Među najčudnijim pojedinostima koje bih mogao ispričati o sebi svakako bi se našlo i to da sam devedesetih, negdje od jeseni 1993. pa, čini mi se, sve do kraja 1995, često išao na utakmice Hrvatskog dragovoljca. Zaštićen krinkom anonimnosti vukao sam se po kišnim tribinama nekih turobnih zagrebačkih igrališta. Gradskim autobusom putovao sam u Veliku Goricu, i postavljao si svaki put to pitanje svih pitanja: jesam li ja uopće normalan? Zašto idem na utakmice kluba za koji ne navijam i čiji me se rezultati nimalo ne tiču? Zašto se svake druge nedjelje mimoilazim sa Stjepanom Spajićem Rođom, kojem sam odnekud već opasno poznat, pa me zagleda i ne zna što o meni da misli? Nas dvojica smo, možda, jedina stalna publika na utakmicama ovoga kluba. Za Spajića je jasno što tu radi, ali tko sam na ovome mjestu ja?
U početku gledao sam igru. Kao kibicer sudjelovao sam u njoj. A zatim sam, kako je vrijeme prolazilo, i kako su prolazili mjeseci, onda i godine, svoj pogled sve češće koncentrirao na jednoj poziciji na travnjaku. Bila je to pozicija oko centra igrališta, koja bi se povremeno, ali vrlo sporo, pomjerala prema protivničkom šesnaestercu. Zurio sam u čovjeka, ustvari u igrača, zbog kojeg sam jedinog i dolazio na utakmice. Ali kako je on dobrano već bio zagazio u tridesete, kondicijski treninzi nikad mu nisu bili jača strana, a u civilnom je životu neskriveno duhanio crveni marlboro, sve se manje i sporije kretao. Pri kraju boravka u Hrvatskom dragovoljcu, prije nego što će preći u Zrinski iz Mostara, jedva da bi dva-triput protrčkarao u svih devedeset minuta utakmice. Ali svejedno, ono što bi pritom uradio, ili što bi veći dio utakmice činio kao onaj prvi nepokrenuti pokretač, ne samo da je bilo najljepše i najvrednije što se na Dragovoljčevom igralištu moglo vidjeti, nego je bilo najljepše i najvrednije što se moglo vidjeti na utakmicama hrvatske nogometne lige. Bio je to Blaž Slišković. Samo zbog njega više sam puta u ovih dvadeset i osam svojih zagrebačkih godina uživo gledao Hrvatski dragovoljac, nego sve druge klubove zajedno. Istinu govoreći, nisam u ovom vremenu i u ovom postsarajevskome svom životu ni išao na utakmice, osim da gledam Blaža Sliškovića.
Često mi to u posljednje vrijeme na um padne – pa otud i ovo moje nježno autanje na temu Hrvatskog dragovoljca – dok na televiziji gledam jednoga drugog, Sliškoviću toliko sličnog igrača. I tako sam konačno, treće nedjelje u studenom, u četrdeset i petoj minuti najuzbudljivije utakmice kola između Rijeke i Hajduka, u sam akšam odlučio makar i samome sebi ispričati ovu priču. (Jer koga bi ona, ovakva kakva jest, uopće i mogla zanimati, osim onoga koji je priča?) Dogodilo se to u trenutku kada je Marko Livaja primio loptu duboko u protivnikovom kaznenom prostoru. Protrčavao je leđima prema golu, i bio dobro čuvan. Prostor oko njega višestruko je štićen, pa premda je bio opasno blizu gola, riječka obrana samo se trebala čuvati prekršaja i eventualnog dodavanja. Tako bi to, kažem, bilo da su protiv sebe imali bilo kojeg napadača iz domaće nogometne lige. Ali Livaja se u koraku uspio okrenuti, pa preko noge protivničkog braniča i kroz vratareve ruke zabiti loptu u gol. Pritom, niti je branič zakasnio, niti su golmanu zakazali refleksi. Obojici se dogodilo samo to da su protiv sebe imali nekoga kome je dragi Bog, tko zna zašto i tko zna s kakvim čovjekovoj ograničenoj pameti nedohvatljivim planom, dao to zrno dara, po kojemu će se razlikovati od svih drugih igrača na igralištu, i koje će mu u životu jednako biti njegov blagoslov i njegovo prokletstvo. Nogomet, to je sasvim sigurno, nije umjetnost, ali taj rijedak dar što čini razliku, isti je u genijalnih slikara, pisaca, glazbenika i – nogometaša. I kod svakog od njih u tom je daru klica nesreće i propasti.
