Događa se to i danas, da kiša pada u Novom Zagrebu, u Dubravi i na Črnomercu, a da je na Jelačić placu suho, ali malo tko to primijeti, jer kome bi bilo toliko važno hoće li kiša, kad svi imamo krov nad glavom ili kišobran pri ruci. O čudu se govori samo ako vam se glasovir nađe pod golim nebom ili ako naumite zamijeniti crepove na kući. Tada priča postaje velika, ili sjećanje postaje veliko i naraste do pedesetak stranica “Koncerta za kišu i glasovir”, tog neočekivanog proznog komada beznačajnoga hrvatskog glazbenika, koji je karijeru provodio, uglavnom, svirajući po buenosajerskim noćnim klubovima i na proslavama Desetog travnja. Ibrahimkadić će tokom rata biti žestok ustaša, viši dužnosnik Ustaške mladeži, pa djelatni vojni časnik – krajem 1944. preuzima nekakvu dužnost u logoru Jasenovac – što će ga sve kvalificirati za potjernicu za ratne zločine, koja će za njime biti izdana 1946. u Beogradu, ali izgleda da mu se u životu nije dogodilo ništa što bi ga tako intenzivno obilježilo kao ta noć s trideset prvog kolovoza na prvi rujna 1939, kada je s dvojicom studentskih drugova čuvao klavir, na kojemu će sutradan Maksimilijan Stinčić muzicirati sinu jedincu. Kao da je sve drugo u njegovu životu bilo laž, kao da se lažima hranio i od njih živio, taj propali muzičar, pijanist ograničenog dara, jer je laž i cijela ta knjiga ironičnoga naslova “Prisjećaji jednog muzikaša”, u kojoj, uglavnom, lamentira nad stradanjima svoga revolucionarnog hrvatskog pokoljenja i na komunističkim zločinima nad hrvatskim narodom, osim tog nevjerojatnog “Koncerta za kišu i glasovir”, duboko doživljenog i sjajno napisanog, u kojemu se prepoznaje paradoks svakoga neostvarenog ili neprepoznatog spisateljskog dara: tada je pisao o nečemu što ga se doista ticalo, tada i više nikad.
Ibrahimkadić je, kao i dvojica njegovih drugova, bio prestravljen da će biti izbačen s Muzičke akademije i sa svih škola u Kraljevini Jugoslaviji, ukoliko dopuste da im pokisne glasovir. I taj strah, sitan dječji, bio je motiv dovoljno jak da napiše prozu čije veličine i snage Irfan Ibrahimkadić svakako nije mogao biti svjestan. Pritom, on je znao samo dio priče – koji će Rudiju, u vlaku koji stoji na Glavnome kolodvoru, ostati nepoznat, jer ga tada nije znao, niti će ga ikada saznati, Joška Hercl, Rudijev suputnik iz kupea – dok će drugi dio pripadati žongleru palidrvcima i njegovoj životnoj priči.
Dva dijela iste priče nisu se, koliko nam je poznato, do ovoga trenutka spojila.
Ono što Irfan Ibrahimkadić nije znao, niti će kada naići prilika da sazna, jest to da je u grobnici staroga orguljaša i crkvenoga skladatelja Antuna Svetolika Stinčića bio samo još jedan mrtvački sanduk. Malen, dječji, s vrećom zemlje iz zelengajskog vrta, umjesto neprežaljenog sina jedinca. Tom praznom sanduku i vreći zemlje Maksimilijan Stinčić je naumio koncertirati, izloživši time vrijedan instrument svoj pogubi vremenskih prilika.
Tko zna bi li se što promijenilo u duši i u životu Irfana Ibrahimkadića da je znao ono što Joška Hercl zna. Bi li on bio ravnodušan prema iskustvima i saznanju jednoga Židova?
Te noći, dok su njemačke trupe gazile prve kilometre Poljske, prije nego što će ranim jutrom Radio London o tome sročiti vijest, trojica studenata klavirskoga odsjeka zagebačke Muzičke akademije zurili su u mračno nebo nad Zagrebom, na kojemu se nije raspoznavala nijedna jedina zvijezda. Cijele večeri i noći bilo je oblačno, kao da će se svakoga časa podići oluja, sijevalo je, grmjelo i pale bi opet dvije-tri krupne kapi, tek da upozore ili da razbude u njima strah, da bi jutro osvanulo bistro, kao da je netko krpom prebrisao zamagljeno staklo prozora. Gdje su nestali svi ti oblaci, gdje se ispadala sva ta kiša, svoj trojici to nije bilo jasno. Skinuli su šatorska krila s glasovira, otkrili su ga, i ubrzo potom iznova pokrili, sad da ga sunce ne ošteti.
O njihovoj strepnji pred pljuskom, o tome što su cijele noći razgovarali, i kako mu se Đorđe Steiner povjerio zašto ne može nastaviti studije u Salzburgu (zbog židovskoga podrijetla), i kako su, negdje već oko četiri, nakon što su se pijevci već dobrano iskukurikali, razgovarali o čovjekovom junaštvu i o smrti, i o tome za što bi koji, za kakve ideale, za oca, majku, kćer, prijatelja, bio spreman položiti svoj mladi život, i kako je Josip Pepi Mrak kazao da bi on umro za umjetnost, Irfan Ibrahimkadić da bi dao život za narodnu slobodu, a Đorđe Steiner nije se mogao sjetiti za što bi umirao, o svemu tome čitamo u “Koncertu za kišu i glasovir”.
Đorđe Steiner bio je smrtno uplašen, a uplašen čovjek teško se dosjeća ideala koji bi bili veći od njegova straha.
Ibrahimkadić, začudo korektnom frazom, iako bez pravoga emocionalnog angažmana, spominje da je Steiner 1942. pogubljen u Jasenovcu. Bio je talentiran pijanist, svakako najdarovitiji od sve trojice, nije bio komunist, niti ga je, osim glazbe, zanimalo išta drugo. O Steinerovim koncertnim aktivnostima – nastupao je više puta kao mladi solist u Glazbenom zavodu, tokom 1940. održao je Chopinove tematske večeri u Osijeku, Novom Sadu, Sarajevu i Beogradu, a posljednji koncert imao je 3. travnja 1941, na beogradskome Kolarcu, također u cijelosti posvećen Chopinu – pisao je, vrlo podrobno, Emanuel Saks, u elaboratu s prijedlogom da se jedna zagrebačka ulica nazove Steinerovim imenom. Prijedlog nije prihvaćen, ali je Saksov tekst, odštampan pisaćim strojem, u rahlom proredu, na šesnaest uvezanih stranica, ostao sačuvan u Hrvatskome državnom arhivu. Taj dokument sadrži i jedini Steinerov životopis, iz kojega proizlazi da je, osim pijanista, u Jasenovcu i Auschwitzu stradala i cijela njegova obitelj, nije preživio nitko. Strah Đorđa Štajnera bio je razložan, a njegova smrt potpuna.
Rat je Pepija Mraka omeo u studiju glazbe. Ali da nije bilo rata, omelo bi ga nešto drugo. Dobar, drag i uslužan, ali lišen svake kreativne i duhovne imaginacije, bez koje nema umjetnosti, čak ni reproduktivne, Pepi je bio vedar i jednostavan čovjek. Tko god ga je poznavao s akademije, ili ga je upamtio iz ratnih vremena, kada se okolo skrivao izbjegavajući vojačenje, da bi 1944, prije igrom slučaja nego vlastitom odlukom, završio u partizanima, učinio bi neku šalu ili doskočicu s Pepijevim prezimenom. Zbilja, ničega u njemu nije bilo mračnog, nimalo melankolije, tamnih tonova i raspoloženja, ničega što bi toj osunčanoj duši činilo kontrast i kontekst nije bilo u Josipu Pepiju Mraku. “Pijanist takvoga temperamenta i takve duše mogao bi nastupati samo u cirkusu, kao pratnja slonu koji hoda na lopti i psu koji vozi bicikl, ali što s njim kad mi nemamo svoga originalnog, socijalističkog cirkusa!”, cinično je o Papiju govorio jedan njegov bivši profesor s akademije.
S partizanima se zatekao u tek oslobođenom Beogradu, gdje je završio u propagandnome odjelu Agitpropa, sudjelovao je u osnivanju Tanjuga, bio je urednik kulturne rubrike u Borbi, da bi ga malo zatim nestalo. Čak je i u optimističnoj atmosferi agitpropa i socijalističke propagande monolit Pepijeve vedrine djelovao malo pretjerano. Za razliku od drugih pravovjernika, pa i samoga Radovana Zogovića, u čijem je držanju bilo nečega teškog i turobnog, jer teško je i doista turobno u svakome trenutku, budan i u snu, vjerovati i vjeru širiti na druge, Pepi Mrak bio je vedar, lagan kao leptir. Druge je to moralo živcirati ili, što je gore, demotivirati ih u njihovim pregnućima. Umjesto da u ljudima budi elan i entuzijazam, Pepijeva narav djelovala je suprotno.
I tako je – saznat će se, pedesetak godina kasnije, iz svjedočanstava bivših komunističkih uznika i zatočenika – Josip Mrak prekomandovan u sektor državne bezbjednosti. Radio je u Beogradu, pa u Zagrebu, u zloglasnoj Petrinjskoj ulici, bilo ga je na Golom otoku, u Sarajevu i Tuzli, da bi karijeru završio osamdesetih godina, u Prištini, gdje je isljeđivao sudionike kosovske kontrarevolucije, albanske iredentiste i teroriste. Tiho je 1987. umirovljen, vratio se u Zagreb, a negdje u blizini Samobora imao je kućicu s velikim vrtom, punim ruža, o kojima se sam brinuo, uzgajao ih i nabavljao sa svih strana svijeta. Već skoro osamdesetogodišnjak, Josip Pepi Mrak objavio je 1997., u izdanju Matice hrvatske, “Leksikon ruža”, sa sedamsto pedeset natuknica, o isto toliko vrsta ruža. Svaku je, osim jedne burmanske i sedam ruža uzgojenih u Sjevernoj Koreji, Pepi imao u svome vrtu, i fotografirao ju je za svoj leksikon. Na promociji knjige, koja je održana u Hrvatskome novinarskom domu 10. travnja 1997. nazočili su brojni politički i kulturni uglednici, predsjednik Republike Tuđman, ministar obrane Šušak, pisci Šegedin i Majstorović, a stari je gospodin bio tako ganut da nije mogao govoriti. Suze su mu tekle same.
Prvoga dana 2011. godine, u dubokoj starosti, umro je u bolnici Rebro hrvatski florist, jedan od najvećih svjetskih stručnjaka za ruže, autor “Leksikona ruža”, koji je preveden na sedamnaest jezika, gospodin Josip Mrak. Ispraćaju na mirogojskom krematoriju nazočilo je mnoštvo, a telegrame sućuti obitelji pokojnika uputili su predsjednik Republike, premijer i ministar kulture. Kamo su njihovi brzojavi poslani, tko ih je primio i pročitao, ostat će nerazjašnjeno, jer se Pepi Mrak nije ženio, a od bližeg je roda imao samo brata blizanca, Stjepana, koji je umro još početkom sedamdesetih, u emigraciji u Torontu.
Vedra narav i lakoća Josipa Mraka dobra su tema hrvatskoga društvenog romana, koji će, na žalost, kao i toliki drugi romani koje prigodno spominjemo, ostati nenapisan, ali nećemo o tome, ionako smo predaleko otišli od priče o putovanju Rudolfa Stublera u Berlin i o njegovome susretu sa žonglerom palidrvcima Joškom Herclom, dok je vlak stajao na zagrebačkome glavnom kolodvoru, kasnoga ljeta 1954.
No, ako smo, mimo Rudijevih i Joškinih saznanja, već rekonstruirali sudbine dvojice studenata koji su preko noći, s trideset prvoga kolovoza na prvi rujan 1939, čuvali glasovir na kojemu će zasvirati Maksimilijan Stinčić, dužni smo reći i što je bilo s trećim i najpoznatijim među njima.
Irfan Ibrahimkadić umro je od komplikacija izazvanih operacijom apendixa, u rano proljeće 1990, ne dočekavši samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu, o kojoj je snivao i na čijem je stvaranju ustrajno djelovao od trenutka kada je u proljeće 1945. u poglavnikovoj pratnji napuštao Zagreb. Drugi su se umorili, drugi su rezignirali, odustali, propili se, s uma sišli, ali on je vrijedno ustrajavao, vjerovao i “Allahu se za Hrvatsku molio”, kako je to, u javno objavljenom pismu obitelji, u povodu Irfanove smrti iskazao akademik Dalibor Brozović. Prvotni interes za Ibrahimkadićevom biografijom i njegovim literarnim djelom brzo je, međutim, minuo u vrijeme hrvatsko-muslimanskoga rata u Bosni i Hercegovini. Izuzetkom je bio trud književnoga historičara i esejista Branimira Donata, koji je u to vrijeme, u proljeće 1993. za tisak priredio i uredništvu Nakladnog zavoda Matice hrvatske predao knjigu Irfana Ibrahimkadića “Noć mirogojska”, koja je, dijelom, predstavljala “Koncert za kišu i glasovir”, jedino literarno vrijedno poglavlje iz njegovih memoara, uz zanimljiv poduži dokumentarni dodatak Ibrahimkadićeva dnevnika iz svibnja i lipnja 1945. Knjiga, međutim, nije izašla ni te, ni sljedeće godine, a ni 1995, kada su odnosi s bosanskim muslimanima već odavna bili sređeni. O razlozima se da nagađati, ali kako rečeni nakladnik odavno ne postoji, a Branimira Donata više nema među živima, priča o knjizi “Noć mirogojska” neće biti ispričana. Tek to da je Donat 2005, u svojoj privatnoj izdavačkoj kući Dora Krupićeva, objavio knjižicu “Koncert za kišu i glasovir”. Od dnevnika iz 1945. odustao je, vjerojatno zbog nedostatka novca za tisak.
Sad krenimo polako nazad, u kupe u kojemu još uvijek Joška prepričava Rudiju svoj život.
Ali prije toga ćemo, da bi priča bila cijela, pogledati što se u Zagrebu, na Mirogoju, događalo u petak, 1. rujna 1939, dok se cijela Europa tesla pod čizmama njemačkih vojnika koji su marširali kroz Poljsku.
Vrijeme se sasvim razbistrilo, na nebu nije bilo nijednoga oblačka, samo je sa sljemeskih strana pirio vjetrić, lagahni ljetni sjeverac, koji je raznosio mirise cvijeća, sagorjeloga stijenja, voska i stearina, kako je i najprikladnije na tom najljepšem, reprezentativnom zagrebačkom groblju, na kojemu se desetljećima pokojnici susreću i mimoilaze kao na promenadi, siromašni sa siromašnima, bogati s bogatima, onako kako su se susretali i dok su bili živi. Oko grobnice hrvatskoga orguljaša i crkvenoga skladatelja Antuna Svetolika Stinčića u širokome poluluku okupilo se nekoliko stotina Zagrepčana – događaju se moglo nazočiti samo uz predočenje pozivnice, koju su zajednički potpisivali “otac Maksimilijan i majka Bosiljka, u iščekivanju da se sa svojim neprežaljenim sinom ponovo susretnu pred licem Gospodinovim” – bilo ih je koji su se posve neprilično verali po okolnim grobnicama, “samo da bi vidjeli i čuli maestra Maksa Stinčića kako, prebirući po dirkama J. S. Bacha, Mozarta, Beethovena, žali svoga anđela jedinka”.
