Želja je pogled je nebo je dom Prazna koliba i drvo u miru Pogled je blag je dubok je strog A naša je muzika vatreni grom!
Pravim li misao, sklad il’ smrt? Moga tijela usnulog silu? Život je sjaj je borba je vrt Život je beskraj, plavo u sivilu!
Smrt je već laka, vrijeme dok teče Odlazi kasno u zoru, u lug Život je kazna je jutro je večer Smrt je radost je nužda je krug
U toj boli, vremenu u kasnom Živim ja jadan, ja čist, ja sam Život ću moći smatrati kaznom Kad njenom se porazu napokon dam!
Nevera
Pod šeširom mog svemira njena duša zaspala, u sebe skrivena i nevina princeza jorgovana i jasmina.
Njen vrat mi na rukama kosa tiha, svilena lagano se probija, viknem: Probudi se, malena!
Što si tako vesela, koja te je nevera meni jutros poslala, princezo jeseni i kestena?
Što te nije odnijela Ona tvoja voljena Kći Smrti, Beskraja, da te više ne gledam!?
Nego si tu ostala vazda moja, prokleta Da kraj mojih pogleda na nju ti me podsjećaš!
Neizbavljeni
Ja baš i nisam neko društvo noćas Danima već ja ne sklopih oči Ono što me tišti moj smrtni je čas Ono što me muči stanuje u noći.
Ne živi mi pjesma u dnima duše Ne izlazi zor iz misli u dan Ja letim u snima što se ruše I nespreman još mnijem svoj kraj.
Sjetnoga kraj drveta nađite u plaču Onog izdajnika roda, vječitoga slugu, Mrtvog kraj bijele ruže – od oblaka jaču
Mis’o što najljubi tugu. I ne boluj zemljo – već vesela budi – Ono što ti jedeš pjesnici nisu – već samo ljudi!
Kraj jezera
Ja nemam braće ni sestara, Drugova ni ljubavi, Za mnom se plač ne čuje. Moj brat je znoj mornara, Potonuo brod, Drhtaj u sred oluje.
Na mom čelu nema zastava I zemlju ni jednu ne ljubim. Ojađen i sam ja trgujem sjećanjima Na jednu ženu i njen Medulin.
Od ponoći do ponoći Tumaram tuđim lukama, Uvijek ponešto vješto ukradem. Pokriven sitnim stvarima Ukrasti joj katkad znadem Osmijeh, haljinu il’ zrno nade.
U tišini, u skloništu snova Sklupčam se i nevješto plačem. Tražim koje bivše usne, bivše Al’ koje znače.
Ne igram i ne plešem – To je za mene odveć strogo. Kraj jezera, kad je u glavi vidim Možda bih i mog’o Uteći joj kosi i kaputu I ovim kletim dlakama mi sivim.
S ramena joj đavo Prijetiti mi stade: Bjež’, maleni, smrtni čovječe! Ja mu uzvratih tiho: Nikada! mračna avetinjo, nikad tako Kako ona meni pobježe.
Jezero
Što od puta imam? Gdjekoju oluju! Ona mi u srcu sadi strah, Novu misao, oprez, tugu, Staru slutnju.
Što ja, malen, mogu dati velikom putu? Tu i tamo koju istinu, pogled, Muziku, krug u kutu.
Otkud u meni savjest da mu Se svakako vraćam? Odakle mi I snaga, težina njegovih nedaća? Svaki put u smrt vodi, kao da Se nekako tamo skriva, ušuškan Među stijenama, il’ prekriven Između njiva!? U graji, na Obali jezera, u osmijehu te djece – Iako je ne vidiš baš odmah, Znaš da je na oprezu i da Svaki njihov korak vodi ih Ravno u njezino naručje.
Ponad jezera stražare Gorostasi mrka pogleda Ispod očiju od oblaka – vječnost, Čini ti se, koja je tuda već Ranije šetala, ostarjela ljepota Nekog prošlog vremena u muzici Planinskih vrhova.
U tom susretu stoljeća Izrasta neki novi mit Neka nova radost, nesreća Šapat plivanja, njezina kosa Koja me se više ne sjeća. Što bi bilo jezero da nije čovjeka? Koje li radosti, kakva tek sreća Za svakoga tko bos stoji Na razmeđi svjetova!? U kišnoj noći podvlači se crta života I pred kraj možeš zamisliti Da njezina mladost, ljepota Nosi misao i tvome vijeku – U dubini provalije, imaj i ti dubinu U koju ćeš progutati jezero, more, rijeku.
Pogled, Nevera, Neizbavljeni, Kraj jezera, Jezero
Pogled
Želja je pogled je nebo je dom
Prazna koliba i drvo u miru
Pogled je blag je dubok je strog
A naša je muzika vatreni grom!
