Promrzlo decembarsko jutro lijeno se izvlačilo ispod pokrivača od guste magle. U osam i deset spustila sam se liftom u garažu. U kolima je bilo hladno. Stavila sam dlanove na bolnoledeni volan i zažalila što na izlasku iz stana nisam zgrabila rukavice s police u predsoblju; one moje meke, crvene rukavice od izvrnute kože. Bilo je kasno da se vratim po njih. Skupila sam ramena, pritisnula papučicu gasa i izvezla se na ulicu. Uključila sam radio. Zvuk poznate melodije ispunio je unutrašnjost automobila. Klavirski intro, metlice su šuštavo lupkale „offbeat“ po bubnjevima, tap–ššš, tap–ššš.
SOMEDAY HE’LL COME ALONG THE MAN I LOVE AND HE’LL BE BIG AND STRONG THE MAN I LOVE
Slušala sam ovu pjesmu ranije, Billie Holliday. Imali smo negdje u kući taj disk, The Greatest Hits, nisam ga odavno vidjela, godinu, možda već i dvije. Vjerovatno je završio u jednoj od onih kartonskih kutija u podrumu koje si pakovao i slagao u nekoj od naših brojnih selidbi. Ovo nije bila ona, Bili Holidej. Nedostajala je ona znana tuga u glasu. Ovo je pjevao neko drugi.
Tap-ššš, tap-šššš.
Kao zveckanje sitnine u džepu komšije Ljubomira, kad niz ulicu šeta svog čupavog maltezera Rikija. Ljubomir se gega, smiješno bacajući protezu koja mu zamjenjuje lijevu nogu. To što nedostaje, ostalo je prije nekoliko godina pod pretovarenim transportnim kontejnerom na jednom od dokova vankuverske luke. Kad je hidraulični kran podigao teški conex-box, na betonu je ostala krvava hrpa samljevenog mesa. Znam, ružna je to usporedba, ali nisam to ja rekla. To su zapravo bile njegove riječi. Poslije dvogodišnjeg preganjanja po sudovima osiguravajuće društvo utješilo ga je pristojnom sumom novca, a kompanija je još platila i troškove suđenja. Pristojna suma? Kako se u ovom slučaju bilo koja suma novca može zvati pristojnom? Je li i to Ljubomir rekao? Vjerovatno ne. Samo mi je jednom, u neobaveznom jutarnjem razgovoru pred vratima lifta u prizemlju, rekao kako mu nogu nisu mogli spasiti, ali su barem sebi spasili dušu. A onda je dodao, a da ga o tome nismo ništa ni pitali:
“Čet’ri sam meseca po Slavoniji glavu u torbi nosio devedeset prve i ništa, a vidi bre šta me ovde stiglo.”
Tako sam saznala da je Ljubomir ipak bio zadovoljan pomenutom nagodbom, a i to da je ratovao, prije no što je došao u Kanadu.
Tap–ššš, tap–ššš…
Postoji li onomatopeja zvuka koji proizvode bubnjarske metlice? Prigušeno. Izdaleka. Treperi zvuk duboko u grudima. Program radio stanice koju slušam u autu uvijek je isti, džez izjutra, klasična muzika u kasnim popodnevnim satima, na povratku kući. U početku, po našem dolasku u Kanadu, slušala sam jutarnje kontakt emisije, vijesti, izvještaje o vremenu i saobraćaju na CBC radiju; ponekad čak i neke radio drame na lokalnoj stanici iz Belinghama, dole u državi Washington, s druge strane granice. Tebi je to bilo dosadno. Tako sam navikavala uho na govor Zapadne obale. Na kanadsko razvlačenje. Na američko prenemaganje. Kad govore, Amerikanci muljaju riječi po ustima, sitne ih u slogove i pljuckaju ih napolje, s ugla usana, kao ižvakanu čačkalicu. Ništa ih nisam mogla razumjeti. Započinju sljedeću riječ, prije no završe prethodnu. Činilo mi se u početku kako u tim njihovim rečenicama nema ni tačke, ni zareza, ni početka ni kraja.
Volim džez. Možda što ta vrsta muzike ne budi uspomene i ne podsjeća me ni na šta. Možda baš zato…
Tap-ššš.
