Hrihir Tjutjunik autor je čijim se djelom može uvjerljivo pokazati da je ukrajinska književnost uspijevala opstati i u najtežim uvjetima koje joj je nametala imperija čiji je cilj bio izbrisati ukrajinski jezik (obilježavajući ga kao minorni dijalekt „velikoga brata“) te time i identitet nacije. Počeci se njegove proze smještaju u doba hruščovljevskog otapanja, a njezino se potiskivanje i prešutna zabrana zbiva nakon Brežnjevljeva preuzimanja vlasti i ukidanja i ono malo stvaralačkih sloboda koje su ostavljane sovjetskim umjetnicima u tome periodu. Tjutjunik spada u generaciju Šezdesetih, skupa s Vasilom Stusom kao njezinim najvažnijim predstavnikom. Za razliku od Stusa, koji je posljednja spisateljska žrtva sovjetskog logorskog sistema (preminuo je već u doba Gorbačova od posljedica štrajka glađu 1985.), Tjutjunik je protestirao tiho, nije dopao logora, ali je od terora pobjegao, točnije izmaknuo mu se, odlučivši se za samoubojstvo. Počinio ga je 1980.
Život mu je bio obilježen traumatskim iskustvima iz ukrajinske povijesti – Holodomorom i Drugim svjetskim ratom. Rođen 1931., doživljava od strane Staljina i NKVD-a umjetno proizvedenu glad čijom žrtvom postaje djed. Otac biva uhapšen 1937. i nikad se ne vraća u obitelj. Majka napušta dijete zbog novog partnera i šalje ga rodbini u blizini Luhanska. Po izbijanju Drugog svjetskog rata ujak mu je mobiliziran, a ujna, budući da ga više ne može prehranjivati, šalje tada desetgodišnjeg dječaka u njegovo rodno selo do kojega putuje kroz ratom opustošenu zemlju. Putovanje je to koje traje više od dva tjedna i u čijem toku pati od gladi i hladnoće. I po završetku rata njegovim životom dominira materijalna nužda. Školuje se za bravara, zapošljava u tvornici vagona u Harkivu, tamo ne izdržava dugo, napušta samovoljno posao nakon čega slijedi, kao kazna, četveromjesečni boravak u logoru. Poslije služenja vojnog roka radi u željezničkom depou u Donbasu i usput pohađa večernju školu. Stječe diplomu koja mu omogućuje studij ruske filologije na harkivskom sveučilištu, od 1957. do 1962. Po završetku studija započinje istinska književnička karijera, isprva na ruskom a potom, pod utjecajem brata Hrihorija koji umire 1961., na ukrajinskom. Tužni će kraj pronaći u dobu hlađenja. Ono što slijedi je tipična sudbina ukrajinskoga spisatelja koji se odbija povinovati propisima sovjetske književnosti: socijalistički realizam, odbacivanje ukrajinskog jezika, nasilna rusifikacija nakraju neprihvaćanje dominacije ruske kulture. Rezultati su učestale posjete KGB-a, zabrana objavljivanja, pisanje za ladicu i financijske brige. Nakraju dobrovoljna smrt 1980. Tek po stjecanju ukrajinske nezavisnosti postat će jasno u kolikoj je mjeri riječ o važnom piscu kojega se, po tragičnoj sudbini – ne i po poetici, može svrstati u jedan red sa „strijeljanom renesansom“.
No da prijeđem na važnije. Kakva je proza koju piše Tjutjunik? S čim je se može usporediti? Što njezinu poetiku čini specifičnom? To su tek neka od pitanja koja si kritičar može postaviti na ishodišnoj točki ispitivanja, neovisno o biografskoj pozadini autora. Idealna forma za sadržaj koji Tjutjunik želi posredovati jest pripovijetka. Radnja je sažeta i koncentrirana na život u ruralnoj Ukrajini. Ono što pripovjedača zanima nisu velika zbivanja. Nasuprot, on je koncentriran na svakodnevicu i rutinu koja ispunjava „poslove i dane“ na selu. Pastoralni se momenti upisuju u tkivo teksta koji, tako, kreira harmoniju između ljudskih bića i prirode. Za Tjutjunika osobito značajnu ulogu igraju smjene godišnjih doba. U njima se prepoznaju ritmovi koji dominiraju životima onih koji, bilo biljke, životinje ili ljudi, prirodu nastanjuju. Primjer iz pripovijetke Hladna metvica uvjerljivo će uprizoriti dosege ove diskretne i elegantne pripovjedne tehnike.
