Prikazujući roman Svraka na vješalama ukazao sam na to da je Alhijerd Baharevič pisac hermetične poetike. Alindarkova djeca potvrđuju, štoviše potenciraju, tu činjenicu. No prije nego što počnem pisati o tome romanu čitateljici sam dužan jednu ispriku. Naime, verzija koju sam koristio jest engleski prijevod koji je, ruku na srce, predstavljao priličan izazov te mi je stoga, priznat ću, dobrano išao na živce. Neka na margini bude zabilježeno i sljedeće. Pripremajući se za pisanje prikaza konzultirao sam i ono što su o romanu (u engleskom prijevodu) pisali kritičari i kritičarke kojima je, za razliku od mene, engleski materinji jezik te sam i tamo pronašao istu iznerviranost koja je prožimala i moju lektiru. Tako na primjer, u recenziji Trnovita politika prevođenja bjeloruskog romana objavljenoj u New York Timesu, Sophie Pinkham piše: „U svojem prijevodu za anglofonsko čitateljstvo Jim Dingley, dugogodišnji prevoditelj i znanstvenik koji se bavi bjeloruskom književnošću, i Petra Reid, škotska pjesnikinja u čiju je praksu uključeno ‘hranjenje djela drugih autora propuštanjem kroz škotsku mašinu za mljevenje mesa’, uranjaju u bilnigvalnu dilemu s bezobzirnim žarom, pokušavajući replicirati Baharevičevo miješanje jezika s engleskim i škotskim, još jednim ‘ranjivim’ jezikom izrabljenim imperijalizmom.“ Motivaciju za takav postupak prevoditeljica i prevoditelj dakle pronalaze u sličnoj sudbini bjeloruskog i škotskog jezika. I jedan i drugi su stavljeni na listu ugroženih jezika koju redovito objavljuju Ujedinjene nacije. Time se opravdava uvođenje škotskoga kao svojevrsnog ekvivalenta bjeloruskome. No problem nastupa u onome momentu u kojemu se shvati da je, zapravo, na škotskom doista predočen ruski – dakle onaj neugroženi jezik. Pinkham, kojoj je original, za razliku od mene, poznat ustvrđuje da se time mijenja sama struktura romana: Baharevič piše na bjeloruskom, povremeno ubacujući poneku rusku riječ ili neku mješavinu ruskog i bjeloruskog. U tome je smislu dominacija škotskog u prijevodu u najmanju ruku nerazumljiva. Još jedan element koji me je osobno smetao tiče se interpolacije tekstova iz razdoblja škotskoga prosvjetiteljstva (pogotovo Robert Burnes) na mjesta na kojima se Baharevič koristi intertekstualnim sponama s bjeloruskim preporodom iz 19. stoljeća. Makar se u bilješkama na kraju teksta ukazuje na izvornik, kao čitatelj sam ostao uskraćen bazičnog doživljaja koje naknadna informacija jedva može nadomjestiti.
Toliko kukanja u obranu vlastite pozicije koja je teško održiva. Pravo rješenje je učenje bjeloruskog i konzumiranje literature u originalu. Od toga sam cilja, nažalost, temeljito udaljen tako da mi preostaje tek sekundarna recepcija i s njom povezana kompromisna rješenja. Što sam dakle shvatio čitajući Alindarkinu djecu? Roman je to, prije svega, o jeziku. Baharevič razložno i uvjerljivo zastupa tezu po kojoj je, a to mu je od strane navodnih liberala donijelo i optužbu zbog bjeloruskog „nacionalima“, bjeloruski jezik izložen nasilnoj asimilaciji te je izložen prijetnji potpunim iskorjenjivanjem. (Sjetit ćemo se, o tome drukčijom, lirskom, metodom iznimno uvjerljivo govori i pjesnikinja i lingvistica Volja Halujeva.) Konkretno politički: nakon kratkog vremena od stjecanja nezavisnosti do preuzimanja vlasti od strane kolhoznika (1991-1994) bjeloruski je jezik u Bjelorusiji stekao primat. Od tada ga se sustavno potiskuje, počev od paralelnog postojanja dvaju oficijelnih jezika (blaža faza kolhoznikove diktature) sve do potpunog prelaska na totalitarni režim nakon slamanja revolucije 2020. Baharevič, koji je i sam rođen kao izvorni ruski govornik, vehementno se suprotstavlja toj tendenciji, vraća se bjeloruskome, a suprotstavljanje mu je donijelo i protjerivanje u egzil, sudbina koju dijeli s brojnim sunarodnicama i sunarodnicima o kojima izvještavam u ovoj rubrici.