Kolona automobila vuče se niz ulicu u ritmu sporog džeza na radiju.
Tap-ššš.
MAYBE I SHALL MEET HIM SUNDAY MAYBE MONDAY, MAYBE NOT STILL I’M SURE TO MEET HIM ONE DAY MAYBE TUESDAY WILL BE MY GOOD NEWS DAY
Zagledam se u lica vozača koji me prolaze sa strane. Ne marim ako primijete da ih posmatram. Osjećam se nekako zaštićeno unutra, kao da je automobilsko staklo poput onih u policijskim sobama, providno samo s jedne strane, gdje uhapšenici vide sebe u ogledalu, a policajci ih s druge strane krišom posmatraju i proučavaju njihove reakcije; jedva primjetne grčeve na licu, nervozne tikove, strah i nesigurnost koji im se čitaju u očima. S desne strane pogužvano lice Kineza u staroj Toyoti Tercel. Starčić sporo trepće, od umora i neispavanosti, zuri odsutno preko volana kroz debela stakla naočara. Pretičem ga sustižući novi Explorer koji vozi mlad Indijac s oker turbanom na glavi, njiše se i klima u nekom bolivudskom ritmu. Trešti bas, vibriraju automobilska stakla. Rapa-tapa-rapa-tapa-rapa… Ljudi o kojima ništa ne znam i koji su tek na tren samo puki dekor u mom vlastitom, odlaze svojim putem, da ih više nikad ne sretnem, a i ako ih sretnem, da ih ne prepoznam, jer u životu čovjek može sresti i upoznati tek ograničen broj ljudi.
Kulise…
Šutljivi gospodin s kojim sjedim u čekaonici doktorske ordinacije, brbljivi šofer autobusa na liniji 144, pervert koji ulazi u Sky Train na stanici Broadway – Commercial Drive i mjeri me od sisa do dupeta i nazad dišući mi za vrat u prepunom vagonu, zgodni mišićavi konobar glatko izbrijanog lica u italijanskom restoranu u koji smo ti i ja nekada odlazili na večere. Lijepa, plavokosa djevojka za stolom do našeg koja je očigledno nekog čekala. I taj neznanac koji se do kraja večeri neće pojaviti.
Kulise…
DOĆI ĆE ON, ZA NEKI DAN TAJ ČOVJEK KOJEG VOLIM JA I BIĆE VELIK’ I SNAŽAN TAJ ČOVJEK KOJEG VOLIM JA I KADA NAIĐE PUTEM MOJIM UČINIĆU SVE DA GA OSVOJIM…
Zviždućem prateći melodiju na radiju, u prazan prostor ispred mene bezobrazno se pokušava ugurati žuti Passat. Dodajem gas, ne dozvoljavam mu. Odakle ljudima to, da misle kako im prirodno pripada pravo da prije drugih stignu na svoja odredišta? Pasat se vraća u svoju traku, a onda mi prolazi iza leđa. U retrovizoru kroz zamagljeno staklo primjećujem ispružen srednji prst, ruka izbačena kroz prozor. Kao periskop nad vodom. Ne uznemirava me to. Ti znaš da to nije kao kod nas. Da se na tom mahanju srednjakom uglavnom sve završava. S vremena na vrijeme izgubi nerve vozač pice, ruski imigrant u rasklimanoj Hondi, ili će mahnuti njime Indijac u zarđaloj Toyoti na povratku iz treće smjene. Rasrdiće se Čileanac kamiondžija, ili iranski taksist, ili pakistanski šofer limuzine.
Kažu, mahalo se srednjim prstom od pamtivijeka. Još su Antički Grci gurali jedan drugom pod nos katapugon, a stari Rimljani pružali uvis digitus impudicus. Na američkom tlu, kažu da su ga prvi ispružili italijanski imigranti. I danas se njime posvuda maše, nema potrebe da se psuju majke na engleskom ili francuskom, da se zauzvrat psuju sestre na španskom ili italijanskom, da ljudi jedni druge šalju u materinu na farsiju ili urdu jeziku. Ovako je jednostavnije. Gest se brzo i lako nauči i razumijeva u silnom ljudskom šarenilu ovog kanadskog Vavilona.
I planine se nadnose nad gradom baš kao ona kula iz biblijske priče.
