Ključna kriteriološka razlika između Hrvatske i naprednog svijeta u tome je što Hrvati na Oscara ili na venecijanski Biennale šalju najzaslužnije i najpodobnije, dok Austrijanci, recimo, ili Estonci, Latvijci, Poljaci, Japanci, na Oscara i na Biennale šalju najbolje. Što u slučaju Biennalea znači i najsuvremenije, najprovokativnije, ukorijenjene u živu sadašnjost svijeta. To je razlog zbog kojeg Hrvatska nikad neće dočekati Zlatnog lava, kao ni Nobelovu nagradu za književnost, a kada se spletom slučajnih okolnosti, ili time što domaće strukture naprosto nemaju nikakav utjecaj na nominacije za kratki film, nađemo na korak od Oscara (Nebojša Slijepčević, “Čovjek koji nije mogao šutjeti!”), to izazove više patriotskog bijesa i opće građanske nevoljkosti, nego što obveseli javnost. Tiha frustracija time što “naša” ili “prava hrvatska” književnost i umjetnost uglavnom ostaje bez odjeka izvan službujuće nacionalne kulture, u Europi posve neprimijećena, dovela je na kraju i do toga da domoljupci ne žele nikakvu više hrvatsku književnost, nikakav film, nikakvu umjetnost, jer što god da se od toga stvori, nije po mjeri njihova hrvatstva.
Florentina Holzinger (1986), rođena Bečanka, suvremeni ples studirala je u Amsterdamu, gdje i danas živi. Već je s diplomskom predstavom iz 2011, solom “Svila”, bila primijećena i nagrađivana, da bi u nastupajućem desetljeću stvorila niz impresivnih plesnih i inih izvedbenih djela, uglavnom radikalnih u ideji, a u izvedbi bespoštednih prema vlastitom tijelu i tijelima suradnika. U radu kombinira suvremeni ples, kazalište, borilačke vještine, performans i cirkusku akrobatiku. Inzistira na golom tijelu, prelazi granice tjelesnog bola i izdržljivosti, fizičkog gađenja i prljavštine, ali sve to krajnje artikulirano. Florentini nije cilj šokirati publiku, šok je samo jedno od sredstava da se ispriča neka velika priča. U svom se radu referira na teme iz europske povijesti, kazališta, likovne umjetnosti, baleta, opere i književnosti. Godine 2024. je, recimo, u Staatstheateru u Schwerinu upriličila prvu svoju opernu produkciju, naziva “SANCTA”, temeljenu na jednočinki Paula Hindemitha “Sancta Susanna”, koja je izazvala različite reakcije, uključujući i poneko teološko osporavanje.
Odmah kod ulaza u Giardine, u austrijskom paviljonu, jednom od onih izvornih paviljona građenih u tridesetim godinama, za vrijeme Mussolinijeve vladavine, Florentina Holzinger prikazuje i izvodi rad, koji Austriju predstavlja na 61. Biennaleu u Veneciji. “Seaworld Venice” od dana otvorenja među dva-tri je najzapaženija rada na Biennaleu. Do Hrvatske, na žalost, i do naših novina, vijest o umjetničkom djelu stigla je isključivo u iskrivljenom obliku. U našim naslovima pisalo je “Austrijska umjetnica visi gola iz zvona”, pa još razrađenije, “Gola visjela iz zvona, svi je snimali”, pa “Reciklirali urin u umjetničke svrhe”… I onda nije teško zamisliti zbunjene, čitanjem, slušanjem ozbiljne glazbe i razumijevanjem suvremene umjetnosti savršeno neokrznute hrvatske građane, kako sa strahom i gađenjem ispraćaju ono što od Biennalea u Veneciji dolazi do njih.
Florentina Holzinger doista razmišlja o Veneciji. Bavi se antropološkim aspektima grada na vodi. A onda i aspektima civilizacije koja je Veneciju stvorila i oko nje se, kao oko znaka i sadržaja, već tisuću i kusur godina okuplja. I uopće ne visi gola iz zvona.
