Martin Pollak i pouka da djeca nasljeđuju odgovornost za zlodjela svojih očeva

U petak, 17. siječnja, umro je Martin Pollak. U Poljskoj, zemlji čijom se kulturom i književnošću najviše bavio, i čiji je zagovornik bio u strašnim i manje strašnim vremenima, ta smrt živo je odjeknula. Pollak je bio nositelj najviših poljskih državnih odličja, kulturnih i književnih nagrada. Prevodio je, uglavnom, pisce s ruba fikcije i fakcije, recimo Andrzeja Bobkowskog, čiji je čudesni biciklistički dnevnik niz okupiranu Francusku jedan od neobičnijih i upečatljivijih dijarističkih i književnih dokumenata Drugoga svjetskog rata, ali i Mariusza Wilka, genijalnog kroničara i putopisca postkomunističkog doba. Ali možda najvažnija Pollakova prevoditeljska misija bila je u uvođenju Ryszarda Kapuścińskog u njemačku kulturnu svijest. Usto, Pollak je Nijemcima približio, protumačio, kritički i esejistički približio cijelu jednu veliku suvremenu poljsku književnost. Pritom je kao tumač povijesti, ljudskih života i vlastitih krivnji i odgovornosti učinio golemu stvar za stvaranje neke nove povijesti dviju kultura, koje su u prethodna vremena bile u odnosu istrebljivača i istrebljivanog, nadljudi i podljudi, životvornih i hodajućih mrtvaca, da bi nakon 1945. istrebljivači dobili djelomičnu slobodu i priliku za iskupljivanje krivnje i za stvaranje svijesti o vlastitoj povijesnoj odgovornosti, dok su istrebljivani pali u sovjetsko političko ropstvo. 

Godine 2022. Martin Pollak na tri je godine u Wroclawu imenovan predsjednikom žirija Srednjoeuropske književne nagrada Angelus. Ta nagrada dodjeljuje se za najbolje djelo srednjoeuropskog pisca, prevedeno na poljski. Predsjednik žirija u pravilu je neka markantna književna figura, koja se svojim značajem može mjeriti s epohom i koja je vlastitom kožom svjedočila dramu vremena. U vrijeme kada sam ja 2012. dobio Angelusa, predsjednica žirija bila je ruska pjesnikinja, prevoditeljica za poljski i građanska aktivistica Natalija Gorbanjevska. Pritom, i sam Martin Pollak bio je 2007. dobitnik Angelusa za knjigu koja će i u nas biti prevedena pod naslovom “Mrtvac u bunkeru: izvješće o mojem ocu”, i objavljena 2019. u izdanju Durieuxa. Ta knjiga, koja je u nas prošla gluho i nijemo – kao što, valjda, u malim i karakušljivim (bolešljivim, osjetljivim kao čir na stražnjici…) kulturama prolaze važne knjige i događaji, zapravo je jedna od onih, sa stanovišta pisca strašnih, i svakako razgolićujućih djela, u kojima se zrcali naše doba i prepoznaju razlozi naše šutnje.

Podrijetlom svojim, Martin Pollak zapravo je po mnogo čemu bio naš čovjek. Rođen u konzervativnoj i bogobojaznoj katoličkoj obitelji, kao vanbračno dijete Gerharda Basta, odvjetnika i člana Hitlerove stranke već od 1931, kasnijeg člana SS-a i Gestapoa, angažiranog i srednjepozicioniranog u trupama koje su provodile istrebljenje Židova na Istoku i kaznene ekspedicije protiv Poljaka. Bez obzira na to što se Pollak rodio u svibnju 1944, i što oca nije ni upoznao, bez obzira na to što je, formalno govoreći, odrastao u poslijeratnoj Austriji, na teritoriju koji su okupirale savezničke sile i koji će zatim prerasti u antifašističku i antinacističku austrijsku republiku, Pollak je odgajan u nostalgičnom njemačkom nacionalističkom duhu, u nekoj mračnoj neonacističkoj atmosferi, prema kojoj i Haneke i Bernhard djeluju gotovo vedro i utješno. Pritom, on o tome piše reporterski precizno i krajnje suzdržano. Osim što nije bio lirskog temperamenta i što je izbjegavao i metaforički govor i višak opisa kada bi svjedočio o naravima svojih bližnjih, Martin Pollak se, kao visoko moralan čovjek, grozio pomisli da bi sebe u bilo čemu i bilo kad mogao prikazati kao žrtvu. On je bio jedan od onih ljudi, kakvih je među njemačkim novinarima i piscima, čini se, bilo mnogo, koji su davali glas žrtvama svojih očeva i stričeva, ili općenito onim žrtvama čiji se glasovi nisu mogli čuti u sveopćem žamoru svijeta i vijeka. Premda nije mogao oživjeti mrtve, Pollak je nastojao iz zaborava i opće neprisutnosti vratiti njihov svijet. Oživljavao je svjetove i kulturu mrtvih slavenskih naroda.

