Romano Nikolić i zraka kršćanskoga svjetla usred ugostiteljskog pakla Adventa u Zagrebu

Povijest Zagreba u proteklih je trideset i pet godina obilježena prostaštvom i potonućem u onu najdublju i najbeznačajniju balkansku provinciju. Slučaj je htio da je na tom putu Zagreb dobrih dvadeset godina vodio Milan Bandić, obilježivši ga svojim estetskim i etičkim nazorima intenzivnije nego itko drugi u svim stoljećima postojanja ovoga lijepog grada. U međuvremenu gradonačelnik je, blago u Kristu, minuo svojim gradom, ali njegovo je djelo nastavilo živjeti i razvijati se. Pa se tako u opustošenom i polurazrušenom centru grada, koji od kasnog popodneva odjekuje preglasnom glazbom iz sumnjivih lokala, na prostoru bivše knjižare, najveće u Hrvatskoj, otvara narodnjački klub, koji, kako kaže vlasnik, neće biti narodnjački, nego će samo puštati Aleksandru Prijović. Čedo tog Bandićevog svijeta, možda i najnakaznije od svih, Advent je u Zagrebu, ugostiteljska manifestacija, koja omogućuje da se pod pokroviteljstvom vjerskoga branda, svojevrsnog zimskog katoličkog ramazana, središte Zagreba pretvori u postapokaliptično vašarište u neimenovanoj i kulturološki neprepoznatljivoj miteleuropskoj kasabi, na kojem se uglavnom samo pije, ždere i podriguje, i to veoma, veoma loše i skupo.

Kad god bi iz ljudi progovorili ostaci ostataka sjećanja na jedan drukčiji Zagreb, i kad god bi Milanu i milanovcima prigovorili na prednovogodišnjem adventskom pseudougostiteljskom džihadu, on bi se pozvao na Beč i ine gradove, kao i na stotine autobusa iz zemlje i inozemstva koji posjećuju Advent u Zagrebu. Kao da stotine autobusa ne posjećuju i koridu u Čevljanovićima ili opjevani Šabački vašar. A o tome koliko je bečka komercijalizacija adventa neusporediva s ovim što se u Zagrebu zbiva teško je govoriti nekom tko ne osjeća, ne čuje, ne njuši i na nepcu i u želucu ne primjećuje razliku… Problem ukusa i okusa, ili problem latinske maksime koju neprosvijećeni, divljaci i prostaci najčešće zlorabe, a koja glasi: De gustibus non est disputandum, sastoji se u tome što su ukus i okus irelevantni u diskusiji što je za jelo bolje: govno ili čokolada.

Slučajno me lani neka potreba navela da se usred Adventa u Zagrebu zateknem u centru grada, pa sam se, već manje slučajno, zetekao i pri ugostiteljskoj kućici s natpisom “Ođe, ođe”, koja ne samo da je izuzetak od svega drugog, nego je i živa potvrda razlike između zagrebačkog Europskog trga, Dolca i Harmice na jednoj i bečkog Naschmarkta, na primjer, na drugoj strani. Delikatni i delikatesni dućančić s kulturno-gastronomskim izlošcima dubrovačkog i konavoskog kraja, s pristojnim vinima, rozulinom, sirom, s motarom, suhim smokvama i koječim drugim, što je i u fizičkom i u pripovjednom smislu u nešto pretvoreno, što je u nešto sagrađeno, uzdignuto, uzvinuto. Ove godine, recimo, dolaze s toplim koktelom, koji su nazvali Libertas – ime je to s bokova legendarnih narančastih dubrovačkih gradskih autobusa, riječ iz gesla koje je u gradskom grbu, latinizam mjesnog pjesnika… – a koktel opisuju ovako: “Koktel je pun mirodija i okusa s hrvatskog juga, s vodećim notama zimskih citrusa – narančina, gorke naranče i limuna, podržane slatkoćom sočne smokve i kraljice začina vanilije, s alkoholnom bazom mješavine odležanog ruma i aromatičnog džina.” Dubrovnik i Konavle su blizu, tu u našim srcima i novčanicima, ali samo za glupu i pohlepnu čeljad. Daleko su, međutim, kao Java i Borneo, kao New York i Chicago, za one pametne i darovite, koji bi da se bave suštinama, koji bi da ispripovijedaju priču, i koji bi i kad trguju vinom i pićima da to čine s onom mjerom smisla i dostojanstva, pameti i talenta, koje valja uložiti u roman, film i kazališnu predstavu.

