Upoznao sam ga još dok je radio na radiju. Bilo je to u prošlom stoljeću, onom u kojem su se rađale sve naše današnje radosti i nevolje. Zvao me u emisiju “Poligraf”. Ne sjećam se o čemu sam govorio. Pamtim samo sliku studija, i goleme slušalice na njegovoj sitnoj goloj glavi, koje se gule, onako kako su se nekad gulile jakne od lošeg skaja, kupovane ukraj balkanskih zelenih tržnica, pa mu njihova crna plastična prhut pada po vratu. Bio je, pamtim i to, sasvim u političkim temama. Stavom i držanjem, pomalo i intonacijom, učinio mi se tipičnim zagrebačkim dečkom. I da, naravno, već me je od ranije iznenađivalo njegovo ime i prezime. Tako se već odavno ne zovu ljudi s Hrvatske radiotelevizije. Ako su, pak, čudom, kumstvom, ili, recimo, činjenicom da su im mame preživjele Bleiburg, a oni svoje križeve nose noseći imena očeva, koji su ih ostavili dok su još bili u bešikama, ostali na HTV-u, tada svakom izgovorenom riječju nastojat će demantirati to kako se zovu. On to nije činio. Ponašao se, još tad na radiju, prilično slobodno i komotno.
Zatim su prošle godina ili dvije, zbio se trećesiječanjski preokret, nastupila je kratka era ispunjena vjerom u društvo i u društvene promjene, i u toj eri, koja je trajala tek nekoliko mjeseci, radijski novinar dobio je svoj talk show na televiziji. Emisije te vrste upravo su ulazile u modu, bilo ih je na HTV-u mnogo, pa se nekom pametnom, tko je vodio računa o vlastitom položaju, da će zgodno odijeknuti ako talk show dobije i jedan Aleksandar Stanković. Dobio je valjda i najgori termin u tjednom rasporedu: nedjeljom u dva, kada po tradiciji dugoj otkako je televizije završavaju emisije za poljoprivrednike, a započinje vjerski program. Da, da, u socijalizmu je drukčije bilo, u socijalizmu je nakon emisije za poljoprivrednike slijedila emisija za ljubitelje automobila, u kojoj bi agilni voditelj objašnjavao kako se, i u koje doba godine, u limenog ljubimca natače antifriz. Ideja da bi se nekom Stankoviću s radija dalo da u nedjelju, u dva popodne vodi talk show na političke teme, bila bi imbecilna da zapravo nije bila genijalna: takva je emisija, u ta gluha doba, trebala opstajati taman onoliko koliko potraje Račanova vlast. A onda ćemo je, s povratkom naših na vlast, ugasiti, ali ne zato što je Stanković Aleksandar, niti zato što smo protiv slobode javne riječi, nego zato, brate, što to nitko živ ne gleda.
Prvi gost u emisiji bio je, međutim, 8. listopada 2000, vođa opozicije Ivo Sanader. I tu su se već Stankovićevim šefovima trebale upaliti lampice za uzbunu. Ali nisu shvatili da ih je nadpametio. Dugo oni to neće shvatiti, a kad jednom shvate, bit će prekasno. U prvo vrijeme emisija je uz glavnoga gosta imala i goste u studiju, Stankovićeve kolege novinare. Tada sam prvi put, u ulozi novinara, bio u “Nedjeljom u dva”. Začudo, baš ničega se ne sjećam. Ubrzo zatim, voditelj se sasvim ohrabrio, nisu mu više trebale kolege, nego je krenuo junačno, sam u studiju, protiv svog gosta. A gosti su, kao i danas, bili iz raznih domena, ne samo iz politike, premda bi u emisiji uglavnom bilo riječi o politici. Ili, u čemu je voditelj naročito uživao, o neravninama u biografiji gosta. Hrvatska je zemlja u kojoj je istjerivanje vraga omiljena društvena igra. Važno je samo sukobiti čovjeka s njegovom prošlošću, i proces može započeti, sve pred publikom od nekoliko milijuna pravednika. Stanković je rano shvatio da ljudi vole upravo to gledati i u tome sudjelovati. Idealna nedjeljna zabava. Pritom, jedne bi nedjelje razgovarao, druge bi nedjelje istjerivao vraga. Ljudi su mu pristajali doći, pa bi se poslije žalili ako bi ispalo da su mu naletjeli u nedjelju od istjerivanja vraga.
