Ana Gligić ili kako bi izgledao svijet i što bi bila Europa da 1972. nije zaustavljena variola vera

U Beogradu je, prve subote u godini, s navršenom devedeset i jednom, umrla Ana Gligić. Viđali smo je po web portalima, na televiziji i u novinama onih tjedana i mjeseci, koji nam se iz nekog čudnog razloga već čine u vremenu veoma udaljeni, dok je našim svijetom vladala epidemija koronavirusa. Netko ju je bio pronašao, valjda prekopavajući po novinskim dokumentacijama, tim valjda posljednjim arhivima kolektivnog sjećanja, da je 1972. bila voditeljica tima koji je na Institutu za virusologiju, vakcine i serume Torlak – tako se ova institucija danas zove – uspio izolirati virus velikih boginja, na osnovu čega je stvoreno cjepivo i munjevito je zaustavljena epidemija koja je mogla izmijeniti identitet i povijest ne samo onodobne SFRJ, nego i cijele Europe. Nitko to poslije neće spominjati, jer čovjekova imaginacija nije u stanju vraćati se u srž ovako izbjegnute katastrofe, ali u dvadesetom smo stoljeću samo dvaput biti u središtu svijeta: prvi put kada je Princip u Sarajevu ustrijelio prestolonasljednika, i drugi put kada je preko Kosova variola vera stigla u Europu. Prvi je put civilizacijski transformativni pomor čovječanstva odigran u formi Velikog rata, dok je drugi put izbjegnut, zahvaljujući nizu sretnih okolnosti, te profesionalnoj i moralnoj doraslosti jedne tada tridesetsedmogodišnje, mlade mikrobiologinje i virusologinje, i njezina tima.

Epidemija velikih boginja u Jugoslaviji proglašena je 25. ožujka i trajala je do 23. svibnja 1972. Razboljele su se 184 osobe, 123 na Kosovu, 32 u Beogradu. Broj mrtvih: 40. To znači da je stopa smrtnosti bila iznad 21 posto. Zaraza velikim boginjama prenosi se izravnim kontaktom, ali i udisanjem kontaminiranog zraka. Virus izvan nositelja – koji može biti samo čovjek, ne i životinja – preživljava i duže od dva dana. Dakle, da epidemija nije u proljeće 1972. zaustavljena na vratima Europe, i da se virus variole širio u skladu sa svojom prirodom, pomor bi bio biblijski. Pritom, smrtnost s brojem oboljelih vjerojatno se ne bi smanjivala, nego bi rasla. Socijalne prepreke, uključujući i najtvrđe bedeme postavljene između društvenih klasa, kao ni državne granice, varioli ne bi značile ništa. Nije to bolest prljavih ruku, nije bolest siromašnih. I nije to bolest koju bi moglo zaustaviti ijedno segregacijsko ili diskriminacijsko društveno sredstvo.

Sljedećih godina najveći dio zapadnog svijeta, i veći dio civilizacijom obuhvaćenog svijeta, uključujući i zemlje Bliskog i Srednjeg istoka, gdje se virus variole aktivno održavao, cijepljen je. Cjepivo nije savršeno sredstvo obrane od velikih boginja, nuspojave nisu rijetkost, a postoje i slojevi ljudi (trudnice, oboljeli od kojekakvih bolesti, starci…) koji nisu cijepljeni. Ali svejedno, variola je u sljedećih pet godina sasvim suzbijena. Posljednji slučaj u svijetu je zabilježen 1977. Godine 1980. Svjetska zdravstvena organizacija bolest je proglasila eliminiranom, te je preporučila zaustavljanje cijepljenja. Danas se generacije građana Svijeta, starijih od 45 godina, prepoznaju po biljegu na lijevoj nadlaktici, malo niže od ramena, ožiljku od cijepljenja živim virusom vakcinije. Vakcinija je laboratorijski virus, načinjen po modelu virusa kravljih boginja, koji se također naziva vakcinijom (vaccinia), i koji, još prema narodnim saznanjima iz prethodnih stoljeća, štiti od velikih boginja. Ne bi bilo posve krivo reći da je čovjek prevario virus variole, tako što mu je podvalio vakciniju.

