Nikada u životu nisam osjetio poriv ni potrebu da nekome postanem otac. I nema razloga da se za to opravdavam. Jednako je vrijedno i jednako bezvrijedno ozbiljno i duboko prokopati po sebi i odlučiti da budeš roditelj, kao ozbiljno i duboko promisliti prije nego što odlučiš da drugome ne budeš otac. Očinstvo, baš kao ni majčinstvo, nije fiziološko stanje. Nije kao pišanje, jedenje, znojenje. Roditeljem se postaje u mjesecima i godinama po rođenju. I doista, prečesto su oni koji nas nisu rodili bili bliže tome da nam postanu matere i očevi, nego ono dvoje iz čijeg smo fiziološkog čina proizašli kao fiziološke činjenice. Ako bismo odgovorno promislili o svemu ovom, shvatili bismo da je na ovom nesretnom svijetu dramatično mnogo djece, a malo majki i očeva. Svakako ih je manje u ljudskome, nego u mačjem, psećem ili štakorećem svijetu. Naprosto zato što je ozbiljna stvar nekome biti otac, nekome biti mati.
Ante Kujundžić (1984.) saborski je zastupnik Mosta, profesor je vjeronauka, sa završenim Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Splitu. Otac je troje djece. Prije nekoliko je dana u saborskoj raspravi na temu Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama održao jedan od najboljih, najdubljih i najtemeljitijih govora u trideset i pet godina hrvatske neovisnosti. Da, zvuči to kao vrlo opasno pretjerivanje, kao jedna od onih hiperbola kojim se slabi pisci služe kad ne umiju nešto o nečemu reći, pa onda to nadoknađuju tako što kažu da je najbolje i najveće, ali je zbilja tako. Onako kako je neki dan Kujundžić govorio u Hrvatskom saboru, tako je 30. kolovoza 1991. Vlado Gotovac govorio ispred Komande Pete armijske oblasti. Ono čime nam se taj davni govor tako usjekao u pamet nije bilo sadržano u retoričkoj vještini govornikovoj, niti u figurama i slikama kojima se u svom govoru služio. Upamtili smo ga, jer je to bio Gotovčev vjeruju, i jer je on tim riječima obuhvatio sav naš svijet, u riječi je pretočio nešto što smo bili i mi sami, ali nismo za to prije njega imali riječi.
“Generali nemaju djecu, ja vas uvjeravam, jer onaj koji tuđu djecu ubija, nema djece. Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje, nema majke. Jer onaj tko ruši tuđe domove, nema doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihova djeca jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji…” Tako je tada govorio Vlado Gotovac, i to su u nekom dubinskom smislu bile njegove prve i posljednje riječi. Trideset i četiri godine poslije, usred neke dosadne saborske rasprave, čovjek koji je u vrijeme tih riječi imao sedam godina, održao je svoj životni govor. I opet je bila riječ o djeci, premda se više nije govorilo o ratu.
Odmah na početku, govornik će nam dati do znanja da ne nastupa kao političar. To je učinio Gotovac, to će učiniti i Kujundžić. S tim da drugi govori iz nezahvalnije uloge nego prvi. Drugi govori kao – otac. On i njegova žena, rekli smo, imaju troje djece. Sve troje usvojene. U desetak minuta svoga govora Ante Kujundžić će objasniti što znači biti roditelj posvojene djece, što znači biti dijete takvog roditelja, objasnit će kada se i kako postaje otac i vrlo zorno će pokazati da pisci i predlagači Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama upravo to ne znaju i ne razumiju. Pritom će ih iskupiti od zla, od loših namjera, političkih i ideoloških skretanja. Dopustit će im i to da budu dobri ljudi. Pa im je rekao da je njihov prijedlog zakona ustrajno diskriminirajući u odnosu na posvojitelje. I naveo je nekoliko uznemirujućih primjera. Recimo posvojiteljska mati nema pravo na porodiljnu naknadu, ukoliko ju je koristila biološka majka. Primjer je briljantan, jer govori o nečemu što je, zapravo, važnije od samog zakona i od bilo kakvog razgovora o njemu. Naime, činjenica da je dijete, kojemu je posvojenjem promijenjen građanski identitet i koje je, sa stanovišta administracije, doživjelo svojevrsni čin pre-porađanja, ipak u nekim pojedinostima ostalo u svome prethodnom identitetu. To onda znači da to dijete nije isto kao ono drugo dijete, kojeg je njegova majka i fiziološki proizvela. To ujedno znači da je porodiljna naknada ustvari naknada za fiziološki čin, a ne za majčinstvo. I znači da je majka posvojiteljica samo donekle majka. Zajednica u njezino majčinstvo odbija do kraja povjerovati, i neprestano joj, na različite načine, i njoj, i ocu posvojitelju, daje do znanja da oni nisu pravi. Zašto je predlagačima zakona stalo da tako ostane? I zašto je većini zajednice stalo da tako ostane? Zato, plašimo se, da bi se sačuvala patetična iluzija o majčinstvu i očinstvu, koje biva ostvareno uspjelom kopulacijom (po mišljenju nešto desnijih naših sugrađana) ili krvavim fiziološkim finalom uspjele ljudske trudnoće (što je mišljenje ljevijih sugrađana). Naprosto je teško prihvatiti to da živimo u svijetu u kojem je tako mnogo djece, a malo majki i očeva.