Ovaj događaj se u zagrebačkoj kulturnoj povijesti, ili u povijesti svakodnevice – što bi bio pristojniji naziv za povijest zagrebačkoga društvenog trača – spominje na različite, u smislu i sadržaju krajnje suprotstavljene načine. O samom koncertu nisu izvijestili ni Jutarnji list, ni Obzor, niti su o njemu pisali tadašnji glazbeni kroničari i kritičari. Nastup Maksimilijana Stinčića, pokazat će se – posljednji u životu, ne spominje se niti u jednom pregledu historije hrvatske glazbe, premda je uslijedio nakon dugogodišnje izvođačke stanke i premda je ovakvim događajima, pomaknutim i bizarnim, začinjena svaka bolja europska glazbena historija. Razlog prešućivanju da se naslutiti: Maksimilijan Stinčić, “dok su mu se teške suze očinjske spuštale niz lice i kapale po dirkama, po kojima su virtuozno prebirali njegovi prsti”, svirao je užasno. Svirao je tako da su svi ovaj događaj htjeli što prije zaboraviti, jer to nije bila samo njegova sramota, nego i sramota svih koji su se njegovome ljubaznom pozivu odazvali, svih koji su ikada hvalili njegovu izvanserijsku glasoviračku vještinu. Konačno, Stinčić se vazda spominjao, uz Ivana Meštrovića, Krležu ili maestra Matačića, kao jedna od nedvojbenih hrvatskih veličina, potvrda kulturne i narodne samosvojnosti Hrvata, pa bi zla kritika na njegov račun mogla značiti podrivanje onoga što je zajedničko, svima svojstveno, onoga što je, u najkraćemu, domoljubno.
Miroslav Krleža se rubno, u razgovorima sa Čengićem i u dvije-tri aluzije u svojim dnevnicima (“ah, ta mirogojska delikatnost prstohvata Maksimilijana Maksima Maksa Stinčića, u kojoj se umjetničke istine nađe koliko i u Von Ribbentropovim argumentima kontra Poljske”) dohvatio ovoga događaja, ali nije tog petka bio na Mirogoju. Nitko ga ne bi pozvao, niti bi on na takvo što došao, iako ga je, ruku na srce, nosila znatiželja. Napokon, Bosa Kamaufova i Maksim Stinčić bili su lica iz njegovih dramskih komada i proza, sretao ih je, nervirali su ga, ali ih je, mimo fikcije i izvan kazališnih scena, ustrajno izbjegavao. Ili su oni izbjegavali njega. Jer Zagreb je, sve do dolaska maršala Tita i srpskih partizanskih odreda, željnih osvete, koji su s istočnih strana nagrnuli u grad, više bio grad Bose Kamaufove, klimakterične ekspertkinje za prstohvate i solfeđo, koja je o glazbi znala sve i u glazbu se istodobno razumjela kao Mara u krivi kurac, i hrvatskoga glasoviračnog genija, njezinoga dok-ih-smrt-ne-rastavi druga Maksimilijana Stinčića, nego njegov, Krležin. Bili su potrebni srpski topovi – komunistički ili rojalistički, e to je, bogme, svejedno – da Miroslav Krleža konačno dobije na važnosti i postane neprijeporna hrvatska kulturna veličina. Krleža je, budimo pošteni, priznajmo tu muku endemskim ustašoidima, za Hrvate bio srpski okupatorski pisac. On je bio živi spomenik hrvatskoga poniženja, zaslužene kazne za Jasenovac, Jadovno i Glinsku crkvu, i to je ostao dok god je u Hrvatskoj bilo onih koji bi mogli razumjeti njegovo pisanije. Kada su takvi izumrli, za sve hrvatske mudrace i inteligente koji Krležu nikada nisu čitali, on će postati veliki nacionalni pisac. Medvjed brundo hrvatske književnosti, autentičan kao čokolada s rižom, lagan i paperjast kao čokolada s rižom…
Rudi Krležu nije čitao. Plašio ga se kao strogog profesora. Osjećao je, premda to nije znao, da je Miroslav Krleža bio otrov za onaj Zagreb na koji je Rudi gledao s visina bosanskoga provincijalca s dobrih deset godina bečkih i gracerskih studija.
Za razliku od Krleže, njegov kritičar i supolemičar iz mladih dana, veliki zagrebački i hrvatski kroničar, feljtonist i ubogi liberal Josip Horvat našao se 1. rujna 1939. na mirogojskome glasovirskom recitalu Maksimilijana Stinčića. Taj neobični događaj, istina, opisuje retroaktivno, sjećajući ga se u zimu 1942. na 1943, dok se na istoku spremao debakl kod Staljingrada, u Zagrebu je vladala nestašica svega i svačega, Pavelić je uz njemačko asistiranje čistio posljednje Židove iz grada, a redarstvo što ga je ustrojio i idejno osposobio vojskovođin sin Dido Kvaternik ranim je jutrom dolazilo po masone i komunističke sumnjivce, da ih se ispita i sprovede u Jasenovac. Horvat je strepio da će i po njega doći, ponižen i sabran pripremao se za to mjesecima, opsesivno tragajući, uglavnom po vlastitoj duši, iz čega se izleglo svo to zlo. Horvatov svijet bio je tada u obliku jednoga golemog jajeta, tako da i njegova knjiga “Preživjeti u Zagrebu” ima formu jajeta. U njoj, u tom sjećanju iz 1942. na 1943. Horvat vedro, pomalo nostalgično, pripovijeda o mirogojskom recitalu. Ni on, tvrdi, nije poštom primio pozivnicu, iako je, za razliku od Krleže, bio na neki način blizak Maksu Stinčiću i Bosi Kamaufovoj. Zapravo, njih dvoje imali su potrebu da budu bliski njemu: imponirao im je kao društveni i kulturni kritičar, pisac biografskih romana o mnogim znamenitim Hrvatima, prvorazredni žurnalist, koji nije imao potrebu za skandalima, a za kojega se po gradu pripovijedalo da je – mason. Njih dvoje su se grozili masona, vjerovali su na riječ biskupu Alojziju da su masoni đavolji poslanici na zemlji, neprijatelji kršćana i Hrvata, ali kada bi se za nekoga pričalo da je mason, a u to vrijeme, krajem tridesetih, nakon kratkotrajne vladavine Milana Stojadinovića i njegovoga pokušaja da bude jugoslavenski duče, postalo je vrlo moderno za poznate ljude govoriti da su masoni, Maksim i Bosa osjetili bi neko uzbuđenje, naslutili bi zabranjenu avanturu, poželjeli bi pogledati u oči masona, upoznati se s njime, sjediti uz njega, rame uz rame, na koncertu u Glazbenom zavodu i maštati o masonstvu kao o zaraznoj bolesti društva, koja se prenosi pohođenjem koncerata i kazališnih predstava ili čitanjem knjiga koje su već pročitali masoni. Osim toga, Josip Horvat bio je liberal, govorkalo se i to da je engleski čovjek, a Englezi su, koliko god podli i nadmeni, za njih dvoje predstavljali neku višu rasu, prema kojoj treba biti udvoran, ponekad i ponizan. Uostalom, nikada ne možemo biti do kraja sigurni da će Njemačka prevladati, da će u ovom i svakom sljedećem ratu pobijediti, jer može biti, nikako to nije isključeno, da Gordi Albion nadgornja i nadbije, kao što to neočekivano biva u nekom gombačkom srazu. A rat što je, vjerovali su oni, negoli ponešto krvavija utakmica, rat je gombalaštvo, i ne pobjeđuju baš uvijek oni koji se čine jačim, većim i moćnijim.
No, unatoč svemu tome, eto, Josipu Horvatu nisu poslali pozivnicu. U epizodi iz kronike “Preživjeti u Zagrebu” Horvat ne zdvaja nad time, uopće mu i ne pada na um da je trebao biti pozvan na takav javni događaj, nije on do kraja svjestan ni svoga položaja u malograđanskome Zagrebu, niti je u stanju da sebe vidi očima Bose Kamaufove i Maksimilijana Stinčića. Osim toga, on ne zna ono što bi u cijeloj priči moglo biti važno: grobnica je prazna, u bijelom dječjem kovčegu samo je vreća zemlje, i nigdje sina jedinca. Možda su u Horvatovu pronicavost vjerovali toliko da ih je bilo strah da će razotkriti njihovu strašnu roditeljsku tajnu. (Doista, u Zagrebu toga vremena samo bi još Josipu Horvatu mimo Krleže moglo na um pasti da su Stinčićevi pokopali živoga jedinca, samo da sakriju tu sramotu da se rodio – nemuzikalan.)
Opisuje on kako se tog dana zatekao na Mirogoju: gospodinu Miroslavu Albiniju, koji se početkom tridesetih odselio u Latinsku Ameriku, gdje trguje kavom, prvoga rujna tužna je godišnjica majčine smrti. Kada je odlazio iz Zagreba, Albini je prijatelju ostavio u amanet da svake godine, ako je u Zagrebu, obiđe njezinu grobnicu, položi gladiole, zapali voštanicu… Koliko je pritom Albini bio ozbiljan, to Horvat ne zna. Obećanje je bilo olako dato, bez previše razmišljanja i bez stvarnoga uvjerenja da će on, doista, svakoga prvog rujna odlaziti na grob Albinijevih. No, kako to već ponekad biva, pogodilo se tako da se sljedeće godine, prvoga dana mjeseca septembra, Josip Horvat sjetio Mireka Albinija, i istog je popodneva zapalio voštanicu kraj uzglavlja njegove pokojne majke. To se zatim iz godine u godinu ponavljalo, odlazak na Mirogoj postalo je Horvatovim privatnim ritualom, tim je danom, prvim rujnom, njemu počinjala jesen, i tako se, sasvim slučajno, dogodilo da je istoga dana, 1939. upriličen važan zagrebački društveni i kulturni događaj, i da mu je Horvat nazočio.
Opisuje on svoju nelagodu pred Stinčićevim koncertiranjem. “Kao da se glasovir u transportu raštimao, kao da su šuplje mramorne kutije gutale zvuk, tek sve je zvučalo jezivo i nekako zlokobno. A najgore jest što je čovjeka od svega toga hvatao smijeh.”
Malo je vjerojatno da se Josip Horvat nasmijao, bio je previše pristojan i sabran čovjek da bi mu se to moglo dogoditi, ali možda je koji smiješak, možda je kakav cerek pobjegao kome od pozvanih, a tko je imao uha da čuje što to i kako Stinčić svira.
I tako je, tim cerekom, u Zagrebu, na groblju, objavljen početak Drugoga svjetskog rata.
Irfan Ibrahimkadić u “Koncertu za kišu i glasovir” nije napisao ni riječi o samome koncertu, niti o vrsnoći Stinčićeve svirke. Tomu je posvećena samo jedna rečenica: “Usred polegle trave, u mirisu bogate truleži i hranljive hrvatske zemlje, pod prstima maestra Maksimilijana Stinčića odjekivala je naša hrvatska tragedija, zajednička, ali i posve privatna.” Tko zna, možda bi netko i iz ovih riječi detektirao negativnu glazbenu kritiku.
Ono što je Joška Hercl mogao Rudiju ispričati o tom koncertu, stalo je u dvije-tri oskudne, suspregnute rečenice, u koje je, međutim, bio sabijen sav jad jednoga židovskoga mladića, ali je u tom dijelu priče i stvarni razlog zbog kojega se Rudolf Stubler toliko vezao i opsesionirao Herclovom sudbinom da je do kraja života, u bezbroj različitih verzija, pričao i nadopričavao ono što je čuo tog dugog popodneva, dok je vlak stajao na zagrebačkome glavnom kolodvoru.
Ne bi za njegovu priču bilo dovoljno to što se dvoje slavnih zagrebačkih glazbenika odreklo djeteta, samo zato što se rodilo nemuzikalno. Više od toga, ali još uvijek nedovoljno za upamtiti do kraja života, bilo je da su ga, malo pred Hitlerov pogrom, učinili Židovom. Ono što je priču učinilo konačnom bio je taj koncert, održan na dan kada je u Europi počeo Drugi svjetski rat.
Rudolf Stubler je, kao što smo u više prilika ponovili, i to potvrdili epizodama iz njegova života i iz sjećanja drugih od Stublerove obitelji, bio vjernik. Tako je slučaj htio (ili je tako htio Bog): Stubleri su se dijelili na duboke, istinske, što onda znači i – naivne vjernike, i na uvjerene i potpune bezvjernike. Nikada se među njima nije gubilo razumijevanje, oko Boga nije moglo biti nerazumijevanja, samo što je jednima nebo bilo plavo, a drugima je bilo prazno.
Rudi je, dakle, bio od prvih, i vjerovao je u sve u što treba da vjeruje neko kršćansko i katolično dijete. Tako do kraja života. Osim što je to okupiralo njegovu duhovnu stranu i oslobađalo ga onog bespotrebnog i užasnog straha od ništavila, širilo se i prelijevalo na Rudijev život i sva njegova znanja i uvjerenja. Premda je bio vrlo obrazovan i racionalan, vrlo darovit matematičar, u svim velikim povijesnim i životnim zbivanjima sudio je po nekome svom katekizmu, čistom i naivnom.
Tako mu se, nesvjesno, zavuklo u pamet da je užas Drugoga svjetskog rata nastao iz prevare Maksimilijana Stinčića. Kao u biblijskim pričama: veliko zlo izazvano je opačinom jednoga jedinog čovjeka, možda sitnom u odnosu na vječnost, ali markantnom poput starozavjetnih moralnih prekršaja. Svijet je kažnjen, osjećao je Rudi, zato što je jedan otac sahranio svoga živog sina, a zatim je sabrao narod da gledaju kako mu nad grobom svira Johanna Sebastiana Bacha.
I što je na to mogao Bog, nego da na ljude pošalje veliku nesreću, u kojoj će se dobro razabrati i odijeliti od zla.
Tokom rata, pijanist Maksimilijan Stinčić živio je u Zagrebu, tihim i povučenim životom nekoga tko je rano postao matuh, urušio se i postarao, kao da je od lošega materijala bio načinjen. Rijetko je izlazio iz zelengajske vile, sjedio je u vrtu, pod stoljetnim trešnjinim stablom, gledao u plodove kako zru, slušao cvrkut, i razlikovao ptice po vrsti i porijeklu.
Ovo je židovska sjenica, jadna li joj majka, kako se ružno glasa.
Ovo je kos, nordijska crna ptica, Grieg među pticama.