U fiktivnoj i distopijskoj Bjelorusiji Otac (koji se jedino tako imenuju, stoga ga i bilježim velikim slovom) odgaja svoju kćerku i svoga sina isključivo na bjeloruskom. Oni prihvaćaju tu metodu i odbijaju svaku komunikaciju na ruskom što im integraciju u društvo čini nemogućnom. Već i samo davanje nepostojećih, točnije oficijelno nesankcioniranih, imena, kćerka se zove Sia, a sin Avi što je skraćenica od Aviator, govori o radikalnoj pobuni i odbacivanju društvenih normi. To je ishodišna situacija asimetrično organiziranog romana. No ona čini tek jedan njegovu rukavac. Središtem drugoga protječe pripovijest o „doktoru“, izvornome govorniku bjeloruskoga koji otkriva navodnu ljepotu ruskog i, u službi zvanične politike, odlučuje da prvi jezik izbriše s lica zemlje. Pri tome je važno spomenuti da je njegova titula potpuno nejasna. Ne znamo na kojemu je području stekao promociju, znamo da je fanatični kreator teorije po kojoj se korištenje bjeloruskog jezika smatra fiziološkom manom prouzročenom postojanjem minijaturne kosti u grlu koja govornike i govornice sprječava da pojme čistotu i ljepotu ruskoga. Metoda izlječenja koju on prakticira je dvostruka – operativna i konzervativna. Operativnom se otklanja smetnja u usnoj duplji, konzervativnom se djecu primorava na sustavnu uporabu ruskoga (koji se u romanu zove Lingo) i potiskivanje bjeloruskog – koji nosi ime Leid. Ta se prinuda izvodi u potpunoj izolaciji. Osobito se rezistentna djeca smještaju u koncentracioni logor gdje im u tu svrhu trenirani učitelji brišu svijest o pripadnosti.
Kao što se može pretpostaviti, djeca se oduzimaju od oca koji ne odustaje od nakane da ih spasi i ponovo dovede sebi. Važno je zamijetiti da djeca odrastaju bez majke (čime ih se na izvjestan način odvaja od materinjeg jezika), a Ocu se pridaje uloga univerzalnoga kreatora. On je taj koji, ponavljajući uloge poznate iz literarne tradicije (Prospero, Pigmalion), izgrađuje svoju djecu u potpunoj izolaciji od štetnoga okoliša. Reakcija je društva represivna, oduzimanju djece slijedi njihovo odvođenje u logor za preodgajanje. Ova je narativna linija romana organizirana oko potrage Oca za djecom i pokušajima njihovoga oslobađanja. To mu djelomice i uspijeva, ali tek privremeno. Djeca i on se uz put gube, ona sama nastavljaju s pokušajem dolaska do Bremena. Ostaje nejasno zašto se upravo taj njemački grad kristalizira kao idealno mjesto za život i pribježište. Doći do njega nije jednostavno, a putovanje se opisuje kao fantazmagorični pothvat protkan elementima bajkolikosti. Ugrožena od progonitelja, pozicioniranih na različitim postajama, djeca uvijek pronalaze spas repetirajući modele iz bajki, poput Ivice i Marice ili Palčića. Tim dijelom romana dominira fantastika. Sama činjenica da je smješten u šumi potvrdit će tezu o njegovoj dubokoj povezanosti sa svijetom bajki u njegovu romantičarskome obliku – onome u kojemu se djeca izlažu opasnostima kakve su u moderniziranoj i ublaženoj formi potpuno nestale.
