Marinika Tepić, ili što bi ove ljude moglo učiniti boljim ako ne svijest da u susjedstvu ima i drugih ljudi

Jutro nakon izbora u Srbiji, kada je već postalo jasno da su Aleksandar Vučić i njegova Srpska napredna stranka još jednom odnijeli pobjedu, ali i nakon što je postalo izvjesno da će u suradnji s ravnozemljašem, teoretičarem zavjera i antivakserom, inače specijalistom pulmologom, čuvenim doktorom Nestorovićem, i u Beogradu zadržati vlast, dvoje čelnika opozicijske koalicije “Srbija protiv nasilja” najavljuju štrajk glađu. Oporba je po objavi prvih rezultata u izbornoj večeri, negdje oko 23 sata, ustvrdila da izbori u Srbiji nisu bili slobodni i demokratski, a da su u Beogradu pokradeni dovođenjem 40.000 glasača iz Republike Srpske.

Istoga dana kada je najavljen kao jedan od dvoje štrajkača, ili jutro kasnije, Miodrag Miki Aleksić (1978.) objavljuje da on ne štrajka, nego je u znak protesta pristupio “strogom postu”. Kasnije će na televiziji objasniti da “njemu kao verniku vera zabranjuje da čini nešto što se tumači kao svesno narušavanje zdravlja sa potencijalno smrtnim ishodom”. Ostao je, međutim, uz svoju kolegicu, podršku joj pruža svojim “strogim postom”.

Kolegica je Marinika Tepić (1974.). Bivša vojvođanska ministrica za sport i omladinu, školska profesorica engleskog i novinarka, fragilna i mladolika žena, nesumnjivo najhrabrija figura heterogene skupine, formirane u reagiranju na onaj strašni događaj s početka svibnja, kada je dječak u beogradskoj Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar ubio školskog zaštitara i devetoro svojih drugarica i drugova. Skupina je, nema sumnje, antirežimska i antivučićevska, ali nije baš najjasnije što joj je ideološka i politička platforma. To da djeca ne smiju ubijati drugu djecu, kao ni da im odrasli ne bi smjeli pružati loš primjer, kao ni to da je kriminal u ime države uvijek i kriminal koji je protiv zajednice koja bi trebala činiti državu, nije sve skupa baš neka politika. I onda je nekako i logično da netko završi na “strogom postu”, jer mu vjera brani da škodi vlastitom zdravlju, ali mu, eto, ne brani da pomaže drugome da sebi čini tu istu štetu.

Marinika Tepić proteklih je godina vrlo aktivno sudjelovala u razotkrivanju najgrdnijih afera vučićevskih vlasti. Nekoliko njezinih intervjua, uglavnom po nezavisnim i opozicijskim tjednicima, najtvrđi su i najradikalniji izlazak na megdan protivnicima. O onome što bi ona govorila, kasnije su pisali novinari, komentirali bi analitičari, no to je jedno, a nešto je drugo kada to govori političarka. 

Marinika Tepić udana je žena, majka dvoje djece. Prije udaje zvala se Marinika Cobanu (ili Čobanu). Jezikom političke korektnosti u pokušaju, srpski mediji izvijestit će da se rodila u “etničkoj rumunjskoj obitelji” u Pančevu. Oko njezinog se sramoćenja u jednoj od nedavnih kampanja angažirala Jelena Karleuša: “I ne mogu za Mariniku Čobanu da napišem da je izdajica svog naroda, jer Srbi nisu njen narod. Žena se izjašnjava kao Rumunjka. I to je njeno legitimno pravo kao i svih drugih manjina ove zemlje, albanske, mađarske, romske… Ali mogu da napišem da je plaćenica!” Tako Karleuša na Instagramu, a njezine će analize prenijeti režimski tabloidi. Poanta glasi ovako: “A izdajnici su oni koji se izjašnjavaju kao Srbi, a idu protiv svog naroda i zemlje koja se ne zove Albanija ili Rumunija. Ova zemlja se zove Srbija. I znate šta je apsurd i naša tužna realnost? Da se mesta zamene i da umesto Marinike Čobanu proteste u Beogradu vodi Aljbin Kurti, opet bi mi govna srala da je on ravnopravni građanin ove zemlje i da ima pravo da kritikuje, a da ja nemam pravo da kažem da je Albanac jer je to, kako kažu nesvesna govna na Tviteru – fašizam.” Karleuša danas je jaka medijska i propagandna figura režima, dok je prije nekoliko sezonskih inkarnacija bila figura ulične i građanske opozicije, borkinja za prava LGBTIQ populacije. Tada si je u zadatak dala sramoćenje Arkanove udovice Cece i njihova sina… Retorika i izbor riječi su bili isti ili vrlo slični. U oba slučaja politikom se, u najširem smislu riječi, Karleuša poslužila na nižoj komunikacijskoj razini i za korist svoje popularnosti, koja može biti funkcionalna i ako je negativna. U svijetu nižih estradnih bića (je li to termin Zlatka Galla?) bit će zauvijek svejedno tko je na vlasti ili kakvo je društvo. Uostalom, što je društvo gore, to je u nižim slojevima estrade bolje.