Ovo je vrabac, eh vrabac, milijuni ljudi ginu u ovome ratu, od Normandije sve do dalekih istočnih mora, kao milijuni vrabaca, da se ne zna ni tko su, ni što su, ni pod čijim su barjakom poginuli…
Slušao je tako ptice, i sam za sebe mudrovao nekada slavni glazbenik Maksimilijan Stinčić, dok je njegova žena, profesorica Bosiljka Kamauf Stinčić predavala na Muzičkoj akademiji, putovala svakoga mjeseca u Salzburg, išla u Berlin i Rim, jednom bila i u Parizu, gdje je mlade darovite ljude poučavala onoj vrsti glazbene mudrosti koja se u porobljenoj i zaraćenoj Europi najviše cijenila i zbog koje će, nakon 1945, europskim i američkim pozornicama vladati virtuozi u čijem će se tonu čuti nešto što je zlo i bešćutno, ravnodušno prema svakome ljudskom stradanju, i proći će desetljeća prije nego što će se prvi put u nekom velikom interpretatoru Mozartovih i Bachovih djela čuti tragika Auschwitza i Treblinke, proći će dugo vrijeme prije nego što publika potresena krene izlaziti iz koncertnih dvorana, jer je upravo svjedočila nesreći našega vijeka.
Bosa Kamaufova nije bila zla žena. Ona nikada ne bi prijavila Židova koji bi se skrivao po susjedstvu. Radije bi okrenula glavu na drugu stranu. Da je imala drukčijega muža, pomirila bi se Bosa i sa Josipovom nemuzikalnošću. Bila bi žena-mučenica, ako bi se to od nje tražilo, ali, eto, nije. Glazba kakvu je ona poučavala bila je upravo takva. Da je povijest bila drukčija, da je Hitler dvadeset i neke u nekoj od minhenskih pivnica dobio kriglom po glavi, nitko u Goldberškim varijacijama ne bi osluškivao odjeke svijeta koji se ruši, ne bi u Chopinovim etidama čuo žalopojke geta. Glazba bi ostala nevina, i profesorica Bosiljka Kamauf Stinčić, ta slavna i ugledna Hrvatica, bila bi – sa stanovišta glazbene i opće povijesti – savršeno nedužna. Njezin tajni sin, mali Židov, anonimno bi živio u Grazu, i nikada ne bi dosegnuo savršenstvo u žongliranju palidrvcima. Ta je vještina, takav artizam, mogla postojati samo u svijetu u kojem je glazba bila osramoćena.
Rudi će to shvatiti čim se vrati na Ilidžu, sa svoga prvog poslijeratnog putovanja u inozemstvo. I to će ga saznanje opčiniti i nagoniti da stalno priča ovu priču, svakome tko bude spreman da ju čuje, svakome koga on bude smatrao dostojnim priče o glazbi.
Tada je to bilo u vlaku koji se i dalje nije pomicao, u kojem, zapravo, kao da i nije bilo putnika, nego bi, osim onoga kolodvorskog manekena koji je paradirao peronom i kuckao čekićem po metalnim kotačima, vlakom žurno promicali pozornici u modro-sivim uniformama, koji su se mrgodili kao da upravo love neku krupnu zvjerku ili kao da, povremeno je strepio Rudi, čekaju da Joška Hercl dovrši svoju priču, pa da onda odluče kojega će od njih dvojice da hapse. Rudi je tada, iz priče žonglera palidrvcima, počeo shvaćati zašto je glazba odjednom postala tako obična da se u njoj već čula svaka nota i više nije bilo nikakvog čuda. Sjećao se sa žalom posljednjih prijeratnih koncerata, svojih ushita pred manje dobrim pijanistima, beogradskim i zagrebačkim studentima, koji bi nastupali u Sarajevu pred kino predstave, svirajući neke kraće, običnoj publici prijemčivije Mozartove, Chopinove i Lisztove komade. Udarili bi falšni ton, zakazala bi poneka dirka na rashrndanom pijaninu, glasovir ne bi bio ugođen, ništa nije bilo kao što danas jest u zagrebačkome Glazbenom zavodu ili u Narodnom pozorištu u Sarajevu, kada gostuju najveći jugoslavenski i strani glasovirači, osim što su oni nekad svirali s uvjerenjem i u ognjici, svirali su prije nego što su ljudi nestali u krematorijima, u jamama i u zatrpanim vojničkim rovovima, svirali su prije nego što je Hitler onako usput, ne razmišljajući previše o tome, ubio Mozarta i Chopina.
Kako je Joška Hercl preživio rat u Grazu?
Nema ni tu velike priče ni čuda. Nakon što su nekamo nestali svi drugi Židovi, nacisti su izgubili interes za njega. Za njih, kao ni za obične, mirne i stradanjima drugih ljudi nevične susjede, Joška Hercl više nije bio Židov. To je ta ljudska nevolja: za njih više nije bio, a pred sobom i svojom velikom krivnjom, bio je više Židovom nego što je to mogao biti itko drugi, u Grazu, u Austriji, u Europi. Joška Hercl svoju je nesreću vidio tad u vrlo širokom kontekstu. Tako je o njoj volio razmišljati, dok bi od jutra do mraka, iz proste zabave, ili da ne digne ruku na sebe i ne ubije se, žonglirao palidrvcima.
U zimu i proljeće 1944. sve se počelo raspadati, kuće su trunule kao da su sagrađene od krumpira, asfalt se gulio s ulica, i izbijali su loše temeljeni i blatnjavi seoski drumovi, koji su se, zatim, dalje raspadali i trunuli, pretvarajući se u živo blato, koje je prijetilo da proguta taj nekoć mirni i skladni austrijski gradić.
Dok je Joška Hercl to pričao, Rudi je širio oči u nevjerici. On je dobro poznavao Graz, studirao je tamo politehniku, studirao je dugo, sve dok mu otac nije naredio neka se vrati kući, i dobro je upoznao Graz, nakon Beča to je bio grad koji je najbolje znao, mnogo bolje i od Zagreba i od Sarajeva, i bilo mu je čudo da se sve dogodilo baš tako kako Joška priča, da su se kuće i ljudi počeli raspadati i trunuti, nestajati u smeđoj zemljanoj magmi, ljepljivoj od smrada – “evo, i sad taj miris imam u nosnicama!”, vikao je Joška Hercl i hvatao se za grlo – i sve se to događalo prije nego što je Britancima i Amerikancima na um palo da bombardiraju Graz. Odustali su kada su vidjeli što je ostalo od grada.
Možda nije želio da i sam završi u toj općoj truleži, ili je, ipak, bježao od svoje židovske krivnje, tek u rano proljeće te godine, Joška se odlučio na nečuven, posve nerazuman pothvat. Krenuo je u Zagreb, da nađe oca i majku, ili da strada na putu. Druga mogućnost bila je mnogo izvjesnija, ali nije se on nimalo zbog toga brinuo. Bit će kako mora biti ili kako je već odavno određeno da bude.
Bio je bez novaca, s dvije kutije žigica u džepu i s legitimacijom u koju je bilo upisano da ga smije ubiti svako za to ovlašteno lice.
Kupio je kartu i ukrcao se na vlak.
Iako se bližio kraj rata, partizani su vršili diverzije po prugama, Englezi su nekoliko puta bombardirali glavna željeznička čvorišta na putu za jugoistok, na kolodvoru u Grazu sve je bilo kao nekad, živo, mirno i svježe. Kravlja balega vonjala je iz stočnih vagona, uredno obučena i obuvena sirotinja tumarala je peronima u potrazi za kompozicijom koja će ih odvesti u davno napuštene zavičaje, esesovci i domaće redarstvo kontrolirali su sumnjivce, pregledavali legitimacije, iskali propusnice, odvajali u stranu… Kad bi ih uočio, Joška bi se poput odlučnoga samoubojice zatrčao prema njima, i već je prekopavao džepove da im pokaže svoju židovsku legitimaciju, ali svaki put bi mu mrzovoljno odmahivali rukom, neka prođe, neka im nestane s očiju. Tih dana šizofrenija je postajala infektivna bolest, esesovci su se plašili ludila, a iz lubanje toga odrpanog mladića gledale su ih oči ludog čovjeka.
– Pogledajte me! – zapiljio se u Rudija. – Pa zar biste rekli da sam ja lud čovjek? Recite mi otvoreno, mogu ja to podnijeti! A oni su, vidite, svi odreda, i na stanici u Grazu, i u vlaku, kroz koji su prošle barem tri kontrole i barem su desetinu putnika iz svakog vagona skinuli s kompozicije i odveli nekamo, od mene bježali kao da sam kužan i ne samo da me nitko nije legitimirao, nego i kondukter, koji me je također mogao prijaviti kao sumnjivca, jedva da se udostojio da mi pregleda kartu!
Uza sve te preglede, kojih je Joška ostajao pošteđen, na željeznici je vladao mir. Nisu ga mogli poremetiti ni esesovci sa svojim kontrolama, ni partizani, ni crnoburzijanci, baš nitko, jer su u vlaku i oko njega, na eksteritorijalnom području velikih kolodvora, provincijskih postaja i slijepih kolosijeka, dokle god se prostirala pruga, vladale stroge željezničarske procedure, na koje nitko, pa ni sam Adolf Hitler, nije mogao imati utjecaja. Željeznica je, u to proljeće 1944, prije nego što će je ratni pobjednici izbombardirati, a poraženi preorati u povlačenju, bila posljednji sigurni teritorij u Hitlerovom dijelu Europe, gdje su vladali razum, sabranost i neki viši red, koji je, činilo se, nadživio i tiranina, i dvijetisućgodišnju vjeru u Isusa Krista, sina Božjega. Samo željeznica nije trunula i urušavala se, nego je postojala onakva kakva je bila i u prethodnih stotinu godina, s redom vožnje kao svojim jedinim katekizmom.
Tu je, slušajući znani šklopot metalnih kotača, Joška Hercl na trenutak ponovo poželio biti živ. Ta želja u njemu je izazvala strah i jad, pa je ubrzo zaboravio na nju, i nastavio nutkati svoje židovske isprave na pregled.
– Eto, to vam je spasilo život! – radosno je uzviknuo Rudi.
– Šta mi je, po vašem mišljenju, spasilo život?
– Pa to što ste ih pokušavali natjerati da vam pregledaju dokumente. Tako jednostavno. Šteta za mnoge što se nisu toga dosjetili.
– Ne, niste u pravu. Život mi je spasilo to što mi se nije živjelo.
Zagrebački glavni kolodvor bio je prljav i pun izbjeglica, koji su, uglavnom, govorili teškim i gustim bosanskim naglaskom, uz mnoštvo žalobnih, domotužnih psovki. Okolo njih su bili redarstvenici, ustaše, koji su im branili da izađu van i krenu prema gradu. Što su Bosanci tamo htjeli, zašto bi išli prema Jelačić placu, nije se moglo znati. Nije se znalo ni tko ih je potjerao. Čas su to bili Srbi, pa četnici i partizani, već kako bi koji od njih bio raspoložan i koliko bi mu teška bila psovka, ali istina će biti, osjetio je to Joška Hercl, dok je išao prema izlazu, ravno na ustašu koji bi mu trebao zatražiti legitimaciju, da su bježali od svojih ludih glava, od nečega što su sami izazvali, bit će od viška prigodnoga desetotravanjskoga hrvatstva, koje ih je na štošta nagovorilo, a sada su se, eto, počela mijenjati vremena i oni su se, iz straha da ne ostanu bez tih ludih glava, zaputili u Zagreb, na Markov trg, tamo odakle je sve i započelo, ne bi li se tu pobrinuli za njih. Uzalud im bilo. Kasno je za njih, a uskoro će, sve su prilike, biti kasno i za Hrvatsku.
Ustaša ga je bez pitanja propustio, ne dopuštajući mu da izvuče ruku iz unutašnjeg džepa.
Stigao je do Zelengaja, ali ga u roditeljsku vilu nisu pustili.
Vrata je otvorio neki nepoznat, stariji muškarac. Rekao mu je da sačeka, i vratio se nekoliko minuta kasnije, vrlo ljut, u ruci je, za svaki slučaj, imao nekakvu drvenu batinu.
– Kako vas nije sram! – vikao je. – Vi vrijeđate uspomenu na sina jedinca. Gospođa su rekli da zovem redarstvo, ukoliko se istoga časa ne sklonite s kapije i ne odmaknete se od kuće, i ja ću to, bogme, i učiniti!
Sljedećih dana i mjeseci Joška Hercl spavao je po podrumima i šupama. Izbjegavao je centar grada i parkove, u koje Židovi ne bi smjeli zalaziti da ih je tada, u travnju 1944. u Zagrebu bilo, ali ubrzo je uvidio da više nikome nije sumnjiv. Nije izgledao kao komunistički agent – takvi su, shvatit će i to poslije rata, u pravilu bili lijepo obučeni – niti je odavao dojam nekoga tko je svojom rasnom pripadnošću ostao izvan zakona. Židova, rekli smo, više nije bilo, a on je takav, prljav i neuredan, izgledao upravo onako kako je i trebao izgledati netko tko je u Zagreb došao tražeći nešto što mu po pravdi Boga pripada: izgubljenu rodbinu, svoja ljudska i hrvatska prava… Izgledao je tako da su ljudi imali potrebu da spuste pogled, praveći se da im je nevidljiv. Joški je u Zagrebu bilo lakše, jer tu nikome nije bio kriv, teta Ružica i velika Doroteja bile su u svakom pogledu daleko.
Osim toga, tu ga se nije ticalo što su oko njega trunule i raspadale se zgrade, kao da su sagrađene od sirovog krumpira.
Neće se pouzdano znati jesu li Maksimilijan Stinčić i Bosiljka Kamauf Stinčić bili svjesni da im se tog dana, pred vratima vile na Zelengaju, pojavio sin Josip – ubogi Židov Joška, kojega nijedan redarstvenik u novoj Europi nije htio legitimirati i tako ga osloboditi muka. Čini se da su mislili da im se to netko ruga, šali se netko na najružniji način, podsjeća ih na njihovog mrtvog sina. Nije im na um palo da bi on mogao živ stići od Graza do Zagreba, a možda nisu ni vjerovali da je Joška uopće živ.
Prvi put su ga vidjeli, barem tako je mislio Joška Hercl, i tako je rekao Rudiju, u vlaku koji je stajao na zagrebačkom kolodvoru krajem kolovoza 1954, u rano proljeće 1945.
Dan je bio sumoran i leden, vladala je suhomrazica, snijega niotkud, ali se temperatura već tjednima spuštala do minis deset, a od Sljemena je pirkao vjetrić koji je je propuhivao kosti i prolaznike svodio na skelete u kaputima, sive i šklopotave, omršavjele i izgrižene moljcima i ratom. Već dugo kuna nije vrijedila gotovo ništa, nacionalna valuta doživjela je slom, svud okolo vladao je zakon crne burze, protiv kojega se vlast, uglavnom bezuspješno, borila prijekim sudovima i deportacijama u Jasenovac. Dok su se povlačili pred partizanima, koji su, uz podršku Crvene armije s istoka, pripremali odlučnu proljetnu ofenzivu, ustaše su jedino još i ratovale protiv kojekakvih krijumčara i crnoburzijanaca, stvarajući iluziju među građanima kako je sve u najboljem redu i kako država brani svoj integritet u onome u čemu je i u mirna doba on najviše ugrožen: na tržnici, u mesnici i u dućanu. Istina, nije više bilo, pogotovo izvan Zagreba, ni dućana, ni mesnica, ni tržnica, ali od te činjenice su svi okretali glavu. Tko god bi se suočio s njom, znao je da državi otkucavaju posljednji sati i da svi dugovi stvarani u prethodne četiri godine, kolektivni i individualni, dolaze na skoru naplatu. Ali kako bismo mogli znati koliko je tko dužan? I tko će biti zadužen da dugove naplaćuje?