Dok djeca prolaze kroz najstrašnija iskušenja, Očeva se potraga za njima konstituira kao proces u čiji je dodir sa stvarnošću nemoguće povjerovati. No dok se fantastika „dječjeg“ teksta generira iz tradicije fantastične književnosti, njegova je povezana s onom fantastikom koja se bazira na promijenjenim stanjima svijesti. Je li gubitak dodira s realnošću kod njega izazvan pretjeranom konzumacijom alkohola ili kakvim psihičkim oboljenjem, ostaje nerazjašnjeno. Borba za djecu prerasta u borbu za jezik, a ona je, ako se slijedi neumitni pesimizam distopije, definitivno izgubljena. Otac se u ovome segmentu figurira kao lik koji je snažno alegorijski obilježen. U njemu se nalaze i najjasnije konstituirana dimenzija političkoga. Riječ je o manje ili više jasnome prizivanju Gulaga kao paradigme sovjetskoga društva ili (zlo)upotrebe jezika kao sredstva nametanja imperijalne politike. Skromni optimizam se crpi iz uspješnoga bijega djece preko granice i njihovoga spajanja s majkom za koju se smatralo da je definitivno izgubljena. No u kolikoj je mjeri takav rasplet nešto što bi se moglo smatrati pozitivnim dobrim je dijelom nejasno. Otac ostaje zarobljen u raljama totalitarnoga društva čijem je silovitom i nasilnom djelovanju izložen bez ikakve mogućnosti obrane. Sama djeca su u tuđem svijetu također osuđena na gubljenje jezika, na prisvajanje nekog novog Linga koji im neće biti nametnut, ali koji će također potisnuti njihov izvorni Leid.
U tome je kontekstu osobito značajna melankolična folija na kojoj se radnja romana odvija. Nju tvore, kao što sam napomenuo na početku, fragmenti potisnute bjeloruske nacionalne književnosti o kojoj ni u sovjetskoj ni u nezavisnoj Bjelorusiji nije oportuno govoriti. Sam je naslov romana jedno takvo ukazivanje. Riječ je o pjesmi Stvari će biti loše Francišaka Bahučeviča, spisatelja kojega se može smatrati ocem moderne bjeloruske književnosti. Roditeljima se rađa sin kojega odvode katoličkome svećeniku na krštenje. Kada traži od roditelja da mu daju kalendar kako bi vidio na dan kojega je sveca dječak rođen, oni ga ne razumiju (poljski nije jezik koji govore), a samu riječ pogrešno čuju, kao Alindarka. Tako i on, poput junaka Baharevičevog romana, postaje nositelj nepostojećega imena, a kako mu je život započeo (nesporazumom) tako se i nastavlja, sve dok ne završi u zatvoru. Stvari započinju loše i završavaju loše. Povijesna matrica koju Baharevič bira za svoj roman ne obećava ništa dobro. Silom nametnuti tuđi jezik prateća je pojava sile kojom se potire samostalnost jednoga naroda, jedne države. Anticipirajući događaje s jeseni 2020. Baharevič ispisuje politički roman u čijem je središtu zebnja zbog naslućenog gubitka identiteta, kako individualnoga, tako i kolektivnog. Kao što sam već više puta naglasio u ovome serijalu, borba protiv imperija zla teška je i neizvjesna. Kakav će joj biti ishod, i to ne samo na književnome planu? Taj odgovor može dati tek budućnost. A o njemu ovisi, ma koliko poneki tu sumornu istinu rado prikrivaju i potiskuju, i naša budućnost. Graditi je s Alhijerdom Baharevičem puno je primamljiva opcija nego s kolhoznikom i njegovim vrhovnim zapovjednikom.
