Zijevalo

Cijeli naš gradić znao ga je kao ridikula kome je ta uloga bila predodređena samim njegovim tjelesnim nedostacima: još od ranog djetinjstva bio je nijem – “udaren u glavu”, govorilo se. Zato se sporazumijevao nekakvim smiješnim gestovima. Uz to je bio i grbav, a desna noga bila mu je kraća, pa je hramao. Bilo je teško odrediti koliko je star: mogao je biti tridesetogodišnjak, ali i pedesetogodišnjak. Živio je sa bolesnom i nepokretnom majkom, od mršave mirovine njenog pokojnog muža, u kućici na rubu grada, u koju se zatvarao izlazeći samo zbog obavljanja najnužnijih poslova, a rijetko se događalo da sjedne na klupu u parkiću pored morske obale, i tada su ga prolaznici mogli vidjeti kako s pogledom uprtim u more otvara i zatvara usta kao da neprestano zijeva (zbog čega je i dobio nadimak Zijevalo), uz to praveći neobične grimase koje su njegovom licu davale različite izraze – blage sjete, čežnjivosti, ali ponekad i patnje, pa i bijesa.

Dugo nitko nije mogao, niti je itko pokušavao, objasniti ovo njegovo čudnovato ponašanje, sve dok se jednog dana u kinu u mjesnom Domu kulture nije pojavio stari italijanski film s operom Pagliacci. U mjestu je bio povelik broj nas ljubitelja opere, pa smo nagrnuli u kino, a na naše čuđenje, tu se pojavio i Zijevalo i sjeo u prvi red. Pored njega se, uslijed kratkovidosti, smjestio naš nekadašnji učitelj, sad umirovljenik. Ja sam se našao odmah iza njih dvojice. Tijekom filma učitelj je slučajno pogledao Zijevala i, začuđen, ostao zagledan u njega. Zatim se okrenuo k meni i dao mi mig da i ja pogledam. I zaista: vidio sam Zijevala kako ustima pravi pokrete skoro istovjetne onima što su ih pjevajući izvodili glumci na platnu, a i njegova mimika bila je slična njihovoj. Kao da doživljava ista osjećanja, iste strasti kakve su, kroz opersku glazbu, izražavali likovi u filmu.

Po završetku predstave učitelj je okupio oko sebe nas nekolicinu da nam saopći neobičnu stvar: “Zijevalo pjeva!”

“Koješta!” uzviknuo je jedan od nazočnih. “Kako je moguće da pjeva, kad je nijem?! Zašto misliš da pjeva?”

“Pa eto, pjeva! Ili barem misli da pjeva! Tijekom filma micao je ustima točno na isti način kao i glumci na platnu, kao Gina Lollobrigida i ostali, koji su također samo micali ustima, dok je umjesto njih pjevao netko drugi. A i izraz lica mu se mijenjao; pokazivao je, možda čak i bolje i vjernije, ista ona osjećanja koja su oni tako dobro glumili.”

“Svašta! Otkuda bi netko udaren u glavu kao što je on mogao imati pojma o operskoj glazbi?”

“Mislim da znam u čemu je stvar…”, rekao je na to jedan mještanin koji je stanovao u neposrednoj blizini Zijevalove kuće. “Sad mi je palo na um da u njegovoj kući postoji radio aparat i da se iz nje često čuje glazba, i to uglavnom operska. Nju sigurno sluša njegova majka, koja je davno, dok se nije morala potpuno posvetiti ovom čudu od djeteta, bila članica kora u splitskom kazalištu. Vjerojatno mu je ona pričala o operama i uvela ga u njihov svijet. Ako je tako, onda je jasno šta on to radi kad sjedi na klupi pored mora i zijeva. On miče ustima misleći da pjeva – zapravo, umišljajući da pjeva kao veliki operski pjevači, kao Caruso, Šaljapin, Björling. A to radi pored mora jer ga ono svojim bonacama ili talasima uzbuđuje i tjera ga da na taj neobičan način dâ maha svojim osjećanjima.”

Objašnjenje nam se činilo čudnim i ne baš vjerojatnim, pa ipak, poslije toga, kad bi se Zijevalo sreo s nekim mještaninom, taj bi mu često doviknuo: “Hej, ti, Karuzo, da čujemo kakav si Paljačo!”, ili: “Hajde, Tito Gobi, otpjevaj nam ariju Rigoleta, ti što mu toliko sličiš!” A Zijevalo se na to samo dobroćudno smješkao.

Međutim, vremenom se on sve više pokazivao sasvim solidno uvedenim u svijet opere. Nije propuštao nijednu filmsku adaptaciju nekog operskog djela koja bi se prikazivala u mjesnom kinu, a kasnijih godina, kad se pojavila televizija, i kad bi se na njenom programu našla neka opera, odlazio bi nekome od susjeda koji je imao televizor i molio, rječitom mimikom, da ga puste pred aparat. Ponekad bi ga odbili, a ponekad pustili, u namjeri da se zabave promatrajući ga kako s očima uprtim u ekran “pjeva” i “glumi”.

Jednom sam se i ja našao u prigodi da to gledam. I nisam osjećao ni potrebu ni želju da se smijem našem “ridikulu”, niti da ga žalim. Naprotiv, osjećao sam zavist. Zijevalo nije mogao dati glasa od sebe, ali znao sam – bio sam siguran – da on čuje sebe kako pjeva, i to kako pjeva kao najbolji, najslavniji pjevači koji su ikad pjevali pod ovim nebom. Da pjeva upravo onako kako sam ja nekad davno, u djetinjstvu i mladosti, želio pjevati, maštao da ću pjevati, onim prekrasnim glasom kojim sam mislio da mogu ispuniti cijelu moju uvalu, takvim glasom koji, odjekujući kroz sfere, usrećuje sve one što ga čuju. Ali Bog me nije obdario takvim glasom. A Zijevala je obdario. Dok je “pjevao”, u njemu je, za njegov unutarnji sluh i za njegovu dušu, odjekivao upravo takav glas.

Nikola Bertolino 03. 02. 2013.