Jedino što je još uvijek živo funkcioniralo i čime je održavana iluzija o postojanju Nezavisne Države Hrvatske bili su koncerti, kazališne predstave, kulturni život, općenito. Muziciralo se u Glazbenome zavodu svakoga tjedna, Hrvatski krugoval držao se čvrsto svoga godišnjeg repertoara, zamišljenog u neka vrlo davna vremena, prošle godine, kada su se perspektive europske uljudbe i naroda predvođenih velikim njemačkim führerom Adolfom Hitlerom činile puno boljima… I tako su, privučeni krajem zime, ohrabreni tim ludim optimizmom hrvatskih muzikaša – kako ih je ironično nazivao Irfan Ibrahimkadić, u naslovu svojih emigrantskih memoara – Stinčići jednoga popodneva, bio je četvrtak, krenuli na koncert u Glazbeni zavod. Mladi pijanist, neki Perinčić, kojemu nikako da upamte ime, pa se to ime u međuvremenu i zaboravilo, svirao je Sibeliusa.
Sreli su ga na pustome Iličkom placu.
Nikoga okolo nije bilo, ljudi su se pozatvarali u kuće, virili iza zastora i čekali da se nešto dogodi, iz predgrađa se već danima čula pucnjava, premda je radio javljao da su partizani daleko, negdje u tamnoj i dubokoj Bosni i da hrvatski vitezovi svakodnevno potiskuju, “i nije dalek dan kada će izvojštiti veliku konačnu pobjedu”, tako da se više nikome nije ništa moglo vjerovati. Osim programu Hrvatskoga krugovala, koji je još jesenas, dok je cijeli Zagreb vjerovao u ono u što danas vjeruju samo posljednji preostali poglavnikovi promidžbenici, najavio da će Perinčić – kojemu nikako da se imena sjetimo – svirati Sibeliusa, u slavu vječnoga prijateljstva hrvatskoga i finskog naroda, koji se na dva kraja Europe bore protiv istoga neprijatelja, što sa svojim crvenim barjacima domahuju iz svojih dalekih i nama tuđih azijatskih stepa.
Mislili su da vide avet.
Maksimilijan je zadrhtao, kao da stresa smrt s ramena.
– O Bože mili! – cijuknula je Bosa, i oboje su zastali u koraku, ukopali se kao da očekuju da će Joška Hercl proći, ne primjećujući ih, da će, valjda, misliti da i nisu živi, nego da su po nalogu doglavnika Budaka tu, na Iličkome trgu, kojega će komunisti, avaj, nazvati Britanskim, izliveli od bronce, spomenici.
– Mama! – iznenađeno je rekao, iako se mjesecima pripremao za ovaj susret.
I odmah ga je spopala nelagoda. Nazvao ju je onako kako nije trebao i kako nije htio. Onako kako mu nikada ne bi na um palo da se sve nije dogodilo tako iznenada. Još od vremena kada su živjeli skupa na Zelengaju, i on joj nije ni bio Židov, još od toga vrlo davnog i nevjerojatnog vremena, on je nije nazvao tako. Nije mu to branila, kao ni on, niti je to za vrijeme njihovih posjeta ikada spomenuto, ali se nekako podrazumijevalo da oni više nisu njegovi roditelji, niti je on njihov sin. Uostalom, to je svima moralo biti jasno čim je Josip postao Joška, i čim je postao Židov.
Nisu se ni pomakli.
– Joška, dijete, pa gdje su ti žniranci? – valjda nije znala šta drugo da pita.
Maksimilijan Stinčić je šutio i tupo zurio pred sebe, kao da čeka da sve ovo prođe. Ali nije prolazilo, kao što ne prolazi duga i uporna zubobolja. Ono što boli, tad nije zub, nego boli vrijeme u kojemu bol, jednakoga intenziteta i ritma, koja pulsira sporo, kao srce budista u molitvi, nikako ne prolazi. I kako ne prolazi, sve je teže podnošljiva, izludi čovjeka, učini ga životinjom, biljkom, iako ta bol i dalje nije jaka, ništa jača nego u početku, i više zaboli kada čovjek samoga sebe uštipne za stražnjicu. Jer to ne boli zub, nego boli čovjeka vrijeme, boli ga čekanje, kao što, evo, upravo sad, na Iličkome placu koji će uskoro postati Britanskim trgom, Maksimilijana Stinčića boli čekanje pred tom odrpanom židovskom barabom, koji je ustvari, prema zakonu biologije – a zakone biologije naša mater Sveta Rimska Katolička Crkva uglavnom ne priznaje, njegov rođeni nemuzikalni sin. A kako nemuzikalan može biti sin najvećega hrvatskog pijanista, osim ako nije i on, najveći hrvatski pijanist, skupa sa cijelim, drevnim i mučeničkim hrvatskim narodom, nemuzikalan kao što je nemuzikalan on? Stoga bit će, po strogoj Aristotelovoj logici, mudruje u sebi Maksimilijan Stinčić u svome predugom čekanju, da to pred njim i nije njegov sin, nego je to, eventualno, njegov grijeh, produkt bludnih radnji što ih je vršio s Bosom, u časovima dokolice i neznaboštva, kada i nije mislio o tome da u slavu Božju upravo provode Božji naum preporađanja svijeta te da, shodno s tim, tog Židova treba odmah prijaviti redarstvu, neka ga odvedu i neka s njega, najvećega hrvatskog pijanista, i sa cijeloga hrvatskog naroda, skinu muku. Mislio je tako Maksimilijan Stinčić, iako to nikada neće biti potvrđeno historijskim dokumentima, niti će Joški Herclu na um pasti da se ijednom upita što misli ta siva, snuždena prilika pred njim, taj trodimenzionalni zagrebački relikt minhenske slikarske škole, ali mi znamo da je Maksimilijan mislio upravo to, i znamo da bi on tako mogao na istome mjestu stajati cijelih tisuću dana, a da maloga Židova ne prijavi redarstvu. Njegovo je samo da čeka, i on će čekati, i šutjet će onoliko koliko mu Bosa odredi da šuti, i slušat će kakve gluposti ona izgovara pred tim njihovim takozvanim sinom, a ako je to nužno, ako mu se to naredi, ili ako ona tako odluči, neće on ni slušati, ništa neće čuti, nego će tu stajati samo onako, kao stup, kao stablo, kao kandelabr, kao vojskovođa Slavko Kvaternik dok 1941. salutira kolonama onih koji stupaju u smrt za Boga, za Poglavnika i za Hrvatsku, uz Isusa Krista protiv komunista.
I dok tako čeka Maksimilijan Stinčić, lice mu se počinje kriviti u cerek, u pijani birtaški grohot, jer je najednom shvatio koliko je smiješno to što Bosiljka svog sina pita:
– Joška, dijete, pa gdje su ti žniranci?
Baš kao da je u našim sitnim i vrlo ranjivim ljudskim životima od najveće važnosti da svi, i u svakome trenutku, imamo žnirance u cipelama. A oni koji su u prošle četiri godine stradali boreći se protiv srbokomunističke i četničke nemani, protiv azijatskih boljševičkih hordi i judeomasonskoga zvjerinja, zapravo su zginuli jer su, nekim čudom, ostali bez žniranaca, kao ta odvratna židovska nakaza što upravo stoji pred njim i ljulja se, premeće se s noge na nogu, upravo kao da će u sljedećem momentu zatražiti neki novac…
– Idemo na koncert… – napokon je progovorio, i odmah zastao. Nije se mogao sjetiti kako se, do đavola, zove taj mladac, Peričić, Perišić, Perinčić, koji će svirati Sibeliusa, i sad se izbečio, iskolačio oči, kao da mu je riblja kost zapela u grlu…
– U Glazbeni zavod, daju… – a onda se, najednom, nije mogao sjetiti ni Jeana Sibeliusa, nije se mogao sjetiti njegova imena, nego mu je navrh jezika bio Grieg, Norvežanin, koji pritom sa Sibeliusom nije imao baš nikakve veze, i nosio je ime kakva ne nose Finci. Finska obiteljska imena završavaju na – onen, i bunilo ga je kako se ne može sjetiti tog najslavnijeg onena.
Tek kasnije, kada stignu u Gundulićevu, pred Glazbeni zavod, i kada ugleda plakat s najavom Perinčićeva recitala, Maksimilijan Stinčić shvatit će zašto se nije mogao sjetiti: pa Sibelius, vrag neka ga nosi, uopće nije onen.
Susret je trajao kratko i činilo se da su i Joška i oni željeli samo da što prije pobjegnu. Majka je još neko vrijeme trabunjala o žnirancima, kao da je prethodno popila bocu konjaka, a otac je svaku rečenicu izgovarao samo do pola, nakon čega bi se izbeljio i nije znao nastaviti, falile su mu riječi, nije se mogao sjetiti Sibeliusova imena, ni imena pijanista, pa je Joška Hercl pomislio da je Maksimilijan Stinčić u međuvremenu postao sklerotičan.
Bio je to jedini njihov susret prije nego što je završio rat.
Sljedeća tri mjeseca Stinčići nisu izlazili iz vile na Zelengaju, osim što bi Bosa Kamaufova odlazila da za dukat-dva kupuje provijant. Sve do ulaska partizana u grad crna burza je savršeno funkcionirala, do kraja je svega bilo za kupiti, samo što su cijene rasle, sve dok u jednome trenutku nisu postale besmisleno visoke…
A onda je došla sloboda.
Prvih tjedana nije se događalo ništa. Nova vojska marširala je gradom, čule su se zabranjene komunističke pjesme, uz cilik ciganske violine i nadimanje harmonike, i sve je bilo kao u kazalištu, ispred pozornice na kojoj se upravo izvodi komad Maksima Gorkog. Bosa Kamaufova i njezin muž nisu voljeli kazalište. Čak ni operu. U svakome kazališnom predstavljanju bilo je nečega lažnog i pretjeranog. Već sama scenografija predstava u HNK činila se Maksimilijanu uvredljivom. Gavella bi pozornicu pretvorio u dnevni boravak, sa stolom, stolicama, otomanom i foteljom u pozadini, s kredencom i slikama predaka po zidovima, i ta ga je soba podsjećala na njihov zelengajski salon. Onda bi utrčali glumci koji bi, uglavnom na tekst gospodina Krleže, ruglu izvrgnuli taj ambijent, što je za njih oboje bilo apsolutno nepodnošljivo. Kazalište je, činilo im se, prljanje vlastitoga gnijezda, kazalište je ruganje svima koji u ovome gradu i u ovoj zemlji žive i ponašaju se kao normalni ljudi. U ime koga se to čini? Gdje i kako žive svi oni koji se rugaju normalnim ljudima. Konačno, gdje živi taj Krleža, skupa sa svojom scenskom divom?
Bili su revoltirani, čim bi pomislili na kazalište.
I sada su, opet, bili revoltirani, nakon što ih je prošao prvi strah od komunista, dok su ih gledali kako teatralno marširaju kroz grad i kako svoja spaljena podkozarska i lička sela zamjenjuju Zagrebom. Već početkom lipnja u pogledu profesorice Bosiljke Kamauf Stinčić bilo je nečega otvoreno prezrivog. Gledala ih je s visine, te sitne i beznačajne crvene termite, crvene mrave, koje bi mogla zgnječiti jednoga za drugim, samo kada ih ne bi bilo tako mnogo. Maksimilijan je bio nešto oprezniji. Ili je njegov strah bio dublji i na neki način mudriji.
Bio je petak, 15. lipnja 1945. kada su došli po njega. Dvojica partizana, nenaoružani, u urednim britanskim uniformama, pokucali su na vratima, jer zvono nije radilo, ljubazno se predstavili i odveli ga. Ona je bila posve izgubljena, nije znala što bi pitala, srce joj je tuklo u grlu… Nije bila bijesna ni uplašena, bio je to neki nedefiniran, ali vrlo intenzivan osjećaj, koji joj je sasvim zakrio razum, tako da ga je pustila da ode u kućnom ogrtaču i u papučama.
On je to, međutim, učinio vrlo demonstrativno. Neka vide ljudi, ako ima još nekoga tko gleda, kako ga odvode u šlafroku i u pantoflima, kako su se u domu Stinčić-Kamauf nazivale papuče, neka vide što su i kakvi su ti naši oslobodioci…
Naravno, da su ta dvojica partizana naredili Maksimilijanu Stinčiću, slavnome hrvatskom pijanistu, jednome od prvih naših glazbenih velikana, koji je vladao europskim pozornicama kad i velika Milka Trnina, i širio tako hrvatsku slavu, da ogrne ljetni sako i navuče cipele, on bi to bez pogovora i učinio. Da su mu rekli da odjene svoj paradni smoking, on bi i to učinio, ali ako su se već odlučili brukati, on je rad da im to dopusti.
Bosa Kamaufova prvo nije znala gdje joj je muž.
Danima ga je tražila, obilazeći urede u Petrinjskoj i na Zrinjevcu i raspitujući se kod ljudi, profesora i glazbenika, za koje je pretpostavljala da su bliski s komunistima. Jedni nisu znali, drugi bi je prezrivo potjerali, a onda joj je na um pala spasonosna ideja: Joška! Pronaći će ona Jošku Hercla, preživjeloga Židova, čija će joj sudbina otvoriti sva vrata u Zagrebu.
Joška je, međutim, i sam u to vrijeme bio pritvoren.
Uhitili su ga na Glavnome kolodvoru, još krajem svibnja, u raciji koja je tragala za preostalim krijumčarima i crnoburzijancima, a možda se u mrežu ulovi i kakav preobučeni ustaški pukovnik, jasenovački koljač ili pop koji je po Lici i Bosni blagosiljao krvave kame i samokrese.
Upravo je dvojici starijih građana – od kojih je jedan bio partizanski agent u civilu – demonstrirao žongliranje zapaljenim palidrvcima. Netko ga je ščepao za ovratkih, plamičci su se razletjeli na sve strane, nosnice je zaparao jak miris fosfora, adrenalin je suknuo krvotokom, a Joška Hercl završio je u tamnici.
Sve što im je ispričao, partizanskim isljednicima činilo se fantastičnim i nevjerojatnim.