Odraz sunca smanjivao se na horizontu dok nije zgasnuo. Izbilo je ono vrijeme, u ranu večer, kad je zrak postao bistar poput izvorske vode, a čak su i oskudni hrastovi, koje se inače previđalo, koji su tu i tamo izbijali iz preplavljene zemlje, poprimali plastične obrise, odražavajući se bez pokreta u vodi proizvodeći iluziju dubine bez dna. Rosa je iz vlažne trave izvlačila prodorne mirise smrznutih algi, odrvenjelih divljih mrkava i vlažne raspadnute slame koja je od prošlogodišnje kosidbe zaostala među grmljem.
Od brana na preplavljenim livadama mirisalo je na crnicu, mirisalo je na nadolazeće proljeće i uvenule vlati trave, sagnjilo mrtvo drvo i mlade izdanke – mirisalo je na vječnost i vrijeme koje brzo prolazi…
Ovakvi i slični bukolički opisi tvore okvir unutar kojega se odvija štedljiva radnja, svedena na elementarne događaje, na zbivanja u kojima se, paradoksalno, ništa ne zbiva. Tek će pojedini signali, minimalistički blijesci, proplamsaji ukazati na dramu koja se odvija iza ove jedva pronične kulise. Jedna je od tema koja se nagovještava odnos grada i sela, generacijski problem stvoren odlaskom mladih i ostajanjem starih. Hladna metvica unekoliko pomjera tu matricu i koncentrira se na povratak mladoga muškarca, bivšeg oficira sovjetske mornarice, u ukrajinsko selo – sa ženom i punicom. Obje žene, svaka na svoj način, vrše pritisak na njega i smatraju da je odluka o povratku nedopustivo spuštanje na hijerarhijskoj ljestvici. Osobito se punica ne može pomiriti s činjenicom da je oficir postao traktorista. Mali otklon od pritiska nude mu povremeni izleti na rijeku, osobito u momentima kakav je zorno dan u izabranome citatu. Samoća je jedan element, drugi, iznenadni, jest pojava djevojke koje se sjeća dok je, prije dvije godine, bila još djevojčica. Kratko razgovora s njom, ona, ili tek tako izgleda, koketno flertuje i onda se rastaju. Ništa drugo ali dovoljno.
Pripovijetka u čijem je fokusu odlazak ne razlikuje se po bitnim poetološkim karakteristikama od one u čijem je središtu povratak. Odlazak se tematizira u kontekstu kratkoga posjeta onima koji su ostali. Takva je pripovijetka Sin dolazi kući. Ponosni otac i majka ga dočekuju, tu su i snaha i mala unuka. Jedini je problem što unuka još nije krštena. Budući da sin ne odobrava upražnjavanje religije, čin treba izvesti u tajnosti. Majka i snaha „slučajno“ odlaze do susjednog sela, sastaju se sa svećenikom (koji ne ostavlja osobito uvjerljiv dojam, kao da mu više nije stalo do zarade), obavljaju kupovinu, vraćaju se kući, spremaju svečani objed za goste koji se „slučajno“ okupljaju, provode ugodnu večer, pomalo se svađaju, ali otac uspješno diplomatski intervenira, smiruje alkoholom uzburkane strasti, gosti se razilaze i – to je sve. U tu je priču bez događaja, ili s događajima bez osobitoga značenja, utkano niz detalja koji je čine psihološki uvjerljivom, djelotvornome u njezinu minimalizmu, efikasnom u predočavanju svakodnevice koja, bez obzira na posvemašnju oskudnost, daje dovoljno razloga za male radosti. Je li sin shvatio da mu je kćerka krštena? To bi se moglo negativno odraziti na njegovu uspinjuću karijeru u radikalno ateističnom socijalizmu. Možda. No pripovjedačev nam glas veli da to zapravo i nije bitno. I u strogome političkom sistemu mogu se pronaći procijepi u koje se smješta nijemi, neiskazani otpor tlačenju.