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/50
Alhijerd Baharevič, Alindarkova djeca, 2014
Prikazujući roman Svraka na vješalama ukazao sam na to da je Alhijerd Baharevič pisac hermetične poetike. Alindarkova djeca potvrđuju, štoviše potenciraju, tu činjenicu. No prije nego što počnem pisati o tome romanu čitateljici sam dužan jednu ispriku. Naime, verzija koju sam koristio jest engleski prijevod koji je, ruku na srce, predstavljao priličan izazov te mi je stoga, priznat ću, dobrano išao na živce. Neka na margini bude zabilježeno i sljedeće. Pripremajući se za pisanje prikaza konzultirao sam i ono što su o romanu (u engleskom prijevodu) pisali kritičari i kritičarke kojima je, za razliku od mene, engleski materinji jezik te sam i tamo pronašao istu iznerviranost koja je prožimala i moju lektiru. Tako na primjer, u recenziji Trnovita politika prevođenja bjeloruskog romana objavljenoj u New York Timesu, Sophie Pinkham piše: „U svojem prijevodu za anglofonsko čitateljstvo Jim Dingley, dugogodišnji prevoditelj i znanstvenik koji se bavi bjeloruskom književnošću, i Petra Reid, škotska pjesnikinja u čiju je praksu uključeno ‘hranjenje djela drugih autora propuštanjem kroz škotsku mašinu za mljevenje mesa’, uranjaju u bilnigvalnu dilemu s bezobzirnim žarom, pokušavajući replicirati Baharevičevo miješanje jezika s engleskim i škotskim, još jednim ‘ranjivim’ jezikom izrabljenim imperijalizmom.“ Motivaciju za takav postupak prevoditeljica i prevoditelj dakle pronalaze u sličnoj sudbini bjeloruskog i škotskog jezika. I jedan i drugi su stavljeni na listu ugroženih jezika koju redovito objavljuju Ujedinjene nacije. Time se opravdava uvođenje škotskoga kao svojevrsnog ekvivalenta bjeloruskome. No problem nastupa u onome momentu u kojemu se shvati da je, zapravo, na škotskom doista predočen ruski – dakle onaj neugroženi jezik. Pinkham, kojoj je original, za razliku od mene, poznat ustvrđuje da se time mijenja sama struktura romana: Baharevič piše na bjeloruskom, povremeno ubacujući poneku rusku riječ ili neku mješavinu ruskog i bjeloruskog. U tome je smislu dominacija škotskog u prijevodu u najmanju ruku nerazumljiva. Još jedan element koji me je osobno smetao tiče se interpolacije tekstova iz razdoblja škotskoga prosvjetiteljstva (pogotovo Robert Burnes) na mjesta na kojima se Baharevič koristi intertekstualnim sponama s bjeloruskim preporodom iz 19. stoljeća. Makar se u bilješkama na kraju teksta ukazuje na izvornik, kao čitatelj sam ostao uskraćen bazičnog doživljaja koje naknadna informacija jedva može nadomjestiti.
Toliko kukanja u obranu vlastite pozicije koja je teško održiva. Pravo rješenje je učenje bjeloruskog i konzumiranje literature u originalu. Od toga sam cilja, nažalost, temeljito udaljen tako da mi preostaje tek sekundarna recepcija i s njom povezana kompromisna rješenja. Što sam dakle shvatio čitajući Alindarkinu djecu? Roman je to, prije svega, o jeziku. Baharevič razložno i uvjerljivo zastupa tezu po kojoj je, a to mu je od strane navodnih liberala donijelo i optužbu zbog bjeloruskog „nacionalima“, bjeloruski jezik izložen nasilnoj asimilaciji te je izložen prijetnji potpunim iskorjenjivanjem. (Sjetit ćemo se, o tome drukčijom, lirskom, metodom iznimno uvjerljivo govori i pjesnikinja i lingvistica Volja Halujeva.) Konkretno politički: nakon kratkog vremena od stjecanja nezavisnosti do preuzimanja vlasti od strane kolhoznika (1991-1994) bjeloruski je jezik u Bjelorusiji stekao primat. Od tada ga se sustavno potiskuje, počev od paralelnog postojanja dvaju oficijelnih jezika (blaža faza kolhoznikove diktature) sve do potpunog prelaska na totalitarni režim nakon slamanja revolucije 2020. Baharevič, koji je i sam rođen kao izvorni ruski govornik, vehementno se suprotstavlja toj tendenciji, vraća se bjeloruskome, a suprotstavljanje mu je donijelo i protjerivanje u egzil, sudbina koju dijeli s brojnim sunarodnicama i sunarodnicima o kojima izvještavam u ovoj rubrici.
