Lana Cavar i Narcisa Vukojević, radionica za izradu slova i opismenjavanje kroz riječ i sliku

Godine 1946, pet minuta po završetku Drugoga svjetskog rata, u New Yorku osnovana je međunarodna organizacija za tipografiju i dizajn slova, koja je nazvana Type Directors Club. Osnovni cilj koji su ispred sebe postavili bio je naizgled jednostavan i samorazumljiv: osvijestiti kod oglašivača to da nije baš sasvim svejedno kakvog će oblika i veličine biti slova u njihovim oglasima. Vrijeme je to olovnog tiska i sitotiska, rukom ispisivanih plakata za književne večeri i subotnje matineje, vrijeme firmopisaca, koji su pisali i oslikavali nazive tvrtki iznad izloga dućana, vrijeme kada su logotipi ručno ispisivani pomoću šablona od kartona ili iverice, vrijeme tvrdih uveza i knjigovežnica na svakome gradskom uglu, u kojima su knjigoveže često činili čuda pomoću koštanog ljepila – koje smo u to vrijeme zvali tutkalo – igala i čvrstog konca za šivanje knjiga; oni najbolji među njima, knjigovežama, igrali su i uloge grafičkih dizajnera, a ponekad i štampara. I na samom smo početku, te 1946, neke nove povijesti, kojoj pripadaju naši životi i naše vizualne senzacije, pa tako i oblici slova s kojima smo tako srasli da bi s njihovim gubitkom i nestankom ostali bez svojih identiteta.

Ne znam ima li Tokyo Type Directors Club, ili Tokyo TDC, direktne veze s njujorškim Type Directors Clubom, volio bih da ima, ali na njega sam prvo pomislio kada sam na fejsbučnoj stranici Naklade OceanMore vidio da su Lana Cavar i Narcisa Vukojević, među 3590 radova pristiglih iz cijelog svijeta, osvojile nagradu Tokyo TDC-a za dizajn knjige Glorije Lujanović “Srce zemlje”, koju je OceanMore objavio u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem iz Mostara. Izdavač za koji njih dvije rade, s onim svojim dućanom/kancelarijom/skladištem/radionicom u zagrebačkoj kralja Zvonimira ulici, po mnogo čemu više podsjeća na manufakturu koja se izdiže iz pepela rata, nego na nakladnika neke ozbiljne i prave europske zemlje s početka dvadeset i prvog stoljeća. A knjiga za koju su Lana Cavar i Narcisa Vukojević nagrađene incidentni je predmet i u takvoj, pseudomanufakturnoj radionici. Naime, pošto su grafički oblikovale većinu kućnih edicija, stvarajući prepoznatljiva i dopadljiva, ali za proizvodnju nikako skupa i zahtjevna rješenja, dizajnerice su utemeljiteljicu i vlasnicu kuće Gordanu Farkaš Sfeci uspjele snubiti na neka izvankonfekcijska i pomalo ekscentrična oblikovanja pojedinih naslova. Ako krivo ne pamtim, premda sam nešto možda i zaboravio, imam pravo da zaboravim, najprije je, prije pet godina, tako objavljen roman Damira Karakaša “Proslava”, da bi godinu potom stigla i “Mladenka kostonoga” Želimira Periša. Obje u platnenom uvezu, bez zaštitne omotnice, “Proslava” u jednostavnom bezbojnom platnu (kako bezbojnom: tako što se u naše vrijeme takvo nebojeno platno nazivalo bezbojnim), koje podsjeća na one stare jutene vreće, s plavim, posebno izrađenim slovima, bez ikakvih slika i ukrasa, a “Mladenka kostonoga” na sivom platnu, s ornamentima koji su ovog čitatelja i sakupljača knjiških tiskovina podsjetili na ornamente s mirila, ili s neidentificiranih, obezvremenjenih dalmatinskih nadgrobnika, te s virtuozno izvedenim, opet nanovo izrađenim, slovima od kojih su sagrađeni ime autora i naslov. Tako su, dakle, izgledala prva izdanja “Proslave” i “Mladenke kostonoge”. Dok je u Karakaševom slučaju nakladnik mogao računati na piščevu popularnost – premda je veliko pitanje što u Hrvatskoj znači popularnost jednoga ozbiljnog romanopisca, i koliko je takvo što uopće ekonomski relevantno – koja će naokolo pronijeti ekscentrično grafičko oblikovanje, u slučaju Želimira Periša o tome se nije moglo govoriti. On je bio skoro nepoznat pisac, i još je napisao roman od 448 stranica, koji je i tematski, i stilski bio teško prohodan i totalno demodiran. Osim što je bio napisan rukom i mišlju pravoga pisca, a takav će sam za sebe stvoriti modu! Ali tko to u Hrvatskoj može računati na to da će tobožnja kritika, skupa s kobajagi publikom, sve uz asistenciju nemuštih crvenih kmerića i kmerica iz kulturnih programa HRT-a, prepoznati išta od toga u “Mladenki kostonogi”? Mogao je to biti dizajn mrtve knjige, koja će godinama skapavati po vlažnim skladištima, blijedjeti i vitoperiti se po osunčanim izlozima provincijskih pošti i papirnica, sve dok ne zamre i ne umre, u nadi da će je netko u dalekoj budućnosti prepoznati. Što je Želimira Periša učinilo prepoznatljivo velikim? Kritičari sigurno nisu, kao ni kmerići i kmerice, crne i crvene, s trećih programa krugovala i dalekovidnice, tako da sam sklon vjerovati da se dogodilo čudo i da su velikom piscu najviše pomogle Lana Cavar i Narcisa Vukojević. Naprosto, knjiga je bila tako lijepa da je se čitalo s nekim dragocjenim pozitivnim preduvjerenjem o njezinom sadržaju. Nakon što je rasprodano to lijepo i dragocjeno prvo izdanje – dragocjeno, jer je lijepa knjiga poput slike ili skulpture, ona je multioriginal poput grafike – sljedeće je bilo jeftino i obično. Na jeftin plastificirani karton preslikan je dizajn prvog izdanja.

