Do prije nekoliko godina na kraj Zapruđa, između Vučetićevog prilaza i prometne petlje prema Mostu mladosti, radila je samoposlužna autopraonica, duhovitog naziva Brundek. Otvorena još u ono vrijeme kada su gradske vlasti prašumu preko puta ceste preuredile u sterilno gradsko zabavljalište s travnjacima, rijetko posađenim stablima i jezerom, praonica bi stanovnicima kvarta zgodno poslužila nakon što bi im kvartovske vrane izasrale auto parkiran duž drvoreda uz Ulicu Damira Tomljanovića Gavrana ili uz neki od unutarnjih, redom vrlo šumovitih parkirališta unutar naselja. Autopraonicom služili su se, naravno, i ostali Novozagrepčani i slučajni prolaznici i provoznici, ali nikad tu nije bilo neke prevelike gužve. Brundek je bilo jedno od onih mjesta spontane urbanizacije, gdje se život zajednice skladno uklopi u zadane prostorne forme. Dobrim arhitektima, naročito urbanistima, biva milo kada se takvo što događa, jer je upravo to potvrda da su oni dobro obavili svoj posao i da su stvorili svijet u kojem će se zametnuti stvarni život.
Južno od autopraonice Brundek, Adamičevom ulicom prema Utrinama, nalazi se stara i odavno već pomalo zapuštena i slabo funkcionalna građevina s garažama za stanovnike naselja. Godina 1968, 1969. i kroz sljedeće desetljeće-dva, u vrijeme kada je Zapruđe nastajalo, automobili bili su manji nego danas, pa su i garaže bile mnogo manje. Osim toga, ideja garaže kao kućice za automobil u našim gradovima nikad nije do kraja zaživjela, niti se srodila s našim naravima i običajima. Tako su se i zagrebačke garaže, nastajale u vrijeme Holjevčeve izgradnje modernoga grada, uglavnom pretvarale u ostave, skladišta i ropotarnice. U privatne muzeje nekih prošlih života, čiji su nekad dragocjeni izlošci zaboravljeni i od njihovih kustosa. Naravno, ako su kustosi uopće živi. Povremeno se, istina, poneka od tih garažica u Adamičevoj prodaje. Vlasnici traže golem novac, valjda zato što s garažom prodaju i jedan svoj životni san.
Nakon garaža, na poširokom prostoru prema petlji, niz je prilično prostranih parkirališta, koja su u vrijeme izgradnje naselja zamišljena kao mjesta na kojima će se parkirati putnici koji odnekud dolaze u grad, a onda će tramvajem nastaviti prema centru. Dobro zamišljeno, ali život grada išao je u nekom drugom smjeru, pa su drukčiji bili i običaji gradskih ljudi. Tu, uz parkirališta u Adamičevoj još je i prizemnica s automehaničarskim radionicama, praonicom i kemijskom čistionicom, zgodnim fensi restorančićem s odležanim steakovima, a odnedavno je tu i jedna lijepa mala kafeterija. Ništa od svega toga nije, naravno, tako zamišljeno kada je tu, na pustoj i močvarnoj ledini na desnim obalama Save, nicalo Zapruđe. Gradovi i gradski kvartovi žive svojim životima, kao što žive i ljudi u njima. Dobra se gradska uprava od loše uprave razlikuje po tome što dobra uprava ne staje na put životima grada i gradskih kvartova, ali pritom i vodi računa o tom da ti životi teku regularnim tokovima. Ako pritom nešto još i doprinese tim životima, uprava biva zapamćena za sva vremena. Kao što je u Zagrebu ostala zapamćena uprava Većeslava Holjevca i nekoliko njegovih nasljednika, koji su stvarali Novi Zagreb.
Ne znamo kako je i zašto prestala s radom Autopraonica Brundek, ali način na koji se to dogodilo nije bio regularan. Jednog je dana, prije više godina, samo nestalo strojeva, ispražnjen je pomoćni kiosk, skinuta je ploča s nazivom firme, odnesena je sva vrednija infrastruktura, ali je ostala konstrukcija objekta, ostao je sustav odvodnih kanala, uključujući i jednu nekad relativno novu kampkućicu, koja se najvećim dijelom nalazila na pločniku ispred autopraonice. I onda je sve tako ostavljeno, da vrijeme i život grada obave svoje. Naravno, u svim gradovima svijeta je, pa tako i u Zagrebu, zabranjeno i kažnjivo u ovakvome stanju ostavljati pogledu dostupne prostore, svejedno jesu li oni u privatnome ili u gradskom vlasništvu. A dobra se gradska uprava od loše uprave i razlikuje po brzini i efikasnosti zaštite javnih prostora.