U fiktivnoj i distopijskoj Bjelorusiji Otac (koji se jedino tako imenuju, stoga ga i bilježim velikim slovom) odgaja svoju kćerku i svoga sina isključivo na bjeloruskom. Oni prihvaćaju tu metodu i odbijaju svaku komunikaciju na ruskom što im integraciju u društvo čini nemogućnom. Već i samo davanje nepostojećih, točnije oficijelno nesankcioniranih, imena, kćerka se zove Sia, a sin Avi što je skraćenica od Aviator, govori o radikalnoj pobuni i odbacivanju društvenih normi. To je ishodišna situacija asimetrično organiziranog romana. No ona čini tek jedan njegovu rukavac. Središtem drugoga protječe pripovijest o „doktoru“, izvornome govorniku bjeloruskoga koji otkriva navodnu ljepotu ruskog i, u službi zvanične politike, odlučuje da prvi jezik izbriše s lica zemlje. Pri tome je važno spomenuti da je njegova titula potpuno nejasna. Ne znamo na kojemu je području stekao promociju, znamo da je fanatični kreator teorije po kojoj se korištenje bjeloruskog jezika smatra fiziološkom manom prouzročenom postojanjem minijaturne kosti u grlu koja govornike i govornice sprječava da pojme čistotu i ljepotu ruskoga. Metoda izlječenja koju on prakticira je dvostruka – operativna i konzervativna. Operativnom se otklanja smetnja u usnoj duplji, konzervativnom se djecu primorava na sustavnu uporabu ruskoga (koji se u romanu zove Lingo) i potiskivanje bjeloruskog – koji nosi ime Leid. Ta se prinuda izvodi u potpunoj izolaciji. Osobito se rezistentna djeca smještaju u koncentracioni logor gdje im u tu svrhu trenirani učitelji brišu svijest o pripadnosti.
Kao što se može pretpostaviti, djeca se oduzimaju od oca koji ne odustaje od nakane da ih spasi i ponovo dovede sebi. Važno je zamijetiti da djeca odrastaju bez majke (čime ih se na izvjestan način odvaja od materinjeg jezika), a Ocu se pridaje uloga univerzalnoga kreatora. On je taj koji, ponavljajući uloge poznate iz literarne tradicije (Prospero, Pigmalion), izgrađuje svoju djecu u potpunoj izolaciji od štetnoga okoliša. Reakcija je društva represivna, oduzimanju djece slijedi njihovo odvođenje u logor za preodgajanje. Ova je narativna linija romana organizirana oko potrage Oca za djecom i pokušajima njihovoga oslobađanja. To mu djelomice i uspijeva, ali tek privremeno. Djeca i on se uz put gube, ona sama nastavljaju s pokušajem dolaska do Bremena. Ostaje nejasno zašto se upravo taj njemački grad kristalizira kao idealno mjesto za život i pribježište. Doći do njega nije jednostavno, a putovanje se opisuje kao fantazmagorični pothvat protkan elementima bajkolikosti. Ugrožena od progonitelja, pozicioniranih na različitim postajama, djeca uvijek pronalaze spas repetirajući modele iz bajki, poput Ivice i Marice ili Palčića. Tim dijelom romana dominira fantastika. Sama činjenica da je smješten u šumi potvrdit će tezu o njegovoj dubokoj povezanosti sa svijetom bajki u njegovu romantičarskome obliku – onome u kojemu se djeca izlažu opasnostima kakve su u moderniziranoj i ublaženoj formi potpuno nestale.