YOU’VE LISTENED THE FAMOUS GERSHWIN’S SONG “THE MAN I LOVE” PERFORMED BY ELLA FITZGERALD ACCOMPANIED BY THE DUKE ELLINGTON’S ORCHESTRA. THIS PERFORMANCE WAS RECORDED IN 1971 AT ELLA’S CONCERT IN BELGRADE…
“Ella fucking Fitzgerald… u Beogradu…” obraćam se nepostojećem suvozaču kraj sebe, čuvši o ovoj pomalo čudnoj vezi pjesme na radiju i bivše domovine.
Nisi volio kad psujem. A meni baš slatko bilo kad mi odleti prostota s jezika, psovka kao davno stečeni refleks koji niti mogu niti se trudim da kontrolišem. Psovati na stranom jeziku, nije što i psovati na našem. Nedostaje tu nešto, kad psuješ, kad misliš, kad sanjaš, vodiš ljubav, kad svršavaš na stranom jeziku… Podigla sam pogled ka retrovizoru. Smiješila sam se a da toga nisam ni bila svjesna i vidjela sam mnoštvo sitnih bora oko očiju.
“Šta je razlog za taj osmijeh Sanja”, pitao si me ponekad, kad bih tako odlutala za sopstvenim mislima, a ja sam se onda osjećala glupo, kao da si me uhvatio u nekoj nepriličnoj radnji.
“Molim”, pravila bih se da te nisam čula.
“O čemu razmišljaš”, navaljivao si.
“Nije li osmijeh sâm sebi dovoljan razlog”, izvlačila bih se protiv-pitanjem.
A tebi bi se čelo namrštilo…
Ne sjećam se kad je Ljubomir počeo da nas posjećuje. Da svraća na kafu kod nas. Vjerujem da se pozvao sam. “Naši smo”, živimo u istoj zgradi, red je barem nekad da ga pozovemo, pravdao mi se kasnije. Ljubomir se još nije vratio iz rata. Tu je u Kanadi kao i mi, ali je ostao zaglavljen na drugoj strani Dunava. Tebi su Ljubomirove dogodovštine bile interesantne, a ja sam ih slušala iako nisam htjela. Ne pažljivo, ali sam bila tu i čula sam ga. I šutjela sam postajući Ljubomiru član auditorija koji nema stav, publika koja niti aplaudira niti protestuje, koja gleda svoja posla, kao i on što je gledao svoja posla dok su drugi klali, pljačkali, tjerali ljude preko minskog polja, a Ljubomir još viče dok priča. Viče kao što viče kad se u naselju Braće Jerkovića u Beogradu doziva s komšijama preko balkona, ili pripit urla rodoljubive pjesme u autobusu punom rezervista, rakijom su razgonili strah, odlazeći negdje prema Tovarniku, praveći se da ne vide leševe ljudi i životinja koji leže po usputnim dvorištima.
Ušli su u kafanu njih trojica, lokaciju sam prečula, negdje na samoj liniji fronta, koja je tih dana bila jako nestabilna i pomjerala se istočno i zapadno, vojni avion greškom je bombardovao s “naše” strane, (umjesto s “njihove”), pa je bilo i ranjenih, srećom niko nije poginuo, kaže. I u kafani su za stolom i u polumraku sjedila četvorica u maskirnim uniformama, jedni za druge su mislili da su ti drugi njihovi, oznake se nisu nosile na vidljivim mjestima, takav je rat bio, nepošten i podmukao, dvoličan i neiskren, i to sam ja pomislila, ali nisam rekla glasno, a Ljubomir nije rekao ništa s tim u vezi, samo je rekao kako su sjeli i tražili da im natoče rakije, prislonili oružje na zid kod prozora i uzelo je sad tu nekoliko dugih minuta gledanja, i osluškivanja i njuškanja, dok stvari i jednima i drugima nisu postale jasne, da su ovi prvi, to jest drugi, iz protivničkog tabora, pa su skočili i latili se oružja, ko prije oružju njemu život, Hrvati su bili brži, ili su puške držali bliže. I dok je Ljubomir branio Srpstvo u Slavoniji, u tom tamo njegovom naselju Braće Jerkovića u Beogradu komšija Dobrilović mu je naguzivao ženu, komšija