Prethodni tekstovi
Čedo Prodanović, prvi advokat neprevedene fikcijske proze objavljene lani i preklani u Hrvatskoj
Marinika Tepić, ili što bi ove ljude moglo učiniti boljim ako ne svijest da u susjedstvu ima i drugih ljudi
Jasna Đuričić i figura posljednje prijeratne ženske mladosti u Sarajevu
Kate Bećir i mala pouka o svrsi i smislu novinarstva za zemlju i narod čije vlasti do toga ne drže
Arhiva
Marinika Tepić, ili što bi ove ljude moglo učiniti boljim ako ne svijest da u susjedstvu ima i drugih ljudi
Jasna Đuričić i figura posljednje prijeratne ženske mladosti u Sarajevu
Kate Bećir i mala pouka o svrsi i smislu novinarstva za zemlju i narod čije vlasti do toga ne drže
Arhiva
Franz Beckenbauer, centarhalf koji kreće naprijed i postaje prvo lice poslijeratne Njemačke
U to crno-bijelo doba, kada su iz užarene katode elektroni hrlili prema anodi i na taj način stvarali sliku svijeta, nogomet je ovako izgledao: oko polukružnog bijelog luka pri vrhu kaznenog prostora kružio je, mrka pogleda i ledenih gesta, centarhalf, koji bi katkad, premda ne uvijek, dorastao do titule libera. Libero je među centarhalfovima bio po prilici ono što i kardinal među biskupima. A skroz na drugom kraju igrališta, između vrha protivničkog kaznenog prostora i bijele fleke jedanaesterca ili penaltika, kako su govorili stari televizijski reporteri, tumarao je, naoko nezainteresirani, centarfor. Ne bi bilo sasvim krivo reći da se nogometna igra većim dijelom odvijala između njih dvojice.
Postojao je u toj igri i treći, neki će reći najvažniji igrač, kojemu će pripasti sva slava. Taj je na dresu obično imao broj 10. Dok su svi drugi bili na pozicijama koje im je odredio trener i koje su obično doživotno pokrivali, pa su igrali ono što su morali, igrač s brojem 10 igrao je ono što je htio. On je imaginirao nogometnu igru, bio je maštar. Ali stari su ga televizijski reporteri nazvali poslovođom. To je važno za upamtiti: poslovođa je u socijalizmu bio ono što će biti menadžer u tranzicijska doba.
U to crno-bijelo doba postojala su u životu dječaka sa Sepetarevca trojica kardinala među centarhalfovima. Prvi, Dragan Holcer. Drugi, Josip Katalinski. Treći i najveći, Franz Anton Beckenbauer. Sva trojica imali su, što je dječaku bilo važno, velike i tajanstvene biografije. Holcer, rođen u bavarskom gradiću Zwieselu, 19. siječnja 1945, osam dana prije nego što će Crvena armija osloboditi preživjele logoraše u Auschwitzu; Katalinski, rođen na Ilidži u svibnju 1948, skoro dva mjeseca prije nego što će Staljin rezolucijom Informbiroa baciti prokletstvo na zemlju njegova rođenja, Beckenbauer, rođen 11. rujna 1945. u Münchenu, tačno 181 kilometar od Holcera. Otac mu je bio poštar, mati domaćica: ime je ponio po oba roditelja, Franzu i Antoniji, čime je u život ponio neko amblematsko franjevaštvo.
Jednom od dvojice rođenih Bavaraca bit će suđeno da u sebi suobrazi lik poslijeratnog Nijemca, drugi, pak, bit će lutalica. Holceru otac je bio poginuo u partizanima, pa se s majkom, iz njezina zarobljeništva, vratio u Niš, odakle je potekla. Tamo je u Radničkom postao reprezentativac Jugoslavije, i 1967. prešao je u splitski Hajduk. U Hajduku ne samo da je postao zapovjednik obrane – tako su ga nazvali oni koji su svemu umjeli nadjenuti ime ili naziv, nego je, malo-pomalo, postao najautentičniji Dalmatinac u generaciji. Stamen i tvrd, ali korektan u to vrijeme nogometnih kostolomaca, Holcer odigrat će 52 utakmice za reprezentaciju, posljednji put u prijateljskoj protiv SSSR-a, u Zenici 17. travnja 1974. On neće u igri često prelaziti centar, neće preuzimati ulogu libera, premda će dobro igrati lopte i imat će imaginaciju maštara.
Poštarev sin, pak, karijeru započinje kao centarfor Münchena 1860. Kraj je pedesetih, usred duge ere kancelara Adenauera, Njemačka ponižena je i trajno prokazana, premda joj je Sepp Herberger u finalu Svjetskog prvenstva 1954. u Bernu (das Wunder von Bern) vratio djelić onog samopoštovanja, bez kojega ne bi bilo moguće ni suočavanje s kolektivnom njemačkom nacističkom prošlošću, koje tek predstoji. Četrnaestogodišnji Beckenbauer potukao se na jednoj utakmici i otišao iz voljenog kluba u suparnički Bayern. Dječja posla, ali ta će dječja posla Bayern učiniti velikim, a Sechzigeri će ostati mali i voljeni velegradski klub, voljeniji nego što će Bayern to ikada biti.
Treći centarhalf s užarene katode crno-bijelog televizora na Sepetarevcu 23, tri godine mlađi Josip Katalinski igrao se po blatu butmirskih ledina i livada uz Kasindolsku cestu na Ilidži. Kuferaška katolička sirotinja, najveseliji i najmanji od sve djece, Stubleri bi ga znali počastiti debelom kriškom kruha, po kojem bi mu namazali svinjske masti. Što li će, Bože, od Škije tako malenog biti? Pa je onda i njemu poteklo vrijeme, koje je već teklo Beckenbaueru i Holzeru, darovit za loptu završio je na Grbavici, u Željezničaru.