Marinika Tepić zastupnica je drugog principa, pa na neki način i nekoga drugog doživljaja života. Ona bi da stvara svijet u kojemu bi bilo mjesta za nju i za sve njoj slične, i u kojem ne bi bilo potrebe da se, recimo, pretvori u Karleušu. Ili da se iseli u Njemačku ili u Irsku. Naime, u svim postjugoslavenskim zemljama i društvima, pa tako i u Srbiji, postoji nevjerojatna blagonaklonost prema svim manjinama, nacionalnim, vjerskim, svjetonazorskim, spolnim ili rodnim, dok god se predstavnici tih manjina umiju prilagođavati i ponašati kao najizvrsniji pripadnici većine. Ali onoga trenutka kada to prekrše, blagonaklonost se ukida i započinje ono što demonstrira Karleuša. U Hrvatskoj ste, recimo, slobodni i da se rodite u Sarajevu, eto recimo ex-ministar Filipović, i da budete iz komunističke vlastodržačke obitelji, eto recimo ex-ministar Filipović. Tretirat će vas, dok god ste većinski baždaren Hrvat i katolik, kao da ste rođeni na Trešnjevki ili Sesvetama. Ako ste, međutim, iz tko zna kakvog razloga, možda i iz potrebe da nešto o nečemu mislite, ili da imate nekakve moralne obzire, skloni svekolikim manjinstvima, onda će vas i nakon što više od pola života provedete u Zagrebu, tjerati u rodno Sarajevo. Eto, recimo mene! Ne žalim se, ne daj Bože, nego se rado i besramno služim primjerom koji mi je najbliži. E, tako to biva i kad se rodite u “etničkoj rumunjskoj obitelji” u Pančevu.

Marinika Tepić je osjetljiva na manjinska i osamljenička stradavanja. Možda to ima veze s time što je misleća osoba. Ili s time što je bila novinarka. Teško, međutim, može imati veze s time što se rodila kao srpska Rumunjka. Ono, naime, što ona pokušava raditi zapravo je idealtipski srpski patriotizam. Po svome političkom djelovanju Marinika Tepić je, suprotno onom što govori Karleuša, bez ikakve sumnje Srpkinja. Počeo sam je vrlo zainteresirano pratiti kada je krajem lipnja 2016. zajedno s parlamentarnim zastupnicima SDA Sandžaka, te s nekolicinom srpskih opozicionara iz svoje skupine, uputila prijedlog “rezolucije o genocidu u Srebrenici”. Nikako to nije mogla biti manjinska gesta, niti postoji ijedan razlog zbog kojeg bi se takvo što iz manjinske perspektive radilo, premda podrazumijeva pristajanje na stranu jedne pogođene manjine. Ali takvo što ne radiš ako u svojoj glavi, u svome srcu i imaginaciji, ne djeluješ s idejom o nekoj drukčijoj – većini. Naprosto, to je patriotizam, to je rodoljublje u najčistijem svome obliku. Pritom, Marinika Tepić ne nastupa kao neka ekscentrična osoba. Ne nudi sebe za žrtvu, za lice s neke buduće općenarodne ikone. Nema ona ništa s onim Vukom Draškovićem, koji se, nakon nacionalističke faze kajao za sve srpske zločine i nudio se kao Krist za svjetovnu upotrebu. Ona je suprotna tome.  Zanimljiva figura jednoga svijeta i društva koji imaju sve veće probleme s vlastitom artikulacijom.

Srpsko društvo, a onda i cjelokupna srpska politička scena, funkcioniraju, baš kao i hrvatsko društvo i hrvatska politička scena, po principu tabua. Temeljni srpski tabu je Kosovo, a zatim slijede ratovi u devedesetima i genocid u Srebrenici. Hrvatski temeljni tabui su Domovinski rat i osoba “prvoga hrvatskog predsjednika doktora Franje Tuđmana”. Tabui su, i kod jednih i kod drugih, nacionalistički konstrukti, iza kojih stoje vladajuća desnica i Crkva (jedna i druga). Politička scena, i u Srbiji, i u Hrvatskoj, funkcionira tako da, čim desnici zaprijeti gubitak vlasti, desnica uz pomoć režimskih medija (vrlo sličnih u obje države), te takozvanih tradicijskih kulturnih institucija, političku dramu vodi k ponovnom izjašnjavanju o tabuima. Tada se opozicija ritualno klanja tabuima, na što cinici i nacionalisti s druge strane ustvrde kako se opozicija zapravo i ne razlikuje od vladajuće nacionalističke desnice. I drama se nastavlja na sve nižim i nižim razinama, s gavranima i karleušama, već u skladu s folklornim razlikama između dviju zemalja, kultura, društava. S tim da je Hrvatska u prednosti, jer je, ipak, u Europskoj Uniji. Makar i na njezinom ekonomskom, kulturnom i civilizacijskom začelju. Srbija, pak, je preko rijeke.

Ali u tom nehotičnom cinizmu nekog Mikija Aleksića, kojem vjera brani da štrajka glađu, ona je dubinska bliskost i istost dvaju zarobljenih i temeljito opustošenih društava. Marinika Tepić ostala je sama u svom štrajku, koji se vas možda i ne tiče, jer živite u miru i skladu vlastitoga većinstva, poštujete vlastite tabue, klanjate se totemima. Europljani ste, kao što je i Miki Aleksić.