Doći u Teheran u petak poslijepodne nije baš najpametniji potez što ga putnik može napraviti. Prvo, za islamski je svijet petak ono što je za katolički nedjelja, što znači da je sve još usporenije, zatvorenije i nepristupačnije nego inače. A drugo, u cijelom Iranu ne postoji sinkronizirana turistička infrastruktura, pa ni u metropoli ne postoji službeni (doduše ni neslužbeni) turistički ured u kojem bi se čovjek mogao informirati gdje da spava, gdje da jede i gdje da se, i kako, zabavi. Sve smo to, naravno, znali ali nismo mogli drukčije nego doputovati baš u taj petak. Uostalom, tješili smo se, kad bi i postojao informativni centar danas ne bi radio.
Stigli smo iz Tabriza, nakon deset sati vožnje autobusom kroz prilično jednolične pejzaže. Imali smo adrese nekoliko hotela, ali iskustvo nas je naučilo da ono što piše u vodičima rijetko odgovara stvarnoj ponudi i da, stoga, valja prvo provjeriti kako soba doista izgleda, osmotriti koji se tip gostiju muva oko recepcije, unaprijed pitati za cijenu, pa tek onda odlučiti hoćemo li ostaviti dokumente i prihvatiti ključ, ili tragati dalje.
Petak, da se razumijemo, uopće nije dan za takve pothvate.
U to smo se definitivno uvjerili već na autobusnom kolodvoru. Taksisti su tražili, za iranske prilike, bezobrazno puno novca za vožnju do grada. Kao, neradni im je dan, pa vožnju koja inače stoji najviše tri dolara ‘naivnim zapadnjacima’ hoće naplatiti deset. Kad smo se posvadili s trojicom od kojih nijedan nije bio spreman ni na minimalan ustupak, odlučili smo se za stari provjereni trik. Uprtili smo ruksake kao da smo trenirani dizači utega i nezainteresirano odšetali ulicom prema, kako su nas uputili suputnici iz busa, najbližoj stanici metroa. Računali smo na to da će ulični taksisti biti jeftiniji.
I upalilo je: čim smo se odmakli od kolodvora stali su za nama trubiti i oni iz označenih taksija, i ‘obični’ vozači koji su vidjeli zgodnu priliku da zarade neku lovu, pa čak i šofer nekog minibusa što je poluprazan vozio prema centru. Prvih nekoliko odbili smo iz principa, a onda je pred nas stao neki simpatični čiča s posve realnim prijedlogom: tri dolara za vožnju do hotela.
– Dva – odbrusio mu je Saša, načelno bijesan na sve taksiste na svijetu.
Stari se malo namrštio, ali je otvorio prtljažnik što je značilo da prihvaća ponudu. Čovjek je, naime, bio Azer pa je mogao razumjeti Sašinih par turskih riječi i shvatiti gdje želimo da nas odveze. Jedine mape grada koje smo imali bile su fotokopije površnih nacrta iz Lonely Planeta, a pravi plan Teherana danas ionako nismo mogli kupiti jer petkom ne rade ni knjižare, ni kiosci. Uostalom, većina planova koji se ovdje mogu nabaviti – pa čak i u elitnim hotelima za strance – pisani su isključivo arabicom pa nam ni oni ne bi bili od neke veće koristi…
Tri hotela koja smo odabrali bili su jedan od drugog udaljeni stotinjak metara, nedaleko od glavnog bazaara, u južnom dijelu grada koji – za razliku od bogatog i skupljeg sjevernog Teherana – slovi za siromašan, prenaseljen, kaotičan i opasan. Premda se na jugu nalaze kudikamo najjeftiniji hoteli, stoji u vodičima, ne preporuča se noću šetati kvartom bez pratnje nekog od domaćih.
Uza svo Sašino lingvističko naprezanje simpatičnom starčiću nikako nismo uspjeli objasniti da nas pričeka dok ne obavimo inspekciju soba, pa smo mu na kraju dali njegovih 20.000 riala i pustili ga da ode što je, kratkoročno, bio još jedan u nizu nepametnih poteza toga petka.
Prvi hotel u koji smo ušli bio je pun, u drugom su na raspolaganju imali samo sobe bez tuša i toaleta, a od trećeg smo pak odustali jer su ponjave zaudarale na znoj, a zidovi bili umrljani nečim što je podsjećalo na krv. Ukratko, nakon polusatnog klipsanja s po 20 kila u velikim kamperskim ruksacima na leđima i po najmanje sedam u malim priručnim na prsima našli smo se usred puste ulice čije je ime pisalo samo na arapskom pismu i koju smo na simplificiranim fotokopijama što su nam trebale služiti za orijentaciju uspjeli locirati tek otprilike, rukovodeći se oznakama za hotele.
– Gle, ovo fakat nema smisla – konačno sam pukla – Kad se već nismo sjetili tražiti one likove u Tabrizu da nam preporuče i rezerviraju neki pristojan smještaj, onda sad lijepo idemo u centar grada i ulazimo u prvi hotel ispred kojeg vidimo da stoje uniformirani nosači prtljage s bijelim rukavicama i zlatnim manžetama! Pun mi je kurac spavanja po ovakvim rupama!
– Ok, ok, samo ne urlaj, i meni je dosta ovog vucaranja. Nisam ja kriv šta ti se nijedan hotel nije svidio – i Saša je bio na rubu živaca.
Demonstrativno sam bacila ruksak, sjela na pločnik i nastavila psovati:
– Jebote Teheran u petak popodne bez prethodne organizacije. Di smo sad? Ajde mi, molim te, pokaži na toj svojoj zgužvanoj fotokopiji – di smo mi sad?!
– Željka – čim tako počne znam da sam pretjerala – nemam pojma gdje smo i to nije ni bitno, naći ćemo neki taksi i idemo kamo god hoćeš…
– Ja di god hoću? Ja?! – sad sam se stvarno derala – E pa ja hoću u hotel u kojem mogu staviti glavu na jastuk a da ga prije ne moram omotati maramom, s kupanicom u kojoj se mogu istuširati bez natikača na nogama i s hotelskom službom koja će mi oprati prljave majice i traperice. A ti, kad si tako pametan da misliš da se u Teheran može doći u petak popodne bez rezervacije i ideje, izvoli nas dovesti do tamo.
Dok sam ja glasno pizdila, Saša je spustio svoj ruksak, podigao moj odbačeni, uredno ih naslonio jedan na drugi pa oba uza zid, i stao se ogledati oko sebe u potrazi za bilo kakvim rješenjem. Desetak metara dalje neka su dvojica stajala kraj starog ‘paykana’ podignute haube i prčkala po mašini. Samo da ne krene prema njima, pomislila sam, a moj je prvovjenčani već prelazio cestu. Zapalila sam cigaretu i promatrala. Sva su trojica mahala rukama, jedan je vrtio glavom, Saša je molećivo gledao i klimao s odobravanjem, drugi je nešto pokazivao na sat. Sve je bilo jasno – odvest će nas čim poprave auto.
Možda još danas.
Okrenula sam glavu da se poštedim daljnjeg živciranja i spazila kako mi se približava velika narančasta ploča s natpisom ‘Tehran-taxi’.
Spas! Istrčala sam na cestu, točnije bacila se pred auto. Vozač je naglo zakočio i pogledao me krupnim upalim očima. Otvorio je prozor, guste obrve upitno podigao prema čelu i dubokim smirenim glasom pitao:
– May I help you, madam? Are you ok?
Mašala, pomislila sam, ovaj em govori engleski, em vozi taksi. Gdje je bio do sad?!
– Možete li nas odvesti do nekog dobrog hotela u centru?
– Nema problema. Samo morate reći koliko dobar tražite?
– Bilo koji na Taleqani ulici, a da nije baš najskuplji.
– Tehran Enqelab ima sobe za 100 dolara, a Atlas za 50. Ako mene pitate podjednako su dobri.
– Onda u Atlas – Saša je već utrpao ruksake u prtljažnik i prišao s pitanjem:
– Koliko košta do tamo?
– Koliko date.
– 10.000 riala?
– It’ nothing – rekao je polagano, otežući taj ‘nothing’ pomirljivim tonom i otvarajući mu istodobno suvozačka vrata.
– 15 – upala sam im u pregovore jer zbog pola dolara nisam htjela izgubiti čovjeka u kojem sam na prvi pogled prepoznala izbavitelja.
Čim smo krenuli počeo je sa setom uobičajenih pitanja: odakle dolazimo, kamo idemo, što smo sve vidjeli putem, koliko ostajemo…
– Ostajemo dok ne sredimo vize za dalje – rekla sam i odmah prešla na za nas najbitniju stvar – Imaš li kakav mobitel na koji te možemo dozvati dok smo u Teheranu?
– Naravno, čim stanemo dat ću vam broj.
– Možemo se odmah dogovoriti: u nedjelju u pola devet budi pred hotelom, trebamo obići nekoliko ambasada.
– U pola devet? Ujutro?
– Da. Ambasade navečer ne rade.
– Može u devet? – čim je probao nategnuti dodatnih pola sata sna postao mi je još simpatičniji. Po tom mi je detalju postao nekako blizak. Nije za pohvalu, ali i ja nastojim odgoditi svaki rok koji mi zadaju, a počesto i one koje si zadam sama. Bez obzira na potpuno razumijevanje ostala sam poslovna:
– Nažalost ne može, već imamo dogovoreno. Trebaš nam točno u pola devet. Može?
– Ah, može – uzdahnuo je – Evo nas.
Stajao je u traci za suprotan smjer točno pred ulazom u hotel. Iznad staklenih vrata s kvakama od mesinga blještala je ružičasta neonska reklama ‘Hotel Atlas’, a kraj ulaza su stajali uniformirani dečkići, doduše bez bijelih rukavica. Saša je pojurio pitati recepcionera ima li mjesta, a dečkići su pritrčali autu i borili se s teškim ruksacima. Taksist mi je kroz prozor pružao papirić s brojem.
– Stani, kako se zoveš?
– Bižan. A ti?
– Željka.
– Neobično ime.
– Teško se izgovara.
– Nije teško, Zelika. Vidimo se u nedjelju.
– Nadam se. Nemoj kasniti, molim te.
Auti su trubili i bljeskali dugim svjetlima. Podsjećali su ga da stoji u zabranjenoj zoni i pogrešnom smjeru. Saša je iz hotela mahao da donesem pasoše – uzeo je sobu.
Dečkići s prtljagom već su stajali kraj lifta i, pognuti pod teretom naše prtljage, čekali da nam pokažu put do apartmana o kakvom sam u bijesu maštala dok sam prije pola sata sjedila na prljavom pločniku južnog Teherana. Uveli su nas u predvorje s ugrađenim ormarima, klima uređajem, frižiderom i mini-barom. U glavnoj sobi bio je veliki stol, sofa i dvije fotelje ispred televizora, vrata što vode na balkon sa dvije udobne pletene sjedalice uz stakleni stolić, bračni krevet s četiri jastuka od perja i ono najvažnije – blistava novoopremljena kupaonica s onom papirnatom trakom na kojoj piše ‘desinfected for your protection’ zalijepljenom preko spuštene daske toaleta, prostranom tuš-kabinom, sušilom za kosu i brdom mekih frotira različitih dimenzija…
Bravo, dečkići, evo vam svakom po 500 riala bakšiša i nestanite da se napokon mogu razodjenuti, stati pod mlaz vruće vode i strovaliti se na te perine. Bila sam totalno premorena.
– I? – oglasi se Saša – Kolko si mu na kraju platila?
– Kome?
– Taksistu, kom drugom?
– Mislila sam da si ti.
– Ti nisi normalna.
– Ja nisam normalna jer ti nisi platio? Daj odjebi, molim te.
– Ne kužim šta ti je danas, cijelo se vrijeme istresaš na mene, a da za to nemaš baš nikakav razlog – bio je u pravu: mješavina premorenosti, putne nervoze i peemesa bila je preteška i meni samoj – Daj odi dole pogledaj jel’ nas još čeka.
– Ne čeka, otišao je čim mi je dao broj telefona. Da ga nazovem?
– Ako je otišao nemoj, ovako smo bar sigurni da u nedjelju neće zajebat – kaže moj pragmatični muž i zaključi temu.
…subota
– Takvu si sobu htjela? – probudilo me zveckanje pribora za jelo. Saša je ustao ranije i iz hotelske blagovaonice donio svježe iscijeđen narančin sok, crni čaj s medom i mlijekom, i još nešto nalik na kroasan.
– Oprosti što sam jučer bila nemoguća, ali stvarno mi je trebala noć u čistom krevetu i pranje u tri vode.
– Skužio sam. Spasio nas je onaj tip, a?
– Misliš na onog koji nas je besplatno vozio?
– Da. Znamo uopće kako se zove?
– Bižan. Totalni je kuler, al mi je ipak bed što mu nismo platili…
– I meni, ali kad bi bar to bio najveći problem koji imamo – morao je netko i o tome progovoriti.
– E, da je bar… – ustala sam, zatvorila se u kupaonicu i pustila vodu da teče u prazno. Nije mi se dalo ni misliti, a kamoli razgovarati.
Čitava je ideja ovog putovanja, naime, bila da od Turske do Kine dođemo kopnom, slijedeći puteve nekadašnjih karavana koliko je god to danas moguće. Tako smo i isplanirali rutu: od Antiohije, drevne luke u koju su brodovima stizali trgovci sa susjednih obala Mediterana da zlato, vino i maslinovo ulje zamijene za svilu, porculan i začine, pa uz sirijsku granicu kroz turski dio Kurdistana do sjeverozapadnog Irana, preko Tabriza i Teherana do Mashada, otamo u Turkmenistan do Merva i Ašgabata, zatim kroz pustinju Karakum do Hive u Uzbekistanu, nakon toga u Buharu i Samarkand, potom iz Fergana doline u kirgiški Oš i Biškek, pa preko Torugart prijelaza u zapadnu Kinu na Kašgar i Hotan, poslije kroz Taklamakan do Dunhuanga i onda kroz kinesku provinciju Gansu do povijesnog Xi’ana, grada u kojem su putevi svile počinjali i završavali.
Izvrsno smo to isplanirali: još smo u Zagrebu napravili plan puta po danima, zatvorili financijsku konstrukciju, dogovorili sa šefovima dvomjesečni dopust, naučili osnove ruskog i turskog, priredili zbirku najpotrebnijih fraza na kineskom, kupili kameru, laptop, rezervni foto aparat, putovali u Beč po vize i napokon krenuli, uvjereni da sreća prati hrabre. Pritom smo zaboravili da se život rijetko odvija prema planu, pogotovo ako je plan idealan. A naš je bio.
Sve do neki dan kad nam je u Tabrizu stigao mail od turkmenskog agenta u kojem nas “sa žaljenjem informira da su naši zahtjevi za turističkom sedmodnevnom vizom odbijeni”.
Oboje smo pali u totalnu depresiju. Naime, ako nam ne dopuste da prođemo kroz Turkmenistan, jedini preostali kopneni put je kroz sjeverni Afganistan.
Čak i kad smo zanemarili činjenicu da Afganistan nije najsigurnija zemlja za individualna putovanja, shvatili smo da u toj varijanti gubimo najmanje deset dana i, umjesto sa sjeverozapada (gdje su povijesno najzanimljiviji gradovi: Hiva, Buhara i Samarkand) u Uzbekistan ulazimo uz granicu s Tadžikistanom, s jugoistoka…
S druge strane, Turkmenistan je trebao biti highlight putovanja. Tamošnja nas je diktatura privlačila kao neki mračan fetiš: čeznuli smo za trenom kad ćemo stati u podnožje predimenzionirane zlatne statue gospodina Turkmenbašija koja se okreće sa suncem; kad ćemo vidjeti djecu koja su odgajana na Ruhnami – filozofskoj, povijesnoj i religijskoj knjizi što ju je napisao sam Predsjednik i koja je postala obavezna literatura čak i za polaganje vozačkog ispita; kad ćemo proći kroz suncem sprženu pustinju iz koje probijaju vatreni stupovi zemnog plina u kojoj je Nijazov počeo graditi skijalište i ledeni grad; osjetiti patnju kroničnih bolesnika u provinciji otkako je Veliki Vođa Turkmena ukinuo sve domove zdravlja i bolnice izvan glavnog grada; voziti se u taksiju bez radija jer ga je, odlukom Predsjednika, štetno i zabranjeno slušati… Turkmenistan je Sjeverna Koreja srednje Azije, zacijelo najposebnija i najluđa diktatura u suvremenoj povijesti i nije čudno da smo se oboje napalili na tu zemlju više no što smo se u doba najveće zaljubljenosti palili jedno na drugo. Sve nas je tamo zanimalo: kako im izgledaju novine, što se prikazuje na televiziji, kako se igraju djeca u vrtiću, kako zvuči hit sezone i kako izgleda njegov izvođač, što odijevaju mladi kad navečer idu u zezanje, gdje se i kako zabavljaju, i zašto su, dovraga, lubenice u toj zemlji toliko važne da imaju svoj festival i trodnevni praznik…
Sada se, evo, činilo da ništa od toga nećemo doznati.
