Ne znam što i kako radi zagrebačka policija, ali pitate li mene – a malo se amaterski bavim kriminalistikom i imam nekoliko riješenih srazmjerno složenih predmeta – slučaj je jasan kao jednostavna matematička jednadžba.
Trebalo je samo zbrojiti dva i dva: prije tjedan dana, uoči Božića, zagrebačka je policija zaprimila prijavu da je na vrh piramide od nehrđajućeg čelika, spomenika arhitekta Branka Silađina postavljenog povodom devetstote obljetnice Zagrebačke nadbiskupije, nepoznati počinitelj tokom noći zavario veliko raspelo od prokroma. Za to vrijeme, na drugom kraju grada, na Markovu trgu, splitski gradonačelnik i novi saborski zastupnik Željko Kerum stigao je na konstituirajuću sjednicu hrvatskog parlamenta vidno umoran, sa više od dva sata zakašnjenja, pravdajući se da je prethodnu noć s društvom do kasno pjevao božićne pjesme.
Zagrebačka Policijska uprava tvrdi da traga za nepoznatim počiniteljem, a ja za lakši slučaj nisam čuo u cijeloj karijeri!
Pa sve da se “nepoznati počinitelj” potpisao na granitno postolje piramide, ne bi slučaj bio jasniji, a počinitelj poznatiji. Zapravo, kad bolje razmislim, počinitelj se i jest potpisao, ali bijelim sprejom nažvrljan potpis na granitnom postamentu piramide aljkava je metropolitanska policija lakonski protumačila kao simbol križa. Da tamo netko radi svoj posao, grafolozi bi istog jutra usporedili križ sa Silađinove piramide s potpisima na svečanoj prisezi novih saborskih zastupnika, i slučaj bi bio riješen.
Policija je tako hitro, istoga dana, uklonila metalnog Spasitelja na vrhu granitno-čelične piramide – maketu divovskog Spasitelja na vrhu Marjana – a nepoznati počinitelj s pravom se pita zašto njegov pažljivo zavareni Isus od prokroma ne može stajati na sivoj zagrebačkoj ledini, između dvije prljave asfaltne trake, a jeftini poliesterski Isus na maloj kamenoj pjaceti pred portalom trogirske katedrale ne samo da može, nego policija u tom slučaju još i osigurava svečano otvaranje?!
Riječ je, naime, o dva potpuno jednako vandalska čina, samo što su trogirski vandali imali mnogo lakši posao. Dok je drski zagrebački nepoznati počinitelj sa jatacima noću teglio trideset kilograma teški inverter i elektrode za varenje, po mrklom mraku, tek uz škrtu rasvjetu s Ulice Hrvatske bratske zajednice, pa se pentrao uz ljestve i sve pazeći da ne naiđe policija vario metalno raspelo na vrh piramide – trogirski su drski počinitelji u po bijela dana iz trogirskog muzeja ukrali kip Nikole Firentinca, naručili njegovu repliku od kamene prašine i poliestera, pribavili sve potrebne dozvole nadbiskupije, gradskih sužbi i konzervatorskog odjela, postavili ga na nekakav kameni stup pred sam Radovanov portal i onda još na svečano otvaranje pozvali bivšeg i sadašnjeg gradonačelnika, biskupa, župnika i novinare.
Posao koji je nepoznati počinitelj u Zagrebu obavio pod okriljem noći, krijući se od policije, u Trogiru su obavili akademici, župnici, konzervatori, profesionalni kipari i radnici gradskih službi! Njihov Isus zato, za razliku od zagrebačkog, još uvijek ponosno stoji pred katedralom: Radovanov portal, najslavnije remek djelo srednjovjekovne skulpture na ovom kraju Europe, svedeno je tako na ukrasnu pozadinu za jednu betlemsku figuricu od prokroma, poliestera, ili od čega se već rade božićne jaslice.
Ovo stoga nije još jedno podsjećanje i apel za uklanjanje poliesterskog Isusa pred trogirskom katedralom, već – upravo obrnuto – javni apel za povratak Isusa od prokroma na vrh Silađinove zagrebačke piramide, tamo gdje je jedne adventske noći oduvijek i stajao, i odakle su ga – mlađi čitatelji to ne pamte – komunistički zlotvori uklonili čim su došli na vlast, pred sam Božić 2011. godine.
Za razliku od replike nezgrapnog Firentinčevog Krista, ovaj je, uostalom, bio skladan i sugestivan, postavljen po svim pravilima i uzusima kršćanske ikonografije, poput monumentalnog urbanog krajputaša, sa snenom siluetom katedrale sviju Hrvata u pozadini, da putnike s Mosta slobode raširenih ruku dočeka u metropolu katoličke Hrvatske, kao otkupna stanica za sve njihove grijehe. Ovako, bez kromiranog Isusa na vrhu, granitno-čelična piramida na ulazu u Zagreb samo je još jedan masonsko-komunistički znamen, kakvih je naša Hrvatska ionako prepuna, i kakav je najzad, prije instaliranja poliesterskog Spasitelja, bio i zloglasni portal slobodnog zidara Radovana (Radovana?!!, op. a.), sa svom onom golotinjom i masonskim simbolima.
Gdje je nestao Bogočovjek?