Aleksandar Stanković u to je vrijeme kod nekog malog, gotovo nevidljivog izdavača, onako za rodbinu i prijatelje, izdavao knjigu pjesama. I onda me je zvao da mu pišem pogovor. U to bi me vrijeme ganulo kad bi me mladi pjesnici tako zvali. Zbirka se zvala “Jutra pobijeđenih”, i bila je zanimljiva. Bilo bi od Stankovića pjesnika da mu se pjesnikom htjelo biti. Ali to bi bio život u onoj vrsti oskudične, sive i tihe građanske anonimnosti, kakvu čovjek s vremena na vrijeme poželi, ali ne bi mu se u tom bezbožnom monaštvu rado svakoga dana budilo i zaspivalo.
Malo nakon što sam mu napisao pogovor, a knjiga je objavljena, Stanković me je zvao da mu budem gost. Ali kuku, bila je to nedjelja od istjerivanja vraga! Ispreskakao me je, iskidao mi biografiju, ozloglasio me i među lijevim, i među desnim, a da mi pritom nije dao da završim nijednu rečenicu. Time je sačuvao čist obraz: nije na nečasan način honorirao pogovor, nego upravo suprotno, ponio se kao da jedan drugom neprijatelji. Ali pokazao je i neviđen osjećaj za detektiranje društvene klime: onima kojima je već i sama moja pojava išla na živce, a išla je, prije dvadesetak godina kao i danas, napakostio je što me je zvao u emisiju, i počastio ih načinom na koji me je u svojoj emisiji tretirao. Ne, nisam mu zamjerio. Bilo mi je zanimljivo gledati kako se razvija priča, makar i sam u toj priči umjereno stradavao.
Nekoliko godina kasnije ponovo me je zvao. I naravno da sam pristao. Zanimao me je hoće li ponoviti ono što je prvi put učinio. Naime, koliko god da je takvo ponavljanje nedostojno i dramaturški pogrešno, za njega Stanković je imao dobre razloge. U međuvremenu sam, naime, stekao obilje novih neprijatelja. Međutim, primijenio je drugu taktiku, tretirao me s najvećim poštovanjem, što je onda nekim lijevim piscima poslužilo kao povod da napadnu i njega i mene, jer sam, kao, jedini pisac kojeg se zove u “Nedjeljom u dva”, a nekim desnim fenomenolozima da nas, opet obojicu, optuže za širenje neprijateljske propagande i veleizdaju. No, ipak, bilo je u svemu tome nekog smisla i sistema. Stanković se uvijek trudio da u razgovoru, a ako je ikako moguće i u izboru sugovornika, bude nepredvidljiv. To je bilo veoma davno, brojao sam četrdeset i koju, i još uvijek sam živahno pristajao da budem zamorac u vlastitim socijalnim eksperimentima. Pripovjednu i romanesknu dramaturgiju dobro je vježbati in vivo.
Ali kako je jedna nemoguća emisija, u svom nepristojnom autsajderskom terminu, mogla opstati punu dvadeset i jednu godinu? Vrijeme je obiteljska ručka, minula je nedjeljna misa na televiziji i u životu, očevi preko lonca s juhom dijele pljuske neposlušnoj mladoj čeljadi, malograđanstvo se nada popodnevnoj sijesti, patrijarhat je na svojemu tjednom vrhuncu. Bog je zadrijemao nad stvorenim svijetom. I upravo u tom trenutku, dok čuje se prasak očeve brižne šamarčine, Stanković započinje emisiju. Kako je takvo što moguće? Tako što Stanković ima razvijeno čulo za malograđanske čežnje i potrebe. U svakom trenutku on zna što rulja želi. A ima hrabrosti da joj ne udovolji. Vrlo rano dopustio je da ga antagoniziraju, pretvore u neprijatelja. Ali ih je prethodno učinio ovisnim o svojoj emisiji. Više o pitanju tko je sljedeći gost, nego o samoj emisiji. “Nedjeljom u 2” antologija je malograđanske Hrvatske, a bogme i regije. Svi čeznu da budu pozvani, premda nema nijednog i nijedne da bi to i priznala. Neke od najvažnijih stvari javno izrečenih u povijesti samostalne Hrvatske, izrečene su u Stankovićevoj emisiji. On je, bez sumnje, formativno najvažniji glas u ovoj zemlji. Političari djeluju, Stanković govori, ispituje. Samo kada pozivaju na mržnju, netrpeljivost, strah, političari u Hrvatskoj uspijevaju djelovati riječima.
