Urar

Među sajdžijama i sahadžijama bio je i jedan urar.

U ulici od satova, na početku staroga grada, s lijeve je strane Azija, s desne Europa.

On je bio na lijevoj strani, tamo gdje je prejako sunce. Milija mu je bila sjenovita desna, i zato se, iz čežnje, prozvao urarom.

Popravljao je zidne satove s klatnom, stolne satove, ručne i džepne. Džepni su, uglavnom, bili željezničarski.

Kada se promijenila vlast, njegov je dućan smetao. Zato što je bio jedini urar u ulici. Smetao bi i da je bio jedini sahadžija. Prekasno je shvatio da uvijek smetaš ako si jedini. 

Ali nije ga bilo previše briga.

Poskidao je sve satove sa zidova dućana, uzeo je i one koji su stajali na policama. Ključeve dućana predao je na šalteru u općini.

Satove je rasporedio po zidovima i policama svoga malenog tavanskog stana.

Dalje je živio u trudu, često uzaludnom, da svaki od stotinjak satova u isto vrijeme otkuca podne i ponoć.

Kada je umro, susjedi su ključeve njegova stana predali na istome onom šalteru u općini.

Satove je odnio antikvar.

Nikada više nisu istodobno otkucali podne i ponoć.

Vrijeme se razlilo kao đački akvarel.

Miljenko Jergović 02. 07. 2020.