I što je onda učinio Marko Livaja, nakon što je zabio taj nevjerojatni gol, za koji ćete sada s podcjenjivanjem reći da su ga mogla zabiti barem dvadesetorica domaćih napadača, premda je istina da je to mogao učiniti samo on? Zatrčao se prema tribinama, pa je zadigao majicu, kao da će je skinuti, da bi se onda sjetio da se za to dobiva žuti karton, ali njemu kao da je bilo stalo da nam pokaže svoje tetovaže. Recimo, ona tri okrunjena dalmatinska lava, koji i nisu lavovi nego su leopardi, tako velikih glava da od Livajinih leđa čine cijeli jedan kožnati štit i grb. Gdje li je, Bože, bio taj mladić, gdje li je, u kojoj li je samo zemlji igrao, dok su ga tetovirali? U Italiji, u Rusiji, u Španjolskoj? Gdje god da je bio, ti lavovi koji su ustvari leopardi nikome nisu značili ništa i nikome ih, pa čak ni kakvim venecijanskim nogometnim ekscentricima, Livaja nije imao razloga pokazivati. Da bi njegovi lavovi doista i bili lavovi, da bi leopardi bili leopardi, moralo se dogoditi to čudo da Marko Livaja zaigra u Hajduka. Njegova imaginacija naprosto je takva, njegove čežnje, želje i snovi su takvi da su se mogli ostvariti samo u tom klubu. Nikakva Barcelona, Real, Liverpool i Milan ne mogu tome biti mjera. I naravno da mu je sudac svejedno dao žuti karton. I naravno da su ga navijači riječkoga kluba gađali plastičnim bocama punim vode. Ovdje se ne odaje počast nogometnom majstorstvu. Genij je obično neprijatelj kojeg treba zgaziti.
Blaž Slišković bio je igrač s brojem 8 na dresu. Pod tim brojem odigrao je najvažnije i najljepše utakmice u životu. U vrijeme dok je on igrao, barem u prvih deset godina njegove karijere, brojevi na nogometnim dresovima su nešto i značili. Danas, kada ne znače ništa, Marko Livaja u Hajduku igra s desetkom na dresu. Počasti koje iz tog broja proizlaze tiču se neke velike i odavno istekle nogometne povijesti i tradicije. Nisu Slišković i Livaja slični po svojim ulogama i položaju na nogometnom terenu. Uostalom, nije slična ni igra koju igraju. Golema je razlika između nogometa koji se igrao u vremenima dok je Slišković nastupao za Velež i Hajduk, te za marsejski Olympique, i nogometa koji se igra danas. U onom su se nogometu zabijali i primali golovi tako što bi se loptom stizalo do cilja, dok se u ovom nogometu osvajaju i gube teritoriji nogometnog igrališta, kao što se teritoriji osvajaju i gube u ratovima vojski. U ono vrijeme imao je smisao aksiom da je precizno upućena lopta brža i od najbržeg igrača na terenu, dok je danas praktično nemoguće loptom proći tamo gdje nema protivničkih igrača. Danas se trči, nekad se driblalo. Nekad su se pokrivali igrači, danas se pokriva teren… Blaž Slišković bio je poslovođa u igri, s najširim mogućim ovlastima. I ne sjećam se, valjda sam zaboravan, da sam ga ikad vidio kako gine braneći vlastiti kazneni prostor. Marko Livaja je napadač, orao što kruži i vreba iznad šesnaesterca, i munjevito se ustremi na žrtvu. Ali se vraća u obranu. Sliškoviću se lopta lijepila za stopala, Livaja se lopte oslobađa. Sliškovića su čuvali najkrvoločniji bekovi u povijesti – najstrašnije ga je polomio krvnik po imenu Đorđe Serpak, iz OFK Beograda – ali uvijek samo po jedan. Livaji se oko nogu vazda vrzma nekoliko njih. Opet je to dug vremenu: danas se žuti karton dobije i ako ružno pogledaš protivničkog mađioničara, dok se u ono vrijeme crveni ne bi dobio ni za slomljenu nogu.