Tjutjunikova je autobiografija, točnije godine njegova sazrijevanja, rascijepljena između dva pola: sela s jedne i industrijaliziranih gradova s druge strane. Gradovi su to koji doslovce nastaju u socijalizmu kao udarna pesnica sovjetske ekonomije. Dakle, bukoličko se pastoralnim pripovijetkama priključuju one u kojima se tematika koncentrira na tvornice i radnike koji rade u njima, na željezničke depoe i stanice koje služe kao okretišta uzburkanoga svijeta koji se nalazi u neprekidnoj kretnji čiji se smjer izvana jedva može spoznati, na novonastala naselja u kojima se pronalaze prebivališta za radničku klasu. Zato nas pogled pripovjedača, uvijek smješten unutra, ispunjen znanjem, usmjerava i govori nam kamo valja gledati. Pripovijetka IvanSribnij imat će za junaka radnika na održavanju u željeznici koji bez osobitog razloga nudi pretpostavljenom da sam istovari cijeli vagon balvana. Mada mu je jasno da neće dobiti obećanu premiju, obavit će taj posao s čudnim mirom i vedrinom. Oko će pripovjedača pratiti protok dana, registrirat će položaj sunca na horizontu da bi, dramaturški efektno, priču priveo kraju njegovim zalaskom. U pobočnoj se struji pojavljuje djevojka koja će Ivanu na kraju donijeti zasluženi objed. Hoće li se između njih zbiti nešto? Hoće li im se „desiti ljubav“? Tko zna. Kako nema zapleta tako nema, logično, ni njegova razrješenja. Tjutjunik je konzekventan u provođenju svoje pripovjedne strategije.
Pripovijetka, koja je u izboru i prijevodu na njemački Beatrix Kersten i naslovna, Tri kukavice i jedan naklon jedna je od najkraćih, ali i najupečatljivijih u zbirci. Na sedam stranica u njoj kao da se sublimiraju sve teme o kojima pripovijeda Tjutjunik. No s jednom dopunom. Ona je politička na način za koji se može reći da je (skoro) izravan. Naime, i u drugim se pripovijetkama moglo pronaći potajno ukazivanje na, u najmanju ruku, dvojben položaj Ukrajine unutar Sovjetskog Saveza. Glas pripovjedača često naglašava koliko je važno govoriti ruski, kako svi oni kojima je stao do uspinjanja na hijerarhijskoj ljestvici trebaju vladati tim jezikom. U tome postupku nije teško razaznati manje ili više prikrivenu pripovjedačevu ironiju kojom se, dakako i melankolično, ukazuje na sve intenzivniji gubitak ukrajinskoga identiteta u istočnim krajevima zemlje, poglavito Donbasu. Tipična scena u kojoj se realizira taj motiv odvija se tako što oni koji dominiraju razgovorom bilo traže prelazak na ruski ili taj prelazak naglašava sam pripovjedač pri tome ukazujući na njegovu jedva primjetnu dimenziju, razobličavajući hipokriziju društva. Tri kukavice nude drukčiji, manje izravan model. Čak i u svoj svojoj kratkoći ta pripovijetka postavlja kritičara (ne znanstvenika!) pred gotovo nerješiv problem: Kako je sažeto predočiti čitateljici a da se u analizi zadrži bar dio njezine pripovjedne moći?
