Postoje dvije hrvatske književnosti. Jedna je ona zvanična, oličena u gavran- akademicima, bogougodnim rapsodima i rapsodkinjama, sitnim dilerima nacionalne stvari, za koje se nije čulo zapadno od Brežica, a ni istočno od Batrovaca. Druga hrvatska književnost je nezvanična, u inozemstvima cijenjena i prevođena, a u okolnim od zvaničnika omrznutim jezicima, čiji čitatelji hrvatski jezik razumiju kao svoj materinji, za razliku od one prve, zvanične, cijenjena, čitana i objavljivana. Protagonisti prvospomenute, premda su zvanični, i ne prođu “Vijesti iz kulture” na režimskoj televiziji a da ih se dodatno ne ozvaniči, nikada riječ zvanično neće izgovoriti ni napisati. Ne znaju pravo što zvanično znači, ali znaju dobro da je riječ srpska – protiv čega su donijeli i Zakon o hrvatskom jeziku. Nakon što pogledaju u rječnik, ustvrdit će da se zvanično na njihovom posebnom hrvatskijem hrvatskom jeziku kaže – službeno. I bit će donekle u pravu, ali kako dvije različite riječi nikad nemaju savršeno jednaka značenja, niti dvije različite riječi ne mogu biti identične u svim svojim konotacijama, tako bi krivo bilo reći da je zvanična hrvatska književnost ujedno i službena hrvatska književnost. Ona, naime, jest službujuća, ali službena, ipak, nije. Ali jest zvanična. Nju se ne čita, nego se ceremonijalno obilježava. Iza zvanične hrvatske književnosti stoje njezine zvanice, ili ako vam je milije hrvatskije – uzvanici, a ne čitateljice i čitatelji…
Monika Herceg jedno je od prvih imena one druge, nezvanične hrvatske književnosti. Izvan prve ostala je zbog svoga talenta, koji izaziva bijes i zavist, zbog svoga društvenog angažmana, a naročito, vjerujemo, zbog njezina odnosa prema vlastitom ženstvu. Pitanje ženstva, kao i pitanje antifašizma recimo, prethodi u suvremenoj hrvatskoj kulturi svim razgovorima o stilu i estetici. Ako tu nismo načisto, ako gospođica čedno ne sakriva obilježja svoga roda i spola – ne, ovdje se ne misli na sise i ostalo! – neće biti prihvaćena da službuje u hrvatskoj književnosti. A nagrada kojom će biti u Europi čašćena – Monika Herceg u Gdanjsku, Europski pjesnik slobode! – prije će je u nas dodatno nagrditi, nego nagraditi.
Sredinom svibnja, u Frakturi, Monika Herceg objavila je prvu svoju proznu knjigu, naslova “Ovdje počinje šuma”. Riječ je o topografiji jednoga banijskog djetinjstva, iz vremena po posljednjem hrvatskomu ratu. Autorica rođena je u Sisku 1990, svijet je svojim očima gledala i pamtila u ratnom i poratnom izbjeglištvu. Ono o čemu u knjizi piše sve mogu biti njezina životna iskustva, ali i ne moraju, sve isto tako može biti i izmišljeno. Monika, naime, uspješno vlada unutarnjom logikom priče, u koju se upliću dvije povijesti: jedna intimna i jedna društvena. Obje povijesti obilježene su strašnim i dubokim, izobličujućim siromaštvom. Protagonisti ove proze, brat, majka, djed, baba, otac, imaju u sebi nešto od likova onih strašnih dječjih bajki. Takvim ih čine oči djeteta koje među njima živi, i čiji se glas povremeno izmjenjuje s glasom nadređenog pripovjedača, nekoga tko zapravo (više) i nije tu, ili tko o svemu, na ledeno neutralan način, pripovijeda iz vlastitog sjećanja. Miješanje ta dva glasa nije znak pripovjedačke nemoći ni slabosti. U tom preplitanju kao da je nešto od spisateljičina pokušaja da stvar razriješi sama sa sobom. Ona sebe i svoj glas, uglavnom lišen svih obilježja roda i spola (pa bi, možda, umjesnije bilo govoriti o piscu, a ne o spisateljici), upričava u priču djeteta, e ne bi li nekako izašla iz onog u što je kao dijete ušla. Jedna je ovo od onih knjiga, malobrojnih a nama važnih, koje govore o mišolovki djetinjstva, iz koje se samo tupi i jaki uspijevaju izvući. Djeca i slabi zauvijek ostaju u njoj zarobljeni. “Ovdje počinje šuma” više je u tom smislu srodna “Ranim jadima” Danila Kiša ili “Dućanima cimetne boje” Brune Schulza, nego što bi je se trebalo dovoditi u vezu s Agotom Kristof. Ono što Kristof promatra iskošenim pogledom, sa strane, Monika gleda ravno u oči i iz prvog lica.