U prvi mah nije se uplašio, mislio je da će se nesporazum vrlo brzo razjasniti. Zaboga, ipak je on Židov, a komunisti, jugoslavenski partizani, zaštitili su Židove, to cijeli svijet zna, i partizanske jedinice bile su pune Židova, trubila je o tome ustaška štampa dok je postojala, propovijedali su na tu temu hrvatski biskupi i popovi, i nije valjda da bi sve to moglo biti krivo i da bi on, Joška Hercl, mogao stradati zato što je Židov…
Žongler palidrvcima, Furtwängler/2
Iz knjige “Rod”
Događa se to i danas, da kiša pada u Novom Zagrebu, u Dubravi i na Črnomercu, a da je na Jelačić placu suho, ali malo tko to primijeti, jer kome bi bilo toliko važno hoće li kiša, kad svi imamo krov nad glavom ili kišobran pri ruci. O čudu se govori samo ako vam se glasovir nađe pod golim nebom ili ako naumite zamijeniti crepove na kući. Tada priča postaje velika, ili sjećanje postaje veliko i naraste do pedesetak stranica “Koncerta za kišu i glasovir”, tog neočekivanog proznog komada beznačajnoga hrvatskog glazbenika, koji je karijeru provodio, uglavnom, svirajući po buenosajerskim noćnim klubovima i na proslavama Desetog travnja. Ibrahimkadić će tokom rata biti žestok ustaša, viši dužnosnik Ustaške mladeži, pa djelatni vojni časnik – krajem 1944. preuzima nekakvu dužnost u logoru Jasenovac – što će ga sve kvalificirati za potjernicu za ratne zločine, koja će za njime biti izdana 1946. u Beogradu, ali izgleda da mu se u životu nije dogodilo ništa što bi ga tako intenzivno obilježilo kao ta noć s trideset prvog kolovoza na prvi rujna 1939, kada je s dvojicom studentskih drugova čuvao klavir, na kojemu će sutradan Maksimilijan Stinčić muzicirati sinu jedincu. Kao da je sve drugo u njegovu životu bilo laž, kao da se lažima hranio i od njih živio, taj propali muzičar, pijanist ograničenog dara, jer je laž i cijela ta knjiga ironičnoga naslova “Prisjećaji jednog muzikaša”, u kojoj, uglavnom, lamentira nad stradanjima svoga revolucionarnog hrvatskog pokoljenja i na komunističkim zločinima nad hrvatskim narodom, osim tog nevjerojatnog “Koncerta za kišu i glasovir”, duboko doživljenog i sjajno napisanog, u kojemu se prepoznaje paradoks svakoga neostvarenog ili neprepoznatog spisateljskog dara: tada je pisao o nečemu što ga se doista ticalo, tada i više nikad.
Ibrahimkadić je, kao i dvojica njegovih drugova, bio prestravljen da će biti izbačen s Muzičke akademije i sa svih škola u Kraljevini Jugoslaviji, ukoliko dopuste da im pokisne glasovir. I taj strah, sitan dječji, bio je motiv dovoljno jak da napiše prozu čije veličine i snage Irfan Ibrahimkadić svakako nije mogao biti svjestan. Pritom, on je znao samo dio priče – koji će Rudiju, u vlaku koji stoji na Glavnome kolodvoru, ostati nepoznat, jer ga tada nije znao, niti će ga ikada saznati, Joška Hercl, Rudijev suputnik iz kupea – dok će drugi dio pripadati žongleru palidrvcima i njegovoj životnoj priči.
Dva dijela iste priče nisu se, koliko nam je poznato, do ovoga trenutka spojila.
Ono što Irfan Ibrahimkadić nije znao, niti će kada naići prilika da sazna, jest to da je u grobnici staroga orguljaša i crkvenoga skladatelja Antuna Svetolika Stinčića bio samo još jedan mrtvački sanduk. Malen, dječji, s vrećom zemlje iz zelengajskog vrta, umjesto neprežaljenog sina jedinca. Tom praznom sanduku i vreći zemlje Maksimilijan Stinčić je naumio koncertirati, izloživši time vrijedan instrument svoj pogubi vremenskih prilika.
Tko zna bi li se što promijenilo u duši i u životu Irfana Ibrahimkadića da je znao ono što Joška Hercl zna. Bi li on bio ravnodušan prema iskustvima i saznanju jednoga Židova?
Te noći, dok su njemačke trupe gazile prve kilometre Poljske, prije nego što će ranim jutrom Radio London o tome sročiti vijest, trojica studenata klavirskoga odsjeka zagebačke Muzičke akademije zurili su u mračno nebo nad Zagrebom, na kojemu se nije raspoznavala nijedna jedina zvijezda. Cijele večeri i noći bilo je oblačno, kao da će se svakoga časa podići oluja, sijevalo je, grmjelo i pale bi opet dvije-tri krupne kapi, tek da upozore ili da razbude u njima strah, da bi jutro osvanulo bistro, kao da je netko krpom prebrisao zamagljeno staklo prozora. Gdje su nestali svi ti oblaci, gdje se ispadala sva ta kiša, svoj trojici to nije bilo jasno. Skinuli su šatorska krila s glasovira, otkrili su ga, i ubrzo potom iznova pokrili, sad da ga sunce ne ošteti.
O njihovoj strepnji pred pljuskom, o tome što su cijele noći razgovarali, i kako mu se Đorđe Steiner povjerio zašto ne može nastaviti studije u Salzburgu (zbog židovskoga podrijetla), i kako su, negdje već oko četiri, nakon što su se pijevci već dobrano iskukurikali, razgovarali o čovjekovom junaštvu i o smrti, i o tome za što bi koji, za kakve ideale, za oca, majku, kćer, prijatelja, bio spreman položiti svoj mladi život, i kako je Josip Pepi Mrak kazao da bi on umro za umjetnost, Irfan Ibrahimkadić da bi dao život za narodnu slobodu, a Đorđe Steiner nije se mogao sjetiti za što bi umirao, o svemu tome čitamo u “Koncertu za kišu i glasovir”.
Đorđe Steiner bio je smrtno uplašen, a uplašen čovjek teško se dosjeća ideala koji bi bili veći od njegova straha.
Ibrahimkadić, začudo korektnom frazom, iako bez pravoga emocionalnog angažmana, spominje da je Steiner 1942. pogubljen u Jasenovcu. Bio je talentiran pijanist, svakako najdarovitiji od sve trojice, nije bio komunist, niti ga je, osim glazbe, zanimalo išta drugo. O Steinerovim koncertnim aktivnostima – nastupao je više puta kao mladi solist u Glazbenom zavodu, tokom 1940. održao je Chopinove tematske večeri u Osijeku, Novom Sadu, Sarajevu i Beogradu, a posljednji koncert imao je 3. travnja 1941, na beogradskome Kolarcu, također u cijelosti posvećen Chopinu – pisao je, vrlo podrobno, Emanuel Saks, u elaboratu s prijedlogom da se jedna zagrebačka ulica nazove Steinerovim imenom. Prijedlog nije prihvaćen, ali je Saksov tekst, odštampan pisaćim strojem, u rahlom proredu, na šesnaest uvezanih stranica, ostao sačuvan u Hrvatskome državnom arhivu. Taj dokument sadrži i jedini Steinerov životopis, iz kojega proizlazi da je, osim pijanista, u Jasenovcu i Auschwitzu stradala i cijela njegova obitelj, nije preživio nitko. Strah Đorđa Štajnera bio je razložan, a njegova smrt potpuna.
Rat je Pepija Mraka omeo u studiju glazbe. Ali da nije bilo rata, omelo bi ga nešto drugo. Dobar, drag i uslužan, ali lišen svake kreativne i duhovne imaginacije, bez koje nema umjetnosti, čak ni reproduktivne, Pepi je bio vedar i jednostavan čovjek. Tko god ga je poznavao s akademije, ili ga je upamtio iz ratnih vremena, kada se okolo skrivao izbjegavajući vojačenje, da bi 1944, prije igrom slučaja nego vlastitom odlukom, završio u partizanima, učinio bi neku šalu ili doskočicu s Pepijevim prezimenom. Zbilja, ničega u njemu nije bilo mračnog, nimalo melankolije, tamnih tonova i raspoloženja, ničega što bi toj osunčanoj duši činilo kontrast i kontekst nije bilo u Josipu Pepiju Mraku. “Pijanist takvoga temperamenta i takve duše mogao bi nastupati samo u cirkusu, kao pratnja slonu koji hoda na lopti i psu koji vozi bicikl, ali što s njim kad mi nemamo svoga originalnog, socijalističkog cirkusa!”, cinično je o Papiju govorio jedan njegov bivši profesor s akademije.
S partizanima se zatekao u tek oslobođenom Beogradu, gdje je završio u propagandnome odjelu Agitpropa, sudjelovao je u osnivanju Tanjuga, bio je urednik kulturne rubrike u Borbi, da bi ga malo zatim nestalo. Čak je i u optimističnoj atmosferi agitpropa i socijalističke propagande monolit Pepijeve vedrine djelovao malo pretjerano. Za razliku od drugih pravovjernika, pa i samoga Radovana Zogovića, u čijem je držanju bilo nečega teškog i turobnog, jer teško je i doista turobno u svakome trenutku, budan i u snu, vjerovati i vjeru širiti na druge, Pepi Mrak bio je vedar, lagan kao leptir. Druge je to moralo živcirati ili, što je gore, demotivirati ih u njihovim pregnućima. Umjesto da u ljudima budi elan i entuzijazam, Pepijeva narav djelovala je suprotno.
I tako je – saznat će se, pedesetak godina kasnije, iz svjedočanstava bivših komunističkih uznika i zatočenika – Josip Mrak prekomandovan u sektor državne bezbjednosti. Radio je u Beogradu, pa u Zagrebu, u zloglasnoj Petrinjskoj ulici, bilo ga je na Golom otoku, u Sarajevu i Tuzli, da bi karijeru završio osamdesetih godina, u Prištini, gdje je isljeđivao sudionike kosovske kontrarevolucije, albanske iredentiste i teroriste. Tiho je 1987. umirovljen, vratio se u Zagreb, a negdje u blizini Samobora imao je kućicu s velikim vrtom, punim ruža, o kojima se sam brinuo, uzgajao ih i nabavljao sa svih strana svijeta. Već skoro osamdesetogodišnjak, Josip Pepi Mrak objavio je 1997., u izdanju Matice hrvatske, “Leksikon ruža”, sa sedamsto pedeset natuknica, o isto toliko vrsta ruža. Svaku je, osim jedne burmanske i sedam ruža uzgojenih u Sjevernoj Koreji, Pepi imao u svome vrtu, i fotografirao ju je za svoj leksikon. Na promociji knjige, koja je održana u Hrvatskome novinarskom domu 10. travnja 1997. nazočili su brojni politički i kulturni uglednici, predsjednik Republike Tuđman, ministar obrane Šušak, pisci Šegedin i Majstorović, a stari je gospodin bio tako ganut da nije mogao govoriti. Suze su mu tekle same.
Prvoga dana 2011. godine, u dubokoj starosti, umro je u bolnici Rebro hrvatski florist, jedan od najvećih svjetskih stručnjaka za ruže, autor “Leksikona ruža”, koji je preveden na sedamnaest jezika, gospodin Josip Mrak. Ispraćaju na mirogojskom krematoriju nazočilo je mnoštvo, a telegrame sućuti obitelji pokojnika uputili su predsjednik Republike, premijer i ministar kulture. Kamo su njihovi brzojavi poslani, tko ih je primio i pročitao, ostat će nerazjašnjeno, jer se Pepi Mrak nije ženio, a od bližeg je roda imao samo brata blizanca, Stjepana, koji je umro još početkom sedamdesetih, u emigraciji u Torontu.
Vedra narav i lakoća Josipa Mraka dobra su tema hrvatskoga društvenog romana, koji će, na žalost, kao i toliki drugi romani koje prigodno spominjemo, ostati nenapisan, ali nećemo o tome, ionako smo predaleko otišli od priče o putovanju Rudolfa Stublera u Berlin i o njegovome susretu sa žonglerom palidrvcima Joškom Herclom, dok je vlak stajao na zagrebačkome glavnom kolodvoru, kasnoga ljeta 1954.
No, ako smo, mimo Rudijevih i Joškinih saznanja, već rekonstruirali sudbine dvojice studenata koji su preko noći, s trideset prvoga kolovoza na prvi rujan 1939, čuvali glasovir na kojemu će zasvirati Maksimilijan Stinčić, dužni smo reći i što je bilo s trećim i najpoznatijim među njima.
Irfan Ibrahimkadić umro je od komplikacija izazvanih operacijom apendixa, u rano proljeće 1990, ne dočekavši samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu, o kojoj je snivao i na čijem je stvaranju ustrajno djelovao od trenutka kada je u proljeće 1945. u poglavnikovoj pratnji napuštao Zagreb. Drugi su se umorili, drugi su rezignirali, odustali, propili se, s uma sišli, ali on je vrijedno ustrajavao, vjerovao i “Allahu se za Hrvatsku molio”, kako je to, u javno objavljenom pismu obitelji, u povodu Irfanove smrti iskazao akademik Dalibor Brozović. Prvotni interes za Ibrahimkadićevom biografijom i njegovim literarnim djelom brzo je, međutim, minuo u vrijeme hrvatsko-muslimanskoga rata u Bosni i Hercegovini. Izuzetkom je bio trud književnoga historičara i esejista Branimira Donata, koji je u to vrijeme, u proljeće 1993. za tisak priredio i uredništvu Nakladnog zavoda Matice hrvatske predao knjigu Irfana Ibrahimkadića “Noć mirogojska”, koja je, dijelom, predstavljala “Koncert za kišu i glasovir”, jedino literarno vrijedno poglavlje iz njegovih memoara, uz zanimljiv poduži dokumentarni dodatak Ibrahimkadićeva dnevnika iz svibnja i lipnja 1945. Knjiga, međutim, nije izašla ni te, ni sljedeće godine, a ni 1995, kada su odnosi s bosanskim muslimanima već odavna bili sređeni. O razlozima se da nagađati, ali kako rečeni nakladnik odavno ne postoji, a Branimira Donata više nema među živima, priča o knjizi “Noć mirogojska” neće biti ispričana. Tek to da je Donat 2005, u svojoj privatnoj izdavačkoj kući Dora Krupićeva, objavio knjižicu “Koncert za kišu i glasovir”. Od dnevnika iz 1945. odustao je, vjerojatno zbog nedostatka novca za tisak.
Sad krenimo polako nazad, u kupe u kojemu još uvijek Joška prepričava Rudiju svoj život.
Ali prije toga ćemo, da bi priča bila cijela, pogledati što se u Zagrebu, na Mirogoju, događalo u petak, 1. rujna 1939, dok se cijela Europa tesla pod čizmama njemačkih vojnika koji su marširali kroz Poljsku.
Vrijeme se sasvim razbistrilo, na nebu nije bilo nijednoga oblačka, samo je sa sljemeskih strana pirio vjetrić, lagahni ljetni sjeverac, koji je raznosio mirise cvijeća, sagorjeloga stijenja, voska i stearina, kako je i najprikladnije na tom najljepšem, reprezentativnom zagrebačkom groblju, na kojemu se desetljećima pokojnici susreću i mimoilaze kao na promenadi, siromašni sa siromašnima, bogati s bogatima, onako kako su se susretali i dok su bili živi. Oko grobnice hrvatskoga orguljaša i crkvenoga skladatelja Antuna Svetolika Stinčića u širokome poluluku okupilo se nekoliko stotina Zagrepčana – događaju se moglo nazočiti samo uz predočenje pozivnice, koju su zajednički potpisivali “otac Maksimilijan i majka Bosiljka, u iščekivanju da se sa svojim neprežaljenim sinom ponovo susretnu pred licem Gospodinovim” – bilo ih je koji su se posve neprilično verali po okolnim grobnicama, “samo da bi vidjeli i čuli maestra Maksa Stinčića kako, prebirući po dirkama J. S. Bacha, Mozarta, Beethovena, žali svoga anđela jedinka”.