Aleksandar Stanković u jednom je trenutku postao nesmjenjiv. Tojest, njegova bi smjena proizvela ozbiljan međunarodni skandal, koji bi bio politički preskup da bi ga se smjenjivalo. Kada je postao nesmjenjiv? Čini mi se u onom trenutku kada je HRT dovršio posljednje u nizu čišćenja od idejno i nacionalno nepodobnih novinara. Bilo je to u vrijeme kada je s televizije protjeran Saša Kosanović. Tada je Stanković u simboličkom smislu ostao jedini drukčiji. Na kraju, pridružena mu je i Maja Sever, da pridonosi emisiji. Ni njoj nisu mogli dati otkaz.
Druge nedjelje u prosincu gost mu je bio Zoran Kesić, beogradski televizijski novinar, vjerojatno najneugodniji Vučićev medijski protivnik. Stanković mu je, kažu, rekao da ne ide u Split autom beogradskih tablica. (Rečenica je to koju će i svaki dobronamjerni malograđanin izgovoriti pred svojim beogradskim poznanicima, rođacima ili prijateljima…) Na to se na zadnje noge nadigao Vice Mihanović, HDZ-ov gradonačelnički kandidat, znamenit po svome inovativnom doktoratu. Stankovićevo prijateljsko upozorenje gostu iz Beograda proglasio je za “šokantan ispad šovinizma prema Splitu i Splićanima”. I dometnuo je, gestom preiskusnog perača ruku, da to čini “ne ulazeći u uređivačku politiku voditelja i izbor gostiju”. Što bi u prijevodu s nedjeljnog malograđanskog na ponedjeljašnji svakodnevni hrvatski jezik značilo da gospodin Vice Stankoviću ustvari zamjera uređivačku politiku, te da mu je gostovanje ovog ekavca sjajan povod da protiv Stankovića povede hajku. Ali nećemo prevoditi da si ne bismo još jednom vraga na vrat navukli.
Prije pet-šest godina zvao me je i treći put u emisiju. Objasnio sam mu da bih rado došao u njegovu emisiju, ali da ne želim doći na HTV. Da parafraziram čuvenijeg od sebe: Na Himalaje ne idem jer mi je previsoko, na HTV ne idem jer mi je prenisko. Ali jest, bilo mi je mrvicu žao što neću saznati kakav bi bio treći čin naše zajedničke duodramice.
Aleksandar Stanković, dok se dijele šamari za obiteljskom trpezom
Upoznao sam ga još dok je radio na radiju. Bilo je to u prošlom stoljeću, onom u kojem su se rađale sve naše današnje radosti i nevolje. Zvao me u emisiju “Poligraf”. Ne sjećam se o čemu sam govorio. Pamtim samo sliku studija, i goleme slušalice na njegovoj sitnoj goloj glavi, koje se gule, onako kako su se nekad gulile jakne od lošeg skaja, kupovane ukraj balkanskih zelenih tržnica, pa mu njihova crna plastična prhut pada po vratu. Bio je, pamtim i to, sasvim u političkim temama. Stavom i držanjem, pomalo i intonacijom, učinio mi se tipičnim zagrebačkim dečkom. I da, naravno, već me je od ranije iznenađivalo njegovo ime i prezime. Tako se već odavno ne zovu ljudi s Hrvatske radiotelevizije. Ako su, pak, čudom, kumstvom, ili, recimo, činjenicom da su im mame preživjele Bleiburg, a oni svoje križeve nose noseći imena očeva, koji su ih ostavili dok su još bili u bešikama, ostali na HTV-u, tada svakom izgovorenom riječju nastojat će demantirati to kako se zovu. On to nije činio. Ponašao se, još tad na radiju, prilično slobodno i komotno.
Zatim su prošle godina ili dvije, zbio se trećesiječanjski preokret, nastupila je kratka era ispunjena vjerom u društvo i u društvene promjene, i u toj eri, koja je trajala tek nekoliko mjeseci, radijski novinar dobio je svoj talk show na televiziji. Emisije te vrste upravo su ulazile u modu, bilo ih je na HTV-u mnogo, pa se nekom pametnom, tko je vodio računa o vlastitom položaju, da će zgodno odijeknuti ako talk show dobije i jedan Aleksandar Stanković. Dobio je valjda i najgori termin u tjednom rasporedu: nedjeljom u dva, kada po tradiciji dugoj otkako je televizije završavaju emisije za poljoprivrednike, a započinje vjerski program. Da, da, u socijalizmu je drukčije bilo, u socijalizmu je nakon emisije za poljoprivrednike slijedila emisija za ljubitelje automobila, u kojoj bi agilni voditelj objašnjavao kako se, i u koje doba godine, u limenog ljubimca natače antifriz. Ideja da bi se nekom Stankoviću s radija dalo da u nedjelju, u dva popodne vodi talk show na političke teme, bila bi imbecilna da zapravo nije bila genijalna: takva je emisija, u ta gluha doba, trebala opstajati taman onoliko koliko potraje Račanova vlast. A onda ćemo je, s povratkom naših na vlast, ugasiti, ali ne zato što je Stanković Aleksandar, niti zato što smo protiv slobode javne riječi, nego zato, brate, što to nitko živ ne gleda.
