Glupost zna katkad biti inspirativna. Evo jednoga glupog vica nad kojim nam je misliti da bi shvatili uopće o čemu govori: Breaking! Macron pozvao Terezu na večeru.
Eto, to vam je sve, nema dalje. Ali obveselio me i taj vic, jer sam ga čuo umalo istoga dana kada je mlađahni trgovac rabljenom robom bio u posjetu Zagrebu, što je onda izazvalo veliki šušur, prometni i intelektualni, fizički i metafizički, u miloj nam metropolici. Predsjednik Vlade primio ga je na polupansion, večeralo se s kupcima limenih ljubimaca u nekakvom sumnjivom restoranu na Zelenom valu, a ručalo se, nakon probne vožnje i potpisanih ugovora, malo bolje i luksuznije, u hotelu Esplanade. Na ručak su umjesto sinoćnjih ministara trebali doći uglednici iz raznih oblasti, gospoda za koju je Macron morao čuti, prijatelji Francuske. To je ta vječna i otužna navada naših vladara: kako da se pokažu što većim i važnijim pred svijetom? I onda se, naravno, pokaže da baš i nema našijenaca za koje bi jedan besposleni i ne baš pretjerano zainteresirani francuski tehnokrat mogao znati. Osim što pamti Kolindu. Ali ipak bi nekako bilo ispod razine da mu se na ručak dovodi Kolinda u mokrome dresu…
Tako su, čitamo u novinama, na ručak u hotel Esplanade dovedeni Ćiro Blažević i Tereza Kesovija. O Ćirinim francuskim danima Macron, sasvim sigurno, ne zna ništa. I bolje što je tako. Bilo bi krajnje neugodno da se na stolom razgovara o Aferi Tapie. Bernard Tapie, biznismen, nogometni menadžer, političar, ministar u vladi i Parižanin, bio je Macron jedne prethodne epohe. I završio je jadno. (Inače, umro je, nema ni dva mjeseca…) I zašto onda Macrona u naponu snage podsjećati kako sve to na kraju završava? Stoga je bolje da on misli kako je Ćiro čuveni nogometni trener, izbornik hrvatske nogometne reprezentacije koja je 1998. izvoljela izgubiti od Francuza. (Dobro je za bilateralne odnose i za kupovinu Rafalea što je Ćiro tad izgubio…)
S Terezom Kesovijom je, međutim, drukčije. Nije neobično što ni za nju čuveni gost nije čuo. Kada je 5. ožujka 1966. Tereza Kesovija u Villi Louvigny, koja je nekad bila tvrđavom s koje se branio Luksemburg, a te je godine bila sjedište luksemburške radiotelevizije, da bi kasnije postala zgrada filharmonije, dok je danas u njoj Ministarstvo zdravstva, pjevala na Pjesmi Eurovizije kao predstavnica Kneževine Monako, Macron još nije bio ni osamljeni protein u doručku svojih roditelja. Ruku na srce, i ja sam tih dana još uvijek bio privremeni stanar majčine utrobe, i skoro će mi tri mjeseca trebati da napokon izađem van. Istina, nije tad Tereza osvojila niti boda, ali vrijedi pamtiti da je posljednje, sedamnaesto mjesto, dijelila s velikim Domenicom Modugnom. Imala je dvadeset i osam godina, i njezin je bio svijet. Uspjeh nije u pobjeđivanju, nego u bivanju. Život Tereze Kesovije jedna je šarena i luda povijest Europe. Zamislite već samo to: Monaco, tu malenu i živopisnu pojavu na zemljopisnoj karti, državicu koja će, prema ugovoru, trajati dok traje njezina vladarska obitelj, a prekine li se obiteljska loza, utopit će se u Francusku, tu državicu predstavlja djevojka iz komunističke Jugoslavije. Još je to malo neobičnije od okolnosti da Monaco u tom času opstoji na jajnicima i maternici princeze Grace, predivne holivudske dive, od Tereze devet godina starije. E, da je Macron netko drugi, da je Macron nešto drugo, golema bi mu bila čast da upozna Terezu… Ovako, on vjerojatno misli da je Tereza neka stara hrvatska pjevačica, koja je svojedobno nastupala u jednoj pariškoj dvorani do koje je Hrvatima naročito stalo. A to sve skupa nema nikakve veze. Nije Tereza Kesovija u Olympiji nastupala da zabavi i razonodi jugoslavenske gastarbajtere, kao što će visoki gost pomisliti, sažalijevajući nas jer se time dičimo. O nečemu drugome je riječ, ali za to drugo nema on vremena ni pameti.