Dva vrhunca imao je govor Ante Kujundžića. Prvi, kada je rekao da mu je jedan od najsretnijih dana u životu bio kad mu je umro otac. Drugi, kad je malo prije toga govorio o posvojenoj djeci koja u jednom trenutku pokazuju ono najgore od sebe, da što prije provjere hoće li biti ostavljena. I jedno, i drugo daleko je od imaginacije većine ljudi koji su ga slušali u sabornici ili su njegov govor pratili preko televizije, društvenih mreža, internetskih portala. Ali za sve je bilo važno da to čuju. Ne samo zbog odnosa ljudi prema posvojiteljskim roditeljima i njihovoj djeci, nego i zbog njegovog odnosa prema vlastitim roditeljima i djeci. Interes neke manjine, naročito ako je manjina zanemarena, diskriminirana, obavijena nekim tabuom, ili naprosto zanemarivo malobrojna, u pravilu je istovjetan interesu većine, e kada bi se većina malo zamislila i u se zagledala. Hoćete li se odvažiti, pa osuđivati Antu Kujundžića što mu je očeva smrt bila jedan od sretnijih događaja u životu? I jeste li u svojoj djeci u stanju vidjeti svoje stvarne roditelje, one koje u životu možda i niste imali? Osim biološki, fiziološki…
Govor Vlade Gotovca imao je u sebi nešto plemenito utopijsko. Kada je 30. kolovoza 1991. govorio o generalima kao o ljudima koji nemaju svoje kćeri ni sinove, čak ni ako su u fiziološkom smislu stekli svoj nakot, jer onaj tko ubija tuđu djecu, taj svoje djece nema, on je generalima ustvari nudio nagodbu. Nudio im je da samo postanu očevi svojoj djeci, pa neće ubijati tuđu djecu. Pretposljednjeg dana kolovoza 1991. ono najstrašnije još se nije bilo dogodilo, te je za takvu nagodbu među ljudima, unutar njihove antropološki zasnovane zajednice, još bilo vremena. I to je, barem što se mene tiče, najpotresniji i najznačajniji element tog Gotovčevog govora. Je li ga itko u Komandi Pete armijska oblasti tada čuo i je li ga itko čuo preko televizije i radija, tada jedinih prenosnika žive riječi? Užas koji se u Hrvatskoj zbivao nakon tog dana, i koji će se uskoro, na još strašnije načine, zbiti u Bosni i Hercegovini, potvrda nam je da Gotovčev govor nisu na takav način čuli. Ali moja ljudska vjera, koja se jednako tiče jezika i izgovorenih riječi, i ljudi i njihovih savjesti, jest da je Vlado Gotovac spasio svoj i naš svijet od mnogo gorih zala, i da su doista postojali ljudi koji su nakon takvog govora svojoj djeci postali očevi, koji ne ubijaju tuđu djecu. Samo što ne postoje sredstva ni saznanja, osim ljudske imaginacije, kojim bi se ustanovilo koliko je veće, bez govora Vlade Gotovca, moglo biti zlo.
Nešto vrlo slično osjetio sam slušajući Antu Kujundžića. On svojim djelovanjem sigurno neće promijeniti svijet, niti će većinu ljudi uvjeriti u nešto što komplicira njihove živote. U to da nisu postali očevi time što su se uspješno razmnožili. Pa samim tim ni u to da je netko drugi, tko živi pokraj njih, otac djeci koju nije začeo. Možda najbolji otac na svijetu. Ali taj Kujundžićev govor na mnoge će ljude u ovoj zemlji utjecati. Promijenit će ih, natjerati ih da misle i da drukčije djeluju. Na taj način, govornik će ostvariti možda i najznačajniju svrhu svog bavljenja politikom. Utjecat će na one koji mu nisu istomišljenici, niti su mu politički i svjetonazorski bliski. I još će načas pružiti dostojanstvo Hrvatskom saboru i sabornici, kakvo ova institucija i njezine prostorije nisu često mogli imati.
