Petar Gudelj: Vrulja, BIGZ, Beograd; Mit i med, Prosveta, Beograd, 1982.
Pisanje je vilinski posao. Pjesnik tka; „na pisaćem stroju“, preoblikuje taj stroj u „vilinski“. Kakva je priroda vilinskog posla? U oneobičavanju svakodnevnog, u njegovom imaginiranju. Ko mašta? Jezik. Vilinska zbivanja su u jeziku. Pjesnička takođe. Izvan jezika ničega nema. U jeziku se obznanjuje: voda iz brda, bura, vilinska kosa, istina, moždane vijuge, morska prašina, riječi – dakle, sve. Pjesnik samo usklađuje dva posla: onaj vilinski i ovaj pisaćeg stroja. Jezik obitava u zemlji, ali i zemlja u jeziku. „Imam zemlju u jeziku./ Imam jezik u zemlji“. Ali i roditelji su samo ta Zemlja, koju pjesnik jezikom oblikuje: „Majka. Zemlja iz koje sam / otputovao.“; „Otac. Zemlja koja se vratila / u zemlju.“
U „Mitu i medu“, Gudelj objedinjuje cijeli sredozemni bazen, objedinjujući tako i iskustvo kolijevke civilizacije. Ali njegovo bavljenje mitom nije opisno, u kome bi morala obavezno da prolaze poznata lica iz velkih spjevova – Gudelj bira suštinska opredjeljenja mita: život u njegovom izvornom obliku, pretočen u „med“. Mit je prisutan i dalje, ali ne u pričama nas, urbanizovane i odrođene gomile, nego u predmetima i poslovima koji su ostali iskonski čisti. Poljodjelci, koji obdjelavaju grumen zemlje da bi tu posijali ječam, imaju mit, oni su njegovi vlasnici, čak i ako ne poznaju sve njegove meandre. Pčela ima mit, i vuk, naročito. Sve ono što se glasi primarnim urlikom jeste mit, jer je mit iz takvog osjećanja svijeta proizišao. Priča se izmišlja, na ovaj ili onaj način, ali šta je priča, suština je u osnovnom, u ogoljenom, što čini meso svake priče. Na taj način Gudelj tjelesnost nadređuje duhovnom, zabacuje metafiziku, hvali hedonizam. Najviši izraz tog hedonizma, nektar i ambrozija, i naročito Med, poprimaju sve odlike višestrukih poetskih smibola. Indijci imaju Nirvanu, konačno potpnuće, Gudelj ima Med koji je simbol krajnjeg zadovoljstva i ostvarenosti. Sve stremi tome da se završi kao med. Sve može dati med. A čovjek baš taj med ište od svega. Zna li put do meda iz svoje lobanje, do meda iz ljudske utrobe? „Moj mozak, kap meda,/ slovo.“ Med je krajnji smisao pisanja poezije. Poezija je med ljudskog duha. Pčele su riječi, ali: U istoj kapi: svijet, mozak, / jezik, lubanja, volja.“ Nužni elementi prelaska u stanje meda. Cvijeta, mozak, jezik, volja, četiri elementa od kojih je sagrađen svijet, ali i poezija.
Preuzimajući iz folklora mitsko, Gudelj ga oslobađa naslaga istoricizma, svodi na simbol. Tu postiže obrasce klasične jednostavnosti. Tu poeziju svako može da čita, ali zavisno od duhovne zrelosti, neko će ostati na površini, njemu pjesnik govori u slikama, dok će drugi sići dublje, u jezik, u „mit i med“. Sučeljavajući elemente racionalnog i iracionalnog, Gudelj stvara slike bliske nadrealnom i bajkovitom:
„Ko nije imao koze, taj je mogao pomusti ženu, majku, vučicu, zmiju, smokvu ili pticu.“
Sve su to gradivni elementi poezije, a ta muža je pjesničko/vilinsko tkanje.
