Ispred gradske vijećnice u Stockholmu visi obešeni čovjek.
Visi naopako, duva vjetar pa mu šal i krajevi kaputa landaraju oko glave i ruku, blago savijenih kao da se za skok pripremao.
Uokolo žmire i gase se sijalice. Ulica je – valjda sviće – smodrela i pusta.
Obešeni čovjek nije čovjek, nego lutka. “I predstavlja”, čujem sa ekrana, “turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.”
Tako dakle.
*
(14/1)
Radio do 15.00.
Mrak.
Onaj tekst o Monumentu, izgubio se, nema ga. Bio je na daščici, a ona u rancu. Sad ima daščice, ali teksta nema.
*
Bitka za Lund, 1676.
Na čistini ispred ovog obeliska, odigrala se najkrvavija borba u istoriji svjetskog ratovanja. Nigdje i nikad pa jednome kvadratnome metru nije palo više mrtvih tjelesina. “Postignuti su 50% gubici u ljudstvu s obje strane.”
Bitka je vođena cijelu noć, a kako je pala mrazina i vojničke uniforme nahvatalo inje, to se više nije moglo prepoznati ko je saborac a ko krvnik, pa se klao onaj do sebe najbliži. Danci i Šveđani pamte ovaj događaj ali ga ne obležavaju manifestno i pompezno, svjesni da se ovdje niko nema ničim podičiti. Ima ovaj obelisk, ima prilaz, i onaj koji osjeća da treba doći i pokloniti se ovim koji dole počivaju može to sam učiniti.
(21/1)
Išao na koloniju, toplo je zadnjih dana – da vidim da li mi je spanać pronikao. Posijao sam ga dockan, u novembru. U jednom od džepova jakne (radne, vanjske pedagoške jakne iz Nyuponbaken škole u Sodra Sandbiju) našao sam probušenu kesu Matadora, pa je samo prosuo po zemlji.
Ne sijem ja spanać, objašnjavam H., radi pita i variva, već da ne bih sjećanje na sam spanać izgubio. I na Kema, mog Kemćeta.Eno ga sjedi pred Arap džamijom. On je sitan (kao ovaj Dodo), oči su mu plave, vodnjikave, usta otvorena, ima na glavi crni fes, ogrnut je paltom ispod koje viri pamučni džamadan, na nogama, kratkim i zdepastim, ima gumene kaljače. Kemće je potomak aga i begova, koje su srbijanske vlasti uništile agrarnom reformom. Mnoge od tih nesretnih ljudi i njihovih potomaka, spasili su bivše sluge, čipčije, primajući ih u svoje kuće i u svoje familije. Kemće je, čini mi se, imao svoju kuću, a izdržvao se preprodajom zeleniša. Bio je vešt nakupac, stvorio je, kako bi se to danas reklo, pouzdanu mrežu dostavljača. Ja sam bio jedan od njih. Dok otac nije podigao novu kuću, imali smo poveliku, plodnu baštu, i ja tamo i s proljeća i s jeseni za Kemćeta zeleniš sadio.
Ispred Kemćeta nalaze se dvije-tri gajbice sa spanaćem, zatim jutana mreža na kojoj su poređane vezice mladog luka i glavice salate. Iza ove “tezge” dvije su hoklice. Na jednoj sjedi Kemće, a na drugoj džezva, flidžan i velika tabakera. U nju Kemće umjesto cigara meće kovanice. Kad naiđe kakva žena s cegerima, Kemće podigne tabakakeru, protrese je i ona zazvecka.
Ispred Kemćeta nalaze se dvije-tri gajbice sa spanaćem, zatim jutana mreža na kojoj su poređane vezice mladog luka i glavice salate. Iza ove “tezge” dvije su hoklice. Na jednoj sjedi Kemće, a na drugoj džezva, flidžan i velika tabakera. U nju Kemće umjesto cigara meće kovanice. Kad naiđe kakva žena s cegerima, Kemće podigne tabakakeru, protrese je i ona zazvecka.
*
Počinje turneja paljenja knjiga onog pretiloga Danca. Počeće sa lomačom ispred turske amabasade.
Ne znam šta je mučnije, sam događaj ili komentari posvećeni tome.
Švedski književnici i PEN centar ćute.
Na njihovoj web-stranici samo ovo:
Naša sveobuhvatna sloboda izražavanja je nešto na šta bismo trebali biti ponosni. Nešto što moramo njegovati i štititi, čak i kada to uznemirava autoritarne vođe u drugim zemljama.
*
Gore knjige. Neka gore. A i mi bi mogli da se pripremimo.
Hoje O, IX
Tiarnia, Monumenti
(12/1)
Podne je, a smrklo se, kao da je pomračenje.