Ne znam što i kako radi zagrebačka policija, ali pitate li mene – a malo se amaterski bavim kriminalistikom i imam nekoliko riješenih srazmjerno složenih predmeta – slučaj je jasan kao jednostavna matematička jednadžba.
Trebalo je samo zbrojiti dva i dva: prije tjedan dana, uoči Božića, zagrebačka je policija zaprimila prijavu da je na vrh piramide od nehrđajućeg čelika, spomenika arhitekta Branka Silađina postavljenog povodom devetstote obljetnice Zagrebačke nadbiskupije, nepoznati počinitelj tokom noći zavario veliko raspelo od prokroma. Za to vrijeme, na drugom kraju grada, na Markovu trgu, splitski gradonačelnik i novi saborski zastupnik Željko Kerum stigao je na konstituirajuću sjednicu hrvatskog parlamenta vidno umoran, sa više od dva sata zakašnjenja, pravdajući se da je prethodnu noć s društvom do kasno pjevao božićne pjesme.
Zagrebačka Policijska uprava tvrdi da traga za nepoznatim počiniteljem, a ja za lakši slučaj nisam čuo u cijeloj karijeri!
Pa sve da se “nepoznati počinitelj” potpisao na granitno postolje piramide, ne bi slučaj bio jasniji, a počinitelj poznatiji. Zapravo, kad bolje razmislim, počinitelj se i jest potpisao, ali bijelim sprejom nažvrljan potpis na granitnom postamentu piramide aljkava je metropolitanska policija lakonski protumačila kao simbol križa. Da tamo netko radi svoj posao, grafolozi bi istog jutra usporedili križ sa Silađinove piramide s potpisima na svečanoj prisezi novih saborskih zastupnika, i slučaj bi bio riješen.
Policija je tako hitro, istoga dana, uklonila metalnog Spasitelja na vrhu granitno-čelične piramide – maketu divovskog Spasitelja na vrhu Marjana – a nepoznati počinitelj s pravom se pita zašto njegov pažljivo zavareni Isus od prokroma ne može stajati na sivoj zagrebačkoj ledini, između dvije prljave asfaltne trake, a jeftini poliesterski Isus na maloj kamenoj pjaceti pred portalom trogirske katedrale ne samo da može, nego policija u tom slučaju još i osigurava svečano otvaranje?!
Riječ je, naime, o dva potpuno jednako vandalska čina, samo što su trogirski vandali imali mnogo lakši posao. Dok je drski zagrebački nepoznati počinitelj sa jatacima noću teglio trideset kilograma teški inverter i elektrode za varenje, po mrklom mraku, tek uz škrtu rasvjetu s Ulice Hrvatske bratske zajednice, pa se pentrao uz ljestve i sve pazeći da ne naiđe policija vario metalno raspelo na vrh piramide – trogirski su drski počinitelji u po bijela dana iz trogirskog muzeja ukrali kip Nikole Firentinca, naručili njegovu repliku od kamene prašine i poliestera, pribavili sve potrebne dozvole nadbiskupije, gradskih sužbi i konzervatorskog odjela, postavili ga na nekakav kameni stup pred sam Radovanov portal i onda još na svečano otvaranje pozvali bivšeg i sadašnjeg gradonačelnika, biskupa, župnika i novinare.
Posao koji je nepoznati počinitelj u Zagrebu obavio pod okriljem noći, krijući se od policije, u Trogiru su obavili akademici, župnici, konzervatori, profesionalni kipari i radnici gradskih službi! Njihov Isus zato, za razliku od zagrebačkog, još uvijek ponosno stoji pred katedralom: Radovanov portal, najslavnije remek djelo srednjovjekovne skulpture na ovom kraju Europe, svedeno je tako na ukrasnu pozadinu za jednu betlemsku figuricu od prokroma, poliestera, ili od čega se već rade božićne jaslice.
Ovo stoga nije još jedno podsjećanje i apel za uklanjanje poliesterskog Isusa pred trogirskom katedralom, već – upravo obrnuto – javni apel za povratak Isusa od prokroma na vrh Silađinove zagrebačke piramide, tamo gdje je jedne adventske noći oduvijek i stajao, i odakle su ga – mlađi čitatelji to ne pamte – komunistički zlotvori uklonili čim su došli na vlast, pred sam Božić 2011. godine.
Za razliku od replike nezgrapnog Firentinčevog Krista, ovaj je, uostalom, bio skladan i sugestivan, postavljen po svim pravilima i uzusima kršćanske ikonografije, poput monumentalnog urbanog krajputaša, sa snenom siluetom katedrale sviju Hrvata u pozadini, da putnike s Mosta slobode raširenih ruku dočeka u metropolu katoličke Hrvatske, kao otkupna stanica za sve njihove grijehe. Ovako, bez kromiranog Isusa na vrhu, granitno-čelična piramida na ulazu u Zagreb samo je još jedan masonsko-komunistički znamen, kakvih je naša Hrvatska ionako prepuna, i kakav je najzad, prije instaliranja poliesterskog Spasitelja, bio i zloglasni portal slobodnog zidara Radovana (Radovana?!!, op. a.), sa svom onom golotinjom i masonskim simbolima.
Na redu je nova ministrica kulture.
Drugovi, mi vas gledamo.
(siječanj 2012.)