Pravim li misao, sklad il’ smrt?
Moga tijela usnulog silu?
Život je sjaj je borba je vrt
Život je beskraj, plavo u sivilu!
Smrt je već laka, vrijeme dok teče
Odlazi kasno u zoru, u lug
Život je kazna je jutro je večer
Smrt je radost je nužda je krug
U toj boli, vremenu u kasnom
Živim ja jadan, ja čist, ja sam
Život ću moći smatrati kaznom
Kad njenom se porazu napokon dam!
Nevera
Pod šeširom mog svemira
njena duša zaspala,
u sebe skrivena i nevina
princeza jorgovana i jasmina.
Njen vrat mi na rukama
kosa tiha, svilena
lagano se probija, viknem:
Probudi se, malena!
Što si tako vesela,
koja te je nevera
meni jutros poslala,
princezo jeseni i kestena?
Što te nije odnijela
Ona tvoja voljena
Kći Smrti, Beskraja,
da te više ne gledam!?
Nego si tu ostala
vazda moja, prokleta
Da kraj mojih pogleda
na nju ti me podsjećaš!
Neizbavljeni
Ja baš i nisam neko društvo noćas
Danima već ja ne sklopih oči
Ono što me tišti moj smrtni je čas
Ono što me muči stanuje u noći.
Ne živi mi pjesma u dnima duše
Ne izlazi zor iz misli u dan
Ja letim u snima što se ruše
I nespreman još mnijem svoj kraj.
Sjetnoga kraj drveta nađite u plaču
Onog izdajnika roda, vječitoga slugu,
Mrtvog kraj bijele ruže – od oblaka jaču
Mis’o što najljubi tugu.
I ne boluj zemljo – već vesela budi –
Ono što ti jedeš pjesnici nisu – već samo ljudi!
Kraj jezera
Ja nemam braće ni sestara,
Drugova ni ljubavi,
Za mnom se plač ne čuje.
Moj brat je znoj mornara,
Potonuo brod,
Drhtaj u sred oluje.
Na mom čelu nema zastava
I zemlju ni jednu ne ljubim.
Ojađen i sam ja trgujem sjećanjima
Na jednu ženu i njen Medulin.
Od ponoći do ponoći
Tumaram tuđim lukama,
Uvijek ponešto vješto ukradem.
Pokriven sitnim stvarima
Ukrasti joj katkad znadem
Osmijeh, haljinu il’ zrno nade.
U tišini, u skloništu snova
Sklupčam se i nevješto plačem.
Tražim koje bivše usne, bivše
Al’ koje znače.
Ne igram i ne plešem –
To je za mene odveć strogo.
Kraj jezera, kad je u glavi vidim
Možda bih i mog’o
Uteći joj kosi i kaputu
I ovim kletim dlakama mi sivim.
S ramena joj đavo
Prijetiti mi stade:
Bjež’, maleni, smrtni čovječe!
Ja mu uzvratih tiho:
Nikada! mračna avetinjo, nikad tako
Kako ona meni pobježe.
Jezero
Što od puta imam?
Gdjekoju oluju!
Ona mi u srcu sadi strah,
Novu misao, oprez, tugu,
Staru slutnju.
Što ja, malen, mogu dati velikom putu?
Tu i tamo koju istinu, pogled,
Muziku, krug u kutu.
Otkud u meni savjest da mu
Se svakako vraćam? Odakle mi
I snaga, težina njegovih nedaća?
Svaki put u smrt vodi, kao da
Se nekako tamo skriva, ušuškan
Među stijenama, il’ prekriven
Između njiva!? U graji, na
Obali jezera, u osmijehu te djece –
Iako je ne vidiš baš odmah,
Znaš da je na oprezu i da
Svaki njihov korak vodi ih
Ravno u njezino naručje.
Ponad jezera stražare
Gorostasi mrka pogleda
Ispod očiju od oblaka – vječnost,
Čini ti se, koja je tuda već
Ranije šetala, ostarjela ljepota
Nekog prošlog vremena u muzici
Planinskih vrhova.
U tom susretu stoljeća
Izrasta neki novi mit
Neka nova radost, nesreća
Šapat plivanja, njezina kosa
Koja me se više ne sjeća.
Što bi bilo jezero da nije čovjeka?
Koje li radosti, kakva tek sreća
Za svakoga tko bos stoji
Na razmeđi svjetova!?
U kišnoj noći podvlači se crta života
I pred kraj možeš zamisliti
Da njezina mladost, ljepota
Nosi misao i tvome vijeku –
U dubini provalije, imaj i ti dubinu
U koju ćeš progutati jezero, more, rijeku.