Odmah pri početku ove vrlo uzbudljive, da ne kažem potresne knjige, Hrvoje Tkalčić svome neupućenom, te samim tim pomalo uplašenom čitatelju predoči jednu od temeljnih činjenica njegova života, tojest života na Zemlji, općenito. A ona, ta činjenica, glasi otprilike ovako: da je Zemlja u geološkom smislu mrtav planet, ne bi bilo ni potresa. Ali ne bi bilo ni Zemljina magnetskog polja, koje nas štiti od krajnje nezdrave, beživotne radijacije iz Svemira. Kada bismo se kojim slučajem zatekli na toj geološki mrtvoj Zemlji, ili kad bi nam Zemlja, ne daj Bože, iznenada preminula pod nogama, bili bismo spaljeni radijacijom. Zaključak koji bi iz ovoga mogao izvući svaki iole priseban Zemljanin jest da su potresi jedan u vrlo dugom i kompleksnom nizu međusobno povezanih i nepovezanih preduvjeta života na Zemlji. Potres je znak da je Zemlja pod našim nogama još uvijek živa, i da smo živi na njoj mi. Potres je blagdan života i općeljudske radosti – jer čovjek je, tako se smatra, jedini oblik svijesti na Zemlji, a svijest se raduje! Potres je nešto kao geološko proljeće Zemlje, prva visibaba, kukurijek!
Šalim li se ja ovo na naš račun? Ništa u većini ljudi neće izazvati takav strah kao potres. Pred potresom smo bez ikakve ideje, sami i nezaštićeni. Premda golema većina svijeta za života ne doživi ni toliko snažan potres koji će u kupaonici srušiti čašu s obiteljskim četkicama za zube, u svakome od njih postoji taj strah, i nešto što je starije od svih njihovih sjećanja. Hrvoje Tkalčić je, međutim, nasuprot svijetu, stručnjak za potrese. I kao da je imao potrebu braniti ih od ljudskoga straha i od predrasuda. Dok ostali od potresa bježe, on je u potrazi za njima. On je, holivudski romantično rečeno, šaptač potresima.
Za razliku od većine drugih pošasti, za razliku od epidemija, požara i poplava, za razliku od ratova i kolektivnih samoobmana i psihoza, potrese nije moguće izbjeći. I nema ih smisla izbjegavati. S njima bi trebalo živjeti, prilagoditi potresima svoja životna očekivanja, ili možda shvatiti da nije uobičajeno da Zemlja miruje, nego je uobičajeno da se Zemlja trese. (Sjećam se, Nona bi svake večeri zadrijemala ispred televizora, i ja bih onda gledao vrh njezine prsne kosti, pomiče li se, diše li?) Japan je, po svoj prilici, prva zemlja na svijetu koja je potrese upisala u svoju očekivanu svakodnevicu, s njima živi, njima se nada, kao jutru i večeri, kiši i snijegu. Kuće u Japanu domovi su ljudi, ali i domovi potresa. Ljudi se tamo više ne ljute na potrese, ne doživljavaju ih kao katastrofe, nego uče živjeti s njima, kao što žive, recimo, s kišom. Samo jedna je razlika između čovjekove ideje o kiši i ideje o potresu. Ona se sastoji u tome što kiša pada u ritmu smjenjivanja godišnjih doba, pada vrlo često, dok se potres dogodi jednom ili nijednom u čovjekovu životu. Kako kiša često pada, ljudi su joj se prilagodili tako što su prije koju tisuću godina izmislili krovove niz koje se kiša slijeva. Japanci pokušavaju o potresima razmišljati izvan mjerila godišnjih doba i kratkih ljudskih života. U tome im pomažu i sami potresi, koji su u Japanu češći nego drugdje.
Hrvoje Tkalčić, rekli smo, ne baštini tipične ljudske emocije i predrasude prema potresima. On je ekspert. Za razliku od većine ljudi koji od potresa zaziru i smatraju nekakvom životnom srećom ukoliko ga nikad nisu doživjeli, on bi, pretpostavljam, potres želio doživjeti. I tu je, zapravo, važna razlika između epidemiologa, generala i seizmologa. Svi se oni bave živim aspektima kršćanske apokalipse, ali epidemiolozi i generali, ako nisu psihopati ili manijaci, ne žele biti zaraženi velikim boginjama niti doživjeti rat. Seizmolog želi doživjeti potres. I to je potvrda da potres sam po sebi nije pošast, on je manifestacija geološkog življenja Zemlje, za čovjeka čudo poput izlaska i zalaska sunca. Pošasti ga čini ljudska nespremnost, koja, opet, proizlazi iz goleme razlike između našeg i njegovog vremena. Dok mi vrijeme mjerimo vlastitim životnim vijekom i danima u njemu, koji jedva će preći osamdeset zemljinih putanja oko sunca, potresi se kreću u vremenskim razmjerima tisuća i stotina tisuća godina. Nitko kao geolog i seizmolog nije tako svjestan čovjekove kratkoće na Zemlji. On je prema vlastitoj znanosti vilin konjic.