Priča je uokvirena. Na početku i na kraju govori sin koji studira u gradu i dolazi na ferije kući. Središnji dio pripovijeda majka, Sofija, koja sinu razjašnjava odnos susjede Marfe i njegova oca. Ona to čini bez ljubomore, opisujući nesretnu i nerealiziranu ljubav udane žene prema oženjenom muškarcu, pri tom je ne osuđujući. Ona, čak, pokazuje duboko razumijevanje. U središtu se njezine pripovijesti nalazi scena koja opisuje kako Marfa vreba poštara kako bi vidjela nosi li pismo čovjeka u kojega je zaljubljena. Poštar joj veli da je pismo tu, ali nije adresirano na nju, već na Sofiju. Unatoč tome Marfa ga želi samo držati, ne i otvoriti, i očima punim suza spušta poljubac na adresu ispisanu njegovom rukom. No ono što pripovjedač prešućuje jest mjesto na kojemu se nalazi otac, s kojega stižu njegova pisma. Može ga se spoznati tek ako se prate aluzije, asocijacije, mračna atmosfera koja se prevlači kao neprozirni veo preko cijele scenografije. Izravno se razrješenje nudi u trećem segmentu pripovijetke, očevom pismu kojega se citira u cijelosti, prekidajući ga tek povremeno kako bi se pružile informacije nužne za njegovo potpunije razumijevanje. Tada se spominju „bespuća Sibira“. Doista, otac je interniran u koncentracionom logoru. Zašto? U koje doba? To ostaje nerazjašnjeno. Sintagma „bespuća Sibira“ isprva je u pismu prekrižena da bi ponovno, istim rukopisom, bila ispisana iznad prvobitne. Tom je semantičkom gestom Tjutjunik ukazao na korozivno djelovanje cenzure čijom je žrtvom, uostalom, postala i ova pripovijetka koju se u izvornom obliku nije moglo objaviti. Očevo pismo razotkriva nam i tajnu naslova. Naime, on će eksplicitno naglasiti da su mu Marfini osjećaji poznati, makar ih i ne uzvraćao. Stoga poručuje supruzi: „Otiđi k njoj, Sonja, i reci joj da bih joj, kao što je pjevao slijepi svirač bandure na Sinkivskome sajmu, poslao tri kukavice i jedan naklon, ali nisam znao bi li preletjele bespuća Sibira ili bi se srušile u mraz.“ Nama, koji ne poznajemo ukrajinsku folklornu tradiciju, ove riječi zvuče čudno. Razjašnjenje je, pak, skriveno u činjenici da u ukrajinskoj narodnoj mitologiji kukavica, kao ptica koja ne gradi svoje gnijezdo, stoji kao simbol neispunjene ljubavi. Bandura je nacionalni žičani instrument čiju je slavu u doba romantizma pronio Taras Ševčenko. Tjutjunik evocira uspomene na ukrajinski romantizam, na kulturalno samostalnost zemlje, na njezinu autohtonost. A na to se u Sovjetskome Savezu nije gledalo s odobravanjem. Tako se, tematski, i u kontrastu s ostalim pripovijetkama iz zbirke, kao dominanta javlja pesimizam kojega, ovaj put, melankolija svojim prefinjenim velom ne može zastrijeti. I samo kratko: ovo je jedina pripovijetka ispripovijedana u prvome licu. Možda otuda i sjetna, čak i patetična, emocionalnost koja će nam otkriti makar i jedan djelić autorove ličnosti i dati odgovor na tužno pitanje: Zbog čega se odlučio život završiti baš na takav način?