Prvih mjeseci prostor nekadašnje autopraonice je nedirnut propadao. Ljudi mu uglavnom nisu prilazili, sve dok divlja čeljad tu nisu bacila vreću-dvije otpada. Negdje u to vrijeme, prije godinu-dvije, eskalirao je i problem parkirnih mjesta u Zapruđu. Rad na stvaranju tog problema započela je gradska uprava u vrijeme pokojnoga gradonačelnika Milana Bandića, kada je naselje Središće pretvorila u parkirnu zonu. Istog tjedna sva radna vozila iz Središća, dostavni kombiji sitnih poduzetnika koji u tom naselju žive, kao i drugi i treći automobili u domaćinstvu, skupa sa svim prometalima onih koji Središće naseljavaju, a da nisu tu prijavljeni, preparkirani su u Zapruđe. Ali ako je vozač strpljiv, ako nije nezajažljiv i obijestan, pa mu nije problem što će auto nakon duže potrage parkirati koju stotinu metara dalje od ulaza u zgradu, parkiranje će, ipak, na kraju naći. Teže je, naravno, bilo u danima Floraarta ili drugih zabavnih događaja na Bundeku, kada bi se pola grada došlo parkirati po Zapruđu, pa bi i svi dostupni naši travnjaci, kao i požarni prilazi zgradama znali biti puni milim nam sugrađanima iz drugih dijelova grada. I još nešto valja napomenuti: parkiranje uz Bundek plaća se sve do granice Središća. Iza te granice sve je, ali doista sve, besplatno.
A onda nam je, kratko pred izbore, umro gradonačelnik Bandić. U općoj euforiji, ispunjenoj vjerovanjem da tu nije riječ o politici i ideologiji nego o javnoj stvari, platforma Možemo osvojila je grad i pobijedila u većini kvartova. U Zapruđu, trijumfalno! Pobijedila je otprilike onako kako će, godinama kasnije, Milanović potući Primorca. Negdje u to vrijeme samoposlužna autopraonica Bundek pretvara se u spoj divljeg parkirališta i otpada za nestrpljive. Umjesto da rješava problem koji je još uvijek relativno jednostavno riješiti, nova gradska uprava ga produbljuje i pojačava. Uvodi nove parkirne zone, i s jedne, i s druge strane Save, pa tako i u većem dijelu Novog Zagreba. Sav višak vozila za koja građani i poduzeća ne mogu dobiti parkirne naljepnice biva preparkiran u one dijelove grada u kojima je parkiranje još uvijek besplatno, a Zapruđe postaje i zgodan prostor za odlaganje odbačenih vozila. Vlasnik tu ostavlja svoj isluženi auto ili kombi, kojemu prethodno skine registarske pločice i razduži ih na policiji, pa žitelji Zapruđa mjesecima i godinama imaju to zadovoljstvo da promatraju kako po nekadašnjem prometalu padaju gradska prašina i garež, kako hrđa i pretvara se u kramu, i kako se sve to zbiva na mjestu na kojemu bi se oni inače mogli parkirati, na vidnim mjestima i na očigled gradskih službi koje godinama ne odvoze taj neregistrirani krš. Kao što ne raščišćavaju ni ostatke nekadašnje samoposlužne autopraonice Brundek, niti odvoze onu, već poluraspadnutu kampkućicu s pločnika na uglu Adamičeve i Vučetićevog prilaza. Da, da, trebao je to davno, prije nekoliko godina, učiniti vlasnik bivšeg Brundeka, ali zašto gradske službe odvoze automobile koji se nepropisno parkiraju u središtu grada ili uz parkirne zone koje se naplaćuju, a u Zapruđu na regularnim parkirnim mjestima koja se, istina, ne naplaćuju leži neregistrirani automobilski krš, uključujući, na pločniku gdje i nije parkirno mjesto, cijelu jednu kampkućicu?