Njegov otac rodio se među Slavenima, u kulturno i nacionalno mješovitoj Koruškoj, i formirao se u mržnji i preziru prema njima. Bio je Nijemac na način koji bi nas neugodno mogao podsjetiti na načine na koji su pojedini Hrvati iz Bosne i Hercegovine, ili Srbi iz iste te zemlje i iz Hrvatske, 1941. ili 1991. bivali to što jesu. (Ili to što, možda, nisu?) S dubokim i suštinskim saznanjima, koje bi doista i nama samima mogla pomoći, kada bismo čitali knjigu “Mrtvac u bunkeru: izvješće o mojem ocu”, Martin Pollak piše i o toj mržnji i preziru. I piše o tome kako su njegovim bližnjim i ukućanima ta mržnja i prezir bili više nego prirodni, baš kao da su žrtve svojim stradanjem samo htjele napakostiti svojim krvnicima.

Nakon svršetka rata Gerhard Bast je, kao i mnogi nacisti, a među njima i istaknuti ratni zločinci, prešao u ilegalu. Pod lažnim je imenom živio u Južnom Tirolu, u Italiji, radio kao drvosječa i kao seoski nadničar. Vjerojatno bi se tu njegova uloga u povijesti i završila, jer bi u miru tu proveo ostatak života, ili bi se u jednom trenutku iselio u Južnu Ameriku, e da mu u jednom trenutku nije na um palo da obilazi obitelj u Innsbrucku. Našao je krijumčara koji će ga prebaciti preko Brennera – tako se to onda radilo – a ovaj je, valjda, pomislio da će mu biti lakše ako Basta usput ubije i opljačka, umjesto da se s njime zlopati preko granice, pa je to i učinio, a ubijenog i bacio u napušteni ratni njemački bunker. Spletom nesretnih okolnosti po ubojicu, uskoro je uhićen i 1949. pred sudom u Bolzanu osuđen na trideset godina zatvora za pljačku i ubojstvo. Bila je to vijest iz crne kronike, lišena šireg političkog ili povijesnog konteksta, u kojoj su postojali samo ubojica i njegova žrtva. Istraga koju će kasnije voditi Martin Pollak žrtvi će vratiti njezino stvarno lice, a bizarnom će ubojstvu pružiti intimni, porodični i povijesni kontekst.

Kada mu je došlo vrijeme studija i kada je obznanio da ide studirati slavistiku, Martinu je baka ponudila ovakav sporazum: ona će ga financirati do kraja studija, samo neka ne studira slavistiku, nego nešto drugo. Mladić je takav sporazum odbio i nastavio je putem koji će ga odvesti tamo kamo je na kraju života stigao. Polonistiku je doktorirao u Beču, godinama je, pa tako i za naših ratova, bio urednik u Der Spiegelu, krajnje blagonaklon, čestit i vrlo zainteresiran. I bio je nepotkupljiv: kao što se nije dao rođenoj baki, tako se nije dao ni svim drugima, čak ni kad se to činilo oportunim ili čak nevažnim u odnosu na njegovu životnu misiju. Pa premda je u Poljsku, u poljstvo i poljaštvo tako mnogo uložio, premda je na svojim plećima nosio teret ne samo sinovljevske i porodične odgovornosti, nego i sav teret odgovornosti njemačke kulture za ono što je Njemačka učinila na poljskom tlu, Poljskoj i Poljacima, kada su autoritarci došli na vlast u Varšavi, Pollak se nije suzdržao iznijeti svoje mišljenje. U tome bio je izričit, ali ne i grub, no to je bio razlog da u onom domoljubno-klerikalnom dijelu poljske kulture Martin Pollak postane persona non grata i da sad on bude kriv za ono što su Nijemci Poljacima činili u Drugome svjetskom ratu. Ali srećom, Poljska nije malena i sitna, ni u svojim fanatizmima bolesno jedinstvena, i dovoljno je velika za jednog Martina Pollaka.

Nije pisao fikciju, ali je bio pisac fiktivnih svjetova. Pisac iščezlih i nestalih, pisac onih koji su ostali bez grobova. Njegove teme bile su takve da nije bilo potrebno izmišljati. Bavio se identitetima i zavičajima pomorenih istočnih Židova. Svojim je djelom redefinirao i prema Istoku proširio granice Srednje Europe. Ili je to kriva riječ, jer ništa Martin Pollak nije proširio. Samo je umio prepoznavati i bilježiti, i svojim bilježenjem upamćivati i ono što je za sve druge bilo zaboravljeno. Ali možda i najveća pouka književnoga djela Martina Pollaka je ta da su sinovi i kćeri za svoje majke i očeve moralno, intelektualno i povijesno odgovorni barem onoliko koliko su majke i očevi biološki i moralno odgovorni za svoju djecu. Za zlodjela svojih očeva odgovorni smo onoliko koliko su oni bili odgovorni za naše odrastanje. Nismo od toga iskupljeni ni ako ih nije bilo briga za nas.