A vica što se tiče, vic mi je nekako mio. To se naš svijet, a u svjetskome duhu, blago izruguje Makrončićevoj sklonosti prema gospođama starijim od sebe. Pritom, šala nije iskonstruirana: on je doista, da učini Terezi čast, da se pokaže, da bude galantan u gesti, pozvao Terezu na večeru, kad navrati jednom u Pariz. I tako je, sam od sebe, nastao vic. Prekoviše je u njemu naše sklonosti da ljudima zavirujemo preko ramena i kroz ključaonicu, i da se rugamo svemu što je mimo svijet. To se još i više i glasnije čini, jer je u ovom slučaju riječ o dopuštenoj rodnoj ili spolnoj nekorektnosti. Naime, rugati se muževima s damama dvadeset i kusur godina starijima, nije znak lošeg ukusa. I nećete biti isključeni i eliminirani, kao u onoj sjajnoj korejskoj televizijskoj seriji. Ali ne dao vam dragi Bog da se narugate teti Makronuši i njezinoj sklonosti dvadeset i kusur godina mlađim pilićima. E, tu biste već mogli postradati, pogotovu ukoliko odete korak dalje, pa gospođu nazovete baba Makronuša. Eto, zato je ovaj vic dopušten, i zato je meni tako mio. Ali kao i u svim političkim i svjetonazorskim šalama, ne može mi biti do kraja drag. U takvim šalama uvijek postoji nešto što čovjeku smeta i što mora prihvaćati ako se već šali. Smeta mi Tereza u tom vicu. Ali ne zato što je mnogo starija od Macronove gospođe, nego zato što je to Tereza, koliko god joj godina bilo. I postoji neki nesrazmjer između privremene slave mlađahnog trgovca i imperatora, i slave Tereze Kesovije. Makrončić je vilinkonjic od planetarne važnosti, a Tereza je vječna. Istina, ta je vječnost lokalna, sitna i svojstvena malenoj hrvatskoj kulturi i nekolicini istih takvih malenih, planetarno beznačajnih kultura, preostalih za Jugoslavijom. Ali upravo iz te smo malenosti proizašli, ona jedina je naša formativna mjera, koja nas, međutim, ne priječi da budemo onoliko veliki koliko nam, svakome, mogućim biva prema individualnom talentu, marljivosti i sudbini. U skladu s tim, naravno da je Tereza Kesovija mnogo važnija figura od Macrona. Pa onda zasmeta kad je ona sekundira u njegovu vicu.
Naši mediji, a čini se i Vladini ceremonijal majstori, bili su naročito ponosni jer je, navodno, većina gostiju na tom ručku u Esplanadi fluentno govorila – francuski. Biva, to je velikog bijelog gospodara činilo zadovoljnim. Ali, opet, kao i u vicu, pomalo vrijeđa to da se inkomodira starog gospodina Ćiru samo zato što bi Macronu, možda, moglo imponirati njegovo znanje francuskog. Pa zar za takvo što dovoljan nije Plenković? Njegov je francuski čuven. Vele da nema sobarice, recepcionera ni turističkog vodiča nigdje u Europi, a da francuski govori kao on. I koji je, zapravo, smisao trgovcu polovnim avionima, čija je funkcija privremena i čiji je značaj unutar jedne velike europske zajednice i kulture krajnje efemeran, na takav način ugađati? Eto, to ja ne razumijem. Recimo, kada sam ja, ima tome već dvadesetak godina, odlazio na Jakuševac da kupim polovni audi, onaj koji će mi ga prodati oko mene je obigravao kao oko etiopskog cara, a ja sam ga samo hladno mjerkao, pazeći da me ne prevari i hineći da o polovnim autima znam više nego što sam doista znao. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ga zovem na burek ili na ćevape. Mislite da razlika postoji? Vjerujete da je Macron u Zagreb došao iz nekog drugog razloga?