Dobrilović, mesar ravnih tabana, koji ni vojsku nije služio, ali to je usud srpskih ratnika, da im nesposobni za vojsku naguzivaju, (ili se kaže naguzuju?), žene dok su ovi na braniku otadžbine. Ne sad, da komšija Dobrilović ne bi eventualno naguzio (naguzivao) Ljubomirovu Anđeliju, sve i da je Ljubomir otišao na službeni put do Novog Sada, umjesto u rat, to nikad nećemo znati, upuštanje u kalkulacije tipa štabibilodajebilo je jalov posao, ali kad je već biloštojebilo… , ratovanje u Slavoniji ovoj preljubi je dalo epsku, ili bolje reći epsko-lirsku dimenziju u kojoj je on, Ljubomir, koji je od strane Hrvata bržih na okidaču, ranjen u guzicu dok je iskakao kroz prozor, u kojoj je on Ljubomir postajao Banović Strahinja svoje Anđelije, dok bi Dobrilović u tom slučaju bio Alija, ali ne Izetbegović, to će doći kasnije na red, već Alija, Anadolski šejtan, jer je Anđelija nakon što je Ljubomir saznao što se desilo, odbila da mu se vrati, kad se vratio s ratišta. A on bi svakako oprostio, ali ga kurva nije za oproštaj ni pitala (nekako mi je u ovoj priči Anđelijin lik najdraži). Strašna je inflacija bila te godine, sto posto na dan, ako plata legne ujutro, a nisi je prodao za marke na Zelenom Vencu do dva popodne, ne vrijedi ti ni upola, a Dobrilović je svoju ljubav plaćao u naturi, obasipao Anđeliju pažnjom i najboljim komadima junećeg mesa od plećke i butine, i ona je, stavljena pred težak izbor, zgrabila plećku juneću, ili butku praseću, što je simbolički bio onaj mač iz pjesme, i njome odalamila Ljubomira po glavi, što je po mom ličnom mišljenju za svaki respekt, i onda je Ljubomir popunio papire za Kanadu jer je tamo imao neku tetku koja je garantovala za njega, (garantovala što?), i dobio je vizu, i otišao ostavljajući joj djecu, i dajući joj svo vrijeme ovog svijeta da se pokaje, jer koliko god da je mesar bio nježan, pažljiv i darežljiv, ipak je imao svoju ženu i djecu, pa je to s njim i Anđelijom na kraju puklo, što nije ni bitno, jer je Anđa otišla iz ove priče, to jest umrla, dotukla je bolest, ime da joj ne pominjem, kaže Ljubomir, ali se nije pokajala, a on joj je, Ljubomir, svejedno oprostio i najljepši i najskuplji spomenik na groblju joj podigao. Sad mu se djeca koja se bliže tridesetim šire i baškare po stanu u Braće Jerkovića u Beogradu, a Ljubomir ovdje s nama prebira po vlastitim uspomenama, a da nas za to i ne pita.
Kaže nam još da je jedan naš, u toj kafani bio ubijen. Šešelj mu poslije došao na sahranu. Lijepo, kažem ja, znači nije uzalud poginuo. Ljubomir ne kaže ništa, imao je sreće, kaže, metak se zaglavio u debelom mesu, odsjedio je samo mjesec i po u zatvoru, u stvari odležao i odstojao jer zbog rane nije mogao sjediti, nisu ga ni tukli, ako zanemari nekoliko bubotaka u bubrege i krsta, valjda su pazili da mu ne povrijede ranu, pa ga nisu šutirali u guzicu. Imao sam sreće, kaže Ljubomir. On voli da kaže kako je imao sreće sve za pogrešne razloge. Imao je sreće što je dopao zarobljeništva, što su ga šutirali u bubrege, što mu se Dobrilović umiješao u život i brak, i što mu je taj bager, ili buldozer, ili viljuškar smrskao nogu, što mu je žena umrla, što mu djeca arče imovinu, i još pri tom stalno traže pare.
Nemoj da ga dovodiš ovdje, kažem ti, kad si se vratio u sobu i nakon što si ispratio Ljubomira, koji lagano odšepava prema vratima lifta u hodniku.