Romano Nikolić zagrebački je glumac, kazališni redatelj, kulturni teški radnik i aktivist, rodom i svim svojim – iz Dubrovnika. Njegov umjetnički rad zasnovan je na ozbiljnom poduzetničkom daru, jer djeluje mimo institucija, što zapravo znači i mimo svijeta. Da bi se došlo do novca za takav rad, kao i da se usred takvog rada ne bi umrlo od gladi, treba raspolagati i nekim naoko trivijalnim talentima. Istovremeno, Romano Nikolić udjenuo se u Advent u Zagrebu tako što sa skupinicom prijateljica i prijatelja stvara “Ođe, ođe”. Poduzetnički dar koji mu je za to potreban ne razlikuje se bitno od poduzetničkog dara koji stoji iza njegova Arterarija, u okviru kojeg stvara svoj teatar. Ono što je, međutim, fascinantno jest da se previše ne razlikuju ni etika i estetika, pa čak, možda, ni stil njegovih kazališnih i ugostiteljskih projekata. Predstava “Kućica za pse”, za koju je tekst pisao skupa s Doroteom Šušak, da bi zatim režirao glumačku ekipu koju su činili Anita Matić Delić, Dušan Gojić, Jelena Graovac Lučev, Nikola Nedić i Davor Tarbuk, i koja se bavi temama ratnih silovanja, boli-nepreboli i poslijeratnog proživljavanja ratnih trauma, doista odlična i duboko potresna predstava, koju igraju u jednom malom, adaptiranom, naizgled posve neteatarskom prostoru, na neki vrlo neobičan način bavi se sličnom stvari kao i adventski ugostiteljski štand “Ođe, ođe”: da se ljude malo pripitomi, da ih se približi jedne drugima taman do one istovremeno delikatne i odmjerene blizine s koje će moći nešto da nauče jedni o drugima. Na “Ođe, ođe” uči se ponešto o Dubrovniku, što ne piše po turističkim vodičima i udžbenicima, čega nema među subvencioniranim projektima Dubrovačkih ljetnih igara, a što nije zamućeno i zamagljeno prevarnim strategijama hrvatskog državotvornog i stranačkog domoljublja. Uči se ono što može u svakom trenutku postati važno, a što pripada svoj toj širini razlika među nama. Tome, recimo, da su narančini ono što su nama mandarine, a da je rozulin liker od ruža…

Znanja o drugome i o drugima uvijek su znanja o razlikama. Nema se o sličnostima što učiti. Bliskost u sličnostima samo je još jedan, prividno finiji, oblik prostaštva. Sličnosti među ljudima i narodima su, pored svega drugog, i dosadne. Sličnosti nas udaljavaju i okreću jedne protiv drugih. Sličnosti su uzrok ratova koji se vode među susjedima. Iz spoznanja razlike proizlazi svaka vrsta razumijevanja, te na kraju krajeva iz ispravno shvaćenih razlika proizaći će empatija među ljudima, i solidarnost. Da bismo bili solidarni sa žrtvama ratnih silovanja, trebali bismo najprije znati što ustvari znači biti silovan, i tko je sve tu, vrlo precizno govoreći, potencijalna ili zbiljska žrtva. O tome govori predstava “Kućica za pse”, Romana Nikolića. Možda ni silovatelj ne bi silovao, e da je znao tko su i kako se osjećaju silovani. I da je, na kraju svih krajeva, znao što je rozulin, a što narančin, i što znači ođe, ođe…

Netko bi krivo mogao zaključiti da je Romano Nikolić praktičan čovjek, i da je ovdje o tome zapravo riječ. Nije on praktičan, ni kao kazališni autor, ni kao ugostitelj. Da je praktičan kao ugostitelj, prodavao bi, kao većina ostalih, kobasičetine debrecinke, iz Spara i Konzuma, po cijenama bifteka, a ne da se, za dramatično manje novce, zahebava s priklama, mariniranim balancanama i poverunima, kao što bi, da je praktičan kao kazališni autor, na Dubrovačkim ljetnim igrama režirao Vojnovića i Držića iz Spara i Konzuma, umjesto da s Doroteom Šušak kopa po ranjenim ljudskim dušama i po duši Zagreba i Hrvatske. Romano Nikolić bavi se onim uzaludnim, na propast unaprijed osuđenim poslovima čiji je glavni cilj da se ljude stvarno pripitomi i da ih se u nekom plemenitijem smislu učini društvenijim. 

A to je istovremeno i bliže suštini i smislu adventa, ili došašća, kako se to na hrvatskom jeziku kaže, koje bi trebalo biti vrijeme čežnje za novim životom, nade i naročite osjetljivosti za Drugoga i za sve razlike koje nam s Drugim stižu, kao što je bliže suštini i smislu grada kakav bi Zagreb trebao biti. O tome u što Romano Nikolić vjeruje, mi ne znamo ništa. Ali ta kućica “Ođe, ođe” divljoj vulgarnosti Adventa u Zagrebu prilazi kao zraka kršćanstva. U isto vrijeme, u Zagrebu ona nailazi kao dašak bečkog adventa, kao mir i miris one bogate kulturne i gastronomske multikulturalnosti u predbožićna doba glavnoga austrijskog grada. I to je zanimljiva i poučna stvar:  multikulturalnost ne moraju posvjedočiti naša braća iz Bangladeša i Pakistana, ni naši veliki prastričevi iz Turske i Indije, kao ni sva naša rodbina po svim kontinentima naokolo zemaljske kugle, jer je već jedan pravilno shvaćen i predstavljen Dubrovnik cijeli svijet i cijeli jedan Drugi. Uz njegovo prihvaćanje prihvaćena će biti i sva druga, spomenuta i nespomenuta naša braća. Lijepo bi bilo to shvatiti, jer bi tada ono što Romano Nikolić radi stiglo svom cilju.