Lidija Deduš ili što biva sa svijetom u kojem ljudi ostaju bez imena, i koji više nikoga ne boli

Ako bismo nevolju svijeta mogli vidjeti s povijesne distance, ovako bismo vidjeli stvar: u Zagrebu, u predblagdanska vremena, kada su dani najkraći a ljudske duše najosjetljivije, i kad se, barem po Zagrebu, svud naokolo puca, pije, jede i slavi, rastrojeni je tinejdžer s nožem krenuo na jedan školski razred. Ubio je sedmogodišnjeg dječaka, više je djece ranio. Učiteljica pred mirovinu djecu je pokušala zaštititi. Nju je grdno izbo. Žena jedva je ostala živa. I sve se to dogodilo kao u nekoj strašnoj bajci, kao u fikciji, jer u našoj priči nikome ne znamo imena i prezimena: ni učiteljici, ni rastrojenom tinejdžeru, ni malenom dječaku, o kojemu se dan-dva po strašnom događaju u javnosti i medijima govorilo kao o djevojčici, koji nije dobio priliku da išta u životu izabere. Bez imena, minuo je našom sviješću. 

I nikoga nije bilo da se pobuni, i da upita kako se zovu: učiteljica, tinejdžer, dječak? Kako to da ljudima u priči i u njihovom ceremonijalnom žaljenju ne fale imena? Tako što je kod nas ime opasan znak. Što ako se rastrojeni tinejdžer zove imenom u kojem prepoznajemo tuđina, kakve bi tad bile reakcije naše javnosti? Učiteljicu ćemo heroizirati po fejsbucima i u patetičnim kolumnama, ali nam je možda draže da ne znamo kako se zove, jer je i njezino ime znak. Tko zna kakav znak. A bezimeni zaklani dječak predmet je naše razigrane mašte, naše instant-dobrote, naše pravednosti u prahu, koja funkcionira samo ako ne znamo njegovo ime. Ljudi tek kada zadobiju pravo na ime postaju stvarni. To je osnovna razlika između stvarnosti i fikcije. Čim znamo čovjekovo ime, mi bivamo za njega odgovorni. Bezimeni su kao kupus, kelj i rajčica, ili kao sitne i bezimene migrantske zvjerčice, što se vrzmaju oko naših granica. S imenima započinje ljudskost. Hrabrost je u imenovanju.

Knjiga “Ja se zovem lidija deduš” žanrom je i stilom vrlo neobična. Jedinstven tekst, koji funkcionira izvan razlika između poezije i proze, između fikcije i fakcije, pa čak i između javnog i privatnog govora. Moglo bi se, možda, reći da je to knjiga-ispovijest. Ali, opet, ispovijest koja je izvan razlikovanja ispovijesti kao vjerskog čina, kao čina ispovijedanja pred psihoterapeutom, ili ispovijesti kao pripovijedanja o svom životu. Ili, na kraju svih krajeva, ispovijesti kao očitovanje svoje vjere i konfesije, očitovanja svog – identiteta. U knjizi “Ja se zovem lidija deduš”, naslov je poput pripjeva, zaziva, litanije. Riječi su to koje se očajnički ponavljaju, i koje tekst ove knjige vežu u jednu čvrstu cjelinu. Te riječi čine vezu jedne žene s Bogom. One čine njezinu vezu sa samom sobom. Bez njih, nema ni nje. Bez tih riječi, ona se na vlastiti užas pretvara u tuđu pripovijest, u sumnjiv produkt tuđe imaginacije. Pretvara se u ono u što su se pretvorili, gledani s povijesne distance, učiteljica, dječak i rastrojeni tinejdžer, bezimeni usred kolektivne predbožićne hrvatske uobrazilje, ljeta Gospodnjega 2024.

Lidija Deduš (1977.) bankovna činovnica iz Varaždina, živi već neko vrijeme i radi u Zagrebu. U ranim tinejdžerskim godinama stanovala je u Ulici Omera Maslića, na Dolac Malti, u Sarajevu. Živjela je u jednom od onih vojnih stanova, otac joj je bio vojni muzičar. Jedan je od onih života, koji ne samo što su u najosjetljivijim godinama bili ratom rastrojeni, nego su nekako prirodno podrazumijevali čupanje identiteta, kao čupanje svih dvadeset noktiju, po deset na rukama i deset na nogama. Čupanje kojeg je nokta najviše boljelo? I onda su, u sljedećim godinama i desetljećima, sve do ove nagle i nekako neočekivane sredovječnosti, iz korijena dvadeset iščupanih noktiju rasli novi identiteti. Kako će oni izgledati, i tko ćemo sad biti, o tome govori ispovijest Lidije Deduš, naslova “Ja se zovem lidija deduš”. Ona, kao i Augustin Aurelije, ima problem s krajnje sumnjivim pragom razumijevanja buduće svoje publike. I Lidija Deduš se, kao i Augustin Aurelije, bavi pitanjima slobodne volje i artikuliranja sebe u svijetu.