Sanja
Odlomak iz romana
Promrzlo decembarsko jutro lijeno se izvlačilo ispod pokrivača od guste magle. U osam i deset spustila sam se liftom u garažu. U kolima je bilo hladno. Stavila sam dlanove na bolnoledeni volan i zažalila što na izlasku iz stana nisam zgrabila rukavice s police u predsoblju; one moje meke, crvene rukavice od izvrnute kože. Bilo je kasno da se vratim po njih. Skupila sam ramena, pritisnula papučicu gasa i izvezla se na ulicu. Uključila sam radio. Zvuk poznate melodije ispunio je unutrašnjost automobila. Klavirski intro, metlice su šuštavo lupkale „offbeat“ po bubnjevima, tap–ššš, tap–ššš.
SOMEDAY HE’LL COME ALONG
THE MAN I LOVE
AND HE’LL BE BIG AND STRONG
THE MAN I LOVE
Slušala sam ovu pjesmu ranije, Billie Holliday. Imali smo negdje u kući taj disk, The Greatest Hits, nisam ga odavno vidjela, godinu, možda već i dvije. Vjerovatno je završio u jednoj od onih kartonskih kutija u podrumu koje si pakovao i slagao u nekoj od naših brojnih selidbi. Ovo nije bila ona, Bili Holidej. Nedostajala je ona znana tuga u glasu. Ovo je pjevao neko drugi.
Tap-ššš, tap-šššš.
Kao zveckanje sitnine u džepu komšije Ljubomira, kad niz ulicu šeta svog čupavog maltezera Rikija. Ljubomir se gega, smiješno bacajući protezu koja mu zamjenjuje lijevu nogu. To što nedostaje, ostalo je prije nekoliko godina pod pretovarenim transportnim kontejnerom na jednom od dokova vankuverske luke. Kad je hidraulični kran podigao teški conex-box, na betonu je ostala krvava hrpa samljevenog mesa. Znam, ružna je to usporedba, ali nisam to ja rekla. To su zapravo bile njegove riječi. Poslije dvogodišnjeg preganjanja po sudovima osiguravajuće društvo utješilo ga je pristojnom sumom novca, a kompanija je još platila i troškove suđenja. Pristojna suma? Kako se u ovom slučaju bilo koja suma novca može zvati pristojnom? Je li i to Ljubomir rekao? Vjerovatno ne. Samo mi je jednom, u neobaveznom jutarnjem razgovoru pred vratima lifta u prizemlju, rekao kako mu nogu nisu mogli spasiti, ali su barem sebi spasili dušu. A onda je dodao, a da ga o tome nismo ništa ni pitali:
“Čet’ri sam meseca po Slavoniji glavu u torbi nosio devedeset prve i ništa, a vidi bre šta me ovde stiglo.”
Tako sam saznala da je Ljubomir ipak bio zadovoljan pomenutom nagodbom, a i to da je ratovao, prije no što je došao u Kanadu.
Tap–ššš, tap–ššš…
Postoji li onomatopeja zvuka koji proizvode bubnjarske metlice? Prigušeno. Izdaleka. Treperi zvuk duboko u grudima. Program radio stanice koju slušam u autu uvijek je isti, džez izjutra, klasična muzika u kasnim popodnevnim satima, na povratku kući. U početku, po našem dolasku u Kanadu, slušala sam jutarnje kontakt emisije, vijesti, izvještaje o vremenu i saobraćaju na CBC radiju; ponekad čak i neke radio drame na lokalnoj stanici iz Belinghama, dole u državi Washington, s druge strane granice. Tebi je to bilo dosadno. Tako sam navikavala uho na govor Zapadne obale. Na kanadsko razvlačenje. Na američko prenemaganje. Kad govore, Amerikanci muljaju riječi po ustima, sitne ih u slogove i pljuckaju ih napolje, s ugla usana, kao ižvakanu čačkalicu. Ništa ih nisam mogla razumjeti. Započinju sljedeću riječ, prije no završe prethodnu. Činilo mi se u početku kako u tim njihovim rečenicama nema ni tačke, ni zareza, ni početka ni kraja.
Volim džez. Možda što ta vrsta muzike ne budi uspomene i ne podsjeća me ni na šta. Možda baš zato…
Tap-ššš.