Iz nekog razloga, koji nije umjesno na ovom mjestu objašnjavati, potresa se ne plašim, premda nisam seizmolog ni geolog. A slučaj je htio da steknem veće živo iskustvo s potresima nego Hrvoje. Kako se svaki put radilo o izuzetnom događaju, pamtio sam sve: gdje sam se i s kime zatekao, kako je tko reagirao, koliko je potres trajao, kako je izgledao. Potresi su različiti i za one koji o njima nemaju pojma. Pa evo kratke liste mojih potresa:
Prvi ozbiljan potres doživio sam 4. ožujka 1977. Bila je večer, petak, moj otac, liječnik, bio je na dežurstvu, majka me dovela k njemu u bolnicu. Sjedili smo u sobi za preglede, izduženoj prostoriji, s vrlo visokim stropom, i prozorom koji gleda na bolnički park. Iznenada je puhnuo nekakav vjetar, i onda se usred tog vjetra zaljuljalo tlo i glasno su, nekom čudnom škripom zaškripali zidovi stare austrijske građevine. Trajalo je dugo, njih dvoje su se, svako na svoj način, uplašili. On ju je zagrlio, premda su dugo bili rastavljeni, i ona ga više nije podnosila, a onda je prestalo. Bili su zbunjeni, sve dok u svijesti nisu razdvojili nepovezane događaje: jak vjetar, koji je čudom odmah minuo, i potres. Epicentar trešnje bio je vrlo daleko od nas, u Bukureštu, razrušen grad, 7,3 po Richteru i oko 1500 mrtvih ljudi.
Dvije godine kasnije, na Uskrs, u nedjelju 15. travnja 1979, potres kojemu ću posvetiti jednu pjesmu u knjizi “Hauzmajstor Šulc”, ujutro nas je istresao iz postelja. U kupaonici su popadale neke stvari s police uz ogledalo. Epicentar je, opet, bio podaleko: negdje u moru između Bara i Ulcinja, 7 stupnjeva po Richteru, 136 mrtvih. Gledao sam s prozora naše komšinice sa Sepetarevca, koje su uplakane, u spavaćicama i šlafrocima, pušile nasred ulice i tješile jedna drugu skurilnim šalama.
O potresu koji se u Sarajevu zbio krajem kolovoza 1992. nemam podataka, a ne pamtim ni datum. Streslo me, uz jak tutanj, nasred ulice. Doživljaj je bio jeziv, smrt je kroz mene prošla poput strujnog udara, ušla kroz obje pete, izašla kroz svaku dlaku na mojoj glavi. Tekao je peti mjesec rata, pomislio sam da su na nas bacili neku strašnu bombu. Bio je to moj najgori doživljaj potresa dosad u životu.
Ranojutarnju zagrebačku trešnju, usred protuepidemijskog zatvora, na dan 22. ožujka 2020, kao i banijski potres od 29. prosinca iste godine, doživio sam na šesnaestom katu nebodera u Zapruđu. Oba puta bio sam s istom osobom, umirivao je, pratio njezine reakcije, te se nervirao jer su se (drugi put) oko mene rušile piramide knjiga naslaganih po podu i jer sam (prvi put) znao da je za danas gotovo sa spavanjem. Bit unutarnjeg doživljaja oba puta bila je u gotovo potpunoj djetinjoj fascinaciji neboderom. Kao da se armirani beton pretvorio u gumu. Ljuljali smo se, pokretali se s jedne na drugu stranu, tresli se, a kad sam (drugi put) ustao iz fotelje i pokušao otići na drugi kraj sobe, posrnuo sam od ljuljanja i skoro pao. U tim trenucima, osim nerviranja što ću tko zna koliko dugo slagati porušene građevine od knjiga i nezadovoljstva što mi neće biti omogućeno dalje da spavam, nisam imao nikakvu negativnu emociju prema potresu. I nikakav strah.