U Hrvatsku se iz Sarajeva doselila u roditeljski zavičaj. Došla je kao izbjeglica, ili kao migrantkinja, da se izrazimo današnjim jezikom. Ili kao bezimeno čeljade u svijetu onih s imenima. Tu gdje je došla, bila je identificirana uglavnom kao pripadnica šireg kolektiva. I veći dio onog što je u životu radila do ove knjige bio je pokušaj da se stekne pravo na vlastitu jedinstvenost i na svoje ime. Je li joj to na kraju uspjelo? Na to pitanje nemamo odgovor, jer je pitanje na svaki način krivo. Jednom počupani nokti, svih deset na rukama, pa svih deset na nogama, ili obrnuto, nikad više pravilno ne izrastu. Nakon što jednom izgubi pravo na ime, ili nakon što njegova kolektivna pripadnost – ona koja je, recimo, zapisana na izbjegličkom kartonu – postane važnija od njega samog, čovjek nikad više ne uspijeva do kraja steći sebe.

Da je drukčije bilo, primjerice da nije bilo rata pa da je još nekoliko godina stanovala u Ulici Omera Maslića, na Dolac Malti, Lidija Deduš ne bi studirala ekonomiju, nikad ne bi bila bankovna činovnica (poput T. S. Eliota), i ne bi se preseljavala iz Varaždina u Zagreb. Da je drukčije bilo, ne bi se, poput Augustina Aurelija, ispovijedala u tekstu slobodnom od svih žanrovskih i stilskih ograda. Do te vrste slobode čovjek stiže samo ako prethodno sve izgubi. Strašna je sloboda, bolna je sloboda, pa je zato ljudi uglavnom i ne žele, premda toliko o njoj govore.

Iz davnih doba svog studija filozofije, ovaj se Lidijin čitatelj prisjeća tri principa na kojima Augustin Aurelije temelji svoju misao (i svoj identitet): interiornost, participacija i imutabilnost. U čovjeku je sva njegova istina. Ta se istina ostvaruje sudjelovanjem. Sve što je autentično i što je istinito, to je nepromjenjivo. Tako je to, ako se čitatelj dobro sjeća, kod Augustina, koji je tisuću godina po svojoj smrti postao katolički svetac, a tako je, i nikako drukčije, i u knjizi “Ja se zovem lidija deduš”. Pa ako bismo u njoj išta pomaknuli, ako bi se glavna junakinje ičega odrekla, svega bi najednom nestalo. I nestalo bi njezine patnje.

Sve o čemu autorica u ovoj knjizi piše je patnja. I sve je gubitak, uskraćenost, nedovoljnost, i uporan fantomski bol onog konstitutivnog gubitka iz tih ranih tinejdžerskih dana, kada je preseljena s jednoga na drugi svijet. I sve je istovremeno čista radost života. Stav lidije deduš (malim slovima, jer se junakinja ove knjige piše malim slovima) vedri je čemer, povremeno i urnebesno duhoviti čemer, vlastita patnja kao sam humor duše. Za njezina čitatelja ovo je važna knjiga, zbog golema dara i nadahnuća koji su u nju uloženi, ali je, možda, i od same knjige važniji taj stav glavne junakinje. Fikcionalni nam junaci (ili junakinje, ili imaginarni prijatelji i prijateljice…) pomažu da živimo. Nevolja je samo u tome što lidija deduš ne može svojim humorom duše baš nimalo pomoći Lidiji Deduš, svojoj autorici. Golema je vlastita patnja, koliko god se ti pokušala od nje odmaknuti! A kad bi se od svoje patnje mogla odmaknuti, ne bi ti mogla biti ona koja jesi, nego bi bila, što reče Augutin, lažna. Bila bi, da oprostiš, kokoš! Ponekad ti se čini da je bolje biti i kokoš, nego patiti od same sebe, ali čim ti bude malo bolje, ne bi više bila kokoš. I o tome govorimo kad govorimo o humoru duše.

Facebook je Lidijin ambon. S njega je, s Facebooka, objavila glavninu onog što će narasti u knjigu “Ja se zovem lidija deduš”, a s njega objavljuje i buduće svoje pisanije. To joj je pomoglo da ostane izvan formi i žanrova, izvan jezičnih ceremonijala, i u tekstu kojim je vrlo precizno artikulirala sebe i svojih dvadeset u međuvremenu temeljito izraslih noktiju. Ukrivo izraslih, naravno! Jer da nisu ukrivo izrasli, ne bi se o njima ni mislilo, niti bi se nad njima ispovijedalo. Ne misli se u ljudskome svijetu o onome što ne boli. Zato je katkad važno da zaboli i ono što prethodno nije boljelo. I važni su umjetnici i umjetnice kakva je Lidija Deduš, koje sa svojih osamljenih ambona stvaraju bol u ovom zastrašujuće anesteziranom i umrtvljenom, lažnom i bezosjećajnom svijetu.

Lidija Deduš posljednja je junakinja našeg doba u ovoj godini, pa je, na neki način, i junakinja godine.