U jesen 2024. gradska uprava slavodobitno uvodi blokovski sustav naplate parkiranja u središtu grada. Vrijeme je to kada i cijene po javnim garažama drastično rastu – danas su već na razini Beča, a, recimo, znatno veće nego Trst ili Mestre, pokraj Venecije – što je, uz smanjenje broja parkirnih mjesta zbog širenja ili uvođenja dvosmjernih biciklističkih staza, prilično demotiviralo ljude da autom idu u centar Zagreba. Sve je ovo rezultiralo nečuvenim parkirališnim adventom u Zapruđu. Naime, sve ono što bi šljeglo u grad na debrecinke i dubai-fritule, u sklopu kulturno-turističke manifestacije pod pokroviteljstvom Turističke zajednice Zagreba, parking bi tražilo po besplatnim dijelovima Novog Zagreba, ponajprije u Zapruđu, jer je Zapruđe ljudima na ruku. Prometni pakao koji je tih tjedana i mjeseci konstantno trajao ne da se opisati…
I onda je jedne obične noći, usred veljače, planula ona poluraspadnuta kampkućica, na pločniku pokraj divljeg parkirališta sred skršene bivše samoposlužne autopraonice Brundek. Pokraj nje izgorio je, nepropisno parkiran, nečiji skupi BMW. Uz njega oštećen je i malo jeftiniji Hyundai. Nakon istrage policija je saopćila da je požar podmetnut “otvorenim plamenom”. Počinitelj nepoznat.
Ne dajem previše na policijsku istragu, a pomalo se i čudim njezinoj neinventivnosti. Netko tko živi među ljudima, u gradovima, lako će iz teorije o podmetnutom požaru i otvorenom plamenu doći do ponešto inteligentnijeg zaključka da je to neki beskućnik samo htio prespavati. A noći u veljači su hladne. Čovjek se ponekad ogrije i na žaru cigarete. To bi bio taj otvoreni plamen. S tim da je nesreću izazvala gradska uprava. Koja nije s pločnika uklonila neregistriranu i poluraspadnutu kampkućicu. Koja je Zapruđe pretvorila u besplatno parkiralište za grad i njegove goste. Koja je savršeno nezainteresirano reagirala na molbe i apele stanara da se i u Zapruđu parkiranje naplaćuje, ako se već naplaćuje u drugim dijelovima Novog Zagreba.
Kako je gradska uprava izazvala požar u napuštenoj kampkućici u Zapruđu
Do prije nekoliko godina na kraj Zapruđa, između Vučetićevog prilaza i prometne petlje prema Mostu mladosti, radila je samoposlužna autopraonica, duhovitog naziva Brundek. Otvorena još u ono vrijeme kada su gradske vlasti prašumu preko puta ceste preuredile u sterilno gradsko zabavljalište s travnjacima, rijetko posađenim stablima i jezerom, praonica bi stanovnicima kvarta zgodno poslužila nakon što bi im kvartovske vrane izasrale auto parkiran duž drvoreda uz Ulicu Damira Tomljanovića Gavrana ili uz neki od unutarnjih, redom vrlo šumovitih parkirališta unutar naselja. Autopraonicom služili su se, naravno, i ostali Novozagrepčani i slučajni prolaznici i provoznici, ali nikad tu nije bilo neke prevelike gužve. Brundek je bilo jedno od onih mjesta spontane urbanizacije, gdje se život zajednice skladno uklopi u zadane prostorne forme. Dobrim arhitektima, naročito urbanistima, biva milo kada se takvo što događa, jer je upravo to potvrda da su oni dobro obavili svoj posao i da su stvorili svijet u kojem će se zametnuti stvarni život.
Južno od autopraonice Brundek, Adamičevom ulicom prema Utrinama, nalazi se stara i odavno već pomalo zapuštena i slabo funkcionalna građevina s garažama za stanovnike naselja. Godina 1968, 1969. i kroz sljedeće desetljeće-dva, u vrijeme kada je Zapruđe nastajalo, automobili bili su manji nego danas, pa su i garaže bile mnogo manje. Osim toga, ideja garaže kao kućice za automobil u našim gradovima nikad nije do kraja zaživjela, niti se srodila s našim naravima i običajima. Tako su se i zagrebačke garaže, nastajale u vrijeme Holjevčeve izgradnje modernoga grada, uglavnom pretvarale u ostave, skladišta i ropotarnice. U privatne muzeje nekih prošlih života, čiji su nekad dragocjeni izlošci zaboravljeni i od njihovih kustosa. Naravno, ako su kustosi uopće živi. Povremeno se, istina, poneka od tih garažica u Adamičevoj prodaje. Vlasnici traže golem novac, valjda zato što s garažom prodaju i jedan svoj životni san.