Ovaj događaj se u zagrebačkoj kulturnoj povijesti, ili u povijesti svakodnevice – što bi bio pristojniji naziv za povijest zagrebačkoga društvenog trača – spominje na različite, u smislu i sadržaju krajnje suprotstavljene načine. O samom koncertu nisu izvijestili ni Jutarnji list, ni Obzor, niti su o njemu pisali tadašnji glazbeni kroničari i kritičari. Nastup Maksimilijana Stinčića, pokazat će se – posljednji u životu, ne spominje se niti u jednom pregledu historije hrvatske glazbe, premda je uslijedio nakon dugogodišnje izvođačke stanke i premda je ovakvim događajima, pomaknutim i bizarnim, začinjena svaka bolja europska glazbena historija. Razlog prešućivanju da se naslutiti: Maksimilijan Stinčić, “dok su mu se teške suze očinjske spuštale niz lice i kapale po dirkama, po kojima su virtuozno prebirali njegovi prsti”, svirao je užasno. Svirao je tako da su svi ovaj događaj htjeli što prije zaboraviti, jer to nije bila samo njegova sramota, nego i sramota svih koji su se njegovome ljubaznom pozivu odazvali, svih koji su ikada hvalili njegovu izvanserijsku glasoviračku vještinu. Konačno, Stinčić se vazda spominjao, uz Ivana Meštrovića, Krležu ili maestra Matačića, kao jedna od nedvojbenih hrvatskih veličina, potvrda kulturne i narodne samosvojnosti Hrvata, pa bi zla kritika na njegov račun mogla značiti podrivanje onoga što je zajedničko, svima svojstveno, onoga što je, u najkraćemu, domoljubno.
Miroslav Krleža se rubno, u razgovorima sa Čengićem i u dvije-tri aluzije u svojim dnevnicima (“ah, ta mirogojska delikatnost prstohvata Maksimilijana Maksima Maksa Stinčića, u kojoj se umjetničke istine nađe koliko i u Von Ribbentropovim argumentima kontra Poljske”) dohvatio ovoga događaja, ali nije tog petka bio na Mirogoju. Nitko ga ne bi pozvao, niti bi on na takvo što došao, iako ga je, ruku na srce, nosila znatiželja. Napokon, Bosa Kamaufova i Maksim Stinčić bili su lica iz njegovih dramskih komada i proza, sretao ih je, nervirali su ga, ali ih je, mimo fikcije i izvan kazališnih scena, ustrajno izbjegavao. Ili su oni izbjegavali njega. Jer Zagreb je, sve do dolaska maršala Tita i srpskih partizanskih odreda, željnih osvete, koji su s istočnih strana nagrnuli u grad, više bio grad Bose Kamaufove, klimakterične ekspertkinje za prstohvate i solfeđo, koja je o glazbi znala sve i u glazbu se istodobno razumjela kao Mara u krivi kurac, i hrvatskoga glasoviračnog genija, njezinoga dok-ih-smrt-ne-rastavi druga Maksimilijana Stinčića, nego njegov, Krležin. Bili su potrebni srpski topovi – komunistički ili rojalistički, e to je, bogme, svejedno – da Miroslav Krleža konačno dobije na važnosti i postane neprijeporna hrvatska kulturna veličina. Krleža je, budimo pošteni, priznajmo tu muku endemskim ustašoidima, za Hrvate bio srpski okupatorski pisac. On je bio živi spomenik hrvatskoga poniženja, zaslužene kazne za Jasenovac, Jadovno i Glinsku crkvu, i to je ostao dok god je u Hrvatskoj bilo onih koji bi mogli razumjeti njegovo pisanije. Kada su takvi izumrli, za sve hrvatske mudrace i inteligente koji Krležu nikada nisu čitali, on će postati veliki nacionalni pisac. Medvjed brundo hrvatske književnosti, autentičan kao čokolada s rižom, lagan i paperjast kao čokolada s rižom…
Rudi Krležu nije čitao. Plašio ga se kao strogog profesora. Osjećao je, premda to nije znao, da je Miroslav Krleža bio otrov za onaj Zagreb na koji je Rudi gledao s visina bosanskoga provincijalca s dobrih deset godina bečkih i gracerskih studija.
Za razliku od Krleže, njegov kritičar i supolemičar iz mladih dana, veliki zagrebački i hrvatski kroničar, feljtonist i ubogi liberal Josip Horvat našao se 1. rujna 1939. na mirogojskome glasovirskom recitalu Maksimilijana Stinčića. Taj neobični događaj, istina, opisuje retroaktivno, sjećajući ga se u zimu 1942. na 1943, dok se na istoku spremao debakl kod Staljingrada, u Zagrebu je vladala nestašica svega i svačega, Pavelić je uz njemačko asistiranje čistio posljednje Židove iz grada, a redarstvo što ga je ustrojio i idejno osposobio vojskovođin sin Dido Kvaternik ranim je jutrom dolazilo po masone i komunističke sumnjivce, da ih se ispita i sprovede u Jasenovac. Horvat je strepio da će i po njega doći, ponižen i sabran pripremao se za to mjesecima, opsesivno tragajući, uglavnom po vlastitoj duši, iz čega se izleglo svo to zlo. Horvatov svijet bio je tada u obliku jednoga golemog jajeta, tako da i njegova knjiga “Preživjeti u Zagrebu” ima formu jajeta. U njoj, u tom sjećanju iz 1942. na 1943. Horvat vedro, pomalo nostalgično, pripovijeda o mirogojskom recitalu. Ni on, tvrdi, nije poštom primio pozivnicu, iako je, za razliku od Krleže, bio na neki način blizak Maksu Stinčiću i Bosi Kamaufovoj. Zapravo, njih dvoje imali su potrebu da budu bliski njemu: imponirao im je kao društveni i kulturni kritičar, pisac biografskih romana o mnogim znamenitim Hrvatima, prvorazredni žurnalist, koji nije imao potrebu za skandalima, a za kojega se po gradu pripovijedalo da je – mason. Njih dvoje su se grozili masona, vjerovali su na riječ biskupu Alojziju da su masoni đavolji poslanici na zemlji, neprijatelji kršćana i Hrvata, ali kada bi se za nekoga pričalo da je mason, a u to vrijeme, krajem tridesetih, nakon kratkotrajne vladavine Milana Stojadinovića i njegovoga pokušaja da bude jugoslavenski duče, postalo je vrlo moderno za poznate ljude govoriti da su masoni, Maksim i Bosa osjetili bi neko uzbuđenje, naslutili bi zabranjenu avanturu, poželjeli bi pogledati u oči masona, upoznati se s njime, sjediti uz njega, rame uz rame, na koncertu u Glazbenom zavodu i maštati o masonstvu kao o zaraznoj bolesti društva, koja se prenosi pohođenjem koncerata i kazališnih predstava ili čitanjem knjiga koje su već pročitali masoni. Osim toga, Josip Horvat bio je liberal, govorkalo se i to da je engleski čovjek, a Englezi su, koliko god podli i nadmeni, za njih dvoje predstavljali neku višu rasu, prema kojoj treba biti udvoran, ponekad i ponizan. Uostalom, nikada ne možemo biti do kraja sigurni da će Njemačka prevladati, da će u ovom i svakom sljedećem ratu pobijediti, jer može biti, nikako to nije isključeno, da Gordi Albion nadgornja i nadbije, kao što to neočekivano biva u nekom gombačkom srazu. A rat što je, vjerovali su oni, negoli ponešto krvavija utakmica, rat je gombalaštvo, i ne pobjeđuju baš uvijek oni koji se čine jačim, većim i moćnijim.
No, unatoč svemu tome, eto, Josipu Horvatu nisu poslali pozivnicu. U epizodi iz kronike “Preživjeti u Zagrebu” Horvat ne zdvaja nad time, uopće mu i ne pada na um da je trebao biti pozvan na takav javni događaj, nije on do kraja svjestan ni svoga položaja u malograđanskome Zagrebu, niti je u stanju da sebe vidi očima Bose Kamaufove i Maksimilijana Stinčića. Osim toga, on ne zna ono što bi u cijeloj priči moglo biti važno: grobnica je prazna, u bijelom dječjem kovčegu samo je vreća zemlje, i nigdje sina jedinca. Možda su u Horvatovu pronicavost vjerovali toliko da ih je bilo strah da će razotkriti njihovu strašnu roditeljsku tajnu. (Doista, u Zagrebu toga vremena samo bi još Josipu Horvatu mimo Krleže moglo na um pasti da su Stinčićevi pokopali živoga jedinca, samo da sakriju tu sramotu da se rodio – nemuzikalan.)
Opisuje on kako se tog dana zatekao na Mirogoju: gospodinu Miroslavu Albiniju, koji se početkom tridesetih odselio u Latinsku Ameriku, gdje trguje kavom, prvoga rujna tužna je godišnjica majčine smrti. Kada je odlazio iz Zagreba, Albini je prijatelju ostavio u amanet da svake godine, ako je u Zagrebu, obiđe njezinu grobnicu, položi gladiole, zapali voštanicu… Koliko je pritom Albini bio ozbiljan, to Horvat ne zna. Obećanje je bilo olako dato, bez previše razmišljanja i bez stvarnoga uvjerenja da će on, doista, svakoga prvog rujna odlaziti na grob Albinijevih. No, kako to već ponekad biva, pogodilo se tako da se sljedeće godine, prvoga dana mjeseca septembra, Josip Horvat sjetio Mireka Albinija, i istog je popodneva zapalio voštanicu kraj uzglavlja njegove pokojne majke. To se zatim iz godine u godinu ponavljalo, odlazak na Mirogoj postalo je Horvatovim privatnim ritualom, tim je danom, prvim rujnom, njemu počinjala jesen, i tako se, sasvim slučajno, dogodilo da je istoga dana, 1939. upriličen važan zagrebački društveni i kulturni događaj, i da mu je Horvat nazočio.
Opisuje on svoju nelagodu pred Stinčićevim koncertiranjem. “Kao da se glasovir u transportu raštimao, kao da su šuplje mramorne kutije gutale zvuk, tek sve je zvučalo jezivo i nekako zlokobno. A najgore jest što je čovjeka od svega toga hvatao smijeh.”
Malo je vjerojatno da se Josip Horvat nasmijao, bio je previše pristojan i sabran čovjek da bi mu se to moglo dogoditi, ali možda je koji smiješak, možda je kakav cerek pobjegao kome od pozvanih, a tko je imao uha da čuje što to i kako Stinčić svira.
I tako je, tim cerekom, u Zagrebu, na groblju, objavljen početak Drugoga svjetskog rata.
Irfan Ibrahimkadić u “Koncertu za kišu i glasovir” nije napisao ni riječi o samome koncertu, niti o vrsnoći Stinčićeve svirke. Tomu je posvećena samo jedna rečenica: “Usred polegle trave, u mirisu bogate truleži i hranljive hrvatske zemlje, pod prstima maestra Maksimilijana Stinčića odjekivala je naša hrvatska tragedija, zajednička, ali i posve privatna.” Tko zna, možda bi netko i iz ovih riječi detektirao negativnu glazbenu kritiku.
Ono što je Joška Hercl mogao Rudiju ispričati o tom koncertu, stalo je u dvije-tri oskudne, suspregnute rečenice, u koje je, međutim, bio sabijen sav jad jednoga židovskoga mladića, ali je u tom dijelu priče i stvarni razlog zbog kojega se Rudolf Stubler toliko vezao i opsesionirao Herclovom sudbinom da je do kraja života, u bezbroj različitih verzija, pričao i nadopričavao ono što je čuo tog dugog popodneva, dok je vlak stajao na zagrebačkome glavnom kolodvoru.
Ne bi za njegovu priču bilo dovoljno to što se dvoje slavnih zagrebačkih glazbenika odreklo djeteta, samo zato što se rodilo nemuzikalno. Više od toga, ali još uvijek nedovoljno za upamtiti do kraja života, bilo je da su ga, malo pred Hitlerov pogrom, učinili Židovom. Ono što je priču učinilo konačnom bio je taj koncert, održan na dan kada je u Europi počeo Drugi svjetski rat.
Rudolf Stubler je, kao što smo u više prilika ponovili, i to potvrdili epizodama iz njegova života i iz sjećanja drugih od Stublerove obitelji, bio vjernik. Tako je slučaj htio (ili je tako htio Bog): Stubleri su se dijelili na duboke, istinske, što onda znači i – naivne vjernike, i na uvjerene i potpune bezvjernike. Nikada se među njima nije gubilo razumijevanje, oko Boga nije moglo biti nerazumijevanja, samo što je jednima nebo bilo plavo, a drugima je bilo prazno.
Rudi je, dakle, bio od prvih, i vjerovao je u sve u što treba da vjeruje neko kršćansko i katolično dijete. Tako do kraja života. Osim što je to okupiralo njegovu duhovnu stranu i oslobađalo ga onog bespotrebnog i užasnog straha od ništavila, širilo se i prelijevalo na Rudijev život i sva njegova znanja i uvjerenja. Premda je bio vrlo obrazovan i racionalan, vrlo darovit matematičar, u svim velikim povijesnim i životnim zbivanjima sudio je po nekome svom katekizmu, čistom i naivnom.
Tako mu se, nesvjesno, zavuklo u pamet da je užas Drugoga svjetskog rata nastao iz prevare Maksimilijana Stinčića. Kao u biblijskim pričama: veliko zlo izazvano je opačinom jednoga jedinog čovjeka, možda sitnom u odnosu na vječnost, ali markantnom poput starozavjetnih moralnih prekršaja. Svijet je kažnjen, osjećao je Rudi, zato što je jedan otac sahranio svoga živog sina, a zatim je sabrao narod da gledaju kako mu nad grobom svira Johanna Sebastiana Bacha.
I što je na to mogao Bog, nego da na ljude pošalje veliku nesreću, u kojoj će se dobro razabrati i odijeliti od zla.
Tokom rata, pijanist Maksimilijan Stinčić živio je u Zagrebu, tihim i povučenim životom nekoga tko je rano postao matuh, urušio se i postarao, kao da je od lošega materijala bio načinjen. Rijetko je izlazio iz zelengajske vile, sjedio je u vrtu, pod stoljetnim trešnjinim stablom, gledao u plodove kako zru, slušao cvrkut, i razlikovao ptice po vrsti i porijeklu.
Ovo je židovska sjenica, jadna li joj majka, kako se ružno glasa.
Ovo je kos, nordijska crna ptica, Grieg među pticama.