Knjiga Glorije Lujanović “Srce zemlje” nagrađena je Nagradom Tokyo TDC za najbolji knjiški dizajn. Radi se o neobičnom, vrlo vrijednom, estetski raznolikom i raznorodnom predmetu, gdje skoro svaka stranica ima svoj oblikovni ključ, a knjigu od stilskog raspada i rasula čuva suptilno i precizno jedinstvo jedne zemlje ili jednog zavičaja. Ovo je knjiga Zemlja, knjiga Bosna. Dok sam je prvi put fascinirano listao, strepio sam pomalo što će ljudi za nju reći. Stalo mi je, naime, do njezina sadržaja, do Gazdarice i njezinih dizajnerica, ali mi je na najprivatniji mogući način stalo i do autorice i njezine teme. Mislio sam, mili Bože, što ćemo, ako se publikum nad ovim zgrozi, kako ćemo im objasniti da ovo nije predizajnirana, prekićena i iritantna skupa sveska, nego da je nešto posve drugo? Nemoguće je, naime, uzaludno, proturječno i glupo objašnjavati što je ideja grafičkog oblikovanja nekome s kime to oblikovanje naprosto ne komunicira.

Pritom, to je oblikovanje precizno ispratilo ideju i žanr knjige. “Srce zemlje” nema, naime, žanra. “Srce zemlje” je i pjesnička knjiga, i novinska reportaža, i vodič po zavičaju, i vodič po ljudskoj nesreći, i, na kraju svih krajeva, živi tekstualni grob za hrvatski narod u Bosni, za taj drevni narod bosanskih katolika. Gloria Lujanović pokušala je napisati nešto što će biti mimo stila i žanra, knjigu koja će prije pripadati njezinim bližnjima nego njoj, i koja će samoj sebi biti žanr. U susretu s neopreznim ili premudrim urednikom, ove bi knjige naprosto nestalo. A ako bi se ovakva otisnula onako kako se tiskaju knjige u standardnim edicijama Naklade OceanMore, ova bi dragocjena postala – kupusara. Lana Cavar i Narcisa Vukojević zbiljske su urednice “Srca zemlje”. Njih dvije su svojim dizajnom, pojedinačnim minucioznim oblikovanjem svake stranice, Glorijin rukopis učinile knjigom, one su grafičkim oblikovanjem objasnile i posve logičnim i čitatelju bliskim učinile njezin stil i žanr. Ova je knjiga bedeker po masovnoj grobnici, punoj živih ljudi i njihovih sjećanja. Ova je knjiga bedeker našega konačnog poraza. Prelijepa i prestrašna knjiga. Njezine dizajnerice stvarne su njene urednice.

Moj ushit Nagradom Tokyo TDC za Lanu Cavar i Narcisu Vukojević možda se tiče i moje predrasude i neznanja. Ono što me privlači u japanskom dizajnu, odjevnoj modi i arhitekturi urednost je, preciznost i minimalizam. Ako su se Japanci ovoj knjizi naklonili, to možda znači da ni ja nisam u krivu. Možda je i za njih ovo Knjiga-Zemlja, Knjiga-Bosna, premda o toj zemlji i toj Bosni ne znaju ništa, i premda im njezin tekst nije preveden. Kada na njezinoj naslovnici ugledaju znak prestiliziran s nekoga srednjobosanskog sakralnog objekta, vjerojatno oblikovan u vremena Fin de sièclea ili, bolje rečeno, pustog i sirotog gučegorskog Fin de sièclea, ili kad listaju niz Glorijinih ispovjednih i portretnih pjesama iz zbirke, predstavljenih fontom kakav se koristio na našim katoličkim nadgrobnicima krajem devetnaestog stoljeća, japanski tipografi i dizajneri vide nešto i vide nekog tko njima ne znači ništa. Njihov pogled savršeno je sveden i precizan, jer ga ne ometa ništa, nikakva primisao, nimalo osjećaja pripadanja, nikakvo sporedno znanje, nijedan od tri i sto tri naša bosanska identiteta.

Činjenica da su oni svoj pogled zadržali na ovoj knjizi i da su joj se blagonaklono naklonili, golema je za Lanu Cavar i Narcisu Vukojević. A našim egzistencijama zaturenim u duboku i mračnu hrvatsku provinciju, ta činjenica znači još mnogo više.