– Ne glumataj – Saša je lupao po vratima kupaonice – Znam da si pobjegla od razgovora. Moramo zvati ambasade i dogovoriti kad će nas primiti.
– Ma to su pizdarije, bolje da odmah odustanemo. Nema šanse da nam daju tranzitnu vizu ako su nam prije manje od tjedan dana odbili turističku.
Saša se pak bio uhvatio za najtanju moguću slamčicu spasa što nam ju je pružio Naser, jedini turistički vodič u Tabrizu, koji nas je uvjeravao da u dobivanju tranzitne vize za Turkmenistan može pomoći pismo preporuke naše ambasade u Teheranu. Kad to nabavimo, rekao je, možemo očekivati da će nam Turkmeni dati trodnevnu propusnicu.
Zato smo jučer i došli u Teheran. Prema prvobitnom planu, onom po kojem smo za nekoliko dana trebali biti u gostima kod velikog vođe Turkmenbašija, u Teheranu smo trebali ostati svega dan, najviše dva, i ići dalje. Ovako nas je, čini se, ipak stiglo ‘teheransko prokletstvo’ koje smo po svaku cijenu htjeli izbjeći: na gotovo svim relevantnim world wide forumima i u većini stranih turističkih vodiča upozoravaju na problem koji se, pojednostavljeno, svodi na to da svi putevi vode u Teheran, a malo koji iz njega.
– Znaš što slutim da će nam se dogoditi? – rekla sam.
– Što? Da nećemo dobiti vizu i da ćeš ti htjeti natrag u Zagreb?
– Možda i to, ali više me brine što osjećam da ćemo zaglaviti u ovom glupom Teheranu.
– To je realna opasnost – složio se.
Ni njemu ni meni nije se ostajalo u megapolisu po kojem se dnevno muva oko 15 milijuna ljudi i najmanje pet milijuna raznih prometala: automobila, autobusa, motocikala i trokolica; u kojem se godišnje u zrak ispusti gotovo milijun i pol tona ugljičnog monoksida; koji je većim dijelom izgrađen mimo svih urbanističkih zakona i pravila; i gdje se, osim nekoliko muzeja i revolucionarnih parola na ostacima američke ambasade, ne može vidjeti ništa vrijedno spomena. No, budući da je tamo sjedište ukupne državne birokracije Teheran je za strance, osobito one koji zemljom ne putuju u organizaciji kakve turističke agencije nego ‘njuškaju’ na svoju ruku, obavezna i nezaobilazna stanica. Problem je u tome što se većini putnika dogodi da, zbog kakve birokratske zavrzlame, u tom neugodnom gradu ostanu bar nekoliko dana više od planiranih, u pravilu protiv svoje volje i nemoćni da bilo što ubrzaju.
– Ajmo, za početak, nazvati našu ambasadu i potvrditi da dolazimo sutra u devet – predložio je pragmatik.
– Ajmo, rađe, iskoristiti ovaj komfor do maksimuma, predati stvari na pranje i još se malo valjati po krevetu. Mislim, kad smo se već pomirili s činjenicom da ostajemo u gradu bez izlaza pametnije nam je potražiti neki jeftiniji smještaj na neodređeno vrijeme, ujutro prvo tamo preseliti stvari pa u ambasadu doći do deset. Jedan sat nam ne igra nikakvu ulogu, a uštedit će nam najmanje 50 dolara – sad sam ja bila glas razuma. Još uoči polaska dogovorili smo se da ćemo si svakih desetak dana, i kad nam budu ‘oni dani u mjesecu’, priuštiti par dana u ‘elitnom’ (na istoku se taj pojam odnosi uglavnom na hotele uređene po zapadnjačkim standardima) hotelu prvenstveno iz higijensko-sanitarnih razloga, a ostalih ćemo noći spavati u prosječnim prenoćištima.
Izlazak u teheranski kaos bio je priličan šok. Nakon jučerašnje pustoši danas se ulicama jedva moglo prolaziti. Posve je nejasno kako tamošnji pješaci uopće preživljavaju u okruženju gdje jedini zakon koji vrijedi je onaj jačega.
Semafore nitko ne shvaća ozbiljno, vozači umjesto kočnice radije koriste trubu, a pješaci ne čekaju zeleno svjetlo nego da se oko njih skupi kritična masa. Tek tada, kad shvate da ih je dovoljno za blokadu prometnice, kao stado ovaca nahrupe na cestu: žene, djeca i starci u sredinu, a snažniji i krupniji muškarci u vanjski obruč, da tijelima ublaže mogući nalet teretnog kamiona, jurećih kola hitne pomoći ili sporog, ali teškog, gradskog autobusa.
Kupili smo Tehran News, jedan od tri dnevnika što u Iranu izlaze na engleskom jeziku, zbog apela na naslovnici – Vlada pokušava suzbiti smrtnost u prometu. Pozivaju vozače da koriste pojas, a motocikliste upozorava da im kaciga može spasiti život. Na to su ih, piše unutra, nagnale statistike po kojima se na svakih tisuću automobila godišnje prijavi 25 smrtna slučaja, dok dnevno na cestama u prosjeku poginu 72 čovjeka.
Sjeli smo u park i kupili po pola litre voćnog koktela, Saša od šipka i naranče, ja od dinje i banane – ti voćni sokovi su najbolja stvar koju smo okusili u Iranu. Za dolar, dva dečki pred tobom izmiksaju ili iscijede sokove iz voća koje sam odabereš, bez aditiva, konzervansa ili vode. Čisti užitak. Srkali smo svak kroz svoju slamku i proučavali vodič. Nedaleko od ovog parka bivša je američka ambasada, a vratimo li se još malo prema jugu, u smjeru iz kojeg smo jučer pobjegli, postoji još nekoliko hotela koji bi po cijeni i opisu mogli biti prihvatljivi.
‘Brlog špijunaže’ – to je službeni iranski naziv za nekadašnju američku ambasadu, zapravo čitav blok zgrada okružen velikim parkom i ozidan visokim zidom. Već je po dimenzijama zdanja jasno koliki je utjecaj Amerika imala na iransku predrevolucionarnu politiku i svrgnutoga šaha – zemljom se upravljalo iz te ambasade. Tijekom revolucije zgrada je okupirana i 500 dana bila je ‘pod opsadom’, Carter je odustao, Homeini pobijedio, a danas rezidenciju koristi iranska vojna elita. Dvometarski zidovi prekriveni su muralima: krilatica
‘Down with USA’ koju je moguće vidjeti na brojnim zgradama, pa i onim državnih institucija, tamo zauzima središnje mjesto, do nje je i dojmljiv umjetnički grafit kipa slobode s licem kostura, američka zastava s 54 bombe umjesto zvjezdica, te čitav niz kojekakvih dosjetki i uvreda na američki račun, nažalost ispisanih na farsiju.
Kasnije nam je Bižan preveo neke od propagandnih poruka: ‘Amerikance mrzimo najviše nakon cionističkih okupatora’ ili ‘Kad nas Amerikanci hvale trebamo tugovati’.
Na naše veliko razočaranje suvenirnica – ili kako se službeno zvala ta trgovina ‘Centar za objavu dokumenata američkog špijunskog brloga’ – gdje su se mogle kupiti prigodne anti-američke i anti-izraelske publikacije na engleskom jeziku, uključujući i kopije navodnih obavještajnih izvještaja s oznakama državne tajne te bogapitaj kakvi sve još transkripti, zauvijek je zatvorena prije nešto više od godine dana, pa smo ostali zakinuti za raritetne primjerke islamističkih pamfleta kojima smo željeli upotpuniti privatnu zbirku pisanih političkih ekstremizama. Za utjehu otišli smo u obližnji indijski restoran na kvalitetni vegetarijanski obrok, za kojim sam čeznula još od Zagreba.
– Ovo je najčudnija zemlja u kojoj sam bila – priznala sam za ručkom.
– Možda zato što si zamotana od glave do pete?
Istina, na suncu je bilo strašno vruće ispod svilene marame kojom sam pokrivala kosu, ali to me nije toliko smetalo. Više me zbunjivao kontrast između strogih šerijatskih pravila koja slobodu pojedinca s jedne strane svode na minimum, a s druge daju pravo državi da na kolektivnoj razini, ‘u ime svih’, istančanim cinizmom politički provocira sve oponente.
Primjerice, ulicu koja vodi do britanskog veleposlanstva Iranci su nazvali po Bobby Sandsu, jednom od heroja irskog republikanskog pokreta. Sands je, naime, 1981. umro u britanskom zatvoru nakon 65 dana štrajka glađu kojim se htio izboriti za veća prava političkih zatvorenika.
Ili, točno nasuprot zgrade njemačke ambasade Iranci su podigli veliki spomenik žrtvama iračko-iranskog rata, uz dvojezičnu ‘obavijest’ (na farsiju i engleskom) da će za “iranski narod spominjanje njemačke vlade zauvijek ostati povezano sa strašnim zločinima kemijskog masakra što su ga Iračani počinili u napadu na Iran”. Nadalje, piše na spomeniku, Iranci nikada neće oprostiti, niti zaboraviti, da su upravo Nijemci opskrbljivali Sadamov režim kemijskim otrovima i tehnologijom potrebnom za proizvodnju “užasnog oružja kojim je počinjen genocid nad iranskim voljenim sinovima”.
Iz palete takvih iranskih sitnih provokacija ipak nam se najviše dopala ona koju su realizirali još 1993., nakon raspada Jugoslavije, odnosno neposredno nakon što je JNA napala Bosnu i Hercegovinu: ulicu u kojoj se nalazila ambasada SR Jugoslavije preimenovali su u – Bosansku.
– Nisam sad mislila na odjeću, premda je i ona posredno povezana – odgovorila sam – Više me muči što ne mogu dokučiti gdje je granica između njihove zajebancije i ludosti. Kužiš? Gdje prestaje ironija, a počinje tiranija?
– Ej, pazi šta pričaš, znaš di smo…
– Lako se tebi zajebavat gole glave i u kratkim rukavima.
– Evo vidiš da ti je najveći problem što si zamotana.
– Najveći mi je problem što uz ručak ne mogu popiti čašu vina.
– Tu se slažemo, da ispod tezge izvuku koju buteljku možda bi me navukla i na raspravu o filozofiji islamske revolucije i režima. Ovako ti nema druge nego popit ovaj lassi, pospremit taj pramen pod rubac, i krenut za mnom prema hotelu… E, i da ti nije palo na pamet hvatat me za ruku po cesti. Hoćeš da nas deportiraju?
– Da. I to u Turkmenistan, ako je moguće.
Krenuli smo dalje po gradu i samo nalazili dodatne potvrde za tezu kako je Teheran najružniji i najneprivlačniji od svih iranskih gradova, a kad smo naposljetku pronašli i rezervirali sobu za 20 dolara po danu vratili smo se u svoj skupi apartman da se još večeras nauživamo luksuza.
– Naravno da ću doći. Vidimo se sutra u pola devet – rekao je Bižan kad sam ga, za svaki slučaj, nazvala da potvrdimo dogovor.
– I, oprosti, jučer smo ti zaboravili platiti – dodala sam na kraju.
– It doesn’t matter, madam – uzvratio je na svom specifično razvučenom engleskom – It really doesn’t matter, you will pay some other time. Have a good night with your husband now. See you in the morning.
Spustila sam slušalicu i pogledala Sašu.
– Lik je nevjerojatan. Nakon svih mutavaca koji su nas vozili, ovaj nam je uletio k’o melem. Zamisli da se svaki put moramo ispočetka cjenkati i dogovarati na koznakojem jeziku…
– Vidiš da i dalje imamo sreće – promrmljao je moj Vječni Optimist i povukao me pod pokrivač.
U neku je ruku imao pravo. Među 15 milijuna ljudi i tko zna koliko tisuća taksista naletili smo na baš na onog koji dobro poznaje grad, govori engleski, spreman nam je pomoći, a novac mu, koliko smo uspjeli primjetiti, nije puno bitan. Valjda to jest neka sreća, kvragu?!
…nedjelja
Izašli smo na ulicu točno u pola 9. Oni su nam dečkići izvukli prtljagu i spustili je kraj nas. Ispred ulaza nije bilo nijednog auta.
– Šta ako ne dođe?
– Doći će – i čim sam to rekla skužila sam kako nam trubi i maše s druge strane ulice – Eno ga!
Dijele su nas četiri prometne trake, promet je bio uobičajeno teheranski, što znači da su nam šanse za preživljavanje prelaska sa svom prtljagom bile manje od deset posto. Majstor je, naravno, odmah skužio problem. Ubacio je u rikverc, dao desni žmigavac i gotovo pod pravim kutom prešao duplu punu crtu da bi se zaustavio, kao i u petak, u suprotnom smjeru, točno ispred nas.
– Dobro jutro – pozdravio ga je Saša i pružio mu ruku.
– Samo brzo – Bižan je već iskočio iz auta i drugom rukom podigao oba ruksaka bez prevelikog napora. Glavom mi je pokazao da sjednem na stražnje sjedište.
– Opet sam u prekršaju.
– Vidjeli smo. Kakve su kazne?
– Visoke, ali na ovakve poteze malo kad reagiraju. Kažnjavaju u pravilu tek kad u nekog udariš, što zasad još nisam napravio. Kuda ćemo? Teški su vam oni ruksaci…
Objasnili smo mu plan: prvo do hotela, onda u hrvatsku, pa u turkmensku ambasadu, on nas treba čekati, a kad obavimo birokraciju vidjet ćemo kamo dalje.
– Ipak u jeftiniji hotel, a? – rekao je to kao konstataciju, ne kao podjebavanje.
– Čini nam se da ćemo ostati dulje nego što smo planirali, a glupo nam je potrošiti 300 dolara na spavanje – tumačio je Saša, a mene je savjest podsjetila na dug.
– Evo – pružala sam mu novac.
– Što je to?
– Dug za vožnju.
– Ma daj skloni to. Platit ćete mi na kraju.
Hotel Sa’adi u kojem smo naumili ostati bio je relativno blizu. Bižan je opet iskočio i uzeo torbe.
– Pusti – rekli smo mu – znaš da su teške.
– Baš zato – uzvratio je – Ali opet sam nepropisno parkiran, odnijet ću ih do ulaza i čekati vas u autu. Ako me nema, morao sam napraviti krug. Samo stojte tu i ne mičite se, u najgoroj varijanti čekat ćete me pet minuta.
Ovaj hotel nije imao uniformirane nosače, recepcionerka nije znala riječi engleskog, a njezin šef s kojim smo se jučer dogovarali nije baš volio strance. Kad nas je vidio uzeo je neki ključ i prvo nam preko pulta gurnuo račun, zapravo komad papira s napisanim iznosom. Platili smo, a onda je pošao ispred nas i pokazao nam sobu. Nasuprot ulaza bio je mali molitveni prostor, neki je muškarac upravo klanjao. Stvari smo samo bacilli između kreveta – u većini hotela za domaću klijentelu kreveti su razdvojeni jer žene rijetko putuju s muževima, a nije zgodno da u zemlji gdje homoseksualce vješaju na trgovima dvojici recimo poslovnih partnera ponude bračni ležaj – i izjurili van.
Prošlo je devet. U deset nas je čekao hrvatski konzul.
– Stići ćemo. Do tamo nam treba oko pola sata. Ako i upadnemo u gužvu ne bi smjelo trajati više od 45 minuta – uvjeravao nas je Bižan.