U nekom drugom svijetu, na koji svakako ne računam, u svijetu u kojem se francuski predsjednik u Zagrebu ne bi pojavio kao trgovac, nego kao zainteresirano čeljade koje nam čini upravo onoliku čast koliku i mi činimo njemu, ručak s Terezom Kesovijom moguć bi bio samo na način kojim bi se izrazilo poštovanje Terezi. Jer ona u toj priči može biti samo glavni lik. Evo, ovako bi to, otprilike, trebalo izgledati. Premijer Plenković, ili predsjednik Milanović, u tom bi drugom svijetu o kojem upravo govorim, pronašao kod nekog Terezin broj telefona. I onda bi premijer Plenković, ili predsjednik Milanović, sjeo u neku tihu prostoriju, osobno bi telefonirao gospođi Kesoviji, rekao joj da je situacija takva i takva, da nam dolazi francuski predsjednik, da je to svakako jedna velika i važna posjeta, pa bismo mu htjeli prirediti nešto veliko. A u našoj maloj zemlji malo je toga velikog. I onda smo mislili da bi, možda, bilo lijepo kad biste vi gospodina predsjednika, i nas petoro-šestoro, pozvali na ručak. Ili, možda, na večeru. Ništa ambiciozno ne bi to trebalo biti. Ono što inače priredite prijateljima, da priredite i njemu u čast. Učinite nam to, predsjednik će biti oduševljen!
Krenuli smo s vicem, završavamo vrlo, vrlo ozbiljno: francuski bi predsjednik sigurno bio oduševljen. I najednom bi shvatio kome je došao, tko smo zapravo mi i u kakvu je to ludu malu zemlju došao. Pa bi se, kao u onoj pjesmi, sa zadovoljstvom smanjivao da mi možemo rasti.
Tereza Kesovija, kad bismo mogli biti luda mala zemlja
Glupost zna katkad biti inspirativna. Evo jednoga glupog vica nad kojim nam je misliti da bi shvatili uopće o čemu govori: Breaking! Macron pozvao Terezu na večeru.
Eto, to vam je sve, nema dalje. Ali obveselio me i taj vic, jer sam ga čuo umalo istoga dana kada je mlađahni trgovac rabljenom robom bio u posjetu Zagrebu, što je onda izazvalo veliki šušur, prometni i intelektualni, fizički i metafizički, u miloj nam metropolici. Predsjednik Vlade primio ga je na polupansion, večeralo se s kupcima limenih ljubimaca u nekakvom sumnjivom restoranu na Zelenom valu, a ručalo se, nakon probne vožnje i potpisanih ugovora, malo bolje i luksuznije, u hotelu Esplanade. Na ručak su umjesto sinoćnjih ministara trebali doći uglednici iz raznih oblasti, gospoda za koju je Macron morao čuti, prijatelji Francuske. To je ta vječna i otužna navada naših vladara: kako da se pokažu što većim i važnijim pred svijetom? I onda se, naravno, pokaže da baš i nema našijenaca za koje bi jedan besposleni i ne baš pretjerano zainteresirani francuski tehnokrat mogao znati. Osim što pamti Kolindu. Ali ipak bi nekako bilo ispod razine da mu se na ručak dovodi Kolinda u mokrome dresu…
Tako su, čitamo u novinama, na ručak u hotel Esplanade dovedeni Ćiro Blažević i Tereza Kesovija. O Ćirinim francuskim danima Macron, sasvim sigurno, ne zna ništa. I bolje što je tako. Bilo bi krajnje neugodno da se na stolom razgovara o Aferi Tapie. Bernard Tapie, biznismen, nogometni menadžer, političar, ministar u vladi i Parižanin, bio je Macron jedne prethodne epohe. I završio je jadno. (Inače, umro je, nema ni dva mjeseca…) I zašto onda Macrona u naponu snage podsjećati kako sve to na kraju završava? Stoga je bolje da on misli kako je Ćiro čuveni nogometni trener, izbornik hrvatske nogometne reprezentacije koja je 1998. izvoljela izgubiti od Francuza. (Dobro je za bilateralne odnose i za kupovinu Rafalea što je Ćiro tad izgubio…)