A ja bih svoj tekst priveo kraju riječima divne Tanje Maljarčuk koja, pišući o Tjutjunikovu kraju, priopćava sljedeće: „Kad si predočim sovjetski Kijiv pred očima mi se odmah pojavljuje slika: kako se on, zapravo lijep muškarac s tamnom razbarušenom kosom, potpuno pijan vuče kroz zagušljivi sumrak pod legendarnim kijivskim alejama kestenja. Na izgubljenome licu, kao što se sam jednom izrazio, visi vlažna paučina. Nema zraka kojega se može udahnuti. Jedne takve pijane večeri 1980. Tjutjunik se vratio kući i objesio u zahodu. Žena i dva sina, ne znajući ništa, spavali su do jutra. U oproštajnom pismu, koje je policija konfiscirala, pisalo je: ‘Mučite nekog drugog.’“
Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka/58
Hrihir Tjutjunik, Tri kukavice i jedan naklon
Hrihir Tjutjunik autor je čijim se djelom može uvjerljivo pokazati da je ukrajinska književnost uspijevala opstati i u najtežim uvjetima koje joj je nametala imperija čiji je cilj bio izbrisati ukrajinski jezik (obilježavajući ga kao minorni dijalekt „velikoga brata“) te time i identitet nacije. Počeci se njegove proze smještaju u doba hruščovljevskog otapanja, a njezino se potiskivanje i prešutna zabrana zbiva nakon Brežnjevljeva preuzimanja vlasti i ukidanja i ono malo stvaralačkih sloboda koje su ostavljane sovjetskim umjetnicima u tome periodu. Tjutjunik spada u generaciju Šezdesetih, skupa s Vasilom Stusom kao njezinim najvažnijim predstavnikom. Za razliku od Stusa, koji je posljednja spisateljska žrtva sovjetskog logorskog sistema (preminuo je već u doba Gorbačova od posljedica štrajka glađu 1985.), Tjutjunik je protestirao tiho, nije dopao logora, ali je od terora pobjegao, točnije izmaknuo mu se, odlučivši se za samoubojstvo. Počinio ga je 1980.
Život mu je bio obilježen traumatskim iskustvima iz ukrajinske povijesti – Holodomorom i Drugim svjetskim ratom. Rođen 1931., doživljava od strane Staljina i NKVD-a umjetno proizvedenu glad čijom žrtvom postaje djed. Otac biva uhapšen 1937. i nikad se ne vraća u obitelj. Majka napušta dijete zbog novog partnera i šalje ga rodbini u blizini Luhanska. Po izbijanju Drugog svjetskog rata ujak mu je mobiliziran, a ujna, budući da ga više ne može prehranjivati, šalje tada desetgodišnjeg dječaka u njegovo rodno selo do kojega putuje kroz ratom opustošenu zemlju. Putovanje je to koje traje više od dva tjedna i u čijem toku pati od gladi i hladnoće. I po završetku rata njegovim životom dominira materijalna nužda. Školuje se za bravara, zapošljava u tvornici vagona u Harkivu, tamo ne izdržava dugo, napušta samovoljno posao nakon čega slijedi, kao kazna, četveromjesečni boravak u logoru. Poslije služenja vojnog roka radi u željezničkom depou u Donbasu i usput pohađa večernju školu. Stječe diplomu koja mu omogućuje studij ruske filologije na harkivskom sveučilištu, od 1957. do 1962. Po završetku studija započinje istinska književnička karijera, isprva na ruskom a potom, pod utjecajem brata Hrihorija koji umire 1961., na ukrajinskom. Tužni će kraj pronaći u dobu hlađenja. Ono što slijedi je tipična sudbina ukrajinskoga spisatelja koji se odbija povinovati propisima sovjetske književnosti: socijalistički realizam, odbacivanje ukrajinskog jezika, nasilna rusifikacija nakraju neprihvaćanje dominacije ruske kulture. Rezultati su učestale posjete KGB-a, zabrana objavljivanja, pisanje za ladicu i financijske brige. Nakraju dobrovoljna smrt 1980. Tek po stjecanju ukrajinske nezavisnosti postat će jasno u kolikoj je mjeri riječ o važnom piscu kojega se, po tragičnoj sudbini – ne i po poetici, može svrstati u jedan red sa „strijeljanom renesansom“.
No da prijeđem na važnije. Kakva je proza koju piše Tjutjunik? S čim je se može usporediti? Što njezinu poetiku čini specifičnom? To su tek neka od pitanja koja si kritičar može postaviti na ishodišnoj točki ispitivanja, neovisno o biografskoj pozadini autora. Idealna forma za sadržaj koji Tjutjunik želi posredovati jest pripovijetka. Radnja je sažeta i koncentrirana na život u ruralnoj Ukrajini. Ono što pripovjedača zanima nisu velika zbivanja. Nasuprot, on je koncentriran na svakodnevicu i rutinu koja ispunjava „poslove i dane“ na selu. Pastoralni se momenti upisuju u tkivo teksta koji, tako, kreira harmoniju između ljudskih bića i prirode. Za Tjutjunika osobito značajnu ulogu igraju smjene godišnjih doba. U njima se prepoznaju ritmovi koji dominiraju životima onih koji, bilo biljke, životinje ili ljudi, prirodu nastanjuju. Primjer iz pripovijetke Hladna metvica uvjerljivo će uprizoriti dosege ove diskretne i elegantne pripovjedne tehnike.