– Smijem li zapaliti?
– Naravno, pepeljara je u vratima. Hoćeš ti? – gurnuo je svoju kutiju Saši pod nos.
– Hvala, ja ne pušim.
Taj podatak ga je totalno iznenadio. Žena puši, a muž ne. Toga u Iranu nema. Zapravo, ondje gotovo da i nema žena koje puše. Bar ne javno. Postajali smo mu sve veća fora.
– Imaš li obitelj?
– Imao sam, ali mi je žena bila luda pa smo se razveli. Luđakinja mi je odvela i sina, tražio sam ga skoro dvije godine.
– Nisam znala da je kod vas moguć razvod.
– Je, ako ti mula odobri. Nama je odobrio.
– Bez problema?
– Kod mule se ne odlazi bez problema – rekao je i upozorio Sašu da priveže pojas. I on je privezao svoj.
– Polijećemo? – zajebavao se Saša.
– Ne, nego ulazimo na zaobilaznicu – pokazao mu je na zeleni znak za autocestu ispod kojeg je stajalo uokvireno upozorenje s prikazom vozača i trake preko prsiju – Kod nas je to obavezno samo na brzim cestama.
Što nam je i dokazao, odvezavši ga čim smo ušli u sjeverni Teheran. Dio za bogataše, na obroncima Alborz planine, njihove Medvednice. Oko nas su prolazili noviji i skuplji automobili, čiji bi vozači zakočili kad bi na semaforu svijetlilo crveno i uglavnom poštovali zadane prometne trake, dok su umjesto sivih višekatnica uz cestu bili redovi urbanih vila i pokoja suvremena poslovna zgrada ili shopping mall. Promašili smo skretanje za našu ambasadu, pa je Bižan opet bio prisiljen na polukružni okret preko pune crte.
– Dugo taksiraš? – pitala sam trudeći se da ne zvuči kao provokacija.
– Ja zapravo uopće nisam taksist.
– Nego? Mijenjaš frenda koji je na godišnjem?
– Duga priča. Ako će te zanimati ispričat ću ti je poslije, sad imaš pametnijeg posla – pokazao je na hrvatsku zastavu što je vijorila ispred jedne od kuća. Čak mi je bilo drago što je vidim.
– Take your time, I’ll be here – rekao je i spustio sjedište. Morao je nadoknaditi rano buđenje.
Neplanirano smo mu ostavili dovoljno vremena za san. Zapričali smo se s konzulom koji, koliko god da nam je htio pomoći, nije mogao učiniti ništa više od pisanja pisma preporuke. Pokušao je nazvati turkmenskog konzula, ali je čovjek, izvijestila je tajnica, “izašao na neki sastanak i nitko nema pojma kada će se, i hoće li se uopće, pojaviti”.
– Nazovite ih opet i pitajte mogu li im vizu izdati danas – konzul je bio odrješit, no naivan. U Iranu je tek nekoliko mjeseci, ali je u diplomaciji već godinama i mogao je naučiti da su turkmenske vlasti po mnogočemu specifične i da vizu u istome danu ne bi izdali ni za hrvatskog predsjednika, a kamoli za dvoje novinara koji, k tome, lažu da to nisu.
Popili smo još po jedan čaj, dok nismo dočekali odgovor:
– Zvala sam opet – procvrkutala je plavojka – ali kažu da se njihova viza čeka pet do sedam dana. U najbržoj varijanti mogu je dobiti za tri, ali to je rijetkost.
Ovo je sve uzalud, pomislila sam i vidjela da Saši blistaju oči od adrenalina. Što je lijepo biti optimist, od silne dobre vjere uopće ne skužiš da ti ni jedna činjenica ne ide u prilog. Kako god, izašli smo iz ambasade, probudili Bižana, a Paparella mi je znakovito namigivao. Kao: ljubavi ništa ti ne brini, sve je pod kontrolom. Čak mislim da mi je u nekom trenutku i šapnuo da smo do petka u Turkmenistanu.
Šutila sam. Tko sam ja da mu kvarim raspoloženje? A i da sam mu počela nabrajati sve razloge zbog kojih mislim da nemamo šansi odgovorio bi mi da će nas takav moj stav naposljetku i dovesti do poraza. Zato sam čavrljala s Bižanom.
– Onda, čime se baviš ako nisi taksist?
– Bio sam trgovac automobilima, ali sam jedan dan došao na posao i shvatio da mi je partner emigrirao i ostavio me u dugovima. Morao sam zatvoriti dućan. Onda me ostavila žena pa neko vrijeme nisam radio ništa nego se vozio i obilazio četvrt po četvrt da nađem sina. Kad sam ga napokon našao i doveo k sebi morao sam smisliti neki način za zaradu. Ovo mi se činilo ok, ali nije baš da uživam u poslu.
– Zarađuješ dovoljno za život?
– Recimo. Ja i mali živimo u kući s mojim roditeljima i sestrom. U toj sam se kući rodio, a kad mi je brak propao i kad sam prodao stan vratio sam im se. Zaradim koliko radim.
– A koliko radiš?
– Kako kad, sad kad mali krene u školu radit ću više. U zadnje vrijeme nisam puno izlazio jer sam vrijeme provodio s njim, praznici su. Jeste li vi sve obavili? Dugo vas nije bilo.
– Oprosti zbog čekanja.
– Nema veze, ne pitam zato. Jesu li vam pomogli?
– Jesu – rekao je Saša.
– Vidjet ćemo – rekla sam ja.
Bižan nije rekao ništa. Otvorio je prozor i nekog policajca pitao za smjer. Turkmensko je veleposlanstvo bilo jako blizu hrvatskoga, ali je izgledalo poprilično drukčije. Za početak, nije bilo ulaznih vrata. Stražar nam je pokazao na prozorčić s rešetkama.
– To vam je konzularni odjel? – nisam mogla vjerovati.
Stražar je i dalje ozbiljna lica pokazivao na taj prozorčić, nije razumio engleski. Svoju je plaću zarađivao tako što je stajao na cesti i nesretnicima poput nas prstom pokazivao jedno te isto okno svakog božjeg dana. Prišli smo rešetkama. Unutra je sjedio neki mladić, ne stariji od 30, i igralo se neko dijete, valjda od onog konzula koji je izašao i nitko ne zna kada će se vratiti.
– Najavili su nas iz hrvatske ambasade, možemo li ući? – gugutala sam, najuljudnije što mogu.
– Nema potrebe, samo mi pružite dokumente – hladno je odrezao.
– Ali, htjeli smo vam objasniti…
– Objasnite.
– Donijeli smo garantno pismo naše ambasade
– S kojom Turkmenistan nema službene diplomatske odnose – prekinuo me.
– Za koje su nam rekli da bi nam moglo pomoći u dobivanju tranzitne vize – nastavila sam kao da ništa nije rekao, iako bih ga, da nije tih rešetaka, najradije pljusnula – priložili smo i fotokopije uzbečkih viza koje nam vrijede od subote, za koliko možemo očekivati odgovor?
– Procedura traje pet do sedam dana.
– To znamo, ali možete li, ipak, ovo malo požuriti? Čuli smo da je moguće i u tri dana, pa ako biste mogli nazvati nekog od svojih kolega u Turkmenistan i pitati. Znate, jako nam je važno. Ako nam odbijete vizu, ne znamo kojim ćemo putem nastaviti. Sve je unaprijed isplanirano, u Uzbekistanu nas čeka turistički agent… – sad sam malo izmišljala, ali nisam se kanila maknuti od tih rešetki dok iz njega ne izvučem obećanje da će nam barem pokušati pomoći.
– Razumijem. Danas je nedjelja i u Turkmenistanu se ne radi, vaše ću dokumente poslati faksom i najranije sutra mogu zamoliti kolegu da ih obradi. Nazovite me sutra poslije podneva, možda ću imati neke vijesti.
– Puno vam hvala. Stvarno ste…
– Ali moj vam je savjet da smislite i neki alternativni plan – pokopao nas je na rastanku.
– Bit će ok – Saša je lepršao kao da mu je viza već u džepu.
– Otkud ti to?
– Vidjet ćeš.
– Ovdje ste bili brži – primijetio je Bižan, koji nas je iz auta gledao kako cupkamo pred onim rešetkama.
– Jesi ti to vidio?
– Moram priznati da još nisam, madam. Obično postoje bar neka vrata.
– Molim te ne zovi me ‘madam’, zovem se Željka, a on Saša.
– Ok, Zelika. Kamo sada, mister Saša?
– I ja bih te molio bez tog ‘mister’, dovoljno je Saša.
– Ok – smijao se i objema rukama držao volan da već jednom krenemo – Zelika, Saša, kamo želite ići?
Bilo je oko pola dva. Idealno vrijeme za kakav ručak, ali imala sam skroz druge porive. Gledala sam Bižanove tamne podočnjake, naborano lice na kojem ni tamna put nije skroz prekrila onih par ispucalih kapilara oko nosa i pomislila da smo si već dovoljno dobri da ga to mogu pitati:
– Ima li u ovom gradu neko mjesto gdje se služi alkohol?
Saša je nakratko zanijemio. On se bio uplašio i kad sam jednom zapalila cigaretu na ulici. Gledao je u Bižana i čekao njegovu reakciju. Nije dugo trajalo.
– Možemo otići do mog prijatelja. Živi tu u blizini, sam u ogromnoj kući i kod njega uvijek ima nešto za popiti. Možda još spava, ali nazvat ću ga – i uhvatio se mobitela.
– Ti si luda – rekao mi je suprug.
– A ti mi, normalan, hoćeš reći da sad ne bi nešto popio?
– Bih, pod uvjetom da zbog toga ne završim u zatvoru.
– Molim te pogledaj ga, pa taj zna sve moguće načine da izbjegne zakon.
– U pravu si. Uostalom ovo moramo nekako proslaviti.
– Koje?
– Pa ovo s vizama, brijem da ih imamo najkasnije u srijedu.
Dobro, bitno je da svak ima neki razlog. Doduše, moram priznati da je Sašin optimizam bio zarazan. Čak sam i ja na tren povjerovala da će sve biti dobro. Bižan je čekao da završimo razgovor.
– Probudio sam ga, kaže da možemo doći kad želimo.
– Ali prije moramo nešto kupiti. Što on pije?
– Alkohol – odgovorio nam je Bižan, malo iznenađen glupim pitanjem – On i ja ga napravimo sami, od grožđica, pa razrijedimo vodom…
Vidjela sam Sašin sumnjičav izraz lica u retrovizoru, a ni ja baš nisam osobito sklona alkoholu domaće proizvodnje.
– A može li se, ipak, negdje kupiti kakvo originalno piće? Vodka, džin, viski? Nemoj se ljutiti, ali malo nas je strah tog vašeg alkohola.
– Razumijem, možda vam se ne bi ni svidjelo. Mi smo već navikli, a to je i najjeftinije. Možemo, ako hoćete, otići do Malog Istanbula, to je onaj bazaar blizu vašeg hotela, tamo ima ljudi koji mogu pomoći.
– Ajmo – raspištoljio se Saša i ruku proturio straga prema mojoj.
Vraćali smo se istim putem, samo je gužva bila malo veća. Nismo puno pričali, Bižan je pustio neki tugaljivi iranski jazz i zamolili smo ga da pojača koliko može. Slušali smo glazbu, držali se za ruke i, zavaljeni u sjedišta, gledali kroz prozor. Godila nam je duga vožnja.
Stali smo pred tržnicom, nije to bio onaj tipični istočnjački bazaar na kojem ima svega, od odjeće do kućanskih aparata, tepiha i nargila, nego baš tržnica: uz cestu su bile same mesnice, a u unutrašnjosti tezge s voćem i povrćem. Ispred jedne od tih mesnica, na stupiću za vezanje bicikala, sjedio je neki sjedokosi muškarac. Bižan je samo potrubio i ovaj se stvorio kod auta. Gurnuo je glavu kroz prozor i nešto rekao na farsiju. Razmijenili su par rečenica, a onda je Bižan rekao Saši:
– Ima samo viski.
– A vodke? – pitala sam, pa su opet malo pričali.
– Danas nema, ima samo viski – ponovio je.
– Pošto? – pita Saša.
– 40.000 riala, može?
– Daj – i posegnuo je za novčanikom, ali ga je Bižan zaustavio:
– Pusti da prvo donese – i glavom učinio pokret kao da tjera trgovca.
Nisu prošle ni dvije minute, a stari se već vratio i ugurao pola tijela kroz onaj isti prozor. Bižanu u krilo spustio je zelenu limenku, kao onu od malog piva, od 0,33 dcl. Dali smo mu novac, oko četiri dolara, on ga je spremio u košulju, Bižan ga je pozdravio i dodao gas. Limenku je bacio meni.
– Spremi to u torbu.
Znatiželja je bila jača, na limenci je pisalo: ‘Grants Regal de Luxe Extra Special Blanded Scotch Whisky 43%’.
– Ovo djeluje originalno. Odakle stiže?
– Ovaj je švercan iz Iraka, iz američkih baza.
– Nije li to ironično?
– Naravno da je. Nakon revolucije cijela je ova zemlja utemeljena na ironiji i lažnom moralu – prokomentirao je naš domaćin ono o čemu sam jučer htjela pričati sa Sašom.
– Kako se zove ova ulica? – pitao je Saša, valjda za slučaj da nam opet dođe želja za ilegalom.
– Ulica islamske revolucije – pokazao nam je Bižan tablu i muklo se nasmijao u bradu – Evo vidite o čemu vam pričam.
Vraćali smo se na sjever, istom cestom po treći put u danu. Na kupnju viskija i dolazak do kuće njegova prijatelja potrošili smo oko dva sata. Kasnije smo se već navikli na to da je teheranski promet takav da se od točke A do točke B, bez obzira na njihovu međusobnu udaljenost, automobilom putuje od 15 minuta do sat i pol. Ovo gdje smo sad stigli definitivno je bio elitni dio grada, teheranski Pantovčak, ili Dedinje – svejedno.
U obližnjoj trgovini kupili smo coca-colu (jedini američki proizvod koji se u Iranu može nabaviti legalno, i to samo zato što ga uvoze iz europskih zemalja), par konzervi tunjevine, masline i čokoladu. Bižan se nešto gurao da plati, ali ga je Saša spriječio: – Kod nas je običaj da kad ideš nekome u goste doneseš i neki dar.
– Tako je i kod nas – rekao je Bižan i odmaknuo se od blagajne.
Sve mi se više dopadao taj čovjek. Bio je prvi muškarac kojeg smo sreli u Iranu koji me, kad mi se obraćao ili odgovarao na neko moje pitanje, gledao u oči. Svi su ostali, nepogrešivo, gledali u Sašu, pa i onda kad bi govorili meni. S druge strane, bio je pristojan i pun poštovanja. Pravi džentlmen. Svaki put kad bih primila cigaretu, on bi pružio ruku s upaljačem, kad bih ulazila ili izlazila iz auta, on je otvarao vrata, a nijednom, baš nijednom, nisam osjetila da me promatra s nekim primislima. Naime, Iranci kad vide zapadnjakinju odmah je u glavi povežu s onim što gledaju na satelitskim porno programima. Jučer dok smo prolazili kroz gužvu, uglavnom pri prelasku ulica, ili na mjestima gdje ne stignem reagirati, nekoliko me kretena uhvatilo za grudi ili stražnjicu. Baš sam se glupo osjećala, zadnji put kad mi se to događalo išla sam u osnovnu školu. Dečkići bi se, obično na satu fiskulture, zaletavali i šlatali curice. Sjećam se da sam dvojicu razrednih kolega jednom tako istukla da su me krvavih noseva išli prijaviti razrednici. A ovdje sam bila nemoćna. Osjetila bih nečiju ruku, a kad bih se okrenula vidjela sam samo gomilu glava kako brzo odmiču i nisam ni po čemu mogla procijeniti koga da prozovem, na koga da se izderem, što da napravim. Ako dohvatim krivog, složio se i Saša, izazvat ću još veći skandal. Rješenje je bilo kao iz vica – da šutim i pušim. A s takvim se rješenjima moja divlja priroda dosta teško miri. A Bižan? Bižan je, kako sam rekla, bio krajnje pristojan i maksimalno prijateljski. To je osjetio i Saša, i zato smo sada s povjerenjem hodali za njim prema ogromnoj vili u kojoj je stanovao njegov prijatelj. Nisu još bila ni četiri sata.