Kolona automobila vuče se niz ulicu u ritmu sporog džeza na radiju.
Tap-ššš.
MAYBE I SHALL MEET HIM SUNDAY
MAYBE MONDAY, MAYBE NOT
STILL I’M SURE TO MEET HIM ONE DAY
MAYBE TUESDAY WILL BE
MY GOOD NEWS DAY
Zagledam se u lica vozača koji me prolaze sa strane. Ne marim ako primijete da ih posmatram. Osjećam se nekako zaštićeno unutra, kao da je automobilsko staklo poput onih u policijskim sobama, providno samo s jedne strane, gdje uhapšenici vide sebe u ogledalu, a policajci ih s druge strane krišom posmatraju i proučavaju njihove reakcije; jedva primjetne grčeve na licu, nervozne tikove, strah i nesigurnost koji im se čitaju u očima. S desne strane pogužvano lice Kineza u staroj Toyoti Tercel. Starčić sporo trepće, od umora i neispavanosti, zuri odsutno preko volana kroz debela stakla naočara. Pretičem ga sustižući novi Explorer koji vozi mlad Indijac s oker turbanom na glavi, njiše se i klima u nekom bolivudskom ritmu. Trešti bas, vibriraju automobilska stakla. Rapa-tapa-rapa-tapa-rapa… Ljudi o kojima ništa ne znam i koji su tek na tren samo puki dekor u mom vlastitom, odlaze svojim putem, da ih više nikad ne sretnem, a i ako ih sretnem, da ih ne prepoznam, jer u životu čovjek može sresti i upoznati tek ograničen broj ljudi.
Kulise…
Šutljivi gospodin s kojim sjedim u čekaonici doktorske ordinacije, brbljivi šofer autobusa na liniji 144, pervert koji ulazi u Sky Train na stanici Broadway – Commercial Drive i mjeri me od sisa do dupeta i nazad dišući mi za vrat u prepunom vagonu, zgodni mišićavi konobar glatko izbrijanog lica u italijanskom restoranu u koji smo ti i ja nekada odlazili na večere. Lijepa, plavokosa djevojka za stolom do našeg koja je očigledno nekog čekala. I taj neznanac koji se do kraja večeri neće pojaviti.
Kulise…
DOĆI ĆE ON, ZA NEKI DAN
TAJ ČOVJEK KOJEG VOLIM JA
I BIĆE VELIK’ I SNAŽAN
TAJ ČOVJEK KOJEG VOLIM JA
I KADA NAIĐE PUTEM MOJIM
UČINIĆU SVE DA GA OSVOJIM…
Zviždućem prateći melodiju na radiju, u prazan prostor ispred mene bezobrazno se pokušava ugurati žuti Passat. Dodajem gas, ne dozvoljavam mu. Odakle ljudima to, da misle kako im prirodno pripada pravo da prije drugih stignu na svoja odredišta? Pasat se vraća u svoju traku, a onda mi prolazi iza leđa. U retrovizoru kroz zamagljeno staklo primjećujem ispružen srednji prst, ruka izbačena kroz prozor. Kao periskop nad vodom. Ne uznemirava me to. Ti znaš da to nije kao kod nas. Da se na tom mahanju srednjakom uglavnom sve završava. S vremena na vrijeme izgubi nerve vozač pice, ruski imigrant u rasklimanoj Hondi, ili će mahnuti njime Indijac u zarđaloj Toyoti na povratku iz treće smjene. Rasrdiće se Čileanac kamiondžija, ili iranski taksist, ili pakistanski šofer limuzine.
Kažu, mahalo se srednjim prstom od pamtivijeka. Još su Antički Grci gurali jedan drugom pod nos katapugon, a stari Rimljani pružali uvis digitus impudicus. Na američkom tlu, kažu da su ga prvi ispružili italijanski imigranti. I danas se njime posvuda maše, nema potrebe da se psuju majke na engleskom ili francuskom, da se zauzvrat psuju sestre na španskom ili italijanskom, da ljudi jedni druge šalju u materinu na farsiju ili urdu jeziku. Ovako je jednostavnije. Gest se brzo i lako nauči i razumijeva u silnom ljudskom šarenilu ovog kanadskog Vavilona.
I planine se nadnose nad gradom baš kao ona kula iz biblijske priče.
