Jasna Đuričić i figura posljednje prijeratne ženske mladosti u Sarajevu

Nevena Murtezić žena je koja se razvodi, to u našim gradovima i svjetovima obično potraje, u takozvanim je najboljim godinama, lijepa i snažna čim izađe iz kuće. A u kući je kaos: veliki građanski stan u austrougarskoj zgradi visokih stropova, naslijeđen od bake, naglavce je izvrnut, pred krečenje i adaptaciju, koja nikako da započne, jer u gradu više nema majstora. Na početku tu je i sin, sedamnaestogodišnjak, u takozvanim najgorim godinama, reper, problematičan u školi. Nevena je izdanak posljednje prijeratne sarajevske mladosti, pomalo i autobiografska prilika svoje autorice, dok joj je sin izdanak prvoga novomilenijskog naraštaja u gradu. Kao i u svakom pravom životu, i svakoj velikoj priči, njih dvoje istovremeno su tipični i jedinstveni. A Nevenin muž, Haris, gimnazijska je ljubav, išli su u isti razred, ali se u međuvremenu pogubio. Ili se nije pogubio, nego je život otišao dalje, a on je ostao taman onaj koji je bio i u gimnaziji. Tobože spašava brak, taman onako kako su ga u tom gradu izgubljeni muževi spašavali u proteklih pola stoljeća, a ustvari samo nju maltretira. Dino, koji se snalazi između njih, vjerodostojna je kombinacija svojih roditelja.

Nevena Murtezić tužiteljica je u prilično disfunkcionalnom javnom tužiteljstvu, koja na početku radi na slučaju samoubojstva Dininog vršnjaka, dječaka iz njegove škole. Donekle je riječ o stvarnome događaju, tragičnoj aferi koja je tresla Sarajevo prije sedam-osam godina. Scenaristice Jasmila Žbanić i Elma Tataragić u seriju su upričale stradanje stvarnoga dječaka Mahira Rakovca, te niz drugih slučajeva i afera, događaja iz crnih i bijelih kronika, ali tako da nijedan od njih ne postane tema priče i da, zapravo, ništa od svega toga ne bude stvarno dovršeno i dopričano.

Serija “Znam kako dišeš” označena je kao kriminalistička serija, ali to je, zapravo, priča o jednome životu. I, možda, kronika jedne neuspjele društvene tranzicije. A opet, možda je to doista i kriminalistička serija, prva prava na postjugoslavenskim prostorima, u kojoj nijedan slučaj ne može zapravo biti razriješen, a pojmovi prava i pravde do kraja su razdvojeni.

Ono što su autori serije Jasmila Žbanić i Damir Ibrahimović, skupa s koscenaristicom Elmom Tataragić, naumili napraviti nije u nas viđeno, a teško da je i uopće viđeno na HBO-u. Jednu vrlo slojevitu lokalnu priču, koja je dijelom hermetična i iz perspektive prvih susjeda, sačinjenu od stotinu malih, use zatvorenih priča, koje nemaju kraja, kao što ni velika nad-priča nigdje zapravo ne završava, ispripovijedati izvan čvrstoga žanrovskog obrasca, zakrinkanu nizom kriminalističkih slučajeva. Pritom, autorski dvojac i scenaristice poslužili su se nečim čime se, na žalost, njihovi hrvatski kolege nikad ne služe, ili o čemu nemaju pojma: iza onoga što pripovijedaju uvijek su imali moćnu pozadinu onog što neće biti ispripovijedano, ali što postoji kao pripremljena i dovršena priča o pozadini, podrijetlu i razlogu svemu što ćemo na ekranu gledati. Gledatelju se čini da iza svakog od likova u seriji stoji precizno napisana povijest, koja bi se mogla serijalizirati i snimiti u šest zasebnih epizoda. Ne postoji tu epizodist koji nema snagu i karakter potencijalnog glavnoga lika. Nitko tu nije slučajno, da ispuni scenu, da stvori dinamiku unutar kadra… I ništa tu nije slučajno i nedomišljeno, pa čak ni ono što se tu jede, ili što se sprema za ručak. Postoji scena, usputna i nevažna, kada Nevena sinu za ručak priprema i peče mantije… U tu se scenu upisuju i karakter lika, i njezino podrijetlo, s ukupnom zamišljenom osobnom i porodičnom poviješću, i tradicionalno-netradicionalno majčinstvo, i sitna melodramatika svakodnevice, i odnos jedne zajednice prema hrani, pripremanju hrane, kućnoj gastronomiji, koji je temeljito različit od onoga što postoji, recimo, u Zagrebu… Uza sve to, ova scena naprosto je istinita. Kao što je istinito ono izjedanje ćevapa ili pite po tužiteljskim i policijskim kancelarijama. To nije dekor, to nisu anonimni scenski rekviziti, nema tu ni uopćavanja, ni ilustriranja, ni pokrivanja… 

Tužiteljica Nevena Murtezić je Jasna Đuričić (1966). Kao veličanstvena Kate Winslet u “Mare iz Easttowna”, samo još mnogo bolja. Kako može biti bolja? Pa tako što je Jasna Đuričić doista danas Kate Winslet našega svijeta, a bolja je za sve ono što je u njezinu ulogu upisano, za sve ono što ona o sebi zna, a Kate Winslet kao Mare ne zna. Jasna Đuričić bolja je za svih onih stotinu nesnimljenih epizoda o Neveni Murtezić, koje su, međutim, takve nesnimljene, njoj dobro poznate.