Prvi gost u emisiji bio je, međutim, 8. listopada 2000, vođa opozicije Ivo Sanader. I tu su se već Stankovićevim šefovima trebale upaliti lampice za uzbunu. Ali nisu shvatili da ih je nadpametio. Dugo oni to neće shvatiti, a kad jednom shvate, bit će prekasno. U prvo vrijeme emisija je uz glavnoga gosta imala i goste u studiju, Stankovićeve kolege novinare. Tada sam prvi put, u ulozi novinara, bio u “Nedjeljom u dva”. Začudo, baš ničega se ne sjećam. Ubrzo zatim, voditelj se sasvim ohrabrio, nisu mu više trebale kolege, nego je krenuo junačno, sam u studiju, protiv svog gosta. A gosti su, kao i danas, bili iz raznih domena, ne samo iz politike, premda bi u emisiji uglavnom bilo riječi o politici. Ili, u čemu je voditelj naročito uživao, o neravninama u biografiji gosta. Hrvatska je zemlja u kojoj je istjerivanje vraga omiljena društvena igra. Važno je samo sukobiti čovjeka s njegovom prošlošću, i proces može započeti, sve pred publikom od nekoliko milijuna pravednika. Stanković je rano shvatio da ljudi vole upravo to gledati i u tome sudjelovati. Idealna nedjeljna zabava. Pritom, jedne bi nedjelje razgovarao, druge bi nedjelje istjerivao vraga. Ljudi su mu pristajali doći, pa bi se poslije žalili ako bi ispalo da su mu naletjeli u nedjelju od istjerivanja vraga.
Aleksandar Stanković u to je vrijeme kod nekog malog, gotovo nevidljivog izdavača, onako za rodbinu i prijatelje, izdavao knjigu pjesama. I onda me je zvao da mu pišem pogovor. U to bi me vrijeme ganulo kad bi me mladi pjesnici tako zvali. Zbirka se zvala “Jutra pobijeđenih”, i bila je zanimljiva. Bilo bi od Stankovića pjesnika da mu se pjesnikom htjelo biti. Ali to bi bio život u onoj vrsti oskudične, sive i tihe građanske anonimnosti, kakvu čovjek s vremena na vrijeme poželi, ali ne bi mu se u tom bezbožnom monaštvu rado svakoga dana budilo i zaspivalo.
Malo nakon što sam mu napisao pogovor, a knjiga je objavljena, Stanković me je zvao da mu budem gost. Ali kuku, bila je to nedjelja od istjerivanja vraga! Ispreskakao me je, iskidao mi biografiju, ozloglasio me i među lijevim, i među desnim, a da mi pritom nije dao da završim nijednu rečenicu. Time je sačuvao čist obraz: nije na nečasan način honorirao pogovor, nego upravo suprotno, ponio se kao da jedan drugom neprijatelji. Ali pokazao je i neviđen osjećaj za detektiranje društvene klime: onima kojima je već i sama moja pojava išla na živce, a išla je, prije dvadesetak godina kao i danas, napakostio je što me je zvao u emisiju, i počastio ih načinom na koji me je u svojoj emisiji tretirao. Ne, nisam mu zamjerio. Bilo mi je zanimljivo gledati kako se razvija priča, makar i sam u toj priči umjereno stradavao.
Nekoliko godina kasnije ponovo me je zvao. I naravno da sam pristao. Zanimao me je hoće li ponoviti ono što je prvi put učinio. Naime, koliko god da je takvo ponavljanje nedostojno i dramaturški pogrešno, za njega Stanković je imao dobre razloge. U međuvremenu sam, naime, stekao obilje novih neprijatelja. Međutim, primijenio je drugu taktiku, tretirao me s najvećim poštovanjem, što je onda nekim lijevim piscima poslužilo kao povod da napadnu i njega i mene, jer sam, kao, jedini pisac kojeg se zove u “Nedjeljom u dva”, a nekim desnim fenomenolozima da nas, opet obojicu, optuže za širenje neprijateljske propagande i veleizdaju. No, ipak, bilo je u svemu tome nekog smisla i sistema. Stanković se uvijek trudio da u razgovoru, a ako je ikako moguće i u izboru sugovornika, bude nepredvidljiv. To je bilo veoma davno, brojao sam četrdeset i koju, i još uvijek sam živahno pristajao da budem zamorac u vlastitim socijalnim eksperimentima. Pripovjednu i romanesknu dramaturgiju dobro je vježbati in vivo.