Djetinji pogled ne da se simulirati, premda već stotinama godina postoji kao manira. Infantilni pripovjedač u pravilu je ceremonijalno lažan i krajnje stiliziran, poput tradicionalne opere. Razloga zašto je djetinjstvo tako teško dohvatljivo barem su dva. Prvi tiče se sjećanja: ona su korigirana odraslim iskustvima, te su samim tim neautentična. Drugi razlog tiče se perspektive: djetinja perspektiva, iz koje se rađa to strašno čudovište dječje mašte, određena je nemogućnošću usporedbi. Sve što nam se zbiva, prvi je put. Osim toga, u našim djetinjim životima nije bilo mogućnosti da se razlikuju blagostanje od siromaštva, sreća od nesreće, ljubav od bezljubavi. Nema patnje izvan usporedbe.
Moniki Herceg na vrhuncima ove fragmentirane proze, kojom ispunjava jedan mogući roman o djetinjstvu, uspijeva jasno govoriti o svijetu lišenom usporedbi, a samim tim i svake sentimentalnosti. “Ovdje počinje šuma” strašna je, ali savršeno nesentimentalna knjiga, u kojoj nema emocionalnih orijentira. Vrlo je teško ovako pripovijedati, vjerujmo da će biti onih koji će to znati i pročitati.
U knjizi nema precizne topografije, nema jasnih indikacija o mjestu i vremenu, izbrisani su svi tragovi odrasloga, historiziranog i faktografski pouzdanog svijeta. Ovom čitatelju to je osobito zanimljivo i uzbudljivo, jer je donekle protivno njegovom djetinjem svijetu, u kojem se on, čitatelj, za dokumente sigurne stvarnosti i izvješća o odraslom vremenu hvatao poput utopljenika. Sve što je u tom svijetu stvarno postojalo, manje je stvarnim činilo strah njegova postojanja. Premda Monika Herceg na malo mjesta u knjizi, ili jedva ponegdje, imenuje ili opisuje strah, ovo je knjiga o djetinjem strahu. Za mene on je, taj strah, strašniji od mojih djetinjih strahova. Ne znam kako to drukčije reći, ali je kompliment.
Životne okolnosti pisca obično nisu važne u govoru o književnome djelu, osim ako su krajnje dramatične. O životnim okolnostima pisca u pravilu se ne govori, nije to uvijek ni pristojno, ali nije ovaj put, možda, loše učiniti izuzetak. Monika Herceg radna je žena, svakodnevno je na tržištu (intelektualne) radne snage, i majka je dvoje djece. Okupljena je oko njih na način koji gotovo da je i karakterističan za današnju roditeljsku generaciju u Hrvatskoj. Vodi ih u školu i na izvanškolske aktivnosti, bdije nad njima po dječjim igralištima i parkovima jednoga zagrebačkog naselja, prolazi kroz ceremonijale njihova odrastanja na način na koji roditelji prethodnih generacija nisu prolazili kroz odrastanja svoje djece. Ona je sudionik u životnim igrokazima svoje djece, dok su u prethodnim generacijama djeca uglavnom bila sudionici u životnim igrokazima svojih roditelja. Uostalom, “Ovdje počinje šuma” na najdrastičniji način govori upravo o tome. U svijetu u kojem je Monika majka roditelji slušaju djecu, a ne djeca roditelje, kao što je prethodno bilo. Ne kažemo da je to dobro ili loše, samo je različito.