S Terezom Kesovijom je, međutim, drukčije. Nije neobično što ni za nju čuveni gost nije čuo. Kada je 5. ožujka 1966. Tereza Kesovija u Villi Louvigny, koja je nekad bila tvrđavom s koje se branio Luksemburg, a te je godine bila sjedište luksemburške radiotelevizije, da bi kasnije postala zgrada filharmonije, dok je danas u njoj Ministarstvo zdravstva, pjevala na Pjesmi Eurovizije kao predstavnica Kneževine Monako, Macron još nije bio ni osamljeni protein u doručku svojih roditelja. Ruku na srce, i ja sam tih dana još uvijek bio privremeni stanar majčine utrobe, i skoro će mi tri mjeseca trebati da napokon izađem van. Istina, nije tad Tereza osvojila niti boda, ali vrijedi pamtiti da je posljednje, sedamnaesto mjesto, dijelila s velikim Domenicom Modugnom. Imala je dvadeset i osam godina, i njezin je bio svijet. Uspjeh nije u pobjeđivanju, nego u bivanju. Život Tereze Kesovije jedna je šarena i luda povijest Europe. Zamislite već samo to: Monaco, tu malenu i živopisnu pojavu na zemljopisnoj karti, državicu koja će, prema ugovoru, trajati dok traje njezina vladarska obitelj, a prekine li se obiteljska loza, utopit će se u Francusku, tu državicu predstavlja djevojka iz komunističke Jugoslavije. Još je to malo neobičnije od okolnosti da Monaco u tom času opstoji na jajnicima i maternici princeze Grace, predivne holivudske dive, od Tereze devet godina starije. E, da je Macron netko drugi, da je Macron nešto drugo, golema bi mu bila čast da upozna Terezu… Ovako, on vjerojatno misli da je Tereza neka stara hrvatska pjevačica, koja je svojedobno nastupala u jednoj pariškoj dvorani do koje je Hrvatima naročito stalo. A to sve skupa nema nikakve veze. Nije Tereza Kesovija u Olympiji nastupala da zabavi i razonodi jugoslavenske gastarbajtere, kao što će visoki gost pomisliti, sažalijevajući nas jer se time dičimo. O nečemu drugome je riječ, ali za to drugo nema on vremena ni pameti.
A vica što se tiče, vic mi je nekako mio. To se naš svijet, a u svjetskome duhu, blago izruguje Makrončićevoj sklonosti prema gospođama starijim od sebe. Pritom, šala nije iskonstruirana: on je doista, da učini Terezi čast, da se pokaže, da bude galantan u gesti, pozvao Terezu na večeru, kad navrati jednom u Pariz. I tako je, sam od sebe, nastao vic. Prekoviše je u njemu naše sklonosti da ljudima zavirujemo preko ramena i kroz ključaonicu, i da se rugamo svemu što je mimo svijet. To se još i više i glasnije čini, jer je u ovom slučaju riječ o dopuštenoj rodnoj ili spolnoj nekorektnosti. Naime, rugati se muževima s damama dvadeset i kusur godina starijima, nije znak lošeg ukusa. I nećete biti isključeni i eliminirani, kao u onoj sjajnoj korejskoj televizijskoj seriji. Ali ne dao vam dragi Bog da se narugate teti Makronuši i njezinoj sklonosti dvadeset i kusur godina mlađim pilićima. E, tu biste već mogli postradati, pogotovu ukoliko odete korak dalje, pa gospođu nazovete baba Makronuša. Eto, zato je ovaj vic dopušten, i zato je meni tako mio. Ali kao i u svim političkim i svjetonazorskim šalama, ne može mi biti do kraja drag. U takvim šalama uvijek postoji nešto što čovjeku smeta i što mora prihvaćati ako se već šali. Smeta mi Tereza u tom vicu. Ali ne zato što je mnogo starija od Macronove gospođe, nego zato što je to Tereza, koliko god joj godina bilo. I postoji neki nesrazmjer između privremene slave mlađahnog trgovca i imperatora, i slave Tereze Kesovije. Makrončić je vilinkonjic od planetarne važnosti, a Tereza je vječna. Istina, ta je vječnost lokalna, sitna i svojstvena malenoj hrvatskoj kulturi i nekolicini istih takvih malenih, planetarno beznačajnih kultura, preostalih za Jugoslavijom. Ali upravo iz te smo malenosti proizašli, ona jedina je naša formativna mjera, koja nas, međutim, ne priječi da budemo onoliko veliki koliko nam, svakome, mogućim biva prema individualnom talentu, marljivosti i sudbini. U skladu s tim, naravno da je Tereza Kesovija mnogo važnija figura od Macrona. Pa onda zasmeta kad je ona sekundira u njegovu vicu.