Ali kako je jedna nemoguća emisija, u svom nepristojnom autsajderskom terminu, mogla opstati punu dvadeset i jednu godinu? Vrijeme je obiteljska ručka, minula je nedjeljna misa na televiziji i u životu, očevi preko lonca s juhom dijele pljuske neposlušnoj mladoj čeljadi, malograđanstvo se nada popodnevnoj sijesti, patrijarhat je na svojemu tjednom vrhuncu. Bog je zadrijemao nad stvorenim svijetom. I upravo u tom trenutku, dok čuje se prasak očeve brižne šamarčine, Stanković započinje emisiju. Kako je takvo što moguće? Tako što Stanković ima razvijeno čulo za malograđanske čežnje i potrebe. U svakom trenutku on zna što rulja želi. A ima hrabrosti da joj ne udovolji. Vrlo rano dopustio je da ga antagoniziraju, pretvore u neprijatelja. Ali ih je prethodno učinio ovisnim o svojoj emisiji. Više o pitanju tko je sljedeći gost, nego o samoj emisiji. “Nedjeljom u 2” antologija je malograđanske Hrvatske, a bogme i regije. Svi čeznu da budu pozvani, premda nema nijednog i nijedne da bi to i priznala. Neke od najvažnijih stvari javno izrečenih u povijesti samostalne Hrvatske, izrečene su u Stankovićevoj emisiji. On je, bez sumnje, formativno najvažniji glas u ovoj zemlji. Političari djeluju, Stanković govori, ispituje. Samo kada pozivaju na mržnju, netrpeljivost, strah, političari u Hrvatskoj uspijevaju djelovati riječima.
Aleksandar Stanković u jednom je trenutku postao nesmjenjiv. Tojest, njegova bi smjena proizvela ozbiljan međunarodni skandal, koji bi bio politički preskup da bi ga se smjenjivalo. Kada je postao nesmjenjiv? Čini mi se u onom trenutku kada je HRT dovršio posljednje u nizu čišćenja od idejno i nacionalno nepodobnih novinara. Bilo je to u vrijeme kada je s televizije protjeran Saša Kosanović. Tada je Stanković u simboličkom smislu ostao jedini drukčiji. Na kraju, pridružena mu je i Maja Sever, da pridonosi emisiji. Ni njoj nisu mogli dati otkaz.
Druge nedjelje u prosincu gost mu je bio Zoran Kesić, beogradski televizijski novinar, vjerojatno najneugodniji Vučićev medijski protivnik. Stanković mu je, kažu, rekao da ne ide u Split autom beogradskih tablica. (Rečenica je to koju će i svaki dobronamjerni malograđanin izgovoriti pred svojim beogradskim poznanicima, rođacima ili prijateljima…) Na to se na zadnje noge nadigao Vice Mihanović, HDZ-ov gradonačelnički kandidat, znamenit po svome inovativnom doktoratu. Stankovićevo prijateljsko upozorenje gostu iz Beograda proglasio je za “šokantan ispad šovinizma prema Splitu i Splićanima”. I dometnuo je, gestom preiskusnog perača ruku, da to čini “ne ulazeći u uređivačku politiku voditelja i izbor gostiju”. Što bi u prijevodu s nedjeljnog malograđanskog na ponedjeljašnji svakodnevni hrvatski jezik značilo da gospodin Vice Stankoviću ustvari zamjera uređivačku politiku, te da mu je gostovanje ovog ekavca sjajan povod da protiv Stankovića povede hajku. Ali nećemo prevoditi da si ne bismo još jednom vraga na vrat navukli.
Prije pet-šest godina zvao me je i treći put u emisiju. Objasnio sam mu da bih rado došao u njegovu emisiju, ali da ne želim doći na HTV. Da parafraziram čuvenijeg od sebe: Na Himalaje ne idem jer mi je previsoko, na HTV ne idem jer mi je prenisko. Ali jest, bilo mi je mrvicu žao što neću saznati kakav bi bio treći čin naše zajedničke duodramice.