Svaki je veliki potres nesreća za nespremnu zajednicu. Umiru ljudi, jer po njima padaju kuće koje su, da bi gradnja bila jeftinija, građene bez vertikalnih armiranobetonskih serklaža. Umiru ljudi, jer se uspaniče pa počnu bježati i nešto im padne na glavu. Ali gotovo u pravilu umiru zato što kultura u kojoj su živjeli nije bila pripremljena na jednu u nizu običnih, premda izuzetno rijetkih, prirodnih okolnosti. Ne ruše se kuće pod potresom, nego se kuće ruše zato što ih ljudi nisu dobro gradili ili, mnogo češće, zato što se zajednica o kućama nije brinula. Potres je prirodna okolnost koja ubrzava društvene procese, ubrzava i ljudsku povijest, i pojedino društvo prikazuje onakvim kakav ono zapravo jest. Zemlja kada se za trese, obično nestaje vela s lica zajednice. A ljudi se neko kraće vrijeme pokazuju onakvima kakvi stvarno jesu. Bivaju pretjerano iskreni. Tada ih je zanimljivo promatrati.
Hrvoje Tkalčić napisao je izvanredno zanimljivu, uzbudljivu, a na neki način čak i zabavnu knjigu. Osim što ona čitatelju otkriva dobroga i darovitog pisca – kakvih je, ruku na srce, među našim znanstvenicima, naročito onim koji se ne bave društvenim znanostima, uznemirujuće malo – čitatelj biva itekako svjestan te okolnosti da Tkalčić ne samo važan dio svoga obrazovanja, nego i znanstvenog odgoja, duguje onome obrazovnom sustavu koji od svakog znanstvenika, čak i onoga koji se bavi znanstvenim područjima koja su još hermetičnija, u pripovijedanje neuklopljivija od geofizike, očekuje sposobnost i vještinuda idiotu umije objasniti smisao i sadržaj svoje znanosti, te da za svoju znanost, u boljim slučajevima, umiju zainteresirati tinejdžera s poremećajem u koncentraciji, kao i prirodno indolentnog, visokokoainiziranog menadžera. E, Tkalčić je napisao upravo takvu knjigu: osim što će u svome čitatelju pobuditi interes za ono o čemu piše, u mnogim će ljudima, pretpostavljam, izazvati i tu čudnu, zapravo vrlo ljekovitu reakciju: navest će ih da s izvjesnom znatiželjom još jednom evociraju vlastito zemljotresno iskustvo. I da se skoro prestanu plašiti. Strah je loš saveznik, čak i ako u životu više ne doživimo onakvih potresa.
Pogovor za knjigu “Potresi: divovi koji se ponekad bude”
Odmah pri početku ove vrlo uzbudljive, da ne kažem potresne knjige, Hrvoje Tkalčić svome neupućenom, te samim tim pomalo uplašenom čitatelju predoči jednu od temeljnih činjenica njegova života, tojest života na Zemlji, općenito. A ona, ta činjenica, glasi otprilike ovako: da je Zemlja u geološkom smislu mrtav planet, ne bi bilo ni potresa. Ali ne bi bilo ni Zemljina magnetskog polja, koje nas štiti od krajnje nezdrave, beživotne radijacije iz Svemira. Kada bismo se kojim slučajem zatekli na toj geološki mrtvoj Zemlji, ili kad bi nam Zemlja, ne daj Bože, iznenada preminula pod nogama, bili bismo spaljeni radijacijom. Zaključak koji bi iz ovoga mogao izvući svaki iole priseban Zemljanin jest da su potresi jedan u vrlo dugom i kompleksnom nizu međusobno povezanih i nepovezanih preduvjeta života na Zemlji. Potres je znak da je Zemlja pod našim nogama još uvijek živa, i da smo živi na njoj mi. Potres je blagdan života i općeljudske radosti – jer čovjek je, tako se smatra, jedini oblik svijesti na Zemlji, a svijest se raduje! Potres je nešto kao geološko proljeće Zemlje, prva visibaba, kukurijek!
Šalim li se ja ovo na naš račun? Ništa u većini ljudi neće izazvati takav strah kao potres. Pred potresom smo bez ikakve ideje, sami i nezaštićeni. Premda golema većina svijeta za života ne doživi ni toliko snažan potres koji će u kupaonici srušiti čašu s obiteljskim četkicama za zube, u svakome od njih postoji taj strah, i nešto što je starije od svih njihovih sjećanja. Hrvoje Tkalčić je, međutim, nasuprot svijetu, stručnjak za potrese. I kao da je imao potrebu braniti ih od ljudskoga straha i od predrasuda. Dok ostali od potresa bježe, on je u potrazi za njima. On je, holivudski romantično rečeno, šaptač potresima.