U nedjelju, 5. lipnja, performans započeo je nekoliko minuta prije jedan po podne. Prethodno, paviljon je bio zatvoren. Pojavila se umjetnica, gola, u planinarskim tenisicama i s dijelom alpinističke opreme oko pasa. Prišla je užetu koje visi iz golemog zvona, pričvršćenog na građevinsku dizalicu, i pošla je penjati se uz uže. Da, naravno da su je iz publike snimali i fotografirali. Možda to duhom neokrznutom građaninu djeluje čudno, čak možda i posve nevjerojatno, ali na Biennaleu, u Giardinima i Arsenalu, kao i na izložbenim pozicijama širom grada, publika fotografira i snima umjetnička djela. Ljudi to čine jer su ih kamere na njihovim telefonima učinile ovisnim. Čine to jer bi da zadrže nešto od trenutka koji upravo propuštaju doživjeti. Čine to, na kraju krajeva, i iz potrebe za posjedovanjem umjetničkog djela, ili samo trenutka umjetnosti. Florentinu Holzinger najmanje snimaju iz voajerskih razloga, zato što naglavce, gola i podložna sili zemljine teže, visi iz zvona. Jer ne visi iz zvona.
Umjetnica se, dakle, popela gore, uvukla se u zvono, pričvrstila se unutar njega, i ispruženih ruku izvisila se kao tučak (ili bat, njihalo…) unutar zvona. Uže se zateglo, živo se njihalo zanjihalo, živo je žensko tijelo udaralo o zvono, zvonilo je u zvonu, na jednu pa na drugu stranu. Prolamalo se sunčano nebo nad Venecijom, negdje baš u vrijeme kada zvone nedjeljna zvona, zvonilo je živo žensko tijelo, i gledatelj nije mogao a da ne osjeti neki vrlo intenzivan doživljaj. Dok se duga kosa Florentine Holzinger divlje i nekontrolirano pružala na jednu pa na drugu stranu, i dok su njezine ruke i tijelo letjeli tamo i ovamo, imali smo dojam da prisustvujemo sceni nasilja.
Unutra, pak, u paviljonu, gdje ćemo uskoro ući, gliser je u kojem Florentina, dok ne zvoni, plovi po bazenu, plovi po Veneciji, tu su i pozlaćene žive figure ljudi, a nekoliko koraka dalje, njezina je suradnica, stoji u prozirnom plastičnom bazenu, preko glave u vodi, s dihalicom i maskom, i s rukama prekriženim preko grudi, gola, bez grudnjaka i bez gaćica, zapovjedno raskoračena, zuri u nas. Njezin bazen povezan je s nekoliko plastičnih zahoda. Tu se publika može popiškiti, a mokraća će se, kroz pročistače, preliti u bazen s djevojkom. Gledam hoće li netko do zahoda. Jedan mladić odlazi, ali sumnjam da je on dio umjetničkog tima. Drugi neće. Ljudi se srame jedni drugih, ali da su sami, sigurno bi išli urinirati, nalazeći u tome upravo ono čega se i stide.
Uz rad Florentine Holzinger ide i relativno opširan i jasan tekst objašnjenja. Objašnjenje se tiče grada na vodi te miješanja naših životvornih i otpadnih tekućina. Dijelom, objašnjenje se tiče ekologije. Međutim, u onom što ostaje neobjašnjeno, ili se naprosto tiče našeg unutarnjeg doživljaja onog što gledamo i što se oko nas zbiva, sama je bit njezina rada. U njemu se dotiču međusobno suprotstavljena čuvstva: nelagoda i gađenje, privlačnost i erotski užitak, bliskost i odbojnost. Žena koja zvoni u zvonu sama po sebi jedna je od najsnažnijih prispodoba ženskoga spola i roda. I vrlo je, po prirodni stvari i u nizu asocijacija, venecijanska. Premda je svetac zaštitnik grada sveti Marko Evanđelist, Marija zaštitnica je Serenissime, zaštitnica Republike. Njoj u čast je nakon posljednje strašne epidemije kuge sagrađena i posvećena Crkva Gospe od Zdravlja ili Santa Maria della Salute (čiji naziv čini jedan lirski deseterac, prema kojemu Laza Kostić ispjevao je svoju čuvenu pjesmu). Ono o čemu govore performans i instalacija Florentine Holzinger obrana je od epidemije, kroz žensku prirodu braniteljice. Ili govore o katastrofi i konačnom porazu.
U Veneciju putovali smo na svoju ruku i za svoj račun, zbog Biennalea. Ali na kraju, po istini govoreći, putovali smo zbog tri žene. One su Marina Abramović, Florentina Holzinger i Koyo Kouoh. O kamerunsko-švicarskoj kustosici i direktorici Muzeja suvremene umjetnosti u Cape Townu, koja je u prosincu 2024. izabrana za izbornicu 61. Bijenala u Veneciji, tek bi vrijedilo govoriti. Koyo Kouoh iznenada se razboljela i umrla 10. svibnja 2025. Njezina izložba bavi se temama i idejama Afrike i globalnog juga, pod nazivom “In Minor Keys”. Ili u molu.