Na Turiju se već na prvi pogled vidjelo da je notorni pijanac – čudan životni izbor u ovakvoj zemlji. Dočekao nas je mamuran od sinoć, lice mu je bilo izgužvano od jastuka, očito je tek malo prije ustao iz kreveta. Izuli smo cipele kako red nalaže i ušli u prostranu dnevnu sobu s izlazom na zimski vrt. Stol je bio prekriven ostacima hrane, pepeljarama punim opušaka, praznim prljavim čašama, a u stanu se osjećao miris birtije.
– Fino mjesto – šapnuo mi je Saša i s dvosjeda sklonio neki tanjur da može sjesti.
– Smijem li skinuti tuniku, jako mi je vruće – pitala sam Bižana.
– Naravno. Smiješ i raspustiti kosu, sad smo u slobodnoj zoni.
Poslušala sam ga, samo što sam maramu ipak ostavila prebačenu preko golih ramena, procijenivši da bi majica na bretele ipak mogla biti preizazovna za njihova stroga pravila, a nisam htjela provocirati. Radi višestrane sigurnosti, i da nas sve poštedim eventualnih nesporazuma.
Turi se klatio nasred sobe i pokušavao sklepati neku rečenicu na engleskom:
– Meni drago, vi moja gosti, ovo vaš kuća, vi dobrodošli.
– Hvala.
– Ja se ispričao. Ranije znati engleski, ali zaboraviti. Dugo ne govoriti.
Bižan ga je gledao i susprezao se da ne pukne od smijeha.
– Oprostite na njegovom engleskom, ja ću prevoditi – i onda je nastavio pričati s prijateljem. Saša je samo sjedio i, u laganom šoku, promatrao gdje smo to došli, a ja sam se, kao prava žena, prihvatila pospremanja. Ponijela sam čaše i tanjure u kuhinju, da raskrčim stolić. Tamo me tek dočekao kaos: sudoper prepun suđa, stol pun mrvica, praznih konzervi graha i koječega, neka zdjela zagorene riže, plastična boca pretvorena u priručnu nargilu, zgužvane kutije cigareta…
Kao u onim američkim filmovima kad detektiva sklonog alkoholu, pod suspenzijom zbog prekoračenja ovlasti, još ostavi i žena. U većini sam imala pravo, jedino što Turi nikad nije bio detektiv. Koliko smo uspjeli shvatiti, vlasnik je nekog pogona za proizvodnju plastične ambalaže i za njega radi tridesetak ljudi. Sam Turi u firmi se pojavi kad mu ponestane novca. Žena je, kad su ga valjda jubilarni put, policajci pijanog i prebijenog istovarili na kućni prag, samo skupila kći, prekoračila polumrtvo tijelo vlastita muža i od tad je – bivši.
– Vratit će se ona – govori Bižan.
– Ne znam baš, da je htjela već bi se vratila – govorim gledajući dječju sobu kamo je Turi pobacao sve polomljene igračke što ih mama nije ponijela sa sobom i gdje nitko nije pobrisao prašinu nekoliko godina, bit će otkako su otišle.
– Vratit će se, kad ti kažem. Država mu je ponudila milijun i pol dolara za kuću i okućnicu, žele urediti rezidencijalni dio za strane diplomate i domaću političku i vjersku elitu. Od tog novca može kupiti lijep stan u gradu i još mu ostaje dovoljno da do kraja života ne mora ništa raditi nego ubirati kamate.
– I kakve to veze ima s njegovom ženom?
– I te kakve. Svaka se vrati čim nanjuši novac. Vjeruj mi.
– Zašto je tvoja otišla? Zato što si pio ili zato što si osiromašio?
– Moja? Moja je otišla zato što je luda.
– A koja je njezina verzija?
– Ne znam, luda je, pa je nisam ni slušao. Ona je bila zaljubljena samo u novac. Dok sam joj kupovao zlato, bila je dobra, a kad sam ostao bez posla promijenila se. Više nije htjela ni seks imati sa mnom.
– Zbog zlata ili zbog alkohola? – inzistirala sam.
– Zbog zlata. Nekoliko je puta bila tako bezobrazna da sam je morao kazniti, ali me onda prijavila muli.
– I što je mula presudio? – pitala sam ne želeći uopće zamišljati kako ju je kažnjavao, pogotovo kad sam se sjetila kako je jutros jednom rukom podigao 40 kila prtljage.
– Dopustio joj je da ode od mene, ali je, kuja, odvela i našeg sina. Tražio sam ga dvije godine.
– To si mi ispričao – Bižan je volio ponavljati – I što kad si ga našao? Oteo si ga?
– Nisam. Opet smo išli kod suca. On je muško dijete i red je da bude s ocem. Pogotovo zato što je ona luda – opet će on sa svojom dijagnozom.
– I sudac je to prihvatio?
– Naravno.
Za to je vrijeme Turi izvukao sve obiteljske albume, njih jedno desetak, i odlučio nam pokazati slike od vremena kad je sam bio dječak, pa sve do proslave petog rođendana njegove kćeri. Za svaku nam je osobu na slici tumačio tko je: ovo je mamina najbolja prijateljica iz srednje škole, ovo je moj otac sa svojim bratićem kad su se vratili iz vojske, ovo je nećakinja moje žene, ovo je bračni krevet koji smo dobili na dar kad smo se vjenčali…
– Ubrzaj listanje, ubit će nas od dosade – proškrguće Saša.
Bižan, premda ne razumije hrvatski, razumije ton, i rješava stvar:
– Turi, ajde upali neku glazbu i donesi čaše za ovaj viski.
U vitrini na kojoj je stajao televizor stajao je i satelitski prijamnik.
– Nije li to ovdje zabranjeno?
– Pa zabranjen je i alkohol, a pijemo ga – veli Bižan i svojom čašom udara u moju.
– Živjeli!
Bižan i Turi popili su po gutljaj viskija i onda izvukli plavi plastični kanistar od pet litara. Tu je, znači, taj špirit od grožđica.
– Viski je skup – rekao je Bižan – A nema ga puno, neka bude za vas, mi smo navikli na ovo. Probajte.
Popili smo, iz pristojnosti, svak po kapljicu. Stvarno žestok alkohol, podjeća na našu lozovaču, ali osim alkoholne druge arome gotovo da i nema. Oni u to još doliju vode, da razblaže, što smo također odbili jer smo nenavikli i na iransku vodu iz slavine.
Sjedili smo tako s dvojicom teheranskih alkoholičara u rano poslijepodne, punili čaše, i pričali…
Teme su se same nametnule. Kao što s radoholičarima ne možeš pričati o drugome nego o njihovom poslu, tako i alkoholičari mogu satima mljeti samo o cugi. U Zagrebu bi nam to jako brzo dopizdilo, ali tu nas je to jako zanimalo.
– I što ako te policija uhvati pijanog? – pitala sam Bižana.
– Bude gadno. Ja, srećom, nisam imao puno takvih iskustava, ali Turi je baš nedavno opet nastradao.
– Kako?
– Tu se napio i krenuo k meni, ali je prije polaska pretočio malo ovog pića u plastičnu bocu. Bio je prepijan da bi se sjetio da je mora sakriti, pa ju je samo tutnuo u džep od jakne – pričao je Bižan i sve izgovoreno opisivao pokretima, kao u kakvoj igri pantomime.
– Parkirao je malo dalje i na pola puta od auta do moje kuće presreli su ga oni iz komiteha, vidjeli su valjda da tetura…
Komiteh je, naime, poseban odred iranske vjerske policije zadužen za hvatanje svih koji ne poštuju šerijatske principe: pijanih i drogiranih, nedolično odjevenih, onih koji se neprikladno ponašaju na javnom mjestu ili, pak, turista – što se dogodilo nama dok smo s nekog nadvožnjaka snimali prometnu gužvu – koji fotografiraju nešto što je po njihovu sudu nedopušteno ili može poslužiti u obavještajne svrhe.
Svaki pravi iranski alkoholičar komitehovaca se boji ko najcrnjeg iblisa.
– I što su mu napravili?
– Kao i svaki put. Prvo su mu oduzeli bocu kao dokaz, pa su ga odveli u medicinsku stanicu i izvadili krv da vide koliko je pijan, a onda su ga, s nalazom liječnika i bocom punom alkohola, odveli pred mulu da mu odredi kaznu.
– Kolika je bila kazna?
– S obzirom da mu to nije bilo prvi put, dao mu je 50 udaraca.
– Kakvih udaraca?
– Ovakvih – rekao je Bižan i potrbuške se bacio na pod, ruke pružio iznad glave i prekrižio šake – Skineš se do pojasa, legneš na pod, ruke ti vežu iznad glave i onda čekaš da dođe dežurni s finim debelim kablom. Prvih deset puta jako boli, a onda onakav pijan obično izgubiš svijest. Kad dželat obavi svoje, na glavu ti izliju kantu hladne vode, vrate ti odjeću i izbace te na ulicu.
Turi je, znajući o čemu razgovaramo, gledao Bižanov igrokaz i s odobravanjem klimao glavom u stilu: ‘eto, dragi gosti, točno je tako bilo’.
– I što onda?
– Ništa, ideš kući. Tog puta sam ga ja čekao ispred jer sam, kad se nije pojavio u dogovoreno vrijeme i kad sam vidio da mu je auto parkiran u mojoj ulici, shvatio što se dogodilo.
– Ma dobro, ali kako izliječiš rane od udaraca?
– Napiješ se da te manje boli – rekao je tonom dovoljno sarkastičnim da smo znali da govori istinu.
Nikad prije nisam razmišljala o tome koliko je teško biti alkoholičar u islamskom svijetu, pogotovo u teokratskoj zemlji.
– Vi ste kršćani?
– Jesmo.
– Kod vas je alkohol dozvoljen, vidjeli smo da i vaši svećenici piju vino kad imate molitvu.
– To je simbolika Kristove krvi – pokušao je objasniti Saša, uvjereni ateist.
– Da, ali je vino, a ne sok od šipka – odbrusio mu je Bižan, s laganom dozom zavisti.
– Čime se bavite? – pitao je Turi koji je posljednjih nekoliko minuta užurbano listao engleski rječnik da bi se uspio izraziti.
Bojali smo se tog pitanja. Nismo im htjeli lagati, a znali smo da bi ih istina mogla uplašiti i da bi nam zacijelo zatvorila brojna vrata u daljnjoj komunikaciji. Ipak smo se odlučili držati službene poluistine koju smo pisali u svim zahtjevima za vize.
– Radimo u izdavačkoj kući – rekao je Saša i istočio zadnje kapi viskija.
To im je opet skrenulo misli na alkohol. Nisu znali čime bi nas još ponudili. Turi se dohvatio telefona i kratko odrazgovarao, a Bižan je otišao u kuhinju i skuhao rižu. Otvorio je onu tunjevinu i masline, donio tanjure i zaključio da je vrijeme da nešto pojedemo. Složili smo se, žestoki alkohol svima nam je otvorio apetit.
– Što inače pijete kod kuće? Vino? – vratili smo se uhodanoj temi.
– Vino, pivo, a Željka voli i vodku, pomiješanu s red bullom – nabrajao je Saša.
– U Uzbekistanu i Kirgistanu ima vodke koliko hoćete i kažu da je jako jeftina – rekao je Bižan i pogledao me – Tamo ćeš doći na svoje.
– Zapravo, meni je najdraže zapaliti joint, u alkoholu baš ne uživam, osobito drugo jutro kad se probudim s mamurlukom – nisam ni završila rečenicu, a Turi se pojavio iz dječje sobe sa već smotanim ‘kapitalcem’. Jedino bi me, kaže, molio da odem pušiti na dvorište jer je hašiš toliko jak da njima koji su pili, može pozliti već i od samog mirisa.
– Hvala na ponudi, ali ne bih sada – odbila sam.
– Probaj, stvarno je izvrstan, afganistanski – nagovarao me Bižan.
Petljati s drogom u Iranu je opasnije nego petljati s alkoholom. Zbog jednog jointa neki su turisti odležali i po par godina. Najmanja je kazna šest mjeseci zatvora, pri čemu nema nikakvog smisla očekivati diplomatsku pomoć svoje ambasade jer Iranci u tim slučajevima ne uvažavaju nikakve note, pa čak ne žele primiti ni jamčevinu. U vodiču koji smo ponijeli sa sobom stoji posebno uokvirena napomena: “Uhvate li vas s drogom ne nadajte se poštenom suđenju ili udobnoj ćeliji. Isto vrijedi i za alkohol. A za blaže prekšaje, poput neprimjerene odjeće ili ponašanja, vrlo će vas vjerojatno deportirati”.
Prenulo nas je zvono na vratima. Turi je pojurio prema ulazu, a ja sam šapatom pitala Bižana:
– Da sklonim ove čaše?
– Ne brini, to je Reza, vlasnik mesnice i trgovine preko puta Turijeve kuće. On i Turi su prijatelji. Nema nikakve opasnosti.
Reza nam je poslao pladanj prepun svježeg voća i povrća: grožđa, lubenice očišćene od koštica, dinje, malih krušaka, limunčića i limete, malih rajčica i krastavaca isjeckanih na trake. Sve je to izuzetno privlačno aranžirao.
– Kad piješ alkohol moraš jesti limun i posoljene krastavce, to sprječava dehidraciju – poučava nas iskusni Bižan i pruža mi krastavčić pokapan limunovim sokom.
Nismo ni primijetili da se vani već smračilo. Bilo je blizu devet i zapravo nas je već svladavao umor. No Bižan i Turi taman su se oraspoložili. Raspalili su muziku i plesali po sobi.
– Hajde i ti – povlačio me Turi.
– Ne bih, umorna sam.
– Ma kakav umor, hajde – sad se nagovaranju pridružio i Saša, i to iz najnižih pobuda, već je bio pripremio video kameru da nas snimi – Ajde, sigurno će ti biti drago gledati ovu snimku za deset godina.
Što ću? Ustala sam i zaplesala. Njih su se dvojica uvijali oko mene, ne dotaknuvši me nijednom. Kad je pjesma završila kleknuli su preda me i aplaudirali. Onda je Turi primijetio da su nam prazne čaše i to ga je iskreno zabrinulo. Prvo su nas nagovarali da se nalijemo njihove rakiještine, a kad smo ih peti put odbili, Turi je opet dohvatio telefon.
Za nekoliko minuta Rezin je dostavljač donio punu zdjelu narezanih ovčjih želudaca koji su plivali u mliječno blijelo vodici.
– Jedite, ovo je naš specijatitet.
– Hvala, ne jedemo meso.
– Nije to meso, to su ovčji želuci.
– Stvarno ne možemo, hvala – jedva smo se izvukli od te gadosti.
Turi se sad već jako zabrinuo. Kao domaćin morao je naći nešto što će nam se svidjeti. Takva su ovdje pravila. Opet se izgubio u prašini dječje sobe i vratio se s malom srebrnom kutijicom.
– E, ovo morate probati.
– Što je to?
– Opijum, posve je svjež, neki dan sam ga dobio od prijatelja iz Afganistana.
Hm… Primamljiva ponuda. Upitno sam, zapravo više molećivo, gledala u Sašu koji je totalno ignorirao moj izraz lica. Nećkao se.
Bižan se stao od srca smijati:
– Saša, pogledaj Zeliku. Sva se ozarila, ima oči kao Batman – onda je malo bolje pogledao u Sašu, pljesnuo ga po leđima i rekao: – A ti, ti si njezin Robin.
Smijao se toj dosjetki dok nije ostao bez daha, a onda je, brišući suze, i ne čekajući Sašin pristanak nastavio: – Sad ćemo vam sve pripremiti. Ovo stvarno morate probati. Opasna je stvar, ali ako je ne konzumirate redovito pravi je užitak. Da samo znate kako je nakon toga lijepo voditi ljubav…
– Super – rekao je Saša – sad i ako dobijemo vize nećemo ih moći iskoristiti jer ćemo završiti na vješalima.
– Povući ćemo dim i idemo u hotel provjeriti je li točno da ima afrodizijačka svojstva… Može?