Za razliku od većine drugih pošasti, za razliku od epidemija, požara i poplava, za razliku od ratova i kolektivnih samoobmana i psihoza, potrese nije moguće izbjeći. I nema ih smisla izbjegavati. S njima bi trebalo živjeti, prilagoditi potresima svoja životna očekivanja, ili možda shvatiti da nije uobičajeno da Zemlja miruje, nego je uobičajeno da se Zemlja trese. (Sjećam se, Nona bi svake večeri zadrijemala ispred televizora, i ja bih onda gledao vrh njezine prsne kosti, pomiče li se, diše li?) Japan je, po svoj prilici, prva zemlja na svijetu koja je potrese upisala u svoju očekivanu svakodnevicu, s njima živi, njima se nada, kao jutru i večeri, kiši i snijegu. Kuće u Japanu domovi su ljudi, ali i domovi potresa. Ljudi se tamo više ne ljute na potrese, ne doživljavaju ih kao katastrofe, nego uče živjeti s njima, kao što žive, recimo, s kišom. Samo jedna je razlika između čovjekove ideje o kiši i ideje o potresu. Ona se sastoji u tome što kiša pada u ritmu smjenjivanja godišnjih doba, pada vrlo često, dok se potres dogodi jednom ili nijednom u čovjekovu životu. Kako kiša često pada, ljudi su joj se prilagodili tako što su prije koju tisuću godina izmislili krovove niz koje se kiša slijeva. Japanci pokušavaju o potresima razmišljati izvan mjerila godišnjih doba i kratkih ljudskih života. U tome im pomažu i sami potresi, koji su u Japanu češći nego drugdje.
Hrvoje Tkalčić, rekli smo, ne baštini tipične ljudske emocije i predrasude prema potresima. On je ekspert. Za razliku od većine ljudi koji od potresa zaziru i smatraju nekakvom životnom srećom ukoliko ga nikad nisu doživjeli, on bi, pretpostavljam, potres želio doživjeti. I tu je, zapravo, važna razlika između epidemiologa, generala i seizmologa. Svi se oni bave živim aspektima kršćanske apokalipse, ali epidemiolozi i generali, ako nisu psihopati ili manijaci, ne žele biti zaraženi velikim boginjama niti doživjeti rat. Seizmolog želi doživjeti potres. I to je potvrda da potres sam po sebi nije pošast, on je manifestacija geološkog življenja Zemlje, za čovjeka čudo poput izlaska i zalaska sunca. Pošasti ga čini ljudska nespremnost, koja, opet, proizlazi iz goleme razlike između našeg i njegovog vremena. Dok mi vrijeme mjerimo vlastitim životnim vijekom i danima u njemu, koji jedva će preći osamdeset zemljinih putanja oko sunca, potresi se kreću u vremenskim razmjerima tisuća i stotina tisuća godina. Nitko kao geolog i seizmolog nije tako svjestan čovjekove kratkoće na Zemlji. On je prema vlastitoj znanosti vilin konjic.
Iz nekog razloga, koji nije umjesno na ovom mjestu objašnjavati, potresa se ne plašim, premda nisam seizmolog ni geolog. A slučaj je htio da steknem veće živo iskustvo s potresima nego Hrvoje. Kako se svaki put radilo o izuzetnom događaju, pamtio sam sve: gdje sam se i s kime zatekao, kako je tko reagirao, koliko je potres trajao, kako je izgledao. Potresi su različiti i za one koji o njima nemaju pojma. Pa evo kratke liste mojih potresa:
Prvi ozbiljan potres doživio sam 4. ožujka 1977. Bila je večer, petak, moj otac, liječnik, bio je na dežurstvu, majka me dovela k njemu u bolnicu. Sjedili smo u sobi za preglede, izduženoj prostoriji, s vrlo visokim stropom, i prozorom koji gleda na bolnički park. Iznenada je puhnuo nekakav vjetar, i onda se usred tog vjetra zaljuljalo tlo i glasno su, nekom čudnom škripom zaškripali zidovi stare austrijske građevine. Trajalo je dugo, njih dvoje su se, svako na svoj način, uplašili. On ju je zagrlio, premda su dugo bili rastavljeni, i ona ga više nije podnosila, a onda je prestalo. Bili su zbunjeni, sve dok u svijesti nisu razdvojili nepovezane događaje: jak vjetar, koji je čudom odmah minuo, i potres. Epicentar trešnje bio je vrlo daleko od nas, u Bukureštu, razrušen grad, 7,3 po Richteru i oko 1500 mrtvih ljudi.