Florentina Holzinger i tijelo koje udara o zvono
Ključna kriteriološka razlika između Hrvatske i naprednog svijeta u tome je što Hrvati na Oscara ili na venecijanski Biennale šalju najzaslužnije i najpodobnije, dok Austrijanci, recimo, ili Estonci, Latvijci, Poljaci, Japanci, na Oscara i na Biennale šalju najbolje. Što u slučaju Biennalea znači i najsuvremenije, najprovokativnije, ukorijenjene u živu sadašnjost svijeta. To je razlog zbog kojeg Hrvatska nikad neće dočekati Zlatnog lava, kao ni Nobelovu nagradu za književnost, a kada se spletom slučajnih okolnosti, ili time što domaće strukture naprosto nemaju nikakav utjecaj na nominacije za kratki film, nađemo na korak od Oscara (Nebojša Slijepčević, “Čovjek koji nije mogao šutjeti!”), to izazove više patriotskog bijesa i opće građanske nevoljkosti, nego što obveseli javnost. Tiha frustracija time što “naša” ili “prava hrvatska” književnost i umjetnost uglavnom ostaje bez odjeka izvan službujuće nacionalne kulture, u Europi posve neprimijećena, dovela je na kraju i do toga da domoljupci ne žele nikakvu više hrvatsku književnost, nikakav film, nikakvu umjetnost, jer što god da se od toga stvori, nije po mjeri njihova hrvatstva.
Florentina Holzinger (1986), rođena Bečanka, suvremeni ples studirala je u Amsterdamu, gdje i danas živi. Već je s diplomskom predstavom iz 2011, solom “Svila”, bila primijećena i nagrađivana, da bi u nastupajućem desetljeću stvorila niz impresivnih plesnih i inih izvedbenih djela, uglavnom radikalnih u ideji, a u izvedbi bespoštednih prema vlastitom tijelu i tijelima suradnika. U radu kombinira suvremeni ples, kazalište, borilačke vještine, performans i cirkusku akrobatiku. Inzistira na golom tijelu, prelazi granice tjelesnog bola i izdržljivosti, fizičkog gađenja i prljavštine, ali sve to krajnje artikulirano. Florentini nije cilj šokirati publiku, šok je samo jedno od sredstava da se ispriča neka velika priča. U svom se radu referira na teme iz europske povijesti, kazališta, likovne umjetnosti, baleta, opere i književnosti. Godine 2024. je, recimo, u Staatstheateru u Schwerinu upriličila prvu svoju opernu produkciju, naziva “SANCTA”, temeljenu na jednočinki Paula Hindemitha “Sancta Susanna”, koja je izazvala različite reakcije, uključujući i poneko teološko osporavanje.
Odmah kod ulaza u Giardine, u austrijskom paviljonu, jednom od onih izvornih paviljona građenih u tridesetim godinama, za vrijeme Mussolinijeve vladavine, Florentina Holzinger prikazuje i izvodi rad, koji Austriju predstavlja na 61. Biennaleu u Veneciji. “Seaworld Venice” od dana otvorenja među dva-tri je najzapaženija rada na Biennaleu. Do Hrvatske, na žalost, i do naših novina, vijest o umjetničkom djelu stigla je isključivo u iskrivljenom obliku. U našim naslovima pisalo je “Austrijska umjetnica visi gola iz zvona”, pa još razrađenije, “Gola visjela iz zvona, svi je snimali”, pa “Reciklirali urin u umjetničke svrhe”… I onda nije teško zamisliti zbunjene, čitanjem, slušanjem ozbiljne glazbe i razumijevanjem suvremene umjetnosti savršeno neokrznute hrvatske građane, kako sa strahom i gađenjem ispraćaju ono što od Biennalea u Veneciji dolazi do njih.
Florentina Holzinger doista razmišlja o Veneciji. Bavi se antropološkim aspektima grada na vodi. A onda i aspektima civilizacije koja je Veneciju stvorila i oko nje se, kao oko znaka i sadržaja, već tisuću i kusur godina okuplja. I uopće ne visi gola iz zvona.