Jasna Đuričić igra barem tri različita lika: u jednom liku, onom koji je gledateljima HBO-a, bit će, najprezentniji, igra srčanu sarajevsku tužiteljicu. U drugom liku sasvim se preobrazi u nemoćnu sarajevsku mater, koja se izgleda modelski ne mijenja u proteklih pola stoljeća, i koja je po svojoj naravi, karakteru i emocionalnim ograničenjima totalno drukčija od tužiteljice. I ta drukčijost, osim što je vrlo precizno naznačena, u svakom je pogledu tačna i istinita. Treći Nevenin lik je ulični, urbani sarajevski lik dobre i lijepe cure iz gimnazijskih dana, pametne odlikašice, u čijem su životu rat, beskrajno apokaliptično poraće i raseljenje većega dijela njezine generacije stvorili neobičnu, ovom gledatelju vrlo poznatu iluziju o vremenskoj zakočenosti. Između gimnazije i ovog danas, kao da se ništa nije dogodilo. Kao da nismo živjeli i sazrijevali. Toga ima u unutargeneracijskoj komunikaciji, to je vidljivo u kretanju po ulicama toga jednog grada, te, konačno, u moćnoj epizodi godišnjice mature. Toga, na koncu, ima u svakoj epizodi, kroz komunikaciju s prijateljicom Amrom (Jasna Žalica).

Ta tri lika Nevene Murtezić mnogo su, mnogo više od jedne Mare iz Easttowna, a Jasna Đuričić čudesno ih je, sve tri, uigrala u jednu osobu. Jer ta tri lika, te tri figure, i jesu cjelina osobe Nevene Murtezić. I pritom svaki lik otvara barem po jednu priču, koja usporedo poteče s drugim pričama… Jasna Đuričić novosadska je glumica, rodom iz Rume, iz ravnoga Srema, čime je, naravno, određen njezin privatni govor, ali i što potencijalno određuje granice njezina scenskog govora. Nije tu samo riječ o naglascima, karakterističnim intonacijama i načinima govorenja, nego o nečemu što bi se moglo nazvati govornim karakterom nekoga mjesta. Jasna Đuričić ne samo da  govori kao Sarajka. Ako je uzdah jezična gesta, ona i uzdahne sarajevski. To je nešto što još nisam doživio i čuo. Gledajući je, sasvim sam povjerovao u Nevenu Murtezić. Poznavao sam odnekud tu ženu, možda iz gimnazije ili s ulice, ista smo generacija, isto godište, u njenim gestama i grimasama, u njezinom pogledu netko je moj. Naravno da nije lako razdvojiti zasluge autora i scenaristica Neveninog lika, od umijeća i umjetnosti Jasne Đuričić, ali mirne duše ćemo reći da jednoga bez drugog ne bi bilo.

Ono čime se autori serije “Znam kako dišeš” načelno ne bave, jest etno-nacionalna strana pripovijesti. Ali u onom što je prikazano, ili što se prepoznaje iz imena protagonista, nema krivotvorenja, nema romantiziranja (uostalom nestale) multikonfesionalnosti i višeetničnosti, niti vazda neugodnog poigravanja s etničkim identitetima dobrih i zlih cura i momaka. Golema je većina protagonista bošnjačko-muslimanskih imena i identiteta, dok oni koji to nisu, recimo glavna tužiteljica Violeta (igra je sjajna Jelena Kordić Kuret), tu su po političkom ključu. Sarajevo Jasmile Žbanić, Damira Ibrahimovića i Elme Tataragić vjerodostojno je današnje Sarajevo. I onda epizoda u kojoj, za proslave mature, Saša, koji je u Americi postao uspješan liječnik, kirurg, direktor klinike, govori da se odlučio vratiti u Sarajevo, a onda se stvarno i vraća, ima težinu koja je, vjerojatno, neizmjerljiva i neshvatljiva nekome tko iz Sarajeva nije. Saša je, naravno, nominalni Srbin, premda možda i nominalni Hrvat, ali svakako ne pripada u međuvremenu uspostavljenoj većini. Između njega i Nevene – čije ime ćete, naravno, pogrešno čuti; Nevena je, naime, formalno gledajući većinsko čeljade – planut će ljubav. I u tome će opet postojati igra između fikcije i zbilje: Sašu, naime, igra Boris Isaković, koji je u zbilji muž Jasne Đuričić. Saša u seriji ima neku čudnu, ganutljivo stranjsku, američku ili dječačko-gimnazijsku frizuru. Ne zna on šta radi kada se vraća tamo odakle je potekao. Ili zna bolje nego što itko može znati.

“Znam kako dišeš” remek-djelo je Jasne Đuričić, o kojemu će dugo razmišljati i između sebe razgovarati oni kojih se tiče ono što je, zahvaljujući autorima Jasmili Žbanić i Damiru Ibrahimoviću, stvorila svojom ulogom. Oni, pak, koji imaju tu životnu sreću da ih se serija izravno ne tiče, jer ništa svoje nisu imali, pa tako nisu ni ostavili, u tom gradu, niti su ikad razumijevali delikatne nijanse svih sarajevskih voljenja i omraza, uživat će u kriminalističkoj seriji i možda će im ovo doista biti najbolja televizijska serija od raspada Jugoslavije. Jedni će Nevenu Murtezić poznavati bolje od drugih, kojima će ona, možda, biti samo filmski lik. Kao Mare iz Easttowna.