, krijumčari duhana, kurve i skitnjice, i nagovještaj Dubrovnika, kilometrima prema jugu… To je moje Trebinje, jer sam ja Kovačev čitatelj, i jer je Kovač za mene stvorio jedno Trebinje. Ili samo pogledajte slike iz mostarske faze Antuna Motike, ili pročitajte neke Skenderove sonete, pa ćete u Mostaru naći ono o čemu govorim kada to mjesto upisujem na neku svoju identitetsku mapu. Nekako mi i jesu najljepša i najugodnija takva mjesta, gdje nema onih kojima bih smetao, iz prostog razloga što na tim mjestima boravim samo u tuđim i u vlastitoj imaginaciji.
Jedan ste od osnivača PEN Centra BiH koji obilježava 20 godina postojanja. U izjavi osnivača navodi se: ‘U svim okolnostima, a posebno u doba rata, djela umjetnosti, to nasljeđe čovječanstva kao cjeline, trebaju biti zaštićena od nacionalnih i političkih strasti’. Koliko su djela umjetnosti u BiH i Hrvatskoj, odnosno u cijeloj regiji, zaštićena i od jednih i od drugih srasti?
– Današnji PEN Centar BiH nema veze s onim što nam je bilo na umu dok smo ga osnivali. Nisam siguran da primjećujem da organizacija koja danas nosi to ime štiti “djela umjetnosti” od “nacionalnih” i “političkih” strasti. Možda ja to ne vidim, možda ja nešto tu ne razumijem.
Koliko Vas je kao pisca odredilo Sarajevo, pa i vrijeme rata?
– O tome ne mogu govoriti, premda sam o tome mnogo pisao, i fikcionalnih i nefikcionalnih tekstova. Možda baš zato i ne mogu govoriti, jer sam potrošio riječi. I krive i prave.
Društvo smo, koje je, zatvoreno. Ako se jasno i otvoreno izrekne stav, koji je suprotan mišljenju većine, ma koliko istinit i potreban bio, biva odbačen. Kokan Mladenović je smijenjen nakon predstave Olivera Frljića ‘Zoran Đinđić’, Vi ste nakon romana ‘Otac’ također doživjeli brojne kritike. Zašto se opiremo, pa i bojimo, pogledati istini u oči?
– Zato što je lakše i prijatnije uvijek i na svakom mjestu dijeliti mišljenje većine. Tada ste sigurni da nećete imati baš nikakvih posljedica zbog onoga što mislite. Ili se barem pravite da mislite. Ja ne mogu tako, ali ne mislim da je to, prvenstveno, pitanje morala. Čini mi se da je to pitanje živaca. Nemam živaca da mislim ono što misli čopor koji me okružuje. Bilo bi mi ugodnije kada bih mogao drukčije, ali tada se ne bih mogao baviti književnošću, ne bih umio pisati.
Oko svega se vode rasprave: oko predstave s golim grudima (Žuta crta Ivice Buljana), zbog ulice Milana Mladenovića, zbog objavljene knjige, zbog književne nagrade (“Meša Selimović” i Abdulah Sidran). Postoji li kod nas zdrav dijalog ili samo niske uvrede?
– Ama kakav dijalog. Ovdje se neistomišljenika nastoji likvidirati, a ne pobiti njegovo mišljenje. Za mišljenje, zapravo, nikoga nije ni briga. Zar biste mogli i pomisliti da jednoga Velimira Viskovića doista zanima što ja mislim o Draži Mihailoviću? Spominjem ga jer je ta izvanredna predstava Ivice Buljana, “Žuta crta”, u kojoj se Lucija Šerbedžija pojavljuje gola, pala kao žrtva Viskovićeve ambicije da bude intendant HNK. Pritom, niti je “Žuta crta” predstava HNK, niti se itko tko je na njoj radio kandidirao za intendanta, ali zbog nečega se vjeruje kako hvaljenje te predstave škodi njegovoj kandidaturi. Mutno vam je, sve to, mutno i beznadno, pa bi bilo bolje okrenuti sve na šalu. Ako se može.
Imate vrlo aktivnu web stranicu s online književnim časopisom ‘Ajfelov most’. Zašto pisci sve više ‘sele’ u virtualni svijet?
– Nisam siguran da ste u pravu. U Europi, ne samo na Zapadu, pisci i književnost su itekako u stvarnome, živom, konkretnom i knjiškom svijetu. Cvjetaju kulturne rubrike po novinama, izlaze književni časopisi, održavaju se literarni festivali, na kojima se vrlo ozbiljno razgovara na važne i velike književne teme… U nas je drukčije, pa sam zato, uz pomoć bližnjih i prijatelja, pokrenuo stranicu www.jergovic.com, a na njoj i književni časopis “ajfelov most”.
Kada u BiH kažu da je daleko najgledanija predstava “Ja, mahaluša” i kad pročitamo najavu za predstavu “Večeras mahalanje u Tuzli”, to za kulturu zvuči ponižavajuće. Zašto je pogrešno na kulturu gledati kao na masovnu pojavu, svoditi je na showbizz, celebrityje i estradu, ali ipak ne i kao rezerviranu samo za uski krug ljudi?
– Nije problem u takvim predstavama, knjigama, filmovima, nego je problem kada osim njih ne ostaje više ništa drugo, ili kada se treš pokušava pretvoriti u veliku umjetnost, kada se trač pretvara u elitnu kulturu. Recimo, u Hrvatskoj se od staračkoga chick-lita gospođe Mani Gotovac pokušava napraviti kulturni događaj godine, a ona se, preko tih svojih bizarnih knjižica, zatim uspostavlja i kao jedan od glavnih aktera u izboru intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Gospođa Gotovac sa svojim ljubićima, kao Krleža naših dana! E, to vam je krajnje ishodište djela “Ja, mahaluša”, napisanoga iz pristojne, uzvišene, zagrebačke perspektive. U odnosu za zagrebačku mahalušu, sarajevska mi je bliska i simpatična. Ali ne zato što sam u formativnom smislu Sarajlija, nego zato što ona nije proglašena za vrhunac filozofije, umjetnosti, nacionalnoga i kulturnog identiteta.
Ako nije nepristojno pitati: O čemu jedan pisac mašta?
– Maštam o tome da pišem.