U nedjelju, 5. lipnja, performans započeo je nekoliko minuta prije jedan po podne. Prethodno, paviljon je bio zatvoren. Pojavila se umjetnica, gola, u planinarskim tenisicama i s dijelom alpinističke opreme oko pasa. Prišla je užetu koje visi iz golemog zvona, pričvršćenog na građevinsku dizalicu, i pošla je penjati se uz uže. Da, naravno da su je iz publike snimali i fotografirali. Možda to duhom neokrznutom građaninu djeluje čudno, čak možda i posve nevjerojatno, ali na Biennaleu, u Giardinima i Arsenalu, kao i na izložbenim pozicijama širom grada, publika fotografira i snima umjetnička djela. Ljudi to čine jer su ih kamere na njihovim telefonima učinile ovisnim. Čine to jer bi da zadrže nešto od trenutka koji upravo propuštaju doživjeti. Čine to, na kraju krajeva, i iz potrebe za posjedovanjem umjetničkog djela, ili samo trenutka umjetnosti. Florentinu Holzinger najmanje snimaju iz voajerskih razloga, zato što naglavce, gola i podložna sili zemljine teže, visi iz zvona. Jer ne visi iz zvona.
Umjetnica se, dakle, popela gore, uvukla se u zvono, pričvrstila se unutar njega, i ispruženih ruku izvisila se kao tučak (ili bat, njihalo…) unutar zvona. Uže se zateglo, živo se njihalo zanjihalo, živo je žensko tijelo udaralo o zvono, zvonilo je u zvonu, na jednu pa na drugu stranu. Prolamalo se sunčano nebo nad Venecijom, negdje baš u vrijeme kada zvone nedjeljna zvona, zvonilo je živo žensko tijelo, i gledatelj nije mogao a da ne osjeti neki vrlo intenzivan doživljaj. Dok se duga kosa Florentine Holzinger divlje i nekontrolirano pružala na jednu pa na drugu stranu, i dok su njezine ruke i tijelo letjeli tamo i ovamo, imali smo dojam da prisustvujemo sceni nasilja.
Unutra, pak, u paviljonu, gdje ćemo uskoro ući, gliser je u kojem Florentina, dok ne zvoni, plovi po bazenu, plovi po Veneciji, tu su i pozlaćene žive figure ljudi, a nekoliko koraka dalje, njezina je suradnica, stoji u prozirnom plastičnom bazenu, preko glave u vodi, s dihalicom i maskom, i s rukama prekriženim preko grudi, gola, bez grudnjaka i bez gaćica, zapovjedno raskoračena, zuri u nas. Njezin bazen povezan je s nekoliko plastičnih zahoda. Tu se publika može popiškiti, a mokraća će se, kroz pročistače, preliti u bazen s djevojkom. Gledam hoće li netko do zahoda. Jedan mladić odlazi, ali sumnjam da je on dio umjetničkog tima. Drugi neće. Ljudi se srame jedni drugih, ali da su sami, sigurno bi išli urinirati, nalazeći u tome upravo ono čega se i stide.
Uz rad Florentine Holzinger ide i relativno opširan i jasan tekst objašnjenja. Objašnjenje se tiče grada na vodi te miješanja naših životvornih i otpadnih tekućina. Dijelom, objašnjenje se tiče ekologije. Međutim, u onom što ostaje neobjašnjeno, ili se naprosto tiče našeg unutarnjeg doživljaja onog što gledamo i što se oko nas zbiva, sama je bit njezina rada. U njemu se dotiču međusobno suprotstavljena čuvstva: nelagoda i gađenje, privlačnost i erotski užitak, bliskost i odbojnost. Žena koja zvoni u zvonu sama po sebi jedna je od najsnažnijih prispodoba ženskoga spola i roda. I vrlo je, po prirodni stvari i u nizu asocijacija, venecijanska. Premda je svetac zaštitnik grada sveti Marko Evanđelist, Marija zaštitnica je Serenissime, zaštitnica Republike. Njoj u čast je nakon posljednje strašne epidemije kuge sagrađena i posvećena Crkva Gospe od Zdravlja ili Santa Maria della Salute (čiji naziv čini jedan lirski deseterac, prema kojemu Laza Kostić ispjevao je svoju čuvenu pjesmu). Ono o čemu govore performans i instalacija Florentine Holzinger obrana je od epidemije, kroz žensku prirodu braniteljice. Ili govore o katastrofi i konačnom porazu.
U Veneciju putovali smo na svoju ruku i za svoj račun, zbog Biennalea. Ali na kraju, po istini govoreći, putovali smo zbog tri žene. One su Marina Abramović, Florentina Holzinger i Koyo Kouoh. O kamerunsko-švicarskoj kustosici i direktorici Muzeja suvremene umjetnosti u Cape Townu, koja je u prosincu 2024. izabrana za izbornicu 61. Bijenala u Veneciji, tek bi vrijedilo govoriti. Koyo Kouoh iznenada se razboljela i umrla 10. svibnja 2025. Njezina izložba bavi se temama i idejama Afrike i globalnog juga, pod nazivom “In Minor Keys”. Ili u molu.
Bolji dio svijeta je u molu. Loši dio divlja.