Ali ono što je tako slično u igri te dvojice stoljećima udaljenih igrača jest da su i Slišković i Livaja na igralištu i izvan njega djelovali kao svojevrsni nogometni odmetnici. Obojica pomalo izvan ritma kolektivne igre, osamljeni i drugačiji, dugo naizgled neprimjetni i neprisutni, ili prisutni tek kao opterećujući faktor u postavljanju protivničke obrane. A onda bi samo u jednom trenutku sijevnuli, pojavili bi se niotkud, i nekim jednostavnim, često naizgled običnim potezom rješavali utakmicu. Još nešto im je zajedničko: njihova ubacivanja, ti famozni centaršutevi – kako se to nekad govorilo, pogađaju u trepavicu. Slišković (177 cm), pet centimetara od Livaje niži, golove je davao i iz kornera. Livaja, premda nema visinu protivničkih stopera, golove daje glavom. Ali obojica to čine na način koji u njihova gledatelja stvara dojam da su veći od igre. I da svojim darom nadmašuju svakog tko se našao s njima na istom igralištu. Obojica crni, jake brade, tako da bi se mogli dvaput dnevno brijati. Obojica lokalni heroji, koji se u svojim mostarima, splitovima i marsejima pamte duže nego što će se pamtiti ijedan igrač iz njihove generacije. Kažu da je vrijeme kriterij književne i umjetničke vrijednosti. A nogometne, zašto nije?
Marku Livaji je dvadeset i osam. Reprezentativac je, obično s klupe ulazi u igru. Neusporedivo je najvažniji Hajdukov igrač. Najzanimljiviji igrač hrvatske lige. Ali nipošto zato što su njegove noge najskuplje na tržištu. Jer nisu. Niti zato što će načiniti najsjajniju karijeru. Jer neće. Marko Livaja svoju tihu publiku podsjeća na neku drugu, danas iščezlu igru. Ta igra također se zvala nogomet, ali s ovom današnjom igrom jedva da ima veze.
Marko Livaja, nogomet skuplji od novca
Među najčudnijim pojedinostima koje bih mogao ispričati o sebi svakako bi se našlo i to da sam devedesetih, negdje od jeseni 1993. pa, čini mi se, sve do kraja 1995, često išao na utakmice Hrvatskog dragovoljca. Zaštićen krinkom anonimnosti vukao sam se po kišnim tribinama nekih turobnih zagrebačkih igrališta. Gradskim autobusom putovao sam u Veliku Goricu, i postavljao si svaki put to pitanje svih pitanja: jesam li ja uopće normalan? Zašto idem na utakmice kluba za koji ne navijam i čiji me se rezultati nimalo ne tiču? Zašto se svake druge nedjelje mimoilazim sa Stjepanom Spajićem Rođom, kojem sam odnekud već opasno poznat, pa me zagleda i ne zna što o meni da misli? Nas dvojica smo, možda, jedina stalna publika na utakmicama ovoga kluba. Za Spajića je jasno što tu radi, ali tko sam na ovome mjestu ja?
U početku gledao sam igru. Kao kibicer sudjelovao sam u njoj. A zatim sam, kako je vrijeme prolazilo, i kako su prolazili mjeseci, onda i godine, svoj pogled sve češće koncentrirao na jednoj poziciji na travnjaku. Bila je to pozicija oko centra igrališta, koja bi se povremeno, ali vrlo sporo, pomjerala prema protivničkom šesnaestercu. Zurio sam u čovjeka, ustvari u igrača, zbog kojeg sam jedinog i dolazio na utakmice. Ali kako je on dobrano već bio zagazio u tridesete, kondicijski treninzi nikad mu nisu bili jača strana, a u civilnom je životu neskriveno duhanio crveni marlboro, sve se manje i sporije kretao. Pri kraju boravka u Hrvatskom dragovoljcu, prije nego što će preći u Zrinski iz Mostara, jedva da bi dva-triput protrčkarao u svih devedeset minuta utakmice. Ali svejedno, ono što bi pritom uradio, ili što bi veći dio utakmice činio kao onaj prvi nepokrenuti pokretač, ne samo da je bilo najljepše i najvrednije što se na Dragovoljčevom igralištu moglo vidjeti, nego je bilo najljepše i najvrednije što se moglo vidjeti na utakmicama hrvatske nogometne lige. Bio je to Blaž Slišković. Samo zbog njega više sam puta u ovih dvadeset i osam svojih zagrebačkih godina uživo gledao Hrvatski dragovoljac, nego sve druge klubove zajedno. Istinu govoreći, nisam u ovom vremenu i u ovom postsarajevskome svom životu ni išao na utakmice, osim da gledam Blaža Sliškovića.