Gudelj slavi tjelesnost, jer je tjelesnost, pored ostalog, i mogućnost očišćenja. Preuzimajući mitske slike zmije, vuka, pčele, ječma, uopšte osnovnih simbola jednog mnogobožačkog panteona, pjesnik silazi do dna ljudskog. On priziva mitsku svijest jednostvnosti i prapočela. Vuk kolje, vučji zakoni su surovi, ali kod vukova nema pokvarenosti, nema gradske prljavštine. „Čisto je vučje lice./ Čisto je vučje srce.“, ali: „Lice koje se prlja / po novinama.“ Povratak iskona je uvijek eksplozija pramaterije, kojoj pjesnik neprekidno teži. Tad je poezija čisti rendgenski snimak: „Prodor svjetlosti / u mračnu komoru pramatere.“ Gudelj svodi jezik na nužne riječi, čisti stihove od lažnih metafora, daje stanja napetosti bića. Pjesnik prorokuje, baja, vrača, saziva, pa i proklinje. On je, poput „Hrvatskog biskupa“, „Opasao se poskokom.“ Logika tog života isključuje logiku evropske prosvećenosti, kako se uči hiljadu godina u osnovnim školama. Pjesnik se ne može igrati čistim formama, on mora disati taj praroditeljski duh, kako bi postao dio svjetske kulture. Integrišući se u duh naroda, pjesnik se integriše u vaskoliku duhovnu sliku svijeta.
Koristeći kratki metar, često prvo i drugo lice jednine, Gudelj postiže znatnu sugestibilnost stihova, potom prepoznatljivost i pamtljivost. U mnogim pjesmama kroz nekoliko stihova ponavlja se prva riječ, da bi potom varijacija potpuno promijenila smisao i iskočila u iracionalno, prelazeći tako iz folklornog u umjetničko. Koristeći folklorne obrasce, Gudelj poput muzičara harmonizuje melodiju i nadgrađuje je, tragajući uvijek za onim najdubljim slojem, za samim imenovanjem. A šta je imenovanje ako nije stvaranje! Imenovati znači ponovo stvoriti, vaspostaviti.
Ponekad i ponegdje se u Gudeljevu pjesmu prikarade i ironija, kad se pjesnik uvlači u kožu sudije, što mu manje priliči, ali ta se ironija sjenči sasvim blago, zato ne smeta, čak se gnijezdi kao poseban događaj. Najbolji primjer za to je pjesma „Nož kovandžijski“, u kojoj se kroz sudbinu noža govori sudbina naroda. Narodi su se mijenjali, vlasti smjenjivale i krvarile, a nož ostao isti. Njegova je funkcija jednostavna, on ne mora da strahuje za budućnost: „Vladar sam / i naoštren. / Vjerujem u čovjeka. / S velikim optimizmom gledam u budućnost.“ Ali ironija nije dobro sredstvo za ovakvu vrstu poezije, i Gudelj se u nju ne zalijeće prečesto. On je iznad ironije, koliko je život iznad folklorne slike o životu. Život u pjesmama Petra Gudelja, naročito u njegove četiri posljednje knjige: „Štit“, „Ilirika“, „Mit i med“; i „Vrulja“, izbija iz svake riječi i svakog stiha. A to nije tako često u našoj modernoj poeziji zagledanoj najčešće u sebe samu. Ne slavi Gudelj neki novi slavjanski barbarogenijski duh (duh snage i moći proizišle iz civilizacijeske neiskrvarenosti/nedoraslosti) već duh obnavljanja snage kroz vraćanje prapočelu. Sve civilizacije imaju te i takve izvore i na njima oni vidoviti piju. Šta je nevidovit pjesnik? Trabant jezika! Petar Gudelj pročišćava, njegove su slike katalizatori jedne klonule dušenosti koja bježi od konačne izgubljenosti. Poetsko je primarno, a korijeni mita leže u tom poetskom osjeanju svijeta.
„Kapi divljeg meda Po tvome mogu, jeziku, tekstu.
Koje obasjavaju Jezik, mozak, tekst, kroz sedam smrtnih zidova.“
Tih sedam smrtnih zidova, kao sedam zavjetnih pečata, lomi pjesnik da bi došao do suštine svoga bića. A to biće jeste pjesnikova/vaseljenina jedina tajna i njegovo jedino gradilište. I „Vrulja“ i „Mit i med“ odbljesnuti su u ogledalu očišćenog jezika bića.
(Oslobođenje, Sarajevo, 1982)
Posta skriptum
Prolazeći kroz Banjaluku, Petar Gudelj ostavlja mi čudesnu knjigu „Zmija mladoženja“ sa veoma bitnom posvetom koju treba dati fotografisano ili skenirano. Moje objavljivanje prikaza u „Oslobođenju“, starog već 46 godina, kaže da ga nisam zaboravio kao što ni on nije mene zaboravio. Čestitam ti Petre, mitski pjesniče, ulazak u desetu deceniju života.