Dvije godine kasnije, na Uskrs, u nedjelju 15. travnja 1979, potres kojemu ću posvetiti jednu pjesmu u knjizi “Hauzmajstor Šulc”, ujutro nas je istresao iz postelja. U kupaonici su popadale neke stvari s police uz ogledalo. Epicentar je, opet, bio podaleko: negdje u moru između Bara i Ulcinja, 7 stupnjeva po Richteru, 136 mrtvih. Gledao sam s prozora naše komšinice sa Sepetarevca, koje su uplakane, u spavaćicama i šlafrocima, pušile nasred ulice i tješile jedna drugu skurilnim šalama.
O potresu koji se u Sarajevu zbio krajem kolovoza 1992. nemam podataka, a ne pamtim ni datum. Streslo me, uz jak tutanj, nasred ulice. Doživljaj je bio jeziv, smrt je kroz mene prošla poput strujnog udara, ušla kroz obje pete, izašla kroz svaku dlaku na mojoj glavi. Tekao je peti mjesec rata, pomislio sam da su na nas bacili neku strašnu bombu. Bio je to moj najgori doživljaj potresa dosad u životu.
Ranojutarnju zagrebačku trešnju, usred protuepidemijskog zatvora, na dan 22. ožujka 2020, kao i banijski potres od 29. prosinca iste godine, doživio sam na šesnaestom katu nebodera u Zapruđu. Oba puta bio sam s istom osobom, umirivao je, pratio njezine reakcije, te se nervirao jer su se (drugi put) oko mene rušile piramide knjiga naslaganih po podu i jer sam (prvi put) znao da je za danas gotovo sa spavanjem. Bit unutarnjeg doživljaja oba puta bila je u gotovo potpunoj djetinjoj fascinaciji neboderom. Kao da se armirani beton pretvorio u gumu. Ljuljali smo se, pokretali se s jedne na drugu stranu, tresli se, a kad sam (drugi put) ustao iz fotelje i pokušao otići na drugi kraj sobe, posrnuo sam od ljuljanja i skoro pao. U tim trenucima, osim nerviranja što ću tko zna koliko dugo slagati porušene građevine od knjiga i nezadovoljstva što mi neće biti omogućeno dalje da spavam, nisam imao nikakvu negativnu emociju prema potresu. I nikakav strah.
Svaki je veliki potres nesreća za nespremnu zajednicu. Umiru ljudi, jer po njima padaju kuće koje su, da bi gradnja bila jeftinija, građene bez vertikalnih armiranobetonskih serklaža. Umiru ljudi, jer se uspaniče pa počnu bježati i nešto im padne na glavu. Ali gotovo u pravilu umiru zato što kultura u kojoj su živjeli nije bila pripremljena na jednu u nizu običnih, premda izuzetno rijetkih, prirodnih okolnosti. Ne ruše se kuće pod potresom, nego se kuće ruše zato što ih ljudi nisu dobro gradili ili, mnogo češće, zato što se zajednica o kućama nije brinula. Potres je prirodna okolnost koja ubrzava društvene procese, ubrzava i ljudsku povijest, i pojedino društvo prikazuje onakvim kakav ono zapravo jest. Zemlja kada se za trese, obično nestaje vela s lica zajednice. A ljudi se neko kraće vrijeme pokazuju onakvima kakvi stvarno jesu. Bivaju pretjerano iskreni. Tada ih je zanimljivo promatrati.
Hrvoje Tkalčić napisao je izvanredno zanimljivu, uzbudljivu, a na neki način čak i zabavnu knjigu. Osim što ona čitatelju otkriva dobroga i darovitog pisca – kakvih je, ruku na srce, među našim znanstvenicima, naročito onim koji se ne bave društvenim znanostima, uznemirujuće malo – čitatelj biva itekako svjestan te okolnosti da Tkalčić ne samo važan dio svoga obrazovanja, nego i znanstvenog odgoja, duguje onome obrazovnom sustavu koji od svakog znanstvenika, čak i onoga koji se bavi znanstvenim područjima koja su još hermetičnija, u pripovijedanje neuklopljivija od geofizike, očekuje sposobnost i vještinu da idiotu umije objasniti smisao i sadržaj svoje znanosti, te da za svoju znanost, u boljim slučajevima, umiju zainteresirati tinejdžera s poremećajem u koncentraciji, kao i prirodno indolentnog, visokokoainiziranog menadžera. E, Tkalčić je napisao upravo takvu knjigu: osim što će u svome čitatelju pobuditi interes za ono o čemu piše, u mnogim će ljudima, pretpostavljam, izazvati i tu čudnu, zapravo vrlo ljekovitu reakciju: navest će ih da s izvjesnom znatiželjom još jednom evociraju vlastito zemljotresno iskustvo. I da se skoro prestanu plašiti. Strah je loš saveznik, čak i ako u životu više ne doživimo onakvih potresa.
Svibanj 2022.