Dok djeca prolaze kroz najstrašnija iskušenja, Očeva se potraga za njima konstituira kao proces u čiji je dodir sa stvarnošću nemoguće povjerovati. No dok se fantastika „dječjeg“ teksta generira iz tradicije fantastične književnosti, njegova je povezana s onom fantastikom koja se bazira na promijenjenim stanjima svijesti. Je li gubitak dodira s realnošću kod njega izazvan pretjeranom konzumacijom alkohola ili kakvim psihičkim oboljenjem, ostaje nerazjašnjeno. Borba za djecu prerasta u borbu za jezik, a ona je, ako se slijedi neumitni pesimizam distopije, definitivno izgubljena. Otac se u ovome segmentu figurira kao lik koji je snažno alegorijski obilježen. U njemu se nalaze i najjasnije konstituirana dimenzija političkoga. Riječ je o manje ili više jasnome prizivanju Gulaga kao paradigme sovjetskoga društva ili (zlo)upotrebe jezika kao sredstva nametanja imperijalne politike. Skromni optimizam se crpi iz uspješnoga bijega djece preko granice i njihovoga spajanja s majkom za koju se smatralo da je definitivno izgubljena. No u kolikoj je mjeri takav rasplet nešto što bi se moglo smatrati pozitivnim dobrim je dijelom nejasno. Otac ostaje zarobljen u raljama totalitarnoga društva čijem je silovitom i nasilnom djelovanju izložen bez ikakve mogućnosti obrane. Sama djeca su u tuđem svijetu također osuđena na gubljenje jezika, na prisvajanje nekog novog Linga koji im neće biti nametnut, ali koji će također potisnuti njihov izvorni Leid.
U tome je kontekstu osobito značajna melankolična folija na kojoj se radnja romana odvija. Nju tvore, kao što sam napomenuo na početku, fragmenti potisnute bjeloruske nacionalne književnosti o kojoj ni u sovjetskoj ni u nezavisnoj Bjelorusiji nije oportuno govoriti. Sam je naslov romana jedno takvo ukazivanje. Riječ je o pjesmi Stvari će biti loše Francišaka Bahučeviča, spisatelja kojega se može smatrati ocem moderne bjeloruske književnosti. Roditeljima se rađa sin kojega odvode katoličkome svećeniku na krštenje. Kada traži od roditelja da mu daju kalendar kako bi vidio na dan kojega je sveca dječak rođen, oni ga ne razumiju (poljski nije jezik koji govore), a samu riječ pogrešno čuju, kao Alindarka. Tako i on, poput junaka Baharevičevog romana, postaje nositelj nepostojećega imena, a kako mu je život započeo (nesporazumom) tako se i nastavlja, sve dok ne završi u zatvoru. Stvari započinju loše i završavaju loše. Povijesna matrica koju Baharevič bira za svoj roman ne obećava ništa dobro. Silom nametnuti tuđi jezik prateća je pojava sile kojom se potire samostalnost jednoga naroda, jedne države. Anticipirajući događaje s jeseni 2020. Baharevič ispisuje politički roman u čijem je središtu zebnja zbog naslućenog gubitka identiteta, kako individualnoga, tako i kolektivnog. Kao što sam već više puta naglasio u ovome serijalu, borba protiv imperija zla teška je i neizvjesna. Kakav će joj biti ishod, i to ne samo na književnome planu? Taj odgovor može dati tek budućnost. A o njemu ovisi, ma koliko poneki tu sumornu istinu rado prikrivaju i potiskuju, i naša budućnost. Graditi je s Alhijerdom Baharevičem puno je primamljiva opcija nego s kolhoznikom i njegovim vrhovnim zapovjednikom.