Zov djedova
Petar Gudelj: Vrulja, BIGZ, Beograd; Mit i med, Prosveta, Beograd, 1982.
Pisanje je vilinski posao. Pjesnik tka; „na pisaćem stroju“, preoblikuje taj stroj u „vilinski“. Kakva je priroda vilinskog posla? U oneobičavanju svakodnevnog, u njegovom imaginiranju. Ko mašta? Jezik. Vilinska zbivanja su u jeziku. Pjesnička takođe. Izvan jezika ničega nema. U jeziku se obznanjuje: voda iz brda, bura, vilinska kosa, istina, moždane vijuge, morska prašina, riječi – dakle, sve. Pjesnik samo usklađuje dva posla: onaj vilinski i ovaj pisaćeg stroja. Jezik obitava u zemlji, ali i zemlja u jeziku. „Imam zemlju u jeziku./ Imam jezik u zemlji“. Ali i roditelji su samo ta Zemlja, koju pjesnik jezikom oblikuje: „Majka. Zemlja iz koje sam / otputovao.“; „Otac. Zemlja koja se vratila / u zemlju.“
U „Mitu i medu“, Gudelj objedinjuje cijeli sredozemni bazen, objedinjujući tako i iskustvo kolijevke civilizacije. Ali njegovo bavljenje mitom nije opisno, u kome bi morala obavezno da prolaze poznata lica iz velkih spjevova – Gudelj bira suštinska opredjeljenja mita: život u njegovom izvornom obliku, pretočen u „med“. Mit je prisutan i dalje, ali ne u pričama nas, urbanizovane i odrođene gomile, nego u predmetima i poslovima koji su ostali iskonski čisti. Poljodjelci, koji obdjelavaju grumen zemlje da bi tu posijali ječam, imaju mit, oni su njegovi vlasnici, čak i ako ne poznaju sve njegove meandre. Pčela ima mit, i vuk, naročito. Sve ono što se glasi primarnim urlikom jeste mit, jer je mit iz takvog osjećanja svijeta proizišao. Priča se izmišlja, na ovaj ili onaj način, ali šta je priča, suština je u osnovnom, u ogoljenom, što čini meso svake priče. Na taj način Gudelj tjelesnost nadređuje duhovnom, zabacuje metafiziku, hvali hedonizam. Najviši izraz tog hedonizma, nektar i ambrozija, i naročito Med, poprimaju sve odlike višestrukih poetskih smibola. Indijci imaju Nirvanu, konačno potpnuće, Gudelj ima Med koji je simbol krajnjeg zadovoljstva i ostvarenosti. Sve stremi tome da se završi kao med. Sve može dati med. A čovjek baš taj med ište od svega. Zna li put do meda iz svoje lobanje, do meda iz ljudske utrobe? „Moj mozak, kap meda,/ slovo.“ Med je krajnji smisao pisanja poezije. Poezija je med ljudskog duha. Pčele su riječi, ali: U istoj kapi: svijet, mozak, / jezik, lubanja, volja.“ Nužni elementi prelaska u stanje meda. Cvijeta, mozak, jezik, volja, četiri elementa od kojih je sagrađen svijet, ali i poezija.
Preuzimajući iz folklora mitsko, Gudelj ga oslobađa naslaga istoricizma, svodi na simbol. Tu postiže obrasce klasične jednostavnosti. Tu poeziju svako može da čita, ali zavisno od duhovne zrelosti, neko će ostati na površini, njemu pjesnik govori u slikama, dok će drugi sići dublje, u jezik, u „mit i med“. Sučeljavajući elemente racionalnog i iracionalnog, Gudelj stvara slike bliske nadrealnom i bajkovitom:
„Ko nije imao koze, taj je mogao
pomusti ženu,
majku, vučicu, zmiju,
smokvu ili pticu.“
Sve su to gradivni elementi poezije, a ta muža je pjesničko/vilinsko tkanje.