Nakon garaža, na poširokom prostoru prema petlji, niz je prilično prostranih parkirališta, koja su u vrijeme izgradnje naselja zamišljena kao mjesta na kojima će se parkirati putnici koji odnekud dolaze u grad, a onda će tramvajem nastaviti prema centru. Dobro zamišljeno, ali život grada išao je u nekom drugom smjeru, pa su drukčiji bili i običaji gradskih ljudi. Tu, uz parkirališta u Adamičevoj još je i prizemnica s automehaničarskim radionicama, praonicom i kemijskom čistionicom, zgodnim fensi restorančićem s odležanim steakovima, a odnedavno je tu i jedna lijepa mala kafeterija. Ništa od svega toga nije, naravno, tako zamišljeno kada je tu, na pustoj i močvarnoj ledini na desnim obalama Save, nicalo Zapruđe. Gradovi i gradski kvartovi žive svojim životima, kao što žive i ljudi u njima. Dobra se gradska uprava od loše uprave razlikuje po tome što dobra uprava ne staje na put životima grada i gradskih kvartova, ali pritom i vodi računa o tom da ti životi teku regularnim tokovima. Ako pritom nešto još i doprinese tim životima, uprava biva zapamćena za sva vremena. Kao što je u Zagrebu ostala zapamćena uprava Većeslava Holjevca i nekoliko njegovih nasljednika, koji su stvarali Novi Zagreb.
Ne znamo kako je i zašto prestala s radom Autopraonica Brundek, ali način na koji se to dogodilo nije bio regularan. Jednog je dana, prije više godina, samo nestalo strojeva, ispražnjen je pomoćni kiosk, skinuta je ploča s nazivom firme, odnesena je sva vrednija infrastruktura, ali je ostala konstrukcija objekta, ostao je sustav odvodnih kanala, uključujući i jednu nekad relativno novu kampkućicu, koja se najvećim dijelom nalazila na pločniku ispred autopraonice. I onda je sve tako ostavljeno, da vrijeme i život grada obave svoje. Naravno, u svim gradovima svijeta je, pa tako i u Zagrebu, zabranjeno i kažnjivo u ovakvome stanju ostavljati pogledu dostupne prostore, svejedno jesu li oni u privatnome ili u gradskom vlasništvu. A dobra se gradska uprava od loše uprave i razlikuje po brzini i efikasnosti zaštite javnih prostora.
Prvih mjeseci prostor nekadašnje autopraonice je nedirnut propadao. Ljudi mu uglavnom nisu prilazili, sve dok divlja čeljad tu nisu bacila vreću-dvije otpada. Negdje u to vrijeme, prije godinu-dvije, eskalirao je i problem parkirnih mjesta u Zapruđu. Rad na stvaranju tog problema započela je gradska uprava u vrijeme pokojnoga gradonačelnika Milana Bandića, kada je naselje Središće pretvorila u parkirnu zonu. Istog tjedna sva radna vozila iz Središća, dostavni kombiji sitnih poduzetnika koji u tom naselju žive, kao i drugi i treći automobili u domaćinstvu, skupa sa svim prometalima onih koji Središće naseljavaju, a da nisu tu prijavljeni, preparkirani su u Zapruđe. Ali ako je vozač strpljiv, ako nije nezajažljiv i obijestan, pa mu nije problem što će auto nakon duže potrage parkirati koju stotinu metara dalje od ulaza u zgradu, parkiranje će, ipak, na kraju naći. Teže je, naravno, bilo u danima Floraarta ili drugih zabavnih događaja na Bundeku, kada bi se pola grada došlo parkirati po Zapruđu, pa bi i svi dostupni naši travnjaci, kao i požarni prilazi zgradama znali biti puni milim nam sugrađanima iz drugih dijelova grada. I još nešto valja napomenuti: parkiranje uz Bundek plaća se sve do granice Središća. Iza te granice sve je, ali doista sve, besplatno.