Knjiga “Ovdje počinje šuma” kao da svoj najdublji, filozofski razlog pronalazi u Monikinom roditeljstvu. Ili u pokušaju da se bude majka i da se na taj način izbavi to strašno dijete u sebi. Naime, sve ono što nije bilo frustracija u trenucima kada se događalo, a usudimo se za promjenu pretpostaviti da se događalo ovako kao u romanu, postajalo je i trauma, i frustracija sa stjecanjem iskustva i odrastanjem. Grubosti nas nipošto nisu osnažile. Grubosti iz ranog djetinjstva naknadno su nas, cijeli jedan život kasnije, teško povrijedile. Kako se to moglo izbjeći? Jedino temeljitim zaboravom. Ali ako čovjek zaboravlja vlastito djetinjstvo, što mu onda ostaje? Ako zaboravlja djetinjstvo, tko je on uopće? Nema nas izvan naših djetinjstava.
Majka golemi trud ulaže spašavajući svoju djecu. Griješi li u tome? Ali i majka u knjizi je na neki šokantan način radila to isto. Je li griješila? I je li bilo uzalud? Dobre knjige, istinska književnost, čitaju se, pored svih drugih načina, i na ovaj način. Ali oprezno i obzirno.
Dan-dva, možda i cijeli tjedan po objavi u zaprešićkoj Frakturi, roman “Ovdje počinje šuma” objavljen je i u Beogradu, u tamošnjoj novoj izdavačkoj kući, koju je pokrenula pjesnikinja Radmila Petrović, nazvavši je Šmeker-devojka. Tako to, naime, ide. Knjiga će se, vjerujem, uz zlovolju službujućih, po Europi prevoditi. Monika će za svojom knjigom naokolo putovati. Djeca će rasti. I sve će biti neumitno onako kako nama još nikad nije bilo. Tako bi to bilo u životu, a tako bi bilo i u književnosti. Uzalud je trud da drukčije bude.
I kako god okreneš, uvijek: djeca su stvarni roditelji svojih majki i očeva.
Monika Herceg i djeca koja su stvarni roditelji svojih majki i očeva
Postoje dvije hrvatske književnosti. Jedna je ona zvanična, oličena u gavran- akademicima, bogougodnim rapsodima i rapsodkinjama, sitnim dilerima nacionalne stvari, za koje se nije čulo zapadno od Brežica, a ni istočno od Batrovaca. Druga hrvatska književnost je nezvanična, u inozemstvima cijenjena i prevođena, a u okolnim od zvaničnika omrznutim jezicima, čiji čitatelji hrvatski jezik razumiju kao svoj materinji, za razliku od one prve, zvanične, cijenjena, čitana i objavljivana. Protagonisti prvospomenute, premda su zvanični, i ne prođu “Vijesti iz kulture” na režimskoj televiziji a da ih se dodatno ne ozvaniči, nikada riječ zvanično neće izgovoriti ni napisati. Ne znaju pravo što zvanično znači, ali znaju dobro da je riječ srpska – protiv čega su donijeli i Zakon o hrvatskom jeziku. Nakon što pogledaju u rječnik, ustvrdit će da se zvanično na njihovom posebnom hrvatskijem hrvatskom jeziku kaže – službeno. I bit će donekle u pravu, ali kako dvije različite riječi nikad nemaju savršeno jednaka značenja, niti dvije različite riječi ne mogu biti identične u svim svojim konotacijama, tako bi krivo bilo reći da je zvanična hrvatska književnost ujedno i službena hrvatska književnost. Ona, naime, jest službujuća, ali službena, ipak, nije. Ali jest zvanična. Nju se ne čita, nego se ceremonijalno obilježava. Iza zvanične hrvatske književnosti stoje njezine zvanice, ili ako vam je milije hrvatskije – uzvanici, a ne čitateljice i čitatelji…
Monika Herceg jedno je od prvih imena one druge, nezvanične hrvatske književnosti. Izvan prve ostala je zbog svoga talenta, koji izaziva bijes i zavist, zbog svoga društvenog angažmana, a naročito, vjerujemo, zbog njezina odnosa prema vlastitom ženstvu. Pitanje ženstva, kao i pitanje antifašizma recimo, prethodi u suvremenoj hrvatskoj kulturi svim razgovorima o stilu i estetici. Ako tu nismo načisto, ako gospođica čedno ne sakriva obilježja svoga roda i spola – ne, ovdje se ne misli na sise i ostalo! – neće biti prihvaćena da službuje u hrvatskoj književnosti. A nagrada kojom će biti u Europi čašćena – Monika Herceg u Gdanjsku, Europski pjesnik slobode! – prije će je u nas dodatno nagrditi, nego nagraditi.