Gudelj slavi tjelesnost, jer je tjelesnost, pored ostalog, i mogućnost očišćenja. Preuzimajući mitske slike zmije, vuka, pčele, ječma, uopšte osnovnih simbola jednog mnogobožačkog panteona, pjesnik silazi do dna ljudskog. On priziva mitsku svijest jednostvnosti i prapočela. Vuk kolje, vučji zakoni su surovi, ali kod vukova nema pokvarenosti, nema gradske prljavštine. „Čisto je vučje lice./ Čisto je vučje srce.“, ali: „Lice koje se prlja / po novinama.“ Povratak iskona je uvijek eksplozija pramaterije, kojoj pjesnik neprekidno teži. Tad je poezija čisti rendgenski snimak: „Prodor svjetlosti / u mračnu komoru pramatere.“ Gudelj svodi jezik na nužne riječi, čisti stihove od lažnih metafora, daje stanja napetosti bića. Pjesnik prorokuje, baja, vrača, saziva, pa i proklinje. On je, poput „Hrvatskog biskupa“, „Opasao se poskokom.“ Logika tog života isključuje logiku evropske prosvećenosti, kako se uči hiljadu godina u osnovnim školama. Pjesnik se ne može igrati čistim formama, on mora disati taj praroditeljski duh, kako bi postao dio svjetske kulture. Integrišući se u duh naroda, pjesnik se integriše u vaskoliku duhovnu sliku svijeta.
Koristeći kratki metar, često prvo i drugo lice jednine, Gudelj postiže znatnu sugestibilnost stihova, potom prepoznatljivost i pamtljivost. U mnogim pjesmama kroz nekoliko stihova ponavlja se prva riječ, da bi potom varijacija potpuno promijenila smisao i iskočila u iracionalno, prelazeći tako iz folklornog u umjetničko. Koristeći folklorne obrasce, Gudelj poput muzičara harmonizuje melodiju i nadgrađuje je, tragajući uvijek za onim najdubljim slojem, za samim imenovanjem. A šta je imenovanje ako nije stvaranje! Imenovati znači ponovo stvoriti, vaspostaviti.
Ponekad i ponegdje se u Gudeljevu pjesmu prikarade i ironija, kad se pjesnik uvlači u kožu sudije, što mu manje priliči, ali ta se ironija sjenči sasvim blago, zato ne smeta, čak se gnijezdi kao poseban događaj. Najbolji primjer za to je pjesma „Nož kovandžijski“, u kojoj se kroz sudbinu noža govori sudbina naroda. Narodi su se mijenjali, vlasti smjenjivale i krvarile, a nož ostao isti. Njegova je funkcija jednostavna, on ne mora da strahuje za budućnost: „Vladar sam / i naoštren. / Vjerujem u čovjeka. / S velikim optimizmom gledam u budućnost.“ Ali ironija nije dobro sredstvo za ovakvu vrstu poezije, i Gudelj se u nju ne zalijeće prečesto. On je iznad ironije, koliko je život iznad folklorne slike o životu. Život u pjesmama Petra Gudelja, naročito u njegove četiri posljednje knjige: „Štit“, „Ilirika“, „Mit i med“; i „Vrulja“, izbija iz svake riječi i svakog stiha. A to nije tako često u našoj modernoj poeziji zagledanoj najčešće u sebe samu. Ne slavi Gudelj neki novi slavjanski barbarogenijski duh (duh snage i moći proizišle iz civilizacijeske neiskrvarenosti/nedoraslosti) već duh obnavljanja snage kroz vraćanje prapočelu. Sve civilizacije imaju te i takve izvore i na njima oni vidoviti piju. Šta je nevidovit pjesnik? Trabant jezika! Petar Gudelj pročišćava, njegove su slike katalizatori jedne klonule dušenosti koja bježi od konačne izgubljenosti. Poetsko je primarno, a korijeni mita leže u tom poetskom osjeanju svijeta.
„Kapi divljeg meda
Po tvome mogu, jeziku, tekstu.
Koje obasjavaju
Jezik, mozak, tekst,
kroz sedam smrtnih zidova.“
Tih sedam smrtnih zidova, kao sedam zavjetnih pečata, lomi pjesnik da bi došao do suštine svoga bića. A to biće jeste pjesnikova/vaseljenina jedina tajna i njegovo jedino gradilište. I „Vrulja“ i „Mit i med“ odbljesnuti su u ogledalu očišćenog jezika bića.
(Oslobođenje, Sarajevo, 1982)
Posta skriptum
Prolazeći kroz Banjaluku, Petar Gudelj ostavlja mi čudesnu knjigu „Zmija mladoženja“ sa veoma bitnom posvetom koju treba dati fotografisano ili skenirano. Moje objavljivanje prikaza u „Oslobođenju“, starog već 46 godina, kaže da ga nisam zaboravio kao što ni on nije mene zaboravio. Čestitam ti Petre, mitski pjesniče, ulazak u desetu deceniju života.