YOU’VE LISTENED THE FAMOUS GERSHWIN’S SONG “THE MAN I LOVE” PERFORMED BY ELLA FITZGERALD ACCOMPANIED BY THE DUKE ELLINGTON’S ORCHESTRA. THIS PERFORMANCE WAS RECORDED IN 1971 AT ELLA’S CONCERT IN BELGRADE…
“Ella fucking Fitzgerald… u Beogradu…” obraćam se nepostojećem suvozaču kraj sebe, čuvši o ovoj pomalo čudnoj vezi pjesme na radiju i bivše domovine.
Nisi volio kad psujem. A meni baš slatko bilo kad mi odleti prostota s jezika, psovka kao davno stečeni refleks koji niti mogu niti se trudim da kontrolišem. Psovati na stranom jeziku, nije što i psovati na našem. Nedostaje tu nešto, kad psuješ, kad misliš, kad sanjaš, vodiš ljubav, kad svršavaš na stranom jeziku… Podigla sam pogled ka retrovizoru. Smiješila sam se a da toga nisam ni bila svjesna i vidjela sam mnoštvo sitnih bora oko očiju.
“Šta je razlog za taj osmijeh Sanja”, pitao si me ponekad, kad bih tako odlutala za sopstvenim mislima, a ja sam se onda osjećala glupo, kao da si me uhvatio u nekoj nepriličnoj radnji.
“Molim”, pravila bih se da te nisam čula.
“O čemu razmišljaš”, navaljivao si.
“Nije li osmijeh sâm sebi dovoljan razlog”, izvlačila bih se protiv-pitanjem.
A tebi bi se čelo namrštilo…
Ne sjećam se kad je Ljubomir počeo da nas posjećuje. Da svraća na kafu kod nas. Vjerujem da se pozvao sam. “Naši smo”, živimo u istoj zgradi, red je barem nekad da ga pozovemo, pravdao mi se kasnije. Ljubomir se još nije vratio iz rata. Tu je u Kanadi kao i mi, ali je ostao zaglavljen na drugoj strani Dunava. Tebi su Ljubomirove dogodovštine bile interesantne, a ja sam ih slušala iako nisam htjela. Ne pažljivo, ali sam bila tu i čula sam ga. I šutjela sam postajući Ljubomiru član auditorija koji nema stav, publika koja niti aplaudira niti protestuje, koja gleda svoja posla, kao i on što je gledao svoja posla dok su drugi klali, pljačkali, tjerali ljude preko minskog polja, a Ljubomir još viče dok priča. Viče kao što viče kad se u naselju Braće Jerkovića u Beogradu doziva s komšijama preko balkona, ili pripit urla rodoljubive pjesme u autobusu punom rezervista, rakijom su razgonili strah, odlazeći negdje prema Tovarniku, praveći se da ne vide leševe ljudi i životinja koji leže po usputnim dvorištima.
Ušli su u kafanu njih trojica, lokaciju sam prečula, negdje na samoj liniji fronta, koja je tih dana bila jako nestabilna i pomjerala se istočno i zapadno, vojni avion greškom je bombardovao s “naše” strane, (umjesto s “njihove”), pa je bilo i ranjenih, srećom niko nije poginuo, kaže. I u kafani su za stolom i u polumraku sjedila četvorica u maskirnim uniformama, jedni za druge su mislili da su ti drugi njihovi, oznake se nisu nosile na vidljivim mjestima, takav je rat bio, nepošten i podmukao, dvoličan i neiskren, i to sam ja pomislila, ali nisam rekla glasno, a Ljubomir nije rekao ništa s tim u vezi, samo je rekao kako su sjeli i tražili da im natoče rakije, prislonili oružje na zid kod prozora i uzelo je sad tu nekoliko dugih minuta gledanja, i osluškivanja i njuškanja, dok stvari i jednima i drugima nisu postale jasne, da su ovi prvi, to jest drugi, iz protivničkog tabora, pa su skočili i latili se oružja, ko prije oružju njemu život, Hrvati su bili brži, ili su puške držali bliže. I dok je Ljubomir branio Srpstvo u Slavoniji, u tom tamo njegovom naselju Braće Jerkovića u Beogradu komšija Dobrilović mu je naguzivao ženu, komšija