Sredinom svibnja, u Frakturi, Monika Herceg objavila je prvu svoju proznu knjigu, naslova “Ovdje počinje šuma”. Riječ je o topografiji jednoga banijskog djetinjstva, iz vremena po posljednjem hrvatskomu ratu. Autorica rođena je u Sisku 1990, svijet je svojim očima gledala i pamtila u ratnom i poratnom izbjeglištvu. Ono o čemu u knjizi piše sve mogu biti njezina životna iskustva, ali i ne moraju, sve isto tako može biti i izmišljeno. Monika, naime, uspješno vlada unutarnjom logikom priče, u koju se upliću dvije povijesti: jedna intimna i jedna društvena. Obje povijesti obilježene su strašnim i dubokim, izobličujućim siromaštvom. Protagonisti ove proze, brat, majka, djed, baba, otac, imaju u sebi nešto od likova onih strašnih dječjih bajki. Takvim ih čine oči djeteta koje među njima živi, i čiji se glas povremeno izmjenjuje s glasom nadređenog pripovjedača, nekoga tko zapravo (više) i nije tu, ili tko o svemu, na ledeno neutralan način, pripovijeda iz vlastitog sjećanja. Miješanje ta dva glasa nije znak pripovjedačke nemoći ni slabosti. U tom preplitanju kao da je nešto od spisateljičina pokušaja da stvar razriješi sama sa sobom. Ona sebe i svoj glas, uglavnom lišen svih obilježja roda i spola (pa bi, možda, umjesnije bilo govoriti o piscu, a ne o spisateljici), upričava u priču djeteta, e ne bi li nekako izašla iz onog u što je kao dijete ušla. Jedna je ovo od onih knjiga, malobrojnih a nama važnih, koje govore o mišolovki djetinjstva, iz koje se samo tupi i jaki uspijevaju izvući. Djeca i slabi zauvijek ostaju u njoj zarobljeni. “Ovdje počinje šuma” više je u tom smislu srodna “Ranim jadima” Danila Kiša ili “Dućanima cimetne boje” Brune Schulza, nego što bi je se trebalo dovoditi u vezu s Agotom Kristof. Ono što Kristof promatra iskošenim pogledom, sa strane, Monika gleda ravno u oči i iz prvog lica.
Djetinji pogled ne da se simulirati, premda već stotinama godina postoji kao manira. Infantilni pripovjedač u pravilu je ceremonijalno lažan i krajnje stiliziran, poput tradicionalne opere. Razloga zašto je djetinjstvo tako teško dohvatljivo barem su dva. Prvi tiče se sjećanja: ona su korigirana odraslim iskustvima, te su samim tim neautentična. Drugi razlog tiče se perspektive: djetinja perspektiva, iz koje se rađa to strašno čudovište dječje mašte, određena je nemogućnošću usporedbi. Sve što nam se zbiva, prvi je put. Osim toga, u našim djetinjim životima nije bilo mogućnosti da se razlikuju blagostanje od siromaštva, sreća od nesreće, ljubav od bezljubavi. Nema patnje izvan usporedbe.
Moniki Herceg na vrhuncima ove fragmentirane proze, kojom ispunjava jedan mogući roman o djetinjstvu, uspijeva jasno govoriti o svijetu lišenom usporedbi, a samim tim i svake sentimentalnosti. “Ovdje počinje šuma” strašna je, ali savršeno nesentimentalna knjiga, u kojoj nema emocionalnih orijentira. Vrlo je teško ovako pripovijedati, vjerujmo da će biti onih koji će to znati i pročitati.