Naši mediji, a čini se i Vladini ceremonijal majstori, bili su naročito ponosni jer je, navodno, većina gostiju na tom ručku u Esplanadi fluentno govorila – francuski. Biva, to je velikog bijelog gospodara činilo zadovoljnim. Ali, opet, kao i u vicu, pomalo vrijeđa to da se inkomodira starog gospodina Ćiru samo zato što bi Macronu, možda, moglo imponirati njegovo znanje francuskog. Pa zar za takvo što dovoljan nije Plenković? Njegov je francuski čuven. Vele da nema sobarice, recepcionera ni turističkog vodiča nigdje u Europi, a da francuski govori kao on. I koji je, zapravo, smisao trgovcu polovnim avionima, čija je funkcija privremena i čiji je značaj unutar jedne velike europske zajednice i kulture krajnje efemeran, na takav način ugađati? Eto, to ja ne razumijem. Recimo, kada sam ja, ima tome već dvadesetak godina, odlazio na Jakuševac da kupim polovni audi, onaj koji će mi ga prodati oko mene je obigravao kao oko etiopskog cara, a ja sam ga samo hladno mjerkao, pazeći da me ne prevari i hineći da o polovnim autima znam više nego što sam doista znao. Nije mi bilo ni na kraj pameti da ga zovem na burek ili na ćevape. Mislite da razlika postoji? Vjerujete da je Macron u Zagreb došao iz nekog drugog razloga?
U nekom drugom svijetu, na koji svakako ne računam, u svijetu u kojem se francuski predsjednik u Zagrebu ne bi pojavio kao trgovac, nego kao zainteresirano čeljade koje nam čini upravo onoliku čast koliku i mi činimo njemu, ručak s Terezom Kesovijom moguć bi bio samo na način kojim bi se izrazilo poštovanje Terezi. Jer ona u toj priči može biti samo glavni lik. Evo, ovako bi to, otprilike, trebalo izgledati. Premijer Plenković, ili predsjednik Milanović, u tom bi drugom svijetu o kojem upravo govorim, pronašao kod nekog Terezin broj telefona. I onda bi premijer Plenković, ili predsjednik Milanović, sjeo u neku tihu prostoriju, osobno bi telefonirao gospođi Kesoviji, rekao joj da je situacija takva i takva, da nam dolazi francuski predsjednik, da je to svakako jedna velika i važna posjeta, pa bismo mu htjeli prirediti nešto veliko. A u našoj maloj zemlji malo je toga velikog. I onda smo mislili da bi, možda, bilo lijepo kad biste vi gospodina predsjednika, i nas petoro-šestoro, pozvali na ručak. Ili, možda, na večeru. Ništa ambiciozno ne bi to trebalo biti. Ono što inače priredite prijateljima, da priredite i njemu u čast. Učinite nam to, predsjednik će biti oduševljen!
Krenuli smo s vicem, završavamo vrlo, vrlo ozbiljno: francuski bi predsjednik sigurno bio oduševljen. I najednom bi shvatio kome je došao, tko smo zapravo mi i u kakvu je to ludu malu zemlju došao. Pa bi se, kao u onoj pjesmi, sa zadovoljstvom smanjivao da mi možemo rasti.