– Izludit ću od te tvoje narkofilije – rekao mi je muž i ipak krenuo prema kuhinji gdje su Turi i Bižan već stajali kraj štednjaka i nad plamenom zagrijavali supstancu.
– Primi bocu i kad vrhu prinesem ovaj štapić povuci dim – poučio ga je Bižan i tutnuo mu u ruku flašicu dopola napunjenu vodom iz koje je virila cjevčica koju mu je primakao ustima – Tako, sad taj dim zadrži u plućima što duže možeš i polako ispuhni. Kako ti se čini?
– Ne osjećam ništa specijalno – rekao mu je Saša koji je iz nekog razloga uvjeren da na njega ne djeluje nijedna droga na svijetu.
– Naravno, još je prerano, osjetit ćeš nakon trećeg, četvrtog dima.
– Sad ti, Batmanice! Tebi ne treba ništa objašnjavati – stari me maher odma provalio.
Nakon obreda vratili smo se u sobu. Domaćini su nastavili derati po lozi, a Saša i ja plutali smo u nekom polusnu, zavaljeni u dvosjed.
– Onda? Kako vam se čini?
– Meni nije ništa – ustrajao je Saša i pripalio cigaretu.
– Nisi li ti rekao da ne pušiš? – pitao ga je Bižan s lagano ciničnim smješkom.
– Pa ne pušim – odgovorio mu je i povukao dim.
Svi smo prasnuli u smijeh.
– Dobro, Robin – komentirao je Bižan – glavno da tvrdiš da ti nije ništa. Pogledaj si Batmana, vidi kako se osmjehuje.
– Toga se i bojim.
Turi je donio dvije šalice vrućeg crnog čaja i kutiju datula.
– Ovo morate popiti – Bižan nam se opet obraćao tonom učitelja, odnosno Vergilija koji nas upozorava na sve zamke pakla – Uz alkohol ide sol i limun, a nakon opijuma čaj i datule. Inače bi vam moglo pozliti.
Bio je u pravu, čaj smo iskapili, a uskoro smo ispraznili i cijelu kutiju datula. Kapci su nam se lagano sklapali i sve smo teže pratili pijanu priču naših domaćina.
– Bižan, mi bismo uskoro trebali ići, skoro će ponoć – rekla sam kad me dragi po peti put trknuo nogom i okom mignuo prema ručnom satu.
– Nema problema, odvest ću vas, samo da popijemo još jednu.
Tipično. Zbog tih smo ‘putnih’ ko zna koliko puta znali zaglaviti do jutra. Nismo, doduše, baš bili presretni ni sa spoznajom da će nas Bižan voziti u ovako teškom stanju, ali znali smo da bi ga užasno uvrijedilo kad bismo sad tražili da nam pozove drugi taksi. Ne bi li nas zadržali servirali su nam još po šalicu čaja, stvarno je bio izvrstan.
A onda je počelo opraštanje.
Turi nas je jedva dopratio do vrata. Govorio je nešto što nije bio ni farsi ni engleski, ali se, koliko smo skužili, obraćao nama. Naslonio se na dovratak i izgledalo je da će tako ostati dok se ne sruši. Bižan je pak pao kad se sagnuo da navuče cipele. Saša je bio prestravljen, a mene je cijela situacija histerično nasmijavala.
– Sve će biti u redu – vraćala sam mu za ono nakon ambasade – Ovaj je sigurno vozio i u puno težim pijanstvima.
I fakat – bila je to jedina vožnja u sedam dana provedenih s njim u kojoj nije napravio nijedan jedini prekršaj.
Ispred hotela Saša je pitao: – Koliko smo dužni?
– Koliko mi date – odgovorio je Bižan.
– Nemoj nam to raditi. Nije fer. Molim te reci iznos. Koliko koštaju četiri vožnje od juga do sjevera plus onih 15.000 od petka i čekanja u autu?
– Ne znam, prijatelju, daj mi koliko procijeniš da možeš.
Nisam mogla slušati takav tip cjenkanja, pa sam ostavila prvovjenčanog da sam riješi stvar. Dao mu je 150.000 riala.
– To je manje od 15 dolara, misliš da je dovoljno? – pitala sam u sobi.
– Ne znam. Prosječna je mjesečna plaća 160 dolara, 12 litara benzina dolar. Sumnjam da bi zaradio više čak i da se cijeli dan vozao po gradu… A, uostalom, još ćemo ga trebati. Ne brini, s nama neće biti na gubitku.
– Ovo je bio stvarno dug dan.
– Je – složio se Saša, a onda se uvukao u moj krevet da provjeri Bižanovu tezu o posebnosti ljubavne igre nakon opijuma… Zaspali smo nakon svitanja, kad je hodža prvi put pozvao na molitvu.
Željka Matković: Bižan
…petak
Doći u Teheran u petak poslijepodne nije baš najpametniji potez što ga putnik može napraviti. Prvo, za islamski je svijet petak ono što je za katolički nedjelja, što znači da je sve još usporenije, zatvorenije i nepristupačnije nego inače. A drugo, u cijelom Iranu ne postoji sinkronizirana turistička infrastruktura, pa ni u metropoli ne postoji službeni (doduše ni neslužbeni) turistički ured u kojem bi se čovjek mogao informirati gdje da spava, gdje da jede i gdje da se, i kako, zabavi. Sve smo to, naravno, znali ali nismo mogli drukčije nego doputovati baš u taj petak. Uostalom, tješili smo se, kad bi i postojao informativni centar danas ne bi radio.
Stigli smo iz Tabriza, nakon deset sati vožnje autobusom kroz prilično jednolične pejzaže. Imali smo adrese nekoliko hotela, ali iskustvo nas je naučilo da ono što piše u vodičima rijetko odgovara stvarnoj ponudi i da, stoga, valja prvo provjeriti kako soba doista izgleda, osmotriti koji se tip gostiju muva oko recepcije, unaprijed pitati za cijenu, pa tek onda odlučiti hoćemo li ostaviti dokumente i prihvatiti ključ, ili tragati dalje.
Petak, da se razumijemo, uopće nije dan za takve pothvate.
U to smo se definitivno uvjerili već na autobusnom kolodvoru. Taksisti su tražili, za iranske prilike, bezobrazno puno novca za vožnju do grada. Kao, neradni im je dan, pa vožnju koja inače stoji najviše tri dolara ‘naivnim zapadnjacima’ hoće naplatiti deset. Kad smo se posvadili s trojicom od kojih nijedan nije bio spreman ni na minimalan ustupak, odlučili smo se za stari provjereni trik. Uprtili smo ruksake kao da smo trenirani dizači utega i nezainteresirano odšetali ulicom prema, kako su nas uputili suputnici iz busa, najbližoj stanici metroa. Računali smo na to da će ulični taksisti biti jeftiniji.
I upalilo je: čim smo se odmakli od kolodvora stali su za nama trubiti i oni iz označenih taksija, i ‘obični’ vozači koji su vidjeli zgodnu priliku da zarade neku lovu, pa čak i šofer nekog minibusa što je poluprazan vozio prema centru. Prvih nekoliko odbili smo iz principa, a onda je pred nas stao neki simpatični čiča s posve realnim prijedlogom: tri dolara za vožnju do hotela.
– Dva – odbrusio mu je Saša, načelno bijesan na sve taksiste na svijetu.
Stari se malo namrštio, ali je otvorio prtljažnik što je značilo da prihvaća ponudu. Čovjek je, naime, bio Azer pa je mogao razumjeti Sašinih par turskih riječi i shvatiti gdje želimo da nas odveze. Jedine mape grada koje smo imali bile su fotokopije površnih nacrta iz Lonely Planeta, a pravi plan Teherana danas ionako nismo mogli kupiti jer petkom ne rade ni knjižare, ni kiosci. Uostalom, većina planova koji se ovdje mogu nabaviti – pa čak i u elitnim hotelima za strance – pisani su isključivo arabicom pa nam ni oni ne bi bili od neke veće koristi…
Tri hotela koja smo odabrali bili su jedan od drugog udaljeni stotinjak metara, nedaleko od glavnog bazaara, u južnom dijelu grada koji – za razliku od bogatog i skupljeg sjevernog Teherana – slovi za siromašan, prenaseljen, kaotičan i opasan. Premda se na jugu nalaze kudikamo najjeftiniji hoteli, stoji u vodičima, ne preporuča se noću šetati kvartom bez pratnje nekog od domaćih.
Uza svo Sašino lingvističko naprezanje simpatičnom starčiću nikako nismo uspjeli objasniti da nas pričeka dok ne obavimo inspekciju soba, pa smo mu na kraju dali njegovih 20.000 riala i pustili ga da ode što je, kratkoročno, bio još jedan u nizu nepametnih poteza toga petka.
Prvi hotel u koji smo ušli bio je pun, u drugom su na raspolaganju imali samo sobe bez tuša i toaleta, a od trećeg smo pak odustali jer su ponjave zaudarale na znoj, a zidovi bili umrljani nečim što je podsjećalo na krv. Ukratko, nakon polusatnog klipsanja s po 20 kila u velikim kamperskim ruksacima na leđima i po najmanje sedam u malim priručnim na prsima našli smo se usred puste ulice čije je ime pisalo samo na arapskom pismu i koju smo na simplificiranim fotokopijama što su nam trebale služiti za orijentaciju uspjeli locirati tek otprilike, rukovodeći se oznakama za hotele.
– Gle, ovo fakat nema smisla – konačno sam pukla – Kad se već nismo sjetili tražiti one likove u Tabrizu da nam preporuče i rezerviraju neki pristojan smještaj, onda sad lijepo idemo u centar grada i ulazimo u prvi hotel ispred kojeg vidimo da stoje uniformirani nosači prtljage s bijelim rukavicama i zlatnim manžetama! Pun mi je kurac spavanja po ovakvim rupama!
– Ok, ok, samo ne urlaj, i meni je dosta ovog vucaranja. Nisam ja kriv šta ti se nijedan hotel nije svidio – i Saša je bio na rubu živaca.
Demonstrativno sam bacila ruksak, sjela na pločnik i nastavila psovati:
– Jebote Teheran u petak popodne bez prethodne organizacije. Di smo sad? Ajde mi, molim te, pokaži na toj svojoj zgužvanoj fotokopiji – di smo mi sad?!
– Željka – čim tako počne znam da sam pretjerala – nemam pojma gdje smo i to nije ni bitno, naći ćemo neki taksi i idemo kamo god hoćeš…
– Ja di god hoću? Ja?! – sad sam se stvarno derala – E pa ja hoću u hotel u kojem mogu staviti glavu na jastuk a da ga prije ne moram omotati maramom, s kupanicom u kojoj se mogu istuširati bez natikača na nogama i s hotelskom službom koja će mi oprati prljave majice i traperice. A ti, kad si tako pametan da misliš da se u Teheran može doći u petak popodne bez rezervacije i ideje, izvoli nas dovesti do tamo.
Dok sam ja glasno pizdila, Saša je spustio svoj ruksak, podigao moj odbačeni, uredno ih naslonio jedan na drugi pa oba uza zid, i stao se ogledati oko sebe u potrazi za bilo kakvim rješenjem. Desetak metara dalje neka su dvojica stajala kraj starog ‘paykana’ podignute haube i prčkala po mašini. Samo da ne krene prema njima, pomislila sam, a moj je prvovjenčani već prelazio cestu. Zapalila sam cigaretu i promatrala. Sva su trojica mahala rukama, jedan je vrtio glavom, Saša je molećivo gledao i klimao s odobravanjem, drugi je nešto pokazivao na sat. Sve je bilo jasno – odvest će nas čim poprave auto.
Možda još danas.
Okrenula sam glavu da se poštedim daljnjeg živciranja i spazila kako mi se približava velika narančasta ploča s natpisom ‘Tehran-taxi’.
Spas! Istrčala sam na cestu, točnije bacila se pred auto. Vozač je naglo zakočio i pogledao me krupnim upalim očima. Otvorio je prozor, guste obrve upitno podigao prema čelu i dubokim smirenim glasom pitao:
– May I help you, madam? Are you ok?
Mašala, pomislila sam, ovaj em govori engleski, em vozi taksi. Gdje je bio do sad?!
– Možete li nas odvesti do nekog dobrog hotela u centru?
– Nema problema. Samo morate reći koliko dobar tražite?
– Bilo koji na Taleqani ulici, a da nije baš najskuplji.
– Tehran Enqelab ima sobe za 100 dolara, a Atlas za 50. Ako mene pitate podjednako su dobri.
– Onda u Atlas – Saša je već utrpao ruksake u prtljažnik i prišao s pitanjem:
– Koliko košta do tamo?
– Koliko date.
– 10.000 riala?
– It’ nothing – rekao je polagano, otežući taj ‘nothing’ pomirljivim tonom i otvarajući mu istodobno suvozačka vrata.
– 15 – upala sam im u pregovore jer zbog pola dolara nisam htjela izgubiti čovjeka u kojem sam na prvi pogled prepoznala izbavitelja.
Čim smo krenuli počeo je sa setom uobičajenih pitanja: odakle dolazimo, kamo idemo, što smo sve vidjeli putem, koliko ostajemo…
– Ostajemo dok ne sredimo vize za dalje – rekla sam i odmah prešla na za nas najbitniju stvar – Imaš li kakav mobitel na koji te možemo dozvati dok smo u Teheranu?
– Naravno, čim stanemo dat ću vam broj.
– Možemo se odmah dogovoriti: u nedjelju u pola devet budi pred hotelom, trebamo obići nekoliko ambasada.
– U pola devet? Ujutro?
– Da. Ambasade navečer ne rade.
– Može u devet? – čim je probao nategnuti dodatnih pola sata sna postao mi je još simpatičniji. Po tom mi je detalju postao nekako blizak. Nije za pohvalu, ali i ja nastojim odgoditi svaki rok koji mi zadaju, a počesto i one koje si zadam sama. Bez obzira na potpuno razumijevanje ostala sam poslovna:
– Nažalost ne može, već imamo dogovoreno. Trebaš nam točno u pola devet. Može?
– Ah, može – uzdahnuo je – Evo nas.
Stajao je u traci za suprotan smjer točno pred ulazom u hotel. Iznad staklenih vrata s kvakama od mesinga blještala je ružičasta neonska reklama ‘Hotel Atlas’, a kraj ulaza su stajali uniformirani dečkići, doduše bez bijelih rukavica. Saša je pojurio pitati recepcionera ima li mjesta, a dečkići su pritrčali autu i borili se s teškim ruksacima. Taksist mi je kroz prozor pružao papirić s brojem.
– Stani, kako se zoveš?
– Bižan. A ti?
– Željka.
– Neobično ime.
– Teško se izgovara.
– Nije teško, Zelika. Vidimo se u nedjelju.
– Nadam se. Nemoj kasniti, molim te.
Auti su trubili i bljeskali dugim svjetlima. Podsjećali su ga da stoji u zabranjenoj zoni i pogrešnom smjeru. Saša je iz hotela mahao da donesem pasoše – uzeo je sobu.
Dečkići s prtljagom već su stajali kraj lifta i, pognuti pod teretom naše prtljage, čekali da nam pokažu put do apartmana o kakvom sam u bijesu maštala dok sam prije pola sata sjedila na prljavom pločniku južnog Teherana. Uveli su nas u predvorje s ugrađenim ormarima, klima uređajem, frižiderom i mini-barom. U glavnoj sobi bio je veliki stol, sofa i dvije fotelje ispred televizora, vrata što vode na balkon sa dvije udobne pletene sjedalice uz stakleni stolić, bračni krevet s četiri jastuka od perja i ono najvažnije – blistava novoopremljena kupaonica s onom papirnatom trakom na kojoj piše ‘desinfected for your protection’ zalijepljenom preko spuštene daske toaleta, prostranom tuš-kabinom, sušilom za kosu i brdom mekih frotira različitih dimenzija…
Bravo, dečkići, evo vam svakom po 500 riala bakšiša i nestanite da se napokon mogu razodjenuti, stati pod mlaz vruće vode i strovaliti se na te perine. Bila sam totalno premorena.
– I? – oglasi se Saša – Kolko si mu na kraju platila?
– Kome?
– Taksistu, kom drugom?
– Mislila sam da si ti.
– Ti nisi normalna.