Odraz sunca smanjivao se na horizontu dok nije zgasnuo. Izbilo je ono vrijeme, u ranu večer, kad je zrak postao bistar poput izvorske vode, a čak su i oskudni hrastovi, koje se inače previđalo, koji su tu i tamo izbijali iz preplavljene zemlje, poprimali plastične obrise, odražavajući se bez pokreta u vodi proizvodeći iluziju dubine bez dna. Rosa je iz vlažne trave izvlačila prodorne mirise smrznutih algi, odrvenjelih divljih mrkava i vlažne raspadnute slame koja je od prošlogodišnje kosidbe zaostala među grmljem.
Od brana na preplavljenim livadama mirisalo je na crnicu, mirisalo je na nadolazeće proljeće i uvenule vlati trave, sagnjilo mrtvo drvo i mlade izdanke – mirisalo je na vječnost i vrijeme koje brzo prolazi…
Ovakvi i slični bukolički opisi tvore okvir unutar kojega se odvija štedljiva radnja, svedena na elementarne događaje, na zbivanja u kojima se, paradoksalno, ništa ne zbiva. Tek će pojedini signali, minimalistički blijesci, proplamsaji ukazati na dramu koja se odvija iza ove jedva pronične kulise. Jedna je od tema koja se nagovještava odnos grada i sela, generacijski problem stvoren odlaskom mladih i ostajanjem starih. Hladna metvica unekoliko pomjera tu matricu i koncentrira se na povratak mladoga muškarca, bivšeg oficira sovjetske mornarice, u ukrajinsko selo – sa ženom i punicom. Obje žene, svaka na svoj način, vrše pritisak na njega i smatraju da je odluka o povratku nedopustivo spuštanje na hijerarhijskoj ljestvici. Osobito se punica ne može pomiriti s činjenicom da je oficir postao traktorista. Mali otklon od pritiska nude mu povremeni izleti na rijeku, osobito u momentima kakav je zorno dan u izabranome citatu. Samoća je jedan element, drugi, iznenadni, jest pojava djevojke koje se sjeća dok je, prije dvije godine, bila još djevojčica. Kratko razgovora s njom, ona, ili tek tako izgleda, koketno flertuje i onda se rastaju. Ništa drugo ali dovoljno.
Pripovijetka u čijem je fokusu odlazak ne razlikuje se po bitnim poetološkim karakteristikama od one u čijem je središtu povratak. Odlazak se tematizira u kontekstu kratkoga posjeta onima koji su ostali. Takva je pripovijetka Sin dolazi kući. Ponosni otac i majka ga dočekuju, tu su i snaha i mala unuka. Jedini je problem što unuka još nije krštena. Budući da sin ne odobrava upražnjavanje religije, čin treba izvesti u tajnosti. Majka i snaha „slučajno“ odlaze do susjednog sela, sastaju se sa svećenikom (koji ne ostavlja osobito uvjerljiv dojam, kao da mu više nije stalo do zarade), obavljaju kupovinu, vraćaju se kući, spremaju svečani objed za goste koji se „slučajno“ okupljaju, provode ugodnu večer, pomalo se svađaju, ali otac uspješno diplomatski intervenira, smiruje alkoholom uzburkane strasti, gosti se razilaze i – to je sve. U tu je priču bez događaja, ili s događajima bez osobitoga značenja, utkano niz detalja koji je čine psihološki uvjerljivom, djelotvornome u njezinu minimalizmu, efikasnom u predočavanju svakodnevice koja, bez obzira na posvemašnju oskudnost, daje dovoljno razloga za male radosti. Je li sin shvatio da mu je kćerka krštena? To bi se moglo negativno odraziti na njegovu uspinjuću karijeru u radikalno ateističnom socijalizmu. Možda. No pripovjedačev nam glas veli da to zapravo i nije bitno. I u strogome političkom sistemu mogu se pronaći procijepi u koje se smješta nijemi, neiskazani otpor tlačenju.