Ovo je vrabac, eh vrabac, milijuni ljudi ginu u ovome ratu, od Normandije sve do dalekih istočnih mora, kao milijuni vrabaca, da se ne zna ni tko su, ni što su, ni pod čijim su barjakom poginuli…
Slušao je tako ptice, i sam za sebe mudrovao nekada slavni glazbenik Maksimilijan Stinčić, dok je njegova žena, profesorica Bosiljka Kamauf Stinčić predavala na Muzičkoj akademiji, putovala svakoga mjeseca u Salzburg, išla u Berlin i Rim, jednom bila i u Parizu, gdje je mlade darovite ljude poučavala onoj vrsti glazbene mudrosti koja se u porobljenoj i zaraćenoj Europi najviše cijenila i zbog koje će, nakon 1945, europskim i američkim pozornicama vladati virtuozi u čijem će se tonu čuti nešto što je zlo i bešćutno, ravnodušno prema svakome ljudskom stradanju, i proći će desetljeća prije nego što će se prvi put u nekom velikom interpretatoru Mozartovih i Bachovih djela čuti tragika Auschwitza i Treblinke, proći će dugo vrijeme prije nego što publika potresena krene izlaziti iz koncertnih dvorana, jer je upravo svjedočila nesreći našega vijeka.
Bosa Kamaufova nije bila zla žena. Ona nikada ne bi prijavila Židova koji bi se skrivao po susjedstvu. Radije bi okrenula glavu na drugu stranu. Da je imala drukčijega muža, pomirila bi se Bosa i sa Josipovom nemuzikalnošću. Bila bi žena-mučenica, ako bi se to od nje tražilo, ali, eto, nije. Glazba kakvu je ona poučavala bila je upravo takva. Da je povijest bila drukčija, da je Hitler dvadeset i neke u nekoj od minhenskih pivnica dobio kriglom po glavi, nitko u Goldberškim varijacijama ne bi osluškivao odjeke svijeta koji se ruši, ne bi u Chopinovim etidama čuo žalopojke geta. Glazba bi ostala nevina, i profesorica Bosiljka Kamauf Stinčić, ta slavna i ugledna Hrvatica, bila bi – sa stanovišta glazbene i opće povijesti – savršeno nedužna. Njezin tajni sin, mali Židov, anonimno bi živio u Grazu, i nikada ne bi dosegnuo savršenstvo u žongliranju palidrvcima. Ta je vještina, takav artizam, mogla postojati samo u svijetu u kojem je glazba bila osramoćena.
Rudi će to shvatiti čim se vrati na Ilidžu, sa svoga prvog poslijeratnog putovanja u inozemstvo. I to će ga saznanje opčiniti i nagoniti da stalno priča ovu priču, svakome tko bude spreman da ju čuje, svakome koga on bude smatrao dostojnim priče o glazbi.
Tada je to bilo u vlaku koji se i dalje nije pomicao, u kojem, zapravo, kao da i nije bilo putnika, nego bi, osim onoga kolodvorskog manekena koji je paradirao peronom i kuckao čekićem po metalnim kotačima, vlakom žurno promicali pozornici u modro-sivim uniformama, koji su se mrgodili kao da upravo love neku krupnu zvjerku ili kao da, povremeno je strepio Rudi, čekaju da Joška Hercl dovrši svoju priču, pa da onda odluče kojega će od njih dvojice da hapse. Rudi je tada, iz priče žonglera palidrvcima, počeo shvaćati zašto je glazba odjednom postala tako obična da se u njoj već čula svaka nota i više nije bilo nikakvog čuda. Sjećao se sa žalom posljednjih prijeratnih koncerata, svojih ushita pred manje dobrim pijanistima, beogradskim i zagrebačkim studentima, koji bi nastupali u Sarajevu pred kino predstave, svirajući neke kraće, običnoj publici prijemčivije Mozartove, Chopinove i Lisztove komade. Udarili bi falšni ton, zakazala bi poneka dirka na rashrndanom pijaninu, glasovir ne bi bio ugođen, ništa nije bilo kao što danas jest u zagrebačkome Glazbenom zavodu ili u Narodnom pozorištu u Sarajevu, kada gostuju najveći jugoslavenski i strani glasovirači, osim što su oni nekad svirali s uvjerenjem i u ognjici, svirali su prije nego što su ljudi nestali u krematorijima, u jamama i u zatrpanim vojničkim rovovima, svirali su prije nego što je Hitler onako usput, ne razmišljajući previše o tome, ubio Mozarta i Chopina.
Kako je Joška Hercl preživio rat u Grazu?
Nema ni tu velike priče ni čuda. Nakon što su nekamo nestali svi drugi Židovi, nacisti su izgubili interes za njega. Za njih, kao ni za obične, mirne i stradanjima drugih ljudi nevične susjede, Joška Hercl više nije bio Židov. To je ta ljudska nevolja: za njih više nije bio, a pred sobom i svojom velikom krivnjom, bio je više Židovom nego što je to mogao biti itko drugi, u Grazu, u Austriji, u Europi. Joška Hercl svoju je nesreću vidio tad u vrlo širokom kontekstu. Tako je o njoj volio razmišljati, dok bi od jutra do mraka, iz proste zabave, ili da ne digne ruku na sebe i ne ubije se, žonglirao palidrvcima.
U zimu i proljeće 1944. sve se počelo raspadati, kuće su trunule kao da su sagrađene od krumpira, asfalt se gulio s ulica, i izbijali su loše temeljeni i blatnjavi seoski drumovi, koji su se, zatim, dalje raspadali i trunuli, pretvarajući se u živo blato, koje je prijetilo da proguta taj nekoć mirni i skladni austrijski gradić.
Dok je Joška Hercl to pričao, Rudi je širio oči u nevjerici. On je dobro poznavao Graz, studirao je tamo politehniku, studirao je dugo, sve dok mu otac nije naredio neka se vrati kući, i dobro je upoznao Graz, nakon Beča to je bio grad koji je najbolje znao, mnogo bolje i od Zagreba i od Sarajeva, i bilo mu je čudo da se sve dogodilo baš tako kako Joška priča, da su se kuće i ljudi počeli raspadati i trunuti, nestajati u smeđoj zemljanoj magmi, ljepljivoj od smrada – “evo, i sad taj miris imam u nosnicama!”, vikao je Joška Hercl i hvatao se za grlo – i sve se to događalo prije nego što je Britancima i Amerikancima na um palo da bombardiraju Graz. Odustali su kada su vidjeli što je ostalo od grada.
Možda nije želio da i sam završi u toj općoj truleži, ili je, ipak, bježao od svoje židovske krivnje, tek u rano proljeće te godine, Joška se odlučio na nečuven, posve nerazuman pothvat. Krenuo je u Zagreb, da nađe oca i majku, ili da strada na putu. Druga mogućnost bila je mnogo izvjesnija, ali nije se on nimalo zbog toga brinuo. Bit će kako mora biti ili kako je već odavno određeno da bude.
Bio je bez novaca, s dvije kutije žigica u džepu i s legitimacijom u koju je bilo upisano da ga smije ubiti svako za to ovlašteno lice.
Kupio je kartu i ukrcao se na vlak.
Iako se bližio kraj rata, partizani su vršili diverzije po prugama, Englezi su nekoliko puta bombardirali glavna željeznička čvorišta na putu za jugoistok, na kolodvoru u Grazu sve je bilo kao nekad, živo, mirno i svježe. Kravlja balega vonjala je iz stočnih vagona, uredno obučena i obuvena sirotinja tumarala je peronima u potrazi za kompozicijom koja će ih odvesti u davno napuštene zavičaje, esesovci i domaće redarstvo kontrolirali su sumnjivce, pregledavali legitimacije, iskali propusnice, odvajali u stranu… Kad bi ih uočio, Joška bi se poput odlučnoga samoubojice zatrčao prema njima, i već je prekopavao džepove da im pokaže svoju židovsku legitimaciju, ali svaki put bi mu mrzovoljno odmahivali rukom, neka prođe, neka im nestane s očiju. Tih dana šizofrenija je postajala infektivna bolest, esesovci su se plašili ludila, a iz lubanje toga odrpanog mladića gledale su ih oči ludog čovjeka.
– Pogledajte me! – zapiljio se u Rudija. – Pa zar biste rekli da sam ja lud čovjek? Recite mi otvoreno, mogu ja to podnijeti! A oni su, vidite, svi odreda, i na stanici u Grazu, i u vlaku, kroz koji su prošle barem tri kontrole i barem su desetinu putnika iz svakog vagona skinuli s kompozicije i odveli nekamo, od mene bježali kao da sam kužan i ne samo da me nitko nije legitimirao, nego i kondukter, koji me je također mogao prijaviti kao sumnjivca, jedva da se udostojio da mi pregleda kartu!
Uza sve te preglede, kojih je Joška ostajao pošteđen, na željeznici je vladao mir. Nisu ga mogli poremetiti ni esesovci sa svojim kontrolama, ni partizani, ni crnoburzijanci, baš nitko, jer su u vlaku i oko njega, na eksteritorijalnom području velikih kolodvora, provincijskih postaja i slijepih kolosijeka, dokle god se prostirala pruga, vladale stroge željezničarske procedure, na koje nitko, pa ni sam Adolf Hitler, nije mogao imati utjecaja. Željeznica je, u to proljeće 1944, prije nego što će je ratni pobjednici izbombardirati, a poraženi preorati u povlačenju, bila posljednji sigurni teritorij u Hitlerovom dijelu Europe, gdje su vladali razum, sabranost i neki viši red, koji je, činilo se, nadživio i tiranina, i dvijetisućgodišnju vjeru u Isusa Krista, sina Božjega. Samo željeznica nije trunula i urušavala se, nego je postojala onakva kakva je bila i u prethodnih stotinu godina, s redom vožnje kao svojim jedinim katekizmom.
Tu je, slušajući znani šklopot metalnih kotača, Joška Hercl na trenutak ponovo poželio biti živ. Ta želja u njemu je izazvala strah i jad, pa je ubrzo zaboravio na nju, i nastavio nutkati svoje židovske isprave na pregled.
– Eto, to vam je spasilo život! – radosno je uzviknuo Rudi.
– Šta mi je, po vašem mišljenju, spasilo život?
– Pa to što ste ih pokušavali natjerati da vam pregledaju dokumente. Tako jednostavno. Šteta za mnoge što se nisu toga dosjetili.
– Ne, niste u pravu. Život mi je spasilo to što mi se nije živjelo.
Zagrebački glavni kolodvor bio je prljav i pun izbjeglica, koji su, uglavnom, govorili teškim i gustim bosanskim naglaskom, uz mnoštvo žalobnih, domotužnih psovki. Okolo njih su bili redarstvenici, ustaše, koji su im branili da izađu van i krenu prema gradu. Što su Bosanci tamo htjeli, zašto bi išli prema Jelačić placu, nije se moglo znati. Nije se znalo ni tko ih je potjerao. Čas su to bili Srbi, pa četnici i partizani, već kako bi koji od njih bio raspoložan i koliko bi mu teška bila psovka, ali istina će biti, osjetio je to Joška Hercl, dok je išao prema izlazu, ravno na ustašu koji bi mu trebao zatražiti legitimaciju, da su bježali od svojih ludih glava, od nečega što su sami izazvali, bit će od viška prigodnoga desetotravanjskoga hrvatstva, koje ih je na štošta nagovorilo, a sada su se, eto, počela mijenjati vremena i oni su se, iz straha da ne ostanu bez tih ludih glava, zaputili u Zagreb, na Markov trg, tamo odakle je sve i započelo, ne bi li se tu pobrinuli za njih. Uzalud im bilo. Kasno je za njih, a uskoro će, sve su prilike, biti kasno i za Hrvatsku.
Ustaša ga je bez pitanja propustio, ne dopuštajući mu da izvuče ruku iz unutašnjeg džepa.
Stigao je do Zelengaja, ali ga u roditeljsku vilu nisu pustili.
Vrata je otvorio neki nepoznat, stariji muškarac. Rekao mu je da sačeka, i vratio se nekoliko minuta kasnije, vrlo ljut, u ruci je, za svaki slučaj, imao nekakvu drvenu batinu.
– Kako vas nije sram! – vikao je. – Vi vrijeđate uspomenu na sina jedinca. Gospođa su rekli da zovem redarstvo, ukoliko se istoga časa ne sklonite s kapije i ne odmaknete se od kuće, i ja ću to, bogme, i učiniti!
Sljedećih dana i mjeseci Joška Hercl spavao je po podrumima i šupama. Izbjegavao je centar grada i parkove, u koje Židovi ne bi smjeli zalaziti da ih je tada, u travnju 1944. u Zagrebu bilo, ali ubrzo je uvidio da više nikome nije sumnjiv. Nije izgledao kao komunistički agent – takvi su, shvatit će i to poslije rata, u pravilu bili lijepo obučeni – niti je odavao dojam nekoga tko je svojom rasnom pripadnošću ostao izvan zakona. Židova, rekli smo, više nije bilo, a on je takav, prljav i neuredan, izgledao upravo onako kako je i trebao izgledati netko tko je u Zagreb došao tražeći nešto što mu po pravdi Boga pripada: izgubljenu rodbinu, svoja ljudska i hrvatska prava… Izgledao je tako da su ljudi imali potrebu da spuste pogled, praveći se da im je nevidljiv. Joški je u Zagrebu bilo lakše, jer tu nikome nije bio kriv, teta Ružica i velika Doroteja bile su u svakom pogledu daleko.
Osim toga, tu ga se nije ticalo što su oko njega trunule i raspadale se zgrade, kao da su sagrađene od sirovog krumpira.
Neće se pouzdano znati jesu li Maksimilijan Stinčić i Bosiljka Kamauf Stinčić bili svjesni da im se tog dana, pred vratima vile na Zelengaju, pojavio sin Josip – ubogi Židov Joška, kojega nijedan redarstvenik u novoj Europi nije htio legitimirati i tako ga osloboditi muka. Čini se da su mislili da im se to netko ruga, šali se netko na najružniji način, podsjeća ih na njihovog mrtvog sina. Nije im na um palo da bi on mogao živ stići od Graza do Zagreba, a možda nisu ni vjerovali da je Joška uopće živ.
Prvi put su ga vidjeli, barem tako je mislio Joška Hercl, i tako je rekao Rudiju, u vlaku koji je stajao na zagrebačkom kolodvoru krajem kolovoza 1954, u rano proljeće 1945.
Dan je bio sumoran i leden, vladala je suhomrazica, snijega niotkud, ali se temperatura već tjednima spuštala do minis deset, a od Sljemena je pirkao vjetrić koji je je propuhivao kosti i prolaznike svodio na skelete u kaputima, sive i šklopotave, omršavjele i izgrižene moljcima i ratom. Već dugo kuna nije vrijedila gotovo ništa, nacionalna valuta doživjela je slom, svud okolo vladao je zakon crne burze, protiv kojega se vlast, uglavnom bezuspješno, borila prijekim sudovima i deportacijama u Jasenovac. Dok su se povlačili pred partizanima, koji su, uz podršku Crvene armije s istoka, pripremali odlučnu proljetnu ofenzivu, ustaše su jedino još i ratovale protiv kojekakvih krijumčara i crnoburzijanaca, stvarajući iluziju među građanima kako je sve u najboljem redu i kako država brani svoj integritet u onome u čemu je i u mirna doba on najviše ugrožen: na tržnici, u mesnici i u dućanu. Istina, nije više bilo, pogotovo izvan Zagreba, ni dućana, ni mesnica, ni tržnica, ali od te činjenice su svi okretali glavu. Tko god bi se suočio s njom, znao je da državi otkucavaju posljednji sati i da svi dugovi stvarani u prethodne četiri godine, kolektivni i individualni, dolaze na skoru naplatu. Ali kako bismo mogli znati koliko je tko dužan? I tko će biti zadužen da dugove naplaćuje?