A onda nam je, kratko pred izbore, umro gradonačelnik Bandić. U općoj euforiji, ispunjenoj vjerovanjem da tu nije riječ o politici i ideologiji nego o javnoj stvari, platforma Možemo osvojila je grad i pobijedila u većini kvartova. U Zapruđu, trijumfalno! Pobijedila je otprilike onako kako će, godinama kasnije, Milanović potući Primorca. Negdje u to vrijeme samoposlužna autopraonica Bundek pretvara se u spoj divljeg parkirališta i otpada za nestrpljive. Umjesto da rješava problem koji je još uvijek relativno jednostavno riješiti, nova gradska uprava ga produbljuje i pojačava. Uvodi nove parkirne zone, i s jedne, i s druge strane Save, pa tako i u većem dijelu Novog Zagreba. Sav višak vozila za koja građani i poduzeća ne mogu dobiti parkirne naljepnice biva preparkiran u one dijelove grada u kojima je parkiranje još uvijek besplatno, a Zapruđe postaje i zgodan prostor za odlaganje odbačenih vozila. Vlasnik tu ostavlja svoj isluženi auto ili kombi, kojemu prethodno skine registarske pločice i razduži ih na policiji, pa žitelji Zapruđa mjesecima i godinama imaju to zadovoljstvo da promatraju kako po nekadašnjem prometalu padaju gradska prašina i garež, kako hrđa i pretvara se u kramu, i kako se sve to zbiva na mjestu na kojemu bi se oni inače mogli parkirati, na vidnim mjestima i na očigled gradskih službi koje godinama ne odvoze taj neregistrirani krš. Kao što ne raščišćavaju ni ostatke nekadašnje samoposlužne autopraonice Brundek, niti odvoze onu, već poluraspadnutu kampkućicu s pločnika na uglu Adamičeve i Vučetićevog prilaza. Da, da, trebao je to davno, prije nekoliko godina, učiniti vlasnik bivšeg Brundeka, ali zašto gradske službe odvoze automobile koji se nepropisno parkiraju u središtu grada ili uz parkirne zone koje se naplaćuju, a u Zapruđu na regularnim parkirnim mjestima koja se, istina, ne naplaćuju leži neregistrirani automobilski krš, uključujući, na pločniku gdje i nije parkirno mjesto, cijelu jednu kampkućicu?
U jesen 2024. gradska uprava slavodobitno uvodi blokovski sustav naplate parkiranja u središtu grada. Vrijeme je to kada i cijene po javnim garažama drastično rastu – danas su već na razini Beča, a, recimo, znatno veće nego Trst ili Mestre, pokraj Venecije – što je, uz smanjenje broja parkirnih mjesta zbog širenja ili uvođenja dvosmjernih biciklističkih staza, prilično demotiviralo ljude da autom idu u centar Zagreba. Sve je ovo rezultiralo nečuvenim parkirališnim adventom u Zapruđu. Naime, sve ono što bi šljeglo u grad na debrecinke i dubai-fritule, u sklopu kulturno-turističke manifestacije pod pokroviteljstvom Turističke zajednice Zagreba, parking bi tražilo po besplatnim dijelovima Novog Zagreba, ponajprije u Zapruđu, jer je Zapruđe ljudima na ruku. Prometni pakao koji je tih tjedana i mjeseci konstantno trajao ne da se opisati…
I onda je jedne obične noći, usred veljače, planula ona poluraspadnuta kampkućica, na pločniku pokraj divljeg parkirališta sred skršene bivše samoposlužne autopraonice Brundek. Pokraj nje izgorio je, nepropisno parkiran, nečiji skupi BMW. Uz njega oštećen je i malo jeftiniji Hyundai. Nakon istrage policija je saopćila da je požar podmetnut “otvorenim plamenom”. Počinitelj nepoznat.
Ne dajem previše na policijsku istragu, a pomalo se i čudim njezinoj neinventivnosti. Netko tko živi među ljudima, u gradovima, lako će iz teorije o podmetnutom požaru i otvorenom plamenu doći do ponešto inteligentnijeg zaključka da je to neki beskućnik samo htio prespavati. A noći u veljači su hladne. Čovjek se ponekad ogrije i na žaru cigarete. To bi bio taj otvoreni plamen. S tim da je nesreću izazvala gradska uprava. Koja nije s pločnika uklonila neregistriranu i poluraspadnutu kampkućicu. Koja je Zapruđe pretvorila u besplatno parkiralište za grad i njegove goste. Koja je savršeno nezainteresirano reagirala na molbe i apele stanara da se i u Zapruđu parkiranje naplaćuje, ako se već naplaćuje u drugim dijelovima Novog Zagreba.