Dobrilović, mesar ravnih tabana, koji ni vojsku nije služio, ali to je usud srpskih ratnika, da im nesposobni za vojsku naguzivaju, (ili se kaže naguzuju?), žene dok su ovi na braniku otadžbine. Ne sad, da komšija Dobrilović ne bi eventualno naguzio (naguzivao) Ljubomirovu Anđeliju, sve i da je Ljubomir otišao na službeni put do Novog Sada, umjesto u rat, to nikad nećemo znati, upuštanje u kalkulacije tipa štabibilodajebilo je jalov posao, ali kad je već biloštojebilo… , ratovanje u Slavoniji ovoj preljubi je dalo epsku, ili bolje reći epsko-lirsku dimenziju u kojoj je on, Ljubomir, koji je od strane Hrvata bržih na okidaču, ranjen u guzicu dok je iskakao kroz prozor, u kojoj je on Ljubomir postajao Banović Strahinja svoje Anđelije, dok bi Dobrilović u tom slučaju bio Alija, ali ne Izetbegović, to će doći kasnije na red, već Alija, Anadolski šejtan, jer je Anđelija nakon što je Ljubomir saznao što se desilo, odbila da mu se vrati, kad se vratio s ratišta. A on bi svakako oprostio, ali ga kurva nije za oproštaj ni pitala (nekako mi je u ovoj priči Anđelijin lik najdraži). Strašna je inflacija bila te godine, sto posto na dan, ako plata legne ujutro, a nisi je prodao za marke na Zelenom Vencu do dva popodne, ne vrijedi ti ni upola, a Dobrilović je svoju ljubav plaćao u naturi, obasipao Anđeliju pažnjom i najboljim komadima junećeg mesa od plećke i butine, i ona je, stavljena pred težak izbor, zgrabila plećku juneću, ili butku praseću, što je simbolički bio onaj mač iz pjesme, i njome odalamila Ljubomira po glavi, što je po mom ličnom mišljenju za svaki respekt, i onda je Ljubomir popunio papire za Kanadu jer je tamo imao neku tetku koja je garantovala za njega, (garantovala što?), i dobio je vizu, i otišao ostavljajući joj djecu, i dajući joj svo vrijeme ovog svijeta da se pokaje, jer koliko god da je mesar bio nježan, pažljiv i darežljiv, ipak je imao svoju ženu i djecu, pa je to s njim i Anđelijom na kraju puklo, što nije ni bitno, jer je Anđa otišla iz ove priče, to jest umrla, dotukla je bolest, ime da joj ne pominjem, kaže Ljubomir, ali se nije pokajala, a on joj je, Ljubomir, svejedno oprostio i najljepši i najskuplji spomenik na groblju joj podigao. Sad mu se djeca koja se bliže tridesetim šire i baškare po stanu u Braće Jerkovića u Beogradu, a Ljubomir ovdje s nama prebira po vlastitim uspomenama, a da nas za to i ne pita.
Kaže nam još da je jedan naš, u toj kafani bio ubijen. Šešelj mu poslije došao na sahranu. Lijepo, kažem ja, znači nije uzalud poginuo. Ljubomir ne kaže ništa, imao je sreće, kaže, metak se zaglavio u debelom mesu, odsjedio je samo mjesec i po u zatvoru, u stvari odležao i odstojao jer zbog rane nije mogao sjediti, nisu ga ni tukli, ako zanemari nekoliko bubotaka u bubrege i krsta, valjda su pazili da mu ne povrijede ranu, pa ga nisu šutirali u guzicu. Imao sam sreće, kaže Ljubomir. On voli da kaže kako je imao sreće sve za pogrešne razloge. Imao je sreće što je dopao zarobljeništva, što su ga šutirali u bubrege, što mu se Dobrilović umiješao u život i brak, i što mu je taj bager, ili buldozer, ili viljuškar smrskao nogu, što mu je žena umrla, što mu djeca arče imovinu, i još pri tom stalno traže pare.
Nemoj da ga dovodiš ovdje, kažem ti, kad si se vratio u sobu i nakon što si ispratio Ljubomira, koji lagano odšepava prema vratima lifta u hodniku.
Tap-ššš, tap-ššš.