Ali cijela ta priča mogla je imati drukčiji tok da su u proljeće 1972. stvari potekle drugim, u velikoj mjeri očekivanijim smjerom. Već da se bolest iz Beograda, kamo je stigla s Kosova, proširila po unutrašnjosti, i da je stigla u Zagreb, Sarajevo, Ljubljanu, kretanje virusa bi po gusto naseljenom europskom tlu postalo nezaustavljivo. Uspostavljanje karantena za variolu organizacijski je i tehnički vrlo komplicirano, kao i njihov nadzor. Uskoro bi se, kao što smo u vrlo blagom obliku to mogli vidjeti, republike unutar Jugoslavije međusobno počele odnositi kao karantene, nakon čega bi cijela SFRJ postala karantena svojih susjeda, od kojih bi se zatim izolirali njihovi susjedi… Bolest je, međutim, tako virulentna, a putevi širenja virusa toliko su živi i aktivni, da bi sve granice i svi novouspostavljeni bedemi bili probijeni. Bilo bi zanimljivo zamišljati, pa onda i fikcionalizirati, pisati roman po zemljopisnoj karti Europe i po imaginarnoj karti pretpostavljenog širenja virusa, o tome kako bi se sve druge granice relativizirale i nestajale pred novouspostavljenim granicama bolesti. Recimo, što mislite kako bi u slučaju da je 1972. realizirana epidemija variole izgledao nastavak Hladnoga rata, i što bi bilo s granicama između (tobože) slobodnog zapadnog i kapitalističkog svijeta, i (zbilja) neslobodnog istočnog, komunističkog svijeta? Ovaj pisac pretpostavlja da bi se istočni svijet pokazao efikasniji u stvaranju unutarnjih karantena i spremniji na kolektivnu patnju i umiranje, te da bi konačni ishod epidemije, nakon koju desetinu milijuna mrtvih Europljana, a onda i normalizacije novog estetskog modela, u kojem bi svaka ljepota bila preorana ožiljcima preboljene variole, značio konačnu pobjedu – komunizma. Na Zapadu, pak, najbolje bi u toj variolnoj distopiji prošle one zemlje i društva koja bi se najprije mogla transformirati u skladu s fašističkim načelima. Je li moguće zamisliti drukčiju sudbinu Europe i Zapada nakon pomora velikim boginjama?

Ana Gligić rodila se 1934. u Ćeralijama, velikom, većinski pravoslavnom i srpskom selu, deset kilometara od Voćina, koje je u vrijeme njezina rođenja bilo na svojim populacijskim vrhuncima, te je imalo blizu tisuću stanovnika. Sedamnaest godina kasnije, godine 1948, kada je održan prvi poslijeratni popis stanovništva, u Ćeralijama živjelo je upola manje ljudi. Što se s ostalima dogodilo, lako je pretpostaviti. Nije bila riječ o epidemiji, ali odnosi među ljudima i njihovim zajednicama katkad stvaraju posljedice ravne epidemiji, s tim što virus ne poznaje razlike u vjeri, naciji, rasi. Godine 1953. Ana Gligić u Virovitici završila je klasičnu gimnaziju. Zašto nije išla u Zagreb, nego u Beograd, o tome je nije imao tko pitati, ali u Beogradu je diplomirala biologiju, i zaposlila se na Institutu za javno zdravlje Dr. Milan Jovanović Batut, odakle je ubrzo prešla u novoosnovani Institut za imunologiju i virusologiju Torlak. Medicinsku mikrobiologiju specijalizirala je u godini kada se ovaj pisac izvolio roditi, i odmah nakon toga postala je voditeljica Jugoslavenskog nacionalnog laboratorija za velike boginje, virusne hemoragijske groznice i vektorske zarazne bolesti. Skupa s fiksacijom jugoslavenske vanjske politike na izvanblokovska i postkolonijalna udruživanja, zajedno s veličanstvenom ambicijom da se bude europsko odredište i europski glas tog nepreglednog i čudesnog svijeta koji se upravo izdizao iz pepela Drugoga svjetskog rata, koristeći činjenicu da su njihovi kolonijalni gospodari bili dvostruko ošamućeni, i vlastitim ratnim stradanjem, i trijumfom ideala slobode i ljudske jednakosti, proizašlim u golemoj mjeri na pepelu šest milijuna europskih Židova, skupa, dakle, s tom akcijom, danas temeljito potisnutom u naše sitne ljudske i nacionalne podsvijesti, u Jugoslaviji se, izgleda, ozbiljno vodilo računa da ćemo uz tolike nesvrstane prijatelje postati baštinici i svih njihovih bolesti. I možda bi se doista moglo reći da u proljeće 1972. epidemija velikih boginja ne bi bila onako sigurno i munjevito prevenirana i pobijeđena da nije bilo politike nesvrstanosti.

Među ljudima u međuvremenu toliko se toga promijenilo, ali među virusima i bakterijama sve ostalo je isto. Danas, kažu legende, žive samo dvije, laboratorijski strogo izolirane kolonije virusa variole vere: jedna u Americi, druga u Rusiji. Treba li se čovjek ponijeti kao Bog, pa za dobro čovječanstva uništiti obje, ovaj pisac to ne zna. Ana Gligić bila je velika žena, svakako jedna od najmarkantnijih figura svoje generacije, a Hrvatskoj bi svakako trebalo biti na ponos što je rođenjem i podrijetlom, ali i sudbinom, bila dio ove zemlje i njezinih sudbina. U hrvatskom fatumu, u tom velikom i raznolikom sudbinariju svih zamislivih čežnji i nesreća, proizašlih iz toga da si u Hrvatskoj rođen ili si u ovoj zemlji živio, sudbina Ane Gligić na više je načina karakteristična. A opet je jedinstvena i neponovljiva. Te 1972. cijepljeno je oko dva i pol milijuna građanki i građana Hrvatske. Kada se na sebe ulijevo osvrnu, naići će i danas svi živi među njima na znak Ane Gligić.

Smiješne su granice među ljudima i njihovim zajednicama. Krhko je i osjetljivo to tijelo koje čovjeka čini živim.