Po ručku djecu ipak izgonimo van.
Cijedi se kiša kap po kap.
(16/1)
Ispred gradske vijećnice u Stockholmu visi obešeni čovjek.
Visi naopako, duva vjetar pa mu šal i krajevi kaputa landaraju oko glave i ruku, blago savijenih kao da se za skok pripremao.
Uokolo žmire i gase se sijalice. Ulica je – valjda sviće – smodrela i pusta.
Obešeni čovjek nije čovjek, nego lutka. “I predstavlja”, čujem sa ekrana, “turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.”
Tako dakle.
*
(14/1)
Radio do 15.00.
Mrak.
Onaj tekst o Monumentu, izgubio se, nema ga. Bio je na daščici, a ona u rancu. Sad ima daščice, ali teksta nema.
*
Bitka za Lund, 1676.
Na čistini ispred ovog obeliska, odigrala se najkrvavija borba u istoriji svjetskog ratovanja. Nigdje i nikad pa jednome kvadratnome metru nije palo više mrtvih tjelesina. “Postignuti su 50% gubici u ljudstvu s obje strane.”
Bitka je vođena cijelu noć, a kako je pala mrazina i vojničke uniforme nahvatalo inje, to se više nije moglo prepoznati ko je saborac a ko krvnik, pa se klao onaj do sebe najbliži. Danci i Šveđani pamte ovaj događaj ali ga ne obležavaju manifestno i pompezno, svjesni da se ovdje niko nema ničim podičiti. Ima ovaj obelisk, ima prilaz, i onaj koji osjeća da treba doći i pokloniti se ovim koji dole počivaju može to sam učiniti.
(21/1)
Išao na koloniju, toplo je zadnjih dana – da vidim da li mi je spanać pronikao. Posijao sam ga dockan, u novembru. U jednom od džepova jakne (radne, vanjske pedagoške jakne iz Nyuponbaken škole u Sodra Sandbiju) našao sam probušenu kesu Matadora, pa je samo prosuo po zemlji.
Ne sijem ja spanać, objašnjavam H., radi pita i variva, već da ne bih sjećanje na sam spanać izgubio. I na Kema, mog Kemćeta. Eno ga sjedi pred Arap džamijom. On je sitan (kao ovaj Dodo), oči su mu plave, vodnjikave, usta otvorena, ima na glavi crni fes, ogrnut je paltom ispod koje viri pamučni džamadan, na nogama, kratkim i zdepastim, ima gumene kaljače. Kemće je potomak aga i begova, koje su srbijanske vlasti uništile agrarnom reformom. Mnoge od tih nesretnih ljudi i njihovih potomaka, spasili su bivše sluge, čipčije, primajući ih u svoje kuće i u svoje familije. Kemće je, čini mi se, imao svoju kuću, a izdržvao se preprodajom zeleniša. Bio je vešt nakupac, stvorio je, kako bi se to danas reklo, pouzdanu mrežu dostavljača. Ja sam bio jedan od njih. Dok otac nije podigao novu kuću, imali smo poveliku, plodnu baštu, i ja tamo i s proljeća i s jeseni za Kemćeta zeleniš sadio.
Ispred Kemćeta nalaze se dvije-tri gajbice sa spanaćem, zatim jutana mreža na kojoj su poređane vezice mladog luka i glavice salate. Iza ove “tezge” dvije su hoklice. Na jednoj sjedi Kemće, a na drugoj džezva, flidžan i velika tabakera. U nju Kemće umjesto cigara meće kovanice. Kad naiđe kakva žena s cegerima, Kemće podigne tabakakeru, protrese je i ona zazvecka.
Ispred Kemćeta nalaze se dvije-tri gajbice sa spanaćem, zatim jutana mreža na kojoj su poređane vezice mladog luka i glavice salate. Iza ove “tezge” dvije su hoklice. Na jednoj sjedi Kemće, a na drugoj džezva, flidžan i velika tabakera. U nju Kemće umjesto cigara meće kovanice. Kad naiđe kakva žena s cegerima, Kemće podigne tabakakeru, protrese je i ona zazvecka.
*
Počinje turneja paljenja knjiga onog pretiloga Danca. Počeće sa lomačom ispred turske amabasade.
Ne znam šta je mučnije, sam događaj ili komentari posvećeni tome.
Švedski književnici i PEN centar ćute.
Na njihovoj web-stranici samo ovo:
Naša sveobuhvatna sloboda izražavanja je nešto na šta bismo trebali biti ponosni. Nešto što moramo njegovati i štititi, čak i kada to uznemirava autoritarne vođe u drugim zemljama.
*
Gore knjige. Neka gore. A i mi bi mogli da se pripremimo.