Dragan Holcer bio je Hajdukov zapovjednik obrane, ali Beckenbauera i Katalinskog nitko ne bi nazvao zapovjednicima obrane. Prvi je imao savršen osjećaj za igru, koja se tad odvijala u teškim, masivnim valovima, u kampanjama koje su se iz perspektive današnjih prostranih ravnih ekrana u boji, odvijale sporo i neumitno. Beckenbauer bi, nakon što se protivnik krene povlačiti u obranu, kretao naprijed, pa bi često s loptom u nogama prelazio i po tridesetak metara, osvajajući prostor. Protivnicima ulijevao je strah u kosti, premda nije bio naročito brz, a nije bio ni veliki dribler. Ali svaka je njegova lopta, kako bi to komentatori rekli, imala oči. Kad krene naprijed, Beckenbauer više nije bio centarhalf, ali nije bio ni klasični libero. U tren oka on se pretvarao u onog igrača s brojem 10, u savršenog poslovođu. I zapravo je on i bio upravo to: poslovođa one velike i neobične njemačke reprezentacije, koju je predvodio Helmut Schön, diskretni i tihi gospodin s pojavom i držanjem detektiva iz krimi romana.
Josip Katalinski radio je nešto slično, ali u nešto slabije organiziranom timu i na manje odgovoran način: nakon što, zajedno s dvojcem svojih okrutnih bekova, osujeti protivnički napad, Katalinski bi se kao bez duše sjurio naprijed. Protiv svih vladajućih običaja, protiv svih pisanih i nepisanih pravila, ali i protiv volje strašnoga Željinog trenera Milana Ribara, kojeg su plašili svi njegovi igrači, osim onog nasmijanog dječarca iz butmirskog blata. I dok je Katalinski tako srljao i dok se iza njegovih leđa rušio obrambeni bedem, tvrd kao Alamo, navijači bi mu skandirali: Škija, vrati se! Škija, vrati se! Ali on više nije imao kud, nego je nastavljao samo naprijed, a od Ribarevog džingiskanovskog gnjeva spašavalo ga je samo to što bi – zabio gol! Beckenbauer se iz centarhalfa i iz libera pretvarao u organizatora igre, opasnog po protivnički gol, dok se Katalinski pretvarao u klasičnog centarfora. Jedne je godine, pored živog Joze Bukala, bio najbolji Željin strijelac. Povijest ga pamti po trinaestoj minuti utakmice odigrane 13. veljače 1974, majstorice za sudjelovanje na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, kada je iz drugog pokušaja, u padu, nogom, zabio za pobjedu Jugoslavije.
Premda najmlađi, Škija je umro prvi. Odnijela ga je ona bolest koju mu je donio njegov crveni marlboro. Umro je u Sarajevu 9. lipnja 2011. Kada je 1975. došao u Nicu, čuveni list France Football dočekao ga je naslovom: “Škija: Bič Božji!” Doista, bio je nasmijani Atila. Nije ga očarala Azurna obala, premda je dugo živio u Francuskoj, vratio se kući da tu dočeka rat i svoju smrt.
Holcer umire 23. rujna 2015. i biva od Hajduka i hajdukovaca dostojno ožaljen i ispraćen. Što je najvažnije, biva pamćen. U Hajduku igrao je sve do teške ozljede, kad mu je bilo trideset. Poslije je šest godina igrao u drugoligašu Stuttgartu, gdje je postao i kapetan, da bi karijeru završio u Schalkeu 04.
Franz Beckenbauer jedini je od njih trojice sve zaboravio. Umro je od alzhajmerove bolesti, na Božić po julijanskom kalendaru, u austrijskom Salzburgu. Bayern je napustio dvije godine nakon što su Katalinski i Holcer pošli iz svojih klubova. Poslije je godinama nastupao u njujorškom Cosmosu, gdje se loptao s Peleom, Jadranom Ćelom Topićem i Vitom Dimitrijevićem, da bi se s trideset i pet vratio ozbiljnom nogometu, odigravši dvije sezone u HSV-u, s kojim je na kraju postao i prvak Njemačke.
Dječak sa Sepetarevca 23 bio je očaran Beckenbauerom. Činilo mu se da je taj vitez nad svim vitezovima iznad života i svih životnih patnji. Osim što je bio najveći, pa je svojom igrom najavljivao ono buduće doba kada će cijeli svijet igrati nogomet kakav je igrao samo on, osim što je ostajao izvan svih sitnih prljavština koje raščaravaju igru, Beckenbauer je bio prvo do kraja autentično lice poslijeratne Njemačke. Bio je prvi Nijemac one budućnosti koja je nastupala osamdesetih i koja nam se doimala europskom. Beckenbauer je bio Nijemac Europljanin, i zar je moguće da on pati, kao što su patili Škija i Holcer?
Imao je petero djece. Sin Stephan bio je, poput oca, posljednji čovjek obrane. Godina je 1990, nas čeka samo rat, i možda nas čekaju još životi koje ćemo nanovo započinjati, kada Stephan Beckenbauer dolazi na probu u beogradsku Crvenu zvezdu. Nije bio dovoljno dobar da ostane. Umrijet će mlad, a da nije postao veliki igrač. Stephanov sin Luca Beckenbauer igra za Wacker Burghausen, klub iz regionalne bavarske lige… I tako, iz naraštaja u naraštaj, blijedi dar. Mijenjaju se interesi i kulturni obrasci. Ili se mijenja igra.
Ostaje, međutim, priča. Koja će se pripovijedati onoliko dugo koliko dugo budu pamtili svjedoci katodne epohe. Zatim će sve biti zaboravljeno. Patnja jedina je vječna. I žal za pogođenom prečkom, stativom.