U knjizi nema precizne topografije, nema jasnih indikacija o mjestu i vremenu, izbrisani su svi tragovi odrasloga, historiziranog i faktografski pouzdanog svijeta. Ovom čitatelju to je osobito zanimljivo i uzbudljivo, jer je donekle protivno njegovom djetinjem svijetu, u kojem se on, čitatelj, za dokumente sigurne stvarnosti i izvješća o odraslom vremenu hvatao poput utopljenika. Sve što je u tom svijetu stvarno postojalo, manje je stvarnim činilo strah njegova postojanja. Premda Monika Herceg na malo mjesta u knjizi, ili jedva ponegdje, imenuje ili opisuje strah, ovo je knjiga o djetinjem strahu. Za mene on je, taj strah, strašniji od mojih djetinjih strahova. Ne znam kako to drukčije reći, ali je kompliment.
Životne okolnosti pisca obično nisu važne u govoru o književnome djelu, osim ako su krajnje dramatične. O životnim okolnostima pisca u pravilu se ne govori, nije to uvijek ni pristojno, ali nije ovaj put, možda, loše učiniti izuzetak. Monika Herceg radna je žena, svakodnevno je na tržištu (intelektualne) radne snage, i majka je dvoje djece. Okupljena je oko njih na način koji gotovo da je i karakterističan za današnju roditeljsku generaciju u Hrvatskoj. Vodi ih u školu i na izvanškolske aktivnosti, bdije nad njima po dječjim igralištima i parkovima jednoga zagrebačkog naselja, prolazi kroz ceremonijale njihova odrastanja na način na koji roditelji prethodnih generacija nisu prolazili kroz odrastanja svoje djece. Ona je sudionik u životnim igrokazima svoje djece, dok su u prethodnim generacijama djeca uglavnom bila sudionici u životnim igrokazima svojih roditelja. Uostalom, “Ovdje počinje šuma” na najdrastičniji način govori upravo o tome. U svijetu u kojem je Monika majka roditelji slušaju djecu, a ne djeca roditelje, kao što je prethodno bilo. Ne kažemo da je to dobro ili loše, samo je različito.
Knjiga “Ovdje počinje šuma” kao da svoj najdublji, filozofski razlog pronalazi u Monikinom roditeljstvu. Ili u pokušaju da se bude majka i da se na taj način izbavi to strašno dijete u sebi. Naime, sve ono što nije bilo frustracija u trenucima kada se događalo, a usudimo se za promjenu pretpostaviti da se događalo ovako kao u romanu, postajalo je i trauma, i frustracija sa stjecanjem iskustva i odrastanjem. Grubosti nas nipošto nisu osnažile. Grubosti iz ranog djetinjstva naknadno su nas, cijeli jedan život kasnije, teško povrijedile. Kako se to moglo izbjeći? Jedino temeljitim zaboravom. Ali ako čovjek zaboravlja vlastito djetinjstvo, što mu onda ostaje? Ako zaboravlja djetinjstvo, tko je on uopće? Nema nas izvan naših djetinjstava.
Majka golemi trud ulaže spašavajući svoju djecu. Griješi li u tome? Ali i majka u knjizi je na neki šokantan način radila to isto. Je li griješila? I je li bilo uzalud? Dobre knjige, istinska književnost, čitaju se, pored svih drugih načina, i na ovaj način. Ali oprezno i obzirno.
Dan-dva, možda i cijeli tjedan po objavi u zaprešićkoj Frakturi, roman “Ovdje počinje šuma” objavljen je i u Beogradu, u tamošnjoj novoj izdavačkoj kući, koju je pokrenula pjesnikinja Radmila Petrović, nazvavši je Šmeker-devojka. Tako to, naime, ide. Knjiga će se, vjerujem, uz zlovolju službujućih, po Europi prevoditi. Monika će za svojom knjigom naokolo putovati. Djeca će rasti. I sve će biti neumitno onako kako nama još nikad nije bilo. Tako bi to bilo u životu, a tako bi bilo i u književnosti. Uzalud je trud da drukčije bude.
I kako god okreneš, uvijek: djeca su stvarni roditelji svojih majki i očeva.