Jedino što je još uvijek živo funkcioniralo i čime je održavana iluzija o postojanju Nezavisne Države Hrvatske bili su koncerti, kazališne predstave, kulturni život, općenito. Muziciralo se u Glazbenome zavodu svakoga tjedna, Hrvatski krugoval držao se čvrsto svoga godišnjeg repertoara, zamišljenog u neka vrlo davna vremena, prošle godine, kada su se perspektive europske uljudbe i naroda predvođenih velikim njemačkim führerom Adolfom Hitlerom činile puno boljima… I tako su, privučeni krajem zime, ohrabreni tim ludim optimizmom hrvatskih muzikaša – kako ih je ironično nazivao Irfan Ibrahimkadić, u naslovu svojih emigrantskih memoara – Stinčići jednoga popodneva, bio je četvrtak, krenuli na koncert u Glazbeni zavod. Mladi pijanist, neki Perinčić, kojemu nikako da upamte ime, pa se to ime u međuvremenu i zaboravilo, svirao je Sibeliusa.
Sreli su ga na pustome Iličkom placu.
Nikoga okolo nije bilo, ljudi su se pozatvarali u kuće, virili iza zastora i čekali da se nešto dogodi, iz predgrađa se već danima čula pucnjava, premda je radio javljao da su partizani daleko, negdje u tamnoj i dubokoj Bosni i da hrvatski vitezovi svakodnevno potiskuju, “i nije dalek dan kada će izvojštiti veliku konačnu pobjedu”, tako da se više nikome nije ništa moglo vjerovati. Osim programu Hrvatskoga krugovala, koji je još jesenas, dok je cijeli Zagreb vjerovao u ono u što danas vjeruju samo posljednji preostali poglavnikovi promidžbenici, najavio da će Perinčić – kojemu nikako da se imena sjetimo – svirati Sibeliusa, u slavu vječnoga prijateljstva hrvatskoga i finskog naroda, koji se na dva kraja Europe bore protiv istoga neprijatelja, što sa svojim crvenim barjacima domahuju iz svojih dalekih i nama tuđih azijatskih stepa.
Mislili su da vide avet.
Maksimilijan je zadrhtao, kao da stresa smrt s ramena.
– O Bože mili! – cijuknula je Bosa, i oboje su zastali u koraku, ukopali se kao da očekuju da će Joška Hercl proći, ne primjećujući ih, da će, valjda, misliti da i nisu živi, nego da su po nalogu doglavnika Budaka tu, na Iličkome trgu, kojega će komunisti, avaj, nazvati Britanskim, izliveli od bronce, spomenici.
– Mama! – iznenađeno je rekao, iako se mjesecima pripremao za ovaj susret.
I odmah ga je spopala nelagoda. Nazvao ju je onako kako nije trebao i kako nije htio. Onako kako mu nikada ne bi na um palo da se sve nije dogodilo tako iznenada. Još od vremena kada su živjeli skupa na Zelengaju, i on joj nije ni bio Židov, još od toga vrlo davnog i nevjerojatnog vremena, on je nije nazvao tako. Nije mu to branila, kao ni on, niti je to za vrijeme njihovih posjeta ikada spomenuto, ali se nekako podrazumijevalo da oni više nisu njegovi roditelji, niti je on njihov sin. Uostalom, to je svima moralo biti jasno čim je Josip postao Joška, i čim je postao Židov.
Nisu se ni pomakli.
– Joška, dijete, pa gdje su ti žniranci? – valjda nije znala šta drugo da pita.
Maksimilijan Stinčić je šutio i tupo zurio pred sebe, kao da čeka da sve ovo prođe. Ali nije prolazilo, kao što ne prolazi duga i uporna zubobolja. Ono što boli, tad nije zub, nego boli vrijeme u kojemu bol, jednakoga intenziteta i ritma, koja pulsira sporo, kao srce budista u molitvi, nikako ne prolazi. I kako ne prolazi, sve je teže podnošljiva, izludi čovjeka, učini ga životinjom, biljkom, iako ta bol i dalje nije jaka, ništa jača nego u početku, i više zaboli kada čovjek samoga sebe uštipne za stražnjicu. Jer to ne boli zub, nego boli čovjeka vrijeme, boli ga čekanje, kao što, evo, upravo sad, na Iličkome placu koji će uskoro postati Britanskim trgom, Maksimilijana Stinčića boli čekanje pred tom odrpanom židovskom barabom, koji je ustvari, prema zakonu biologije – a zakone biologije naša mater Sveta Rimska Katolička Crkva uglavnom ne priznaje, njegov rođeni nemuzikalni sin. A kako nemuzikalan može biti sin najvećega hrvatskog pijanista, osim ako nije i on, najveći hrvatski pijanist, skupa sa cijelim, drevnim i mučeničkim hrvatskim narodom, nemuzikalan kao što je nemuzikalan on? Stoga bit će, po strogoj Aristotelovoj logici, mudruje u sebi Maksimilijan Stinčić u svome predugom čekanju, da to pred njim i nije njegov sin, nego je to, eventualno, njegov grijeh, produkt bludnih radnji što ih je vršio s Bosom, u časovima dokolice i neznaboštva, kada i nije mislio o tome da u slavu Božju upravo provode Božji naum preporađanja svijeta te da, shodno s tim, tog Židova treba odmah prijaviti redarstvu, neka ga odvedu i neka s njega, najvećega hrvatskog pijanista, i sa cijeloga hrvatskog naroda, skinu muku. Mislio je tako Maksimilijan Stinčić, iako to nikada neće biti potvrđeno historijskim dokumentima, niti će Joški Herclu na um pasti da se ijednom upita što misli ta siva, snuždena prilika pred njim, taj trodimenzionalni zagrebački relikt minhenske slikarske škole, ali mi znamo da je Maksimilijan mislio upravo to, i znamo da bi on tako mogao na istome mjestu stajati cijelih tisuću dana, a da maloga Židova ne prijavi redarstvu. Njegovo je samo da čeka, i on će čekati, i šutjet će onoliko koliko mu Bosa odredi da šuti, i slušat će kakve gluposti ona izgovara pred tim njihovim takozvanim sinom, a ako je to nužno, ako mu se to naredi, ili ako ona tako odluči, neće on ni slušati, ništa neće čuti, nego će tu stajati samo onako, kao stup, kao stablo, kao kandelabr, kao vojskovođa Slavko Kvaternik dok 1941. salutira kolonama onih koji stupaju u smrt za Boga, za Poglavnika i za Hrvatsku, uz Isusa Krista protiv komunista.
I dok tako čeka Maksimilijan Stinčić, lice mu se počinje kriviti u cerek, u pijani birtaški grohot, jer je najednom shvatio koliko je smiješno to što Bosiljka svog sina pita:
– Joška, dijete, pa gdje su ti žniranci?
Baš kao da je u našim sitnim i vrlo ranjivim ljudskim životima od najveće važnosti da svi, i u svakome trenutku, imamo žnirance u cipelama. A oni koji su u prošle četiri godine stradali boreći se protiv srbokomunističke i četničke nemani, protiv azijatskih boljševičkih hordi i judeomasonskoga zvjerinja, zapravo su zginuli jer su, nekim čudom, ostali bez žniranaca, kao ta odvratna židovska nakaza što upravo stoji pred njim i ljulja se, premeće se s noge na nogu, upravo kao da će u sljedećem momentu zatražiti neki novac…
– Idemo na koncert… – napokon je progovorio, i odmah zastao. Nije se mogao sjetiti kako se, do đavola, zove taj mladac, Peričić, Perišić, Perinčić, koji će svirati Sibeliusa, i sad se izbečio, iskolačio oči, kao da mu je riblja kost zapela u grlu…
– U Glazbeni zavod, daju… – a onda se, najednom, nije mogao sjetiti ni Jeana Sibeliusa, nije se mogao sjetiti njegova imena, nego mu je navrh jezika bio Grieg, Norvežanin, koji pritom sa Sibeliusom nije imao baš nikakve veze, i nosio je ime kakva ne nose Finci. Finska obiteljska imena završavaju na – onen, i bunilo ga je kako se ne može sjetiti tog najslavnijeg onena.
Tek kasnije, kada stignu u Gundulićevu, pred Glazbeni zavod, i kada ugleda plakat s najavom Perinčićeva recitala, Maksimilijan Stinčić shvatit će zašto se nije mogao sjetiti: pa Sibelius, vrag neka ga nosi, uopće nije onen.
Susret je trajao kratko i činilo se da su i Joška i oni željeli samo da što prije pobjegnu. Majka je još neko vrijeme trabunjala o žnirancima, kao da je prethodno popila bocu konjaka, a otac je svaku rečenicu izgovarao samo do pola, nakon čega bi se izbeljio i nije znao nastaviti, falile su mu riječi, nije se mogao sjetiti Sibeliusova imena, ni imena pijanista, pa je Joška Hercl pomislio da je Maksimilijan Stinčić u međuvremenu postao sklerotičan.
Bio je to jedini njihov susret prije nego što je završio rat.
Sljedeća tri mjeseca Stinčići nisu izlazili iz vile na Zelengaju, osim što bi Bosa Kamaufova odlazila da za dukat-dva kupuje provijant. Sve do ulaska partizana u grad crna burza je savršeno funkcionirala, do kraja je svega bilo za kupiti, samo što su cijene rasle, sve dok u jednome trenutku nisu postale besmisleno visoke…
A onda je došla sloboda.
Prvih tjedana nije se događalo ništa. Nova vojska marširala je gradom, čule su se zabranjene komunističke pjesme, uz cilik ciganske violine i nadimanje harmonike, i sve je bilo kao u kazalištu, ispred pozornice na kojoj se upravo izvodi komad Maksima Gorkog. Bosa Kamaufova i njezin muž nisu voljeli kazalište. Čak ni operu. U svakome kazališnom predstavljanju bilo je nečega lažnog i pretjeranog. Već sama scenografija predstava u HNK činila se Maksimilijanu uvredljivom. Gavella bi pozornicu pretvorio u dnevni boravak, sa stolom, stolicama, otomanom i foteljom u pozadini, s kredencom i slikama predaka po zidovima, i ta ga je soba podsjećala na njihov zelengajski salon. Onda bi utrčali glumci koji bi, uglavnom na tekst gospodina Krleže, ruglu izvrgnuli taj ambijent, što je za njih oboje bilo apsolutno nepodnošljivo. Kazalište je, činilo im se, prljanje vlastitoga gnijezda, kazalište je ruganje svima koji u ovome gradu i u ovoj zemlji žive i ponašaju se kao normalni ljudi. U ime koga se to čini? Gdje i kako žive svi oni koji se rugaju normalnim ljudima. Konačno, gdje živi taj Krleža, skupa sa svojom scenskom divom?
Bili su revoltirani, čim bi pomislili na kazalište.
I sada su, opet, bili revoltirani, nakon što ih je prošao prvi strah od komunista, dok su ih gledali kako teatralno marširaju kroz grad i kako svoja spaljena podkozarska i lička sela zamjenjuju Zagrebom. Već početkom lipnja u pogledu profesorice Bosiljke Kamauf Stinčić bilo je nečega otvoreno prezrivog. Gledala ih je s visine, te sitne i beznačajne crvene termite, crvene mrave, koje bi mogla zgnječiti jednoga za drugim, samo kada ih ne bi bilo tako mnogo. Maksimilijan je bio nešto oprezniji. Ili je njegov strah bio dublji i na neki način mudriji.
Bio je petak, 15. lipnja 1945. kada su došli po njega. Dvojica partizana, nenaoružani, u urednim britanskim uniformama, pokucali su na vratima, jer zvono nije radilo, ljubazno se predstavili i odveli ga. Ona je bila posve izgubljena, nije znala što bi pitala, srce joj je tuklo u grlu… Nije bila bijesna ni uplašena, bio je to neki nedefiniran, ali vrlo intenzivan osjećaj, koji joj je sasvim zakrio razum, tako da ga je pustila da ode u kućnom ogrtaču i u papučama.
On je to, međutim, učinio vrlo demonstrativno. Neka vide ljudi, ako ima još nekoga tko gleda, kako ga odvode u šlafroku i u pantoflima, kako su se u domu Stinčić-Kamauf nazivale papuče, neka vide što su i kakvi su ti naši oslobodioci…
Naravno, da su ta dvojica partizana naredili Maksimilijanu Stinčiću, slavnome hrvatskom pijanistu, jednome od prvih naših glazbenih velikana, koji je vladao europskim pozornicama kad i velika Milka Trnina, i širio tako hrvatsku slavu, da ogrne ljetni sako i navuče cipele, on bi to bez pogovora i učinio. Da su mu rekli da odjene svoj paradni smoking, on bi i to učinio, ali ako su se već odlučili brukati, on je rad da im to dopusti.
Bosa Kamaufova prvo nije znala gdje joj je muž.
Danima ga je tražila, obilazeći urede u Petrinjskoj i na Zrinjevcu i raspitujući se kod ljudi, profesora i glazbenika, za koje je pretpostavljala da su bliski s komunistima. Jedni nisu znali, drugi bi je prezrivo potjerali, a onda joj je na um pala spasonosna ideja: Joška! Pronaći će ona Jošku Hercla, preživjeloga Židova, čija će joj sudbina otvoriti sva vrata u Zagrebu.
Joška je, međutim, i sam u to vrijeme bio pritvoren.
Uhitili su ga na Glavnome kolodvoru, još krajem svibnja, u raciji koja je tragala za preostalim krijumčarima i crnoburzijancima, a možda se u mrežu ulovi i kakav preobučeni ustaški pukovnik, jasenovački koljač ili pop koji je po Lici i Bosni blagosiljao krvave kame i samokrese.
Upravo je dvojici starijih građana – od kojih je jedan bio partizanski agent u civilu – demonstrirao žongliranje zapaljenim palidrvcima. Netko ga je ščepao za ovratkih, plamičci su se razletjeli na sve strane, nosnice je zaparao jak miris fosfora, adrenalin je suknuo krvotokom, a Joška Hercl završio je u tamnici.
Sve što im je ispričao, partizanskim isljednicima činilo se fantastičnim i nevjerojatnim.
U prvi mah nije se uplašio, mislio je da će se nesporazum vrlo brzo razjasniti. Zaboga, ipak je on Židov, a komunisti, jugoslavenski partizani, zaštitili su Židove, to cijeli svijet zna, i partizanske jedinice bile su pune Židova, trubila je o tome ustaška štampa dok je postojala, propovijedali su na tu temu hrvatski biskupi i popovi, i nije valjda da bi sve to moglo biti krivo i da bi on, Joška Hercl, mogao stradati zato što je Židov…