Tjutjunikova je autobiografija, točnije godine njegova sazrijevanja, rascijepljena između dva pola: sela s jedne i industrijaliziranih gradova s druge strane. Gradovi su to koji doslovce nastaju u socijalizmu kao udarna pesnica sovjetske ekonomije. Dakle, bukoličko se pastoralnim pripovijetkama priključuju one u kojima se tematika koncentrira na tvornice i radnike koji rade u njima, na željezničke depoe i stanice koje služe kao okretišta uzburkanoga svijeta koji se nalazi u neprekidnoj kretnji čiji se smjer izvana jedva može spoznati, na novonastala naselja u kojima se pronalaze prebivališta za radničku klasu. Zato nas pogled pripovjedača, uvijek smješten unutra, ispunjen znanjem, usmjerava i govori nam kamo valja gledati. Pripovijetka Ivan Sribnij imat će za junaka radnika na održavanju u željeznici koji bez osobitog razloga nudi pretpostavljenom da sam istovari cijeli vagon balvana. Mada mu je jasno da neće dobiti obećanu premiju, obavit će taj posao s čudnim mirom i vedrinom. Oko će pripovjedača pratiti protok dana, registrirat će položaj sunca na horizontu da bi, dramaturški efektno, priču priveo kraju njegovim zalaskom. U pobočnoj se struji pojavljuje djevojka koja će Ivanu na kraju donijeti zasluženi objed. Hoće li se između njih zbiti nešto? Hoće li im se „desiti ljubav“? Tko zna. Kako nema zapleta tako nema, logično, ni njegova razrješenja. Tjutjunik je konzekventan u provođenju svoje pripovjedne strategije.
Pripovijetka, koja je u izboru i prijevodu na njemački Beatrix Kersten i naslovna, Tri kukavice i jedan naklon jedna je od najkraćih, ali i najupečatljivijih u zbirci. Na sedam stranica u njoj kao da se sublimiraju sve teme o kojima pripovijeda Tjutjunik. No s jednom dopunom. Ona je politička na način za koji se može reći da je (skoro) izravan. Naime, i u drugim se pripovijetkama moglo pronaći potajno ukazivanje na, u najmanju ruku, dvojben položaj Ukrajine unutar Sovjetskog Saveza. Glas pripovjedača često naglašava koliko je važno govoriti ruski, kako svi oni kojima je stao do uspinjanja na hijerarhijskoj ljestvici trebaju vladati tim jezikom. U tome postupku nije teško razaznati manje ili više prikrivenu pripovjedačevu ironiju kojom se, dakako i melankolično, ukazuje na sve intenzivniji gubitak ukrajinskoga identiteta u istočnim krajevima zemlje, poglavito Donbasu. Tipična scena u kojoj se realizira taj motiv odvija se tako što oni koji dominiraju razgovorom bilo traže prelazak na ruski ili taj prelazak naglašava sam pripovjedač pri tome ukazujući na njegovu jedva primjetnu dimenziju, razobličavajući hipokriziju društva. Tri kukavice nude drukčiji, manje izravan model. Čak i u svoj svojoj kratkoći ta pripovijetka postavlja kritičara (ne znanstvenika!) pred gotovo nerješiv problem: Kako je sažeto predočiti čitateljici a da se u analizi zadrži bar dio njezine pripovjedne moći?