Ante Kujundžić, prvi otac u Hrvatskom saboru
Nikada u životu nisam osjetio poriv ni potrebu da nekome postanem otac. I nema razloga da se za to opravdavam. Jednako je vrijedno i jednako bezvrijedno ozbiljno i duboko prokopati po sebi i odlučiti da budeš roditelj, kao ozbiljno i duboko promisliti prije nego što odlučiš da drugome ne budeš otac. Očinstvo, baš kao ni majčinstvo, nije fiziološko stanje. Nije kao pišanje, jedenje, znojenje. Roditeljem se postaje u mjesecima i godinama po rođenju. I doista, prečesto su oni koji nas nisu rodili bili bliže tome da nam postanu matere i očevi, nego ono dvoje iz čijeg smo fiziološkog čina proizašli kao fiziološke činjenice. Ako bismo odgovorno promislili o svemu ovom, shvatili bismo da je na ovom nesretnom svijetu dramatično mnogo djece, a malo majki i očeva. Svakako ih je manje u ljudskome, nego u mačjem, psećem ili štakorećem svijetu. Naprosto zato što je ozbiljna stvar nekome biti otac, nekome biti mati.
Ante Kujundžić (1984.) saborski je zastupnik Mosta, profesor je vjeronauka, sa završenim Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Splitu. Otac je troje djece. Prije nekoliko je dana u saborskoj raspravi na temu Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama održao jedan od najboljih, najdubljih i najtemeljitijih govora u trideset i pet godina hrvatske neovisnosti. Da, zvuči to kao vrlo opasno pretjerivanje, kao jedna od onih hiperbola kojim se slabi pisci služe kad ne umiju nešto o nečemu reći, pa onda to nadoknađuju tako što kažu da je najbolje i najveće, ali je zbilja tako. Onako kako je neki dan Kujundžić govorio u Hrvatskom saboru, tako je 30. kolovoza 1991. Vlado Gotovac govorio ispred Komande Pete armijske oblasti. Ono čime nam se taj davni govor tako usjekao u pamet nije bilo sadržano u retoričkoj vještini govornikovoj, niti u figurama i slikama kojima se u svom govoru služio. Upamtili smo ga, jer je to bio Gotovčev vjeruju, i jer je on tim riječima obuhvatio sav naš svijet, u riječi je pretočio nešto što smo bili i mi sami, ali nismo za to prije njega imali riječi.
“Generali nemaju djecu, ja vas uvjeravam, jer onaj koji tuđu djecu ubija, nema djece. Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje, nema majke. Jer onaj tko ruši tuđe domove, nema doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihova djeca jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji jer su uništavali tuđe obitelji…” Tako je tada govorio Vlado Gotovac, i to su u nekom dubinskom smislu bile njegove prve i posljednje riječi. Trideset i četiri godine poslije, usred neke dosadne saborske rasprave, čovjek koji je u vrijeme tih riječi imao sedam godina, održao je svoj životni govor. I opet je bila riječ o djeci, premda se više nije govorilo o ratu.
Odmah na početku, govornik će nam dati do znanja da ne nastupa kao političar. To je učinio Gotovac, to će učiniti i Kujundžić. S tim da drugi govori iz nezahvalnije uloge nego prvi. Drugi govori kao – otac. On i njegova žena, rekli smo, imaju troje djece. Sve troje usvojene. U desetak minuta svoga govora Ante Kujundžić će objasniti što znači biti roditelj posvojene djece, što znači biti dijete takvog roditelja, objasnit će kada se i kako postaje otac i vrlo zorno će pokazati da pisci i predlagači Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama upravo to ne znaju i ne razumiju. Pritom će ih iskupiti od zla, od loših namjera, političkih i ideoloških skretanja. Dopustit će im i to da budu dobri ljudi. Pa im je rekao da je njihov prijedlog zakona ustrajno diskriminirajući u odnosu na posvojitelje. I naveo je nekoliko uznemirujućih primjera. Recimo posvojiteljska mati nema pravo na porodiljnu naknadu, ukoliko ju je koristila biološka majka. Primjer je briljantan, jer govori o nečemu što je, zapravo, važnije od samog zakona i od bilo kakvog razgovora o njemu. Naime, činjenica da je dijete, kojemu je posvojenjem promijenjen građanski identitet i koje je, sa stanovišta administracije, doživjelo svojevrsni čin pre-porađanja, ipak u nekim pojedinostima ostalo u svome prethodnom identitetu. To onda znači da to dijete nije isto kao ono drugo dijete, kojeg je njegova majka i fiziološki proizvela. To ujedno znači da je porodiljna naknada ustvari naknada za fiziološki čin, a ne za majčinstvo. I znači da je majka posvojiteljica samo donekle majka. Zajednica u njezino majčinstvo odbija do kraja povjerovati, i neprestano joj, na različite načine, i njoj, i ocu posvojitelju, daje do znanja da oni nisu pravi. Zašto je predlagačima zakona stalo da tako ostane? I zašto je većini zajednice stalo da tako ostane? Zato, plašimo se, da bi se sačuvala patetična iluzija o majčinstvu i očinstvu, koje biva ostvareno uspjelom kopulacijom (po mišljenju nešto desnijih naših sugrađana) ili krvavim fiziološkim finalom uspjele ljudske trudnoće (što je mišljenje ljevijih sugrađana). Naprosto je teško prihvatiti to da živimo u svijetu u kojem je tako mnogo djece, a malo majki i očeva.