– Ja nisam normalna jer ti nisi platio? Daj odjebi, molim te.
– Ne kužim šta ti je danas, cijelo se vrijeme istresaš na mene, a da za to nemaš baš nikakav razlog – bio je u pravu: mješavina premorenosti, putne nervoze i peemesa bila je preteška i meni samoj – Daj odi dole pogledaj jel’ nas još čeka.
– Ne čeka, otišao je čim mi je dao broj telefona. Da ga nazovem?
– Ako je otišao nemoj, ovako smo bar sigurni da u nedjelju neće zajebat – kaže moj pragmatični muž i zaključi temu.
…subota
– Takvu si sobu htjela? – probudilo me zveckanje pribora za jelo. Saša je ustao ranije i iz hotelske blagovaonice donio svježe iscijeđen narančin sok, crni čaj s medom i mlijekom, i još nešto nalik na kroasan.
– Oprosti što sam jučer bila nemoguća, ali stvarno mi je trebala noć u čistom krevetu i pranje u tri vode.
– Skužio sam. Spasio nas je onaj tip, a?
– Misliš na onog koji nas je besplatno vozio?
– Da. Znamo uopće kako se zove?
– Bižan. Totalni je kuler, al mi je ipak bed što mu nismo platili…
– I meni, ali kad bi bar to bio najveći problem koji imamo – morao je netko i o tome progovoriti.
– E, da je bar… – ustala sam, zatvorila se u kupaonicu i pustila vodu da teče u prazno. Nije mi se dalo ni misliti, a kamoli razgovarati.
Čitava je ideja ovog putovanja, naime, bila da od Turske do Kine dođemo kopnom, slijedeći puteve nekadašnjih karavana koliko je god to danas moguće. Tako smo i isplanirali rutu: od Antiohije, drevne luke u koju su brodovima stizali trgovci sa susjednih obala Mediterana da zlato, vino i maslinovo ulje zamijene za svilu, porculan i začine, pa uz sirijsku granicu kroz turski dio Kurdistana do sjeverozapadnog Irana, preko Tabriza i Teherana do Mashada, otamo u Turkmenistan do Merva i Ašgabata, zatim kroz pustinju Karakum do Hive u Uzbekistanu, nakon toga u Buharu i Samarkand, potom iz Fergana doline u kirgiški Oš i Biškek, pa preko Torugart prijelaza u zapadnu Kinu na Kašgar i Hotan, poslije kroz Taklamakan do Dunhuanga i onda kroz kinesku provinciju Gansu do povijesnog Xi’ana, grada u kojem su putevi svile počinjali i završavali.
Izvrsno smo to isplanirali: još smo u Zagrebu napravili plan puta po danima, zatvorili financijsku konstrukciju, dogovorili sa šefovima dvomjesečni dopust, naučili osnove ruskog i turskog, priredili zbirku najpotrebnijih fraza na kineskom, kupili kameru, laptop, rezervni foto aparat, putovali u Beč po vize i napokon krenuli, uvjereni da sreća prati hrabre. Pritom smo zaboravili da se život rijetko odvija prema planu, pogotovo ako je plan idealan. A naš je bio.
Sve do neki dan kad nam je u Tabrizu stigao mail od turkmenskog agenta u kojem nas “sa žaljenjem informira da su naši zahtjevi za turističkom sedmodnevnom vizom odbijeni”.
Oboje smo pali u totalnu depresiju. Naime, ako nam ne dopuste da prođemo kroz Turkmenistan, jedini preostali kopneni put je kroz sjeverni Afganistan.
Čak i kad smo zanemarili činjenicu da Afganistan nije najsigurnija zemlja za individualna putovanja, shvatili smo da u toj varijanti gubimo najmanje deset dana i, umjesto sa sjeverozapada (gdje su povijesno najzanimljiviji gradovi: Hiva, Buhara i Samarkand) u Uzbekistan ulazimo uz granicu s Tadžikistanom, s jugoistoka…
S druge strane, Turkmenistan je trebao biti highlight putovanja. Tamošnja nas je diktatura privlačila kao neki mračan fetiš: čeznuli smo za trenom kad ćemo stati u podnožje predimenzionirane zlatne statue gospodina Turkmenbašija koja se okreće sa suncem; kad ćemo vidjeti djecu koja su odgajana na Ruhnami – filozofskoj, povijesnoj i religijskoj knjizi što ju je napisao sam Predsjednik i koja je postala obavezna literatura čak i za polaganje vozačkog ispita; kad ćemo proći kroz suncem sprženu pustinju iz koje probijaju vatreni stupovi zemnog plina u kojoj je Nijazov počeo graditi skijalište i ledeni grad; osjetiti patnju kroničnih bolesnika u provinciji otkako je Veliki Vođa Turkmena ukinuo sve domove zdravlja i bolnice izvan glavnog grada; voziti se u taksiju bez radija jer ga je, odlukom Predsjednika, štetno i zabranjeno slušati… Turkmenistan je Sjeverna Koreja srednje Azije, zacijelo najposebnija i najluđa diktatura u suvremenoj povijesti i nije čudno da smo se oboje napalili na tu zemlju više no što smo se u doba najveće zaljubljenosti palili jedno na drugo. Sve nas je tamo zanimalo: kako im izgledaju novine, što se prikazuje na televiziji, kako se igraju djeca u vrtiću, kako zvuči hit sezone i kako izgleda njegov izvođač, što odijevaju mladi kad navečer idu u zezanje, gdje se i kako zabavljaju, i zašto su, dovraga, lubenice u toj zemlji toliko važne da imaju svoj festival i trodnevni praznik…
Sada se, evo, činilo da ništa od toga nećemo doznati.
– Ne glumataj – Saša je lupao po vratima kupaonice – Znam da si pobjegla od razgovora. Moramo zvati ambasade i dogovoriti kad će nas primiti.
– Ma to su pizdarije, bolje da odmah odustanemo. Nema šanse da nam daju tranzitnu vizu ako su nam prije manje od tjedan dana odbili turističku.
Saša se pak bio uhvatio za najtanju moguću slamčicu spasa što nam ju je pružio Naser, jedini turistički vodič u Tabrizu, koji nas je uvjeravao da u dobivanju tranzitne vize za Turkmenistan može pomoći pismo preporuke naše ambasade u Teheranu. Kad to nabavimo, rekao je, možemo očekivati da će nam Turkmeni dati trodnevnu propusnicu.
Zato smo jučer i došli u Teheran. Prema prvobitnom planu, onom po kojem smo za nekoliko dana trebali biti u gostima kod velikog vođe Turkmenbašija, u Teheranu smo trebali ostati svega dan, najviše dva, i ići dalje. Ovako nas je, čini se, ipak stiglo ‘teheransko prokletstvo’ koje smo po svaku cijenu htjeli izbjeći: na gotovo svim relevantnim world wide forumima i u većini stranih turističkih vodiča upozoravaju na problem koji se, pojednostavljeno, svodi na to da svi putevi vode u Teheran, a malo koji iz njega.
– Znaš što slutim da će nam se dogoditi? – rekla sam.
– Što? Da nećemo dobiti vizu i da ćeš ti htjeti natrag u Zagreb?
– Možda i to, ali više me brine što osjećam da ćemo zaglaviti u ovom glupom Teheranu.
– To je realna opasnost – složio se.
Ni njemu ni meni nije se ostajalo u megapolisu po kojem se dnevno muva oko 15 milijuna ljudi i najmanje pet milijuna raznih prometala: automobila, autobusa, motocikala i trokolica; u kojem se godišnje u zrak ispusti gotovo milijun i pol tona ugljičnog monoksida; koji je većim dijelom izgrađen mimo svih urbanističkih zakona i pravila; i gdje se, osim nekoliko muzeja i revolucionarnih parola na ostacima američke ambasade, ne može vidjeti ništa vrijedno spomena. No, budući da je tamo sjedište ukupne državne birokracije Teheran je za strance, osobito one koji zemljom ne putuju u organizaciji kakve turističke agencije nego ‘njuškaju’ na svoju ruku, obavezna i nezaobilazna stanica. Problem je u tome što se većini putnika dogodi da, zbog kakve birokratske zavrzlame, u tom neugodnom gradu ostanu bar nekoliko dana više od planiranih, u pravilu protiv svoje volje i nemoćni da bilo što ubrzaju.
– Ajmo, za početak, nazvati našu ambasadu i potvrditi da dolazimo sutra u devet – predložio je pragmatik.
– Ajmo, rađe, iskoristiti ovaj komfor do maksimuma, predati stvari na pranje i još se malo valjati po krevetu. Mislim, kad smo se već pomirili s činjenicom da ostajemo u gradu bez izlaza pametnije nam je potražiti neki jeftiniji smještaj na neodređeno vrijeme, ujutro prvo tamo preseliti stvari pa u ambasadu doći do deset. Jedan sat nam ne igra nikakvu ulogu, a uštedit će nam najmanje 50 dolara – sad sam ja bila glas razuma. Još uoči polaska dogovorili smo se da ćemo si svakih desetak dana, i kad nam budu ‘oni dani u mjesecu’, priuštiti par dana u ‘elitnom’ (na istoku se taj pojam odnosi uglavnom na hotele uređene po zapadnjačkim standardima) hotelu prvenstveno iz higijensko-sanitarnih razloga, a ostalih ćemo noći spavati u prosječnim prenoćištima.
Izlazak u teheranski kaos bio je priličan šok. Nakon jučerašnje pustoši danas se ulicama jedva moglo prolaziti. Posve je nejasno kako tamošnji pješaci uopće preživljavaju u okruženju gdje jedini zakon koji vrijedi je onaj jačega.
Semafore nitko ne shvaća ozbiljno, vozači umjesto kočnice radije koriste trubu, a pješaci ne čekaju zeleno svjetlo nego da se oko njih skupi kritična masa. Tek tada, kad shvate da ih je dovoljno za blokadu prometnice, kao stado ovaca nahrupe na cestu: žene, djeca i starci u sredinu, a snažniji i krupniji muškarci u vanjski obruč, da tijelima ublaže mogući nalet teretnog kamiona, jurećih kola hitne pomoći ili sporog, ali teškog, gradskog autobusa.
Kupili smo Tehran News, jedan od tri dnevnika što u Iranu izlaze na engleskom jeziku, zbog apela na naslovnici – Vlada pokušava suzbiti smrtnost u prometu. Pozivaju vozače da koriste pojas, a motocikliste upozorava da im kaciga može spasiti život. Na to su ih, piše unutra, nagnale statistike po kojima se na svakih tisuću automobila godišnje prijavi 25 smrtna slučaja, dok dnevno na cestama u prosjeku poginu 72 čovjeka.
Sjeli smo u park i kupili po pola litre voćnog koktela, Saša od šipka i naranče, ja od dinje i banane – ti voćni sokovi su najbolja stvar koju smo okusili u Iranu. Za dolar, dva dečki pred tobom izmiksaju ili iscijede sokove iz voća koje sam odabereš, bez aditiva, konzervansa ili vode. Čisti užitak. Srkali smo svak kroz svoju slamku i proučavali vodič. Nedaleko od ovog parka bivša je američka ambasada, a vratimo li se još malo prema jugu, u smjeru iz kojeg smo jučer pobjegli, postoji još nekoliko hotela koji bi po cijeni i opisu mogli biti prihvatljivi.
‘Brlog špijunaže’ – to je službeni iranski naziv za nekadašnju američku ambasadu, zapravo čitav blok zgrada okružen velikim parkom i ozidan visokim zidom. Već je po dimenzijama zdanja jasno koliki je utjecaj Amerika imala na iransku predrevolucionarnu politiku i svrgnutoga šaha – zemljom se upravljalo iz te ambasade. Tijekom revolucije zgrada je okupirana i 500 dana bila je ‘pod opsadom’, Carter je odustao, Homeini pobijedio, a danas rezidenciju koristi iranska vojna elita. Dvometarski zidovi prekriveni su muralima: krilatica
‘Down with USA’ koju je moguće vidjeti na brojnim zgradama, pa i onim državnih institucija, tamo zauzima središnje mjesto, do nje je i dojmljiv umjetnički grafit kipa slobode s licem kostura, američka zastava s 54 bombe umjesto zvjezdica, te čitav niz kojekakvih dosjetki i uvreda na američki račun, nažalost ispisanih na farsiju.
Kasnije nam je Bižan preveo neke od propagandnih poruka: ‘Amerikance mrzimo najviše nakon cionističkih okupatora’ ili ‘Kad nas Amerikanci hvale trebamo tugovati’.
Na naše veliko razočaranje suvenirnica – ili kako se službeno zvala ta trgovina ‘Centar za objavu dokumenata američkog špijunskog brloga’ – gdje su se mogle kupiti prigodne anti-američke i anti-izraelske publikacije na engleskom jeziku, uključujući i kopije navodnih obavještajnih izvještaja s oznakama državne tajne te bogapitaj kakvi sve još transkripti, zauvijek je zatvorena prije nešto više od godine dana, pa smo ostali zakinuti za raritetne primjerke islamističkih pamfleta kojima smo željeli upotpuniti privatnu zbirku pisanih političkih ekstremizama. Za utjehu otišli smo u obližnji indijski restoran na kvalitetni vegetarijanski obrok, za kojim sam čeznula još od Zagreba.
– Ovo je najčudnija zemlja u kojoj sam bila – priznala sam za ručkom.
– Možda zato što si zamotana od glave do pete?
Istina, na suncu je bilo strašno vruće ispod svilene marame kojom sam pokrivala kosu, ali to me nije toliko smetalo. Više me zbunjivao kontrast između strogih šerijatskih pravila koja slobodu pojedinca s jedne strane svode na minimum, a s druge daju pravo državi da na kolektivnoj razini, ‘u ime svih’, istančanim cinizmom politički provocira sve oponente.
Primjerice, ulicu koja vodi do britanskog veleposlanstva Iranci su nazvali po Bobby Sandsu, jednom od heroja irskog republikanskog pokreta. Sands je, naime, 1981. umro u britanskom zatvoru nakon 65 dana štrajka glađu kojim se htio izboriti za veća prava političkih zatvorenika.
Ili, točno nasuprot zgrade njemačke ambasade Iranci su podigli veliki spomenik žrtvama iračko-iranskog rata, uz dvojezičnu ‘obavijest’ (na farsiju i engleskom) da će za “iranski narod spominjanje njemačke vlade zauvijek ostati povezano sa strašnim zločinima kemijskog masakra što su ga Iračani počinili u napadu na Iran”. Nadalje, piše na spomeniku, Iranci nikada neće oprostiti, niti zaboraviti, da su upravo Nijemci opskrbljivali Sadamov režim kemijskim otrovima i tehnologijom potrebnom za proizvodnju “užasnog oružja kojim je počinjen genocid nad iranskim voljenim sinovima”.
Iz palete takvih iranskih sitnih provokacija ipak nam se najviše dopala ona koju su realizirali još 1993., nakon raspada Jugoslavije, odnosno neposredno nakon što je JNA napala Bosnu i Hercegovinu: ulicu u kojoj se nalazila ambasada SR Jugoslavije preimenovali su u – Bosansku.
– Nisam sad mislila na odjeću, premda je i ona posredno povezana – odgovorila sam – Više me muči što ne mogu dokučiti gdje je granica između njihove zajebancije i ludosti. Kužiš? Gdje prestaje ironija, a počinje tiranija?
– Ej, pazi šta pričaš, znaš di smo…
– Lako se tebi zajebavat gole glave i u kratkim rukavima.
– Evo vidiš da ti je najveći problem što si zamotana.
– Najveći mi je problem što uz ručak ne mogu popiti čašu vina.
– Tu se slažemo, da ispod tezge izvuku koju buteljku možda bi me navukla i na raspravu o filozofiji islamske revolucije i režima. Ovako ti nema druge nego popit ovaj lassi, pospremit taj pramen pod rubac, i krenut za mnom prema hotelu… E, i da ti nije palo na pamet hvatat me za ruku po cesti. Hoćeš da nas deportiraju?
– Da. I to u Turkmenistan, ako je moguće.
Krenuli smo dalje po gradu i samo nalazili dodatne potvrde za tezu kako je Teheran najružniji i najneprivlačniji od svih iranskih gradova, a kad smo naposljetku pronašli i rezervirali sobu za 20 dolara po danu vratili smo se u svoj skupi apartman da se još večeras nauživamo luksuza.