Priča je uokvirena. Na početku i na kraju govori sin koji studira u gradu i dolazi na ferije kući. Središnji dio pripovijeda majka, Sofija, koja sinu razjašnjava odnos susjede Marfe i njegova oca. Ona to čini bez ljubomore, opisujući nesretnu i nerealiziranu ljubav udane žene prema oženjenom muškarcu, pri tom je ne osuđujući. Ona, čak, pokazuje duboko razumijevanje. U središtu se njezine pripovijesti nalazi scena koja opisuje kako Marfa vreba poštara kako bi vidjela nosi li pismo čovjeka u kojega je zaljubljena. Poštar joj veli da je pismo tu, ali nije adresirano na nju, već na Sofiju. Unatoč tome Marfa ga želi samo držati, ne i otvoriti, i očima punim suza spušta poljubac na adresu ispisanu njegovom rukom. No ono što pripovjedač prešućuje jest mjesto na kojemu se nalazi otac, s kojega stižu njegova pisma. Može ga se spoznati tek ako se prate aluzije, asocijacije, mračna atmosfera koja se prevlači kao neprozirni veo preko cijele scenografije. Izravno se razrješenje nudi u trećem segmentu pripovijetke, očevom pismu kojega se citira u cijelosti, prekidajući ga tek povremeno kako bi se pružile informacije nužne za njegovo potpunije razumijevanje. Tada se spominju „bespuća Sibira“. Doista, otac je interniran u koncentracionom logoru. Zašto? U koje doba? To ostaje nerazjašnjeno. Sintagma „bespuća Sibira“ isprva je u pismu prekrižena da bi ponovno, istim rukopisom, bila ispisana iznad prvobitne. Tom je semantičkom gestom Tjutjunik ukazao na korozivno djelovanje cenzure čijom je žrtvom, uostalom, postala i ova pripovijetka koju se u izvornom obliku nije moglo objaviti. Očevo pismo razotkriva nam i tajnu naslova. Naime, on će eksplicitno naglasiti da su mu Marfini osjećaji poznati, makar ih i ne uzvraćao. Stoga poručuje supruzi: „Otiđi k njoj, Sonja, i reci joj da bih joj, kao što je pjevao slijepi svirač bandure na Sinkivskome sajmu, poslao tri kukavice i jedan naklon, ali nisam znao bi li preletjele bespuća Sibira ili bi se srušile u mraz.“ Nama, koji ne poznajemo ukrajinsku folklornu tradiciju, ove riječi zvuče čudno. Razjašnjenje je, pak, skriveno u činjenici da u ukrajinskoj narodnoj mitologiji kukavica, kao ptica koja ne gradi svoje gnijezdo, stoji kao simbol neispunjene ljubavi. Bandura je nacionalni žičani instrument čiju je slavu u doba romantizma pronio Taras Ševčenko. Tjutjunik evocira uspomene na ukrajinski romantizam, na kulturalno samostalnost zemlje, na njezinu autohtonost. A na to se u Sovjetskome Savezu nije gledalo s odobravanjem. Tako se, tematski, i u kontrastu s ostalim pripovijetkama iz zbirke, kao dominanta javlja pesimizam kojega, ovaj put, melankolija svojim prefinjenim velom ne može zastrijeti. I samo kratko: ovo je jedina pripovijetka ispripovijedana u prvome licu. Možda otuda i sjetna, čak i patetična, emocionalnost koja će nam otkriti makar i jedan djelić autorove ličnosti i dati odgovor na tužno pitanje: Zbog čega se odlučio život završiti baš na takav način?
A ja bih svoj tekst priveo kraju riječima divne Tanje Maljarčuk koja, pišući o Tjutjunikovu kraju, priopćava sljedeće: „Kad si predočim sovjetski Kijiv pred očima mi se odmah pojavljuje slika: kako se on, zapravo lijep muškarac s tamnom razbarušenom kosom, potpuno pijan vuče kroz zagušljivi sumrak pod legendarnim kijivskim alejama kestenja. Na izgubljenome licu, kao što se sam jednom izrazio, visi vlažna paučina. Nema zraka kojega se može udahnuti. Jedne takve pijane večeri 1980. Tjutjunik se vratio kući i objesio u zahodu. Žena i dva sina, ne znajući ništa, spavali su do jutra. U oproštajnom pismu, koje je policija konfiscirala, pisalo je: ‘Mučite nekog drugog.’“