Dva vrhunca imao je govor Ante Kujundžića. Prvi, kada je rekao da mu je jedan od najsretnijih dana u životu bio kad mu je umro otac. Drugi, kad je malo prije toga govorio o posvojenoj djeci koja u jednom trenutku pokazuju ono najgore od sebe, da što prije provjere hoće li biti ostavljena. I jedno, i drugo daleko je od imaginacije većine ljudi koji su ga slušali u sabornici ili su njegov govor pratili preko televizije, društvenih mreža, internetskih portala. Ali za sve je bilo važno da to čuju. Ne samo zbog odnosa ljudi prema posvojiteljskim roditeljima i njihovoj djeci, nego i zbog njegovog odnosa prema vlastitim roditeljima i djeci. Interes neke manjine, naročito ako je manjina zanemarena, diskriminirana, obavijena nekim tabuom, ili naprosto zanemarivo malobrojna, u pravilu je istovjetan interesu većine, e kada bi se većina malo zamislila i u se zagledala. Hoćete li se odvažiti, pa osuđivati Antu Kujundžića što mu je očeva smrt bila jedan od sretnijih događaja u životu? I jeste li u svojoj djeci u stanju vidjeti svoje stvarne roditelje, one koje u životu možda i niste imali? Osim biološki, fiziološki…
Govor Vlade Gotovca imao je u sebi nešto plemenito utopijsko. Kada je 30. kolovoza 1991. govorio o generalima kao o ljudima koji nemaju svoje kćeri ni sinove, čak ni ako su u fiziološkom smislu stekli svoj nakot, jer onaj tko ubija tuđu djecu, taj svoje djece nema, on je generalima ustvari nudio nagodbu. Nudio im je da samo postanu očevi svojoj djeci, pa neće ubijati tuđu djecu. Pretposljednjeg dana kolovoza 1991. ono najstrašnije još se nije bilo dogodilo, te je za takvu nagodbu među ljudima, unutar njihove antropološki zasnovane zajednice, još bilo vremena. I to je, barem što se mene tiče, najpotresniji i najznačajniji element tog Gotovčevog govora. Je li ga itko u Komandi Pete armijska oblasti tada čuo i je li ga itko čuo preko televizije i radija, tada jedinih prenosnika žive riječi? Užas koji se u Hrvatskoj zbivao nakon tog dana, i koji će se uskoro, na još strašnije načine, zbiti u Bosni i Hercegovini, potvrda nam je da Gotovčev govor nisu na takav način čuli. Ali moja ljudska vjera, koja se jednako tiče jezika i izgovorenih riječi, i ljudi i njihovih savjesti, jest da je Vlado Gotovac spasio svoj i naš svijet od mnogo gorih zala, i da su doista postojali ljudi koji su nakon takvog govora svojoj djeci postali očevi, koji ne ubijaju tuđu djecu. Samo što ne postoje sredstva ni saznanja, osim ljudske imaginacije, kojim bi se ustanovilo koliko je veće, bez govora Vlade Gotovca, moglo biti zlo.
Nešto vrlo slično osjetio sam slušajući Antu Kujundžića. On svojim djelovanjem sigurno neće promijeniti svijet, niti će većinu ljudi uvjeriti u nešto što komplicira njihove živote. U to da nisu postali očevi time što su se uspješno razmnožili. Pa samim tim ni u to da je netko drugi, tko živi pokraj njih, otac djeci koju nije začeo. Možda najbolji otac na svijetu. Ali taj Kujundžićev govor na mnoge će ljude u ovoj zemlji utjecati. Promijenit će ih, natjerati ih da misle i da drukčije djeluju. Na taj način, govornik će ostvariti možda i najznačajniju svrhu svog bavljenja politikom. Utjecat će na one koji mu nisu istomišljenici, niti su mu politički i svjetonazorski bliski. I još će načas pružiti dostojanstvo Hrvatskom saboru i sabornici, kakvo ova institucija i njezine prostorije nisu često mogli imati.