– Naravno da ću doći. Vidimo se sutra u pola devet – rekao je Bižan kad sam ga, za svaki slučaj, nazvala da potvrdimo dogovor.
– I, oprosti, jučer smo ti zaboravili platiti – dodala sam na kraju.
– It doesn’t matter, madam – uzvratio je na svom specifično razvučenom engleskom – It really doesn’t matter, you will pay some other time. Have a good night with your husband now. See you in the morning.
Spustila sam slušalicu i pogledala Sašu.
– Lik je nevjerojatan. Nakon svih mutavaca koji su nas vozili, ovaj nam je uletio k’o melem. Zamisli da se svaki put moramo ispočetka cjenkati i dogovarati na koznakojem jeziku…
– Vidiš da i dalje imamo sreće – promrmljao je moj Vječni Optimist i povukao me pod pokrivač.
U neku je ruku imao pravo. Među 15 milijuna ljudi i tko zna koliko tisuća taksista naletili smo na baš na onog koji dobro poznaje grad, govori engleski, spreman nam je pomoći, a novac mu, koliko smo uspjeli primjetiti, nije puno bitan. Valjda to jest neka sreća, kvragu?!
…nedjelja
Izašli smo na ulicu točno u pola 9. Oni su nam dečkići izvukli prtljagu i spustili je kraj nas. Ispred ulaza nije bilo nijednog auta.
– Šta ako ne dođe?
– Doći će – i čim sam to rekla skužila sam kako nam trubi i maše s druge strane ulice – Eno ga!
Dijele su nas četiri prometne trake, promet je bio uobičajeno teheranski, što znači da su nam šanse za preživljavanje prelaska sa svom prtljagom bile manje od deset posto. Majstor je, naravno, odmah skužio problem. Ubacio je u rikverc, dao desni žmigavac i gotovo pod pravim kutom prešao duplu punu crtu da bi se zaustavio, kao i u petak, u suprotnom smjeru, točno ispred nas.
– Dobro jutro – pozdravio ga je Saša i pružio mu ruku.
– Samo brzo – Bižan je već iskočio iz auta i drugom rukom podigao oba ruksaka bez prevelikog napora. Glavom mi je pokazao da sjednem na stražnje sjedište.
– Opet sam u prekršaju.
– Vidjeli smo. Kakve su kazne?
– Visoke, ali na ovakve poteze malo kad reagiraju. Kažnjavaju u pravilu tek kad u nekog udariš, što zasad još nisam napravio. Kuda ćemo? Teški su vam oni ruksaci…
Objasnili smo mu plan: prvo do hotela, onda u hrvatsku, pa u turkmensku ambasadu, on nas treba čekati, a kad obavimo birokraciju vidjet ćemo kamo dalje.
– Ipak u jeftiniji hotel, a? – rekao je to kao konstataciju, ne kao podjebavanje.
– Čini nam se da ćemo ostati dulje nego što smo planirali, a glupo nam je potrošiti 300 dolara na spavanje – tumačio je Saša, a mene je savjest podsjetila na dug.
– Evo – pružala sam mu novac.
– Što je to?
– Dug za vožnju.
– Ma daj skloni to. Platit ćete mi na kraju.
Hotel Sa’adi u kojem smo naumili ostati bio je relativno blizu. Bižan je opet iskočio i uzeo torbe.
– Pusti – rekli smo mu – znaš da su teške.
– Baš zato – uzvratio je – Ali opet sam nepropisno parkiran, odnijet ću ih do ulaza i čekati vas u autu. Ako me nema, morao sam napraviti krug. Samo stojte tu i ne mičite se, u najgoroj varijanti čekat ćete me pet minuta.
Ovaj hotel nije imao uniformirane nosače, recepcionerka nije znala riječi engleskog, a njezin šef s kojim smo se jučer dogovarali nije baš volio strance. Kad nas je vidio uzeo je neki ključ i prvo nam preko pulta gurnuo račun, zapravo komad papira s napisanim iznosom. Platili smo, a onda je pošao ispred nas i pokazao nam sobu. Nasuprot ulaza bio je mali molitveni prostor, neki je muškarac upravo klanjao. Stvari smo samo bacilli između kreveta – u većini hotela za domaću klijentelu kreveti su razdvojeni jer žene rijetko putuju s muževima, a nije zgodno da u zemlji gdje homoseksualce vješaju na trgovima dvojici recimo poslovnih partnera ponude bračni ležaj – i izjurili van.
Prošlo je devet. U deset nas je čekao hrvatski konzul.
– Stići ćemo. Do tamo nam treba oko pola sata. Ako i upadnemo u gužvu ne bi smjelo trajati više od 45 minuta – uvjeravao nas je Bižan.
– Smijem li zapaliti?
– Naravno, pepeljara je u vratima. Hoćeš ti? – gurnuo je svoju kutiju Saši pod nos.
– Hvala, ja ne pušim.
Taj podatak ga je totalno iznenadio. Žena puši, a muž ne. Toga u Iranu nema. Zapravo, ondje gotovo da i nema žena koje puše. Bar ne javno. Postajali smo mu sve veća fora.
– Imaš li obitelj?
– Imao sam, ali mi je žena bila luda pa smo se razveli. Luđakinja mi je odvela i sina, tražio sam ga skoro dvije godine.
– Nisam znala da je kod vas moguć razvod.
– Je, ako ti mula odobri. Nama je odobrio.
– Bez problema?
– Kod mule se ne odlazi bez problema – rekao je i upozorio Sašu da priveže pojas. I on je privezao svoj.
– Polijećemo? – zajebavao se Saša.
– Ne, nego ulazimo na zaobilaznicu – pokazao mu je na zeleni znak za autocestu ispod kojeg je stajalo uokvireno upozorenje s prikazom vozača i trake preko prsiju – Kod nas je to obavezno samo na brzim cestama.
Što nam je i dokazao, odvezavši ga čim smo ušli u sjeverni Teheran. Dio za bogataše, na obroncima Alborz planine, njihove Medvednice. Oko nas su prolazili noviji i skuplji automobili, čiji bi vozači zakočili kad bi na semaforu svijetlilo crveno i uglavnom poštovali zadane prometne trake, dok su umjesto sivih višekatnica uz cestu bili redovi urbanih vila i pokoja suvremena poslovna zgrada ili shopping mall. Promašili smo skretanje za našu ambasadu, pa je Bižan opet bio prisiljen na polukružni okret preko pune crte.
– Dugo taksiraš? – pitala sam trudeći se da ne zvuči kao provokacija.
– Ja zapravo uopće nisam taksist.
– Nego? Mijenjaš frenda koji je na godišnjem?
– Duga priča. Ako će te zanimati ispričat ću ti je poslije, sad imaš pametnijeg posla – pokazao je na hrvatsku zastavu što je vijorila ispred jedne od kuća. Čak mi je bilo drago što je vidim.
– Take your time, I’ll be here – rekao je i spustio sjedište. Morao je nadoknaditi rano buđenje.
Neplanirano smo mu ostavili dovoljno vremena za san. Zapričali smo se s konzulom koji, koliko god da nam je htio pomoći, nije mogao učiniti ništa više od pisanja pisma preporuke. Pokušao je nazvati turkmenskog konzula, ali je čovjek, izvijestila je tajnica, “izašao na neki sastanak i nitko nema pojma kada će se, i hoće li se uopće, pojaviti”.
– Nazovite ih opet i pitajte mogu li im vizu izdati danas – konzul je bio odrješit, no naivan. U Iranu je tek nekoliko mjeseci, ali je u diplomaciji već godinama i mogao je naučiti da su turkmenske vlasti po mnogočemu specifične i da vizu u istome danu ne bi izdali ni za hrvatskog predsjednika, a kamoli za dvoje novinara koji, k tome, lažu da to nisu.
Popili smo još po jedan čaj, dok nismo dočekali odgovor:
– Zvala sam opet – procvrkutala je plavojka – ali kažu da se njihova viza čeka pet do sedam dana. U najbržoj varijanti mogu je dobiti za tri, ali to je rijetkost.
Ovo je sve uzalud, pomislila sam i vidjela da Saši blistaju oči od adrenalina. Što je lijepo biti optimist, od silne dobre vjere uopće ne skužiš da ti ni jedna činjenica ne ide u prilog. Kako god, izašli smo iz ambasade, probudili Bižana, a Paparella mi je znakovito namigivao. Kao: ljubavi ništa ti ne brini, sve je pod kontrolom. Čak mislim da mi je u nekom trenutku i šapnuo da smo do petka u Turkmenistanu.
Šutila sam. Tko sam ja da mu kvarim raspoloženje? A i da sam mu počela nabrajati sve razloge zbog kojih mislim da nemamo šansi odgovorio bi mi da će nas takav moj stav naposljetku i dovesti do poraza. Zato sam čavrljala s Bižanom.
– Onda, čime se baviš ako nisi taksist?
– Bio sam trgovac automobilima, ali sam jedan dan došao na posao i shvatio da mi je partner emigrirao i ostavio me u dugovima. Morao sam zatvoriti dućan. Onda me ostavila žena pa neko vrijeme nisam radio ništa nego se vozio i obilazio četvrt po četvrt da nađem sina. Kad sam ga napokon našao i doveo k sebi morao sam smisliti neki način za zaradu. Ovo mi se činilo ok, ali nije baš da uživam u poslu.
– Zarađuješ dovoljno za život?
– Recimo. Ja i mali živimo u kući s mojim roditeljima i sestrom. U toj sam se kući rodio, a kad mi je brak propao i kad sam prodao stan vratio sam im se. Zaradim koliko radim.
– A koliko radiš?
– Kako kad, sad kad mali krene u školu radit ću više. U zadnje vrijeme nisam puno izlazio jer sam vrijeme provodio s njim, praznici su. Jeste li vi sve obavili? Dugo vas nije bilo.
– Oprosti zbog čekanja.
– Nema veze, ne pitam zato. Jesu li vam pomogli?
– Jesu – rekao je Saša.
– Vidjet ćemo – rekla sam ja.
Bižan nije rekao ništa. Otvorio je prozor i nekog policajca pitao za smjer. Turkmensko je veleposlanstvo bilo jako blizu hrvatskoga, ali je izgledalo poprilično drukčije. Za početak, nije bilo ulaznih vrata. Stražar nam je pokazao na prozorčić s rešetkama.
– To vam je konzularni odjel? – nisam mogla vjerovati.
Stražar je i dalje ozbiljna lica pokazivao na taj prozorčić, nije razumio engleski. Svoju je plaću zarađivao tako što je stajao na cesti i nesretnicima poput nas prstom pokazivao jedno te isto okno svakog božjeg dana. Prišli smo rešetkama. Unutra je sjedio neki mladić, ne stariji od 30, i igralo se neko dijete, valjda od onog konzula koji je izašao i nitko ne zna kada će se vratiti.
– Najavili su nas iz hrvatske ambasade, možemo li ući? – gugutala sam, najuljudnije što mogu.
– Nema potrebe, samo mi pružite dokumente – hladno je odrezao.
– Ali, htjeli smo vam objasniti…
– Objasnite.
– Donijeli smo garantno pismo naše ambasade
– S kojom Turkmenistan nema službene diplomatske odnose – prekinuo me.
– Za koje su nam rekli da bi nam moglo pomoći u dobivanju tranzitne vize – nastavila sam kao da ništa nije rekao, iako bih ga, da nije tih rešetaka, najradije pljusnula – priložili smo i fotokopije uzbečkih viza koje nam vrijede od subote, za koliko možemo očekivati odgovor?
– Procedura traje pet do sedam dana.
– To znamo, ali možete li, ipak, ovo malo požuriti? Čuli smo da je moguće i u tri dana, pa ako biste mogli nazvati nekog od svojih kolega u Turkmenistan i pitati. Znate, jako nam je važno. Ako nam odbijete vizu, ne znamo kojim ćemo putem nastaviti. Sve je unaprijed isplanirano, u Uzbekistanu nas čeka turistički agent… – sad sam malo izmišljala, ali nisam se kanila maknuti od tih rešetki dok iz njega ne izvučem obećanje da će nam barem pokušati pomoći.
– Razumijem. Danas je nedjelja i u Turkmenistanu se ne radi, vaše ću dokumente poslati faksom i najranije sutra mogu zamoliti kolegu da ih obradi. Nazovite me sutra poslije podneva, možda ću imati neke vijesti.
– Puno vam hvala. Stvarno ste…
– Ali moj vam je savjet da smislite i neki alternativni plan – pokopao nas je na rastanku.
– Bit će ok – Saša je lepršao kao da mu je viza već u džepu.
– Otkud ti to?
– Vidjet ćeš.
– Ovdje ste bili brži – primijetio je Bižan, koji nas je iz auta gledao kako cupkamo pred onim rešetkama.
– Jesi ti to vidio?
– Moram priznati da još nisam, madam. Obično postoje bar neka vrata.
– Molim te ne zovi me ‘madam’, zovem se Željka, a on Saša.
– Ok, Zelika. Kamo sada, mister Saša?
– I ja bih te molio bez tog ‘mister’, dovoljno je Saša.
– Ok – smijao se i objema rukama držao volan da već jednom krenemo – Zelika, Saša, kamo želite ići?
Bilo je oko pola dva. Idealno vrijeme za kakav ručak, ali imala sam skroz druge porive. Gledala sam Bižanove tamne podočnjake, naborano lice na kojem ni tamna put nije skroz prekrila onih par ispucalih kapilara oko nosa i pomislila da smo si već dovoljno dobri da ga to mogu pitati:
– Ima li u ovom gradu neko mjesto gdje se služi alkohol?
Saša je nakratko zanijemio. On se bio uplašio i kad sam jednom zapalila cigaretu na ulici. Gledao je u Bižana i čekao njegovu reakciju. Nije dugo trajalo.
– Možemo otići do mog prijatelja. Živi tu u blizini, sam u ogromnoj kući i kod njega uvijek ima nešto za popiti. Možda još spava, ali nazvat ću ga – i uhvatio se mobitela.
– Ti si luda – rekao mi je suprug.
– A ti mi, normalan, hoćeš reći da sad ne bi nešto popio?
– Bih, pod uvjetom da zbog toga ne završim u zatvoru.
– Molim te pogledaj ga, pa taj zna sve moguće načine da izbjegne zakon.
– U pravu si. Uostalom ovo moramo nekako proslaviti.
– Koje?
– Pa ovo s vizama, brijem da ih imamo najkasnije u srijedu.
Dobro, bitno je da svak ima neki razlog. Doduše, moram priznati da je Sašin optimizam bio zarazan. Čak sam i ja na tren povjerovala da će sve biti dobro. Bižan je čekao da završimo razgovor.
– Probudio sam ga, kaže da možemo doći kad želimo.
– Ali prije moramo nešto kupiti. Što on pije?
– Alkohol – odgovorio nam je Bižan, malo iznenađen glupim pitanjem – On i ja ga napravimo sami, od grožđica, pa razrijedimo vodom…
Vidjela sam Sašin sumnjičav izraz lica u retrovizoru, a ni ja baš nisam osobito sklona alkoholu domaće proizvodnje.
– A može li se, ipak, negdje kupiti kakvo originalno piće? Vodka, džin, viski? Nemoj se ljutiti, ali malo nas je strah tog vašeg alkohola.
– Razumijem, možda vam se ne bi ni svidjelo. Mi smo već navikli, a to je i najjeftinije. Možemo, ako hoćete, otići do Malog Istanbula, to je onaj bazaar blizu vašeg hotela, tamo ima ljudi koji mogu pomoći.
– Ajmo – raspištoljio se Saša i ruku proturio straga prema mojoj.
Vraćali smo se istim putem, samo je gužva bila malo veća. Nismo puno pričali, Bižan je pustio neki tugaljivi iranski jazz i zamolili smo ga da pojača koliko može. Slušali smo glazbu, držali se za ruke i, zavaljeni u sjedišta, gledali kroz prozor. Godila nam je duga vožnja.