Često mi to u posljednje vrijeme na um padne – pa otud i ovo moje nježno autanje na temu Hrvatskog dragovoljca – dok na televiziji gledam jednoga drugog, Sliškoviću toliko sličnog igrača. I tako sam konačno, treće nedjelje u studenom, u četrdeset i petoj minuti najuzbudljivije utakmice kola između Rijeke i Hajduka, u sam akšam odlučio makar i samome sebi ispričati ovu priču. (Jer koga bi ona, ovakva kakva jest, uopće i mogla zanimati, osim onoga koji je priča?) Dogodilo se to u trenutku kada je Marko Livaja primio loptu duboko u protivnikovom kaznenom prostoru. Protrčavao je leđima prema golu, i bio dobro čuvan. Prostor oko njega višestruko je štićen, pa premda je bio opasno blizu gola, riječka obrana samo se trebala čuvati prekršaja i eventualnog dodavanja. Tako bi to, kažem, bilo da su protiv sebe imali bilo kojeg napadača iz domaće nogometne lige. Ali Livaja se u koraku uspio okrenuti, pa preko noge protivničkog braniča i kroz vratareve ruke zabiti loptu u gol. Pritom, niti je branič zakasnio, niti su golmanu zakazali refleksi. Obojici se dogodilo samo to da su protiv sebe imali nekoga kome je dragi Bog, tko zna zašto i tko zna s kakvim čovjekovoj ograničenoj pameti nedohvatljivim planom, dao to zrno dara, po kojemu će se razlikovati od svih drugih igrača na igralištu, i koje će mu u životu jednako biti njegov blagoslov i njegovo prokletstvo. Nogomet, to je sasvim sigurno, nije umjetnost, ali taj rijedak dar što čini razliku, isti je u genijalnih slikara, pisaca, glazbenika i – nogometaša. I kod svakog od njih u tom je daru klica nesreće i propasti.
I što je onda učinio Marko Livaja, nakon što je zabio taj nevjerojatni gol, za koji ćete sada s podcjenjivanjem reći da su ga mogla zabiti barem dvadesetorica domaćih napadača, premda je istina da je to mogao učiniti samo on? Zatrčao se prema tribinama, pa je zadigao majicu, kao da će je skinuti, da bi se onda sjetio da se za to dobiva žuti karton, ali njemu kao da je bilo stalo da nam pokaže svoje tetovaže. Recimo, ona tri okrunjena dalmatinska lava, koji i nisu lavovi nego su leopardi, tako velikih glava da od Livajinih leđa čine cijeli jedan kožnati štit i grb. Gdje li je, Bože, bio taj mladić, gdje li je, u kojoj li je samo zemlji igrao, dok su ga tetovirali? U Italiji, u Rusiji, u Španjolskoj? Gdje god da je bio, ti lavovi koji su ustvari leopardi nikome nisu značili ništa i nikome ih, pa čak ni kakvim venecijanskim nogometnim ekscentricima, Livaja nije imao razloga pokazivati. Da bi njegovi lavovi doista i bili lavovi, da bi leopardi bili leopardi, moralo se dogoditi to čudo da Marko Livaja zaigra u Hajduka. Njegova imaginacija naprosto je takva, njegove čežnje, želje i snovi su takvi da su se mogli ostvariti samo u tom klubu. Nikakva Barcelona, Real, Liverpool i Milan ne mogu tome biti mjera. I naravno da mu je sudac svejedno dao žuti karton. I naravno da su ga navijači riječkoga kluba gađali plastičnim bocama punim vode. Ovdje se ne odaje počast nogometnom majstorstvu. Genij je obično neprijatelj kojeg treba zgaziti.
Blaž Slišković bio je igrač s brojem 8 na dresu. Pod tim brojem odigrao je najvažnije i najljepše utakmice u životu. U vrijeme dok je on igrao, barem u prvih deset godina njegove karijere, brojevi na nogometnim dresovima su nešto i značili. Danas, kada ne znače ništa, Marko Livaja u Hajduku igra s desetkom na dresu. Počasti koje iz tog broja proizlaze tiču se neke velike i odavno istekle nogometne povijesti i tradicije. Nisu Slišković i Livaja slični po svojim ulogama i položaju na nogometnom terenu. Uostalom, nije slična ni igra koju igraju. Golema je razlika između nogometa koji se igrao u vremenima dok je Slišković nastupao za Velež i Hajduk, te za marsejski Olympique, i nogometa koji se igra danas. U onom su se nogometu zabijali i primali golovi tako što bi se loptom stizalo do cilja, dok se u ovom nogometu osvajaju i gube teritoriji nogometnog igrališta, kao što se teritoriji osvajaju i gube u ratovima vojski. U ono vrijeme imao je smisao aksiom da je precizno upućena lopta brža i od najbržeg igrača na terenu, dok je danas praktično nemoguće loptom proći tamo gdje nema protivničkih igrača. Danas se trči, nekad se driblalo. Nekad su se pokrivali igrači, danas se pokriva teren… Blaž Slišković bio je poslovođa u igri, s najširim mogućim ovlastima. I ne sjećam se, valjda sam zaboravan, da sam ga ikad vidio kako gine braneći vlastiti kazneni prostor. Marko Livaja je napadač, orao što kruži i vreba iznad šesnaesterca, i munjevito se ustremi na žrtvu. Ali se vraća u obranu. Sliškoviću se lopta lijepila za stopala, Livaja se lopte oslobađa. Sliškovića su čuvali najkrvoločniji bekovi u povijesti – najstrašnije ga je polomio krvnik po imenu Đorđe Serpak, iz OFK Beograda – ali uvijek samo po jedan. Livaji se oko nogu vazda vrzma nekoliko njih. Opet je to dug vremenu: danas se žuti karton dobije i ako ružno pogledaš protivničkog mađioničara, dok se u ono vrijeme crveni ne bi dobio ni za slomljenu nogu.
Ali ono što je tako slično u igri te dvojice stoljećima udaljenih igrača jest da su i Slišković i Livaja na igralištu i izvan njega djelovali kao svojevrsni nogometni odmetnici. Obojica pomalo izvan ritma kolektivne igre, osamljeni i drugačiji, dugo naizgled neprimjetni i neprisutni, ili prisutni tek kao opterećujući faktor u postavljanju protivničke obrane. A onda bi samo u jednom trenutku sijevnuli, pojavili bi se niotkud, i nekim jednostavnim, često naizgled običnim potezom rješavali utakmicu. Još nešto im je zajedničko: njihova ubacivanja, ti famozni centaršutevi – kako se to nekad govorilo, pogađaju u trepavicu. Slišković (177 cm), pet centimetara od Livaje niži, golove je davao i iz kornera. Livaja, premda nema visinu protivničkih stopera, golove daje glavom. Ali obojica to čine na način koji u njihova gledatelja stvara dojam da su veći od igre. I da svojim darom nadmašuju svakog tko se našao s njima na istom igralištu. Obojica crni, jake brade, tako da bi se mogli dvaput dnevno brijati. Obojica lokalni heroji, koji se u svojim mostarima, splitovima i marsejima pamte duže nego što će se pamtiti ijedan igrač iz njihove generacije. Kažu da je vrijeme kriterij književne i umjetničke vrijednosti. A nogometne, zašto nije?
Marku Livaji je dvadeset i osam. Reprezentativac je, obično s klupe ulazi u igru. Neusporedivo je najvažniji Hajdukov igrač. Najzanimljiviji igrač hrvatske lige. Ali nipošto zato što su njegove noge najskuplje na tržištu. Jer nisu. Niti zato što će načiniti najsjajniju karijeru. Jer neće. Marko Livaja svoju tihu publiku podsjeća na neku drugu, danas iščezlu igru. Ta igra također se zvala nogomet, ali s ovom današnjom igrom jedva da ima veze.