Stali smo pred tržnicom, nije to bio onaj tipični istočnjački bazaar na kojem ima svega, od odjeće do kućanskih aparata, tepiha i nargila, nego baš tržnica: uz cestu su bile same mesnice, a u unutrašnjosti tezge s voćem i povrćem. Ispred jedne od tih mesnica, na stupiću za vezanje bicikala, sjedio je neki sjedokosi muškarac. Bižan je samo potrubio i ovaj se stvorio kod auta. Gurnuo je glavu kroz prozor i nešto rekao na farsiju. Razmijenili su par rečenica, a onda je Bižan rekao Saši:
– Ima samo viski.
– A vodke? – pitala sam, pa su opet malo pričali.
– Danas nema, ima samo viski – ponovio je.
– Pošto? – pita Saša.
– 40.000 riala, može?
– Daj – i posegnuo je za novčanikom, ali ga je Bižan zaustavio:
– Pusti da prvo donese – i glavom učinio pokret kao da tjera trgovca.
Nisu prošle ni dvije minute, a stari se već vratio i ugurao pola tijela kroz onaj isti prozor. Bižanu u krilo spustio je zelenu limenku, kao onu od malog piva, od 0,33 dcl. Dali smo mu novac, oko četiri dolara, on ga je spremio u košulju, Bižan ga je pozdravio i dodao gas. Limenku je bacio meni.
– Spremi to u torbu.
Znatiželja je bila jača, na limenci je pisalo: ‘Grants Regal de Luxe Extra Special Blanded Scotch Whisky 43%’.
– Ovo djeluje originalno. Odakle stiže?
– Ovaj je švercan iz Iraka, iz američkih baza.
– Nije li to ironično?
– Naravno da je. Nakon revolucije cijela je ova zemlja utemeljena na ironiji i lažnom moralu – prokomentirao je naš domaćin ono o čemu sam jučer htjela pričati sa Sašom.
– Kako se zove ova ulica? – pitao je Saša, valjda za slučaj da nam opet dođe želja za ilegalom.
– Ulica islamske revolucije – pokazao nam je Bižan tablu i muklo se nasmijao u bradu – Evo vidite o čemu vam pričam.
Vraćali smo se na sjever, istom cestom po treći put u danu. Na kupnju viskija i dolazak do kuće njegova prijatelja potrošili smo oko dva sata. Kasnije smo se već navikli na to da je teheranski promet takav da se od točke A do točke B, bez obzira na njihovu međusobnu udaljenost, automobilom putuje od 15 minuta do sat i pol. Ovo gdje smo sad stigli definitivno je bio elitni dio grada, teheranski Pantovčak, ili Dedinje – svejedno.
U obližnjoj trgovini kupili smo coca-colu (jedini američki proizvod koji se u Iranu može nabaviti legalno, i to samo zato što ga uvoze iz europskih zemalja), par konzervi tunjevine, masline i čokoladu. Bižan se nešto gurao da plati, ali ga je Saša spriječio: – Kod nas je običaj da kad ideš nekome u goste doneseš i neki dar.
– Tako je i kod nas – rekao je Bižan i odmaknuo se od blagajne.
Sve mi se više dopadao taj čovjek. Bio je prvi muškarac kojeg smo sreli u Iranu koji me, kad mi se obraćao ili odgovarao na neko moje pitanje, gledao u oči. Svi su ostali, nepogrešivo, gledali u Sašu, pa i onda kad bi govorili meni. S druge strane, bio je pristojan i pun poštovanja. Pravi džentlmen. Svaki put kad bih primila cigaretu, on bi pružio ruku s upaljačem, kad bih ulazila ili izlazila iz auta, on je otvarao vrata, a nijednom, baš nijednom, nisam osjetila da me promatra s nekim primislima. Naime, Iranci kad vide zapadnjakinju odmah je u glavi povežu s onim što gledaju na satelitskim porno programima. Jučer dok smo prolazili kroz gužvu, uglavnom pri prelasku ulica, ili na mjestima gdje ne stignem reagirati, nekoliko me kretena uhvatilo za grudi ili stražnjicu. Baš sam se glupo osjećala, zadnji put kad mi se to događalo išla sam u osnovnu školu. Dečkići bi se, obično na satu fiskulture, zaletavali i šlatali curice. Sjećam se da sam dvojicu razrednih kolega jednom tako istukla da su me krvavih noseva išli prijaviti razrednici. A ovdje sam bila nemoćna. Osjetila bih nečiju ruku, a kad bih se okrenula vidjela sam samo gomilu glava kako brzo odmiču i nisam ni po čemu mogla procijeniti koga da prozovem, na koga da se izderem, što da napravim. Ako dohvatim krivog, složio se i Saša, izazvat ću još veći skandal. Rješenje je bilo kao iz vica – da šutim i pušim. A s takvim se rješenjima moja divlja priroda dosta teško miri. A Bižan? Bižan je, kako sam rekla, bio krajnje pristojan i maksimalno prijateljski. To je osjetio i Saša, i zato smo sada s povjerenjem hodali za njim prema ogromnoj vili u kojoj je stanovao njegov prijatelj. Nisu još bila ni četiri sata.
Na Turiju se već na prvi pogled vidjelo da je notorni pijanac – čudan životni izbor u ovakvoj zemlji. Dočekao nas je mamuran od sinoć, lice mu je bilo izgužvano od jastuka, očito je tek malo prije ustao iz kreveta. Izuli smo cipele kako red nalaže i ušli u prostranu dnevnu sobu s izlazom na zimski vrt. Stol je bio prekriven ostacima hrane, pepeljarama punim opušaka, praznim prljavim čašama, a u stanu se osjećao miris birtije.
– Fino mjesto – šapnuo mi je Saša i s dvosjeda sklonio neki tanjur da može sjesti.
– Smijem li skinuti tuniku, jako mi je vruće – pitala sam Bižana.
– Naravno. Smiješ i raspustiti kosu, sad smo u slobodnoj zoni.
Poslušala sam ga, samo što sam maramu ipak ostavila prebačenu preko golih ramena, procijenivši da bi majica na bretele ipak mogla biti preizazovna za njihova stroga pravila, a nisam htjela provocirati. Radi višestrane sigurnosti, i da nas sve poštedim eventualnih nesporazuma.
Turi se klatio nasred sobe i pokušavao sklepati neku rečenicu na engleskom:
– Meni drago, vi moja gosti, ovo vaš kuća, vi dobrodošli.
– Hvala.
– Ja se ispričao. Ranije znati engleski, ali zaboraviti. Dugo ne govoriti.
Bižan ga je gledao i susprezao se da ne pukne od smijeha.
– Oprostite na njegovom engleskom, ja ću prevoditi – i onda je nastavio pričati s prijateljem. Saša je samo sjedio i, u laganom šoku, promatrao gdje smo to došli, a ja sam se, kao prava žena, prihvatila pospremanja. Ponijela sam čaše i tanjure u kuhinju, da raskrčim stolić. Tamo me tek dočekao kaos: sudoper prepun suđa, stol pun mrvica, praznih konzervi graha i koječega, neka zdjela zagorene riže, plastična boca pretvorena u priručnu nargilu, zgužvane kutije cigareta…
Kao u onim američkim filmovima kad detektiva sklonog alkoholu, pod suspenzijom zbog prekoračenja ovlasti, još ostavi i žena. U većini sam imala pravo, jedino što Turi nikad nije bio detektiv. Koliko smo uspjeli shvatiti, vlasnik je nekog pogona za proizvodnju plastične ambalaže i za njega radi tridesetak ljudi. Sam Turi u firmi se pojavi kad mu ponestane novca. Žena je, kad su ga valjda jubilarni put, policajci pijanog i prebijenog istovarili na kućni prag, samo skupila kći, prekoračila polumrtvo tijelo vlastita muža i od tad je – bivši.
– Vratit će se ona – govori Bižan.
– Ne znam baš, da je htjela već bi se vratila – govorim gledajući dječju sobu kamo je Turi pobacao sve polomljene igračke što ih mama nije ponijela sa sobom i gdje nitko nije pobrisao prašinu nekoliko godina, bit će otkako su otišle.
– Vratit će se, kad ti kažem. Država mu je ponudila milijun i pol dolara za kuću i okućnicu, žele urediti rezidencijalni dio za strane diplomate i domaću političku i vjersku elitu. Od tog novca može kupiti lijep stan u gradu i još mu ostaje dovoljno da do kraja života ne mora ništa raditi nego ubirati kamate.
– I kakve to veze ima s njegovom ženom?
– I te kakve. Svaka se vrati čim nanjuši novac. Vjeruj mi.
– Zašto je tvoja otišla? Zato što si pio ili zato što si osiromašio?
– Moja? Moja je otišla zato što je luda.
– A koja je njezina verzija?
– Ne znam, luda je, pa je nisam ni slušao. Ona je bila zaljubljena samo u novac. Dok sam joj kupovao zlato, bila je dobra, a kad sam ostao bez posla promijenila se. Više nije htjela ni seks imati sa mnom.
– Zbog zlata ili zbog alkohola? – inzistirala sam.
– Zbog zlata. Nekoliko je puta bila tako bezobrazna da sam je morao kazniti, ali me onda prijavila muli.
– I što je mula presudio? – pitala sam ne želeći uopće zamišljati kako ju je kažnjavao, pogotovo kad sam se sjetila kako je jutros jednom rukom podigao 40 kila prtljage.
– Dopustio joj je da ode od mene, ali je, kuja, odvela i našeg sina. Tražio sam ga dvije godine.
– To si mi ispričao – Bižan je volio ponavljati – I što kad si ga našao? Oteo si ga?
– Nisam. Opet smo išli kod suca. On je muško dijete i red je da bude s ocem. Pogotovo zato što je ona luda – opet će on sa svojom dijagnozom.
– I sudac je to prihvatio?
– Naravno.
Za to je vrijeme Turi izvukao sve obiteljske albume, njih jedno desetak, i odlučio nam pokazati slike od vremena kad je sam bio dječak, pa sve do proslave petog rođendana njegove kćeri. Za svaku nam je osobu na slici tumačio tko je: ovo je mamina najbolja prijateljica iz srednje škole, ovo je moj otac sa svojim bratićem kad su se vratili iz vojske, ovo je nećakinja moje žene, ovo je bračni krevet koji smo dobili na dar kad smo se vjenčali…
– Ubrzaj listanje, ubit će nas od dosade – proškrguće Saša.
Bižan, premda ne razumije hrvatski, razumije ton, i rješava stvar:
– Turi, ajde upali neku glazbu i donesi čaše za ovaj viski.
U vitrini na kojoj je stajao televizor stajao je i satelitski prijamnik.
– Nije li to ovdje zabranjeno?
– Pa zabranjen je i alkohol, a pijemo ga – veli Bižan i svojom čašom udara u moju.
– Živjeli!
Bižan i Turi popili su po gutljaj viskija i onda izvukli plavi plastični kanistar od pet litara. Tu je, znači, taj špirit od grožđica.
– Viski je skup – rekao je Bižan – A nema ga puno, neka bude za vas, mi smo navikli na ovo. Probajte.
Popili smo, iz pristojnosti, svak po kapljicu. Stvarno žestok alkohol, podjeća na našu lozovaču, ali osim alkoholne druge arome gotovo da i nema. Oni u to još doliju vode, da razblaže, što smo također odbili jer smo nenavikli i na iransku vodu iz slavine.
Sjedili smo tako s dvojicom teheranskih alkoholičara u rano poslijepodne, punili čaše, i pričali…
Teme su se same nametnule. Kao što s radoholičarima ne možeš pričati o drugome nego o njihovom poslu, tako i alkoholičari mogu satima mljeti samo o cugi. U Zagrebu bi nam to jako brzo dopizdilo, ali tu nas je to jako zanimalo.
– I što ako te policija uhvati pijanog? – pitala sam Bižana.
– Bude gadno. Ja, srećom, nisam imao puno takvih iskustava, ali Turi je baš nedavno opet nastradao.
– Kako?
– Tu se napio i krenuo k meni, ali je prije polaska pretočio malo ovog pića u plastičnu bocu. Bio je prepijan da bi se sjetio da je mora sakriti, pa ju je samo tutnuo u džep od jakne – pričao je Bižan i sve izgovoreno opisivao pokretima, kao u kakvoj igri pantomime.
– Parkirao je malo dalje i na pola puta od auta do moje kuće presreli su ga oni iz komiteha, vidjeli su valjda da tetura…
Komiteh je, naime, poseban odred iranske vjerske policije zadužen za hvatanje svih koji ne poštuju šerijatske principe: pijanih i drogiranih, nedolično odjevenih, onih koji se neprikladno ponašaju na javnom mjestu ili, pak, turista – što se dogodilo nama dok smo s nekog nadvožnjaka snimali prometnu gužvu – koji fotografiraju nešto što je po njihovu sudu nedopušteno ili može poslužiti u obavještajne svrhe.
Svaki pravi iranski alkoholičar komitehovaca se boji ko najcrnjeg iblisa.
– I što su mu napravili?
– Kao i svaki put. Prvo su mu oduzeli bocu kao dokaz, pa su ga odveli u medicinsku stanicu i izvadili krv da vide koliko je pijan, a onda su ga, s nalazom liječnika i bocom punom alkohola, odveli pred mulu da mu odredi kaznu.
– Kolika je bila kazna?
– S obzirom da mu to nije bilo prvi put, dao mu je 50 udaraca.
– Kakvih udaraca?
– Ovakvih – rekao je Bižan i potrbuške se bacio na pod, ruke pružio iznad glave i prekrižio šake – Skineš se do pojasa, legneš na pod, ruke ti vežu iznad glave i onda čekaš da dođe dežurni s finim debelim kablom. Prvih deset puta jako boli, a onda onakav pijan obično izgubiš svijest. Kad dželat obavi svoje, na glavu ti izliju kantu hladne vode, vrate ti odjeću i izbace te na ulicu.
Turi je, znajući o čemu razgovaramo, gledao Bižanov igrokaz i s odobravanjem klimao glavom u stilu: ‘eto, dragi gosti, točno je tako bilo’.
– I što onda?
– Ništa, ideš kući. Tog puta sam ga ja čekao ispred jer sam, kad se nije pojavio u dogovoreno vrijeme i kad sam vidio da mu je auto parkiran u mojoj ulici, shvatio što se dogodilo.
– Ma dobro, ali kako izliječiš rane od udaraca?
– Napiješ se da te manje boli – rekao je tonom dovoljno sarkastičnim da smo znali da govori istinu.
Nikad prije nisam razmišljala o tome koliko je teško biti alkoholičar u islamskom svijetu, pogotovo u teokratskoj zemlji.
– Vi ste kršćani?
– Jesmo.
– Kod vas je alkohol dozvoljen, vidjeli smo da i vaši svećenici piju vino kad imate molitvu.
– To je simbolika Kristove krvi – pokušao je objasniti Saša, uvjereni ateist.
– Da, ali je vino, a ne sok od šipka – odbrusio mu je Bižan, s laganom dozom zavisti.
– Čime se bavite? – pitao je Turi koji je posljednjih nekoliko minuta užurbano listao engleski rječnik da bi se uspio izraziti.
Bojali smo se tog pitanja. Nismo im htjeli lagati, a znali smo da bi ih istina mogla uplašiti i da bi nam zacijelo zatvorila brojna vrata u daljnjoj komunikaciji. Ipak smo se odlučili držati službene poluistine koju smo pisali u svim zahtjevima za vize.
– Radimo u izdavačkoj kući – rekao je Saša i istočio zadnje kapi viskija.
To im je opet skrenulo misli na alkohol. Nisu znali čime bi nas još ponudili. Turi se dohvatio telefona i kratko odrazgovarao, a Bižan je otišao u kuhinju i skuhao rižu. Otvorio je onu tunjevinu i masline, donio tanjure i zaključio da je vrijeme da nešto pojedemo. Složili smo se, žestoki alkohol svima nam je otvorio apetit.
– Što inače pijete kod kuće? Vino? – vratili smo se uhodanoj temi.
– Vino, pivo, a Željka voli i vodku, pomiješanu s red bullom – nabrajao je Saša.
– U Uzbekistanu i Kirgistanu ima vodke koliko hoćete i kažu da je jako jeftina – rekao je Bižan i pogledao me – Tamo ćeš doći na svoje.
– Zapravo, meni je najdraže zapaliti joint, u alkoholu baš ne uživam, osobito drugo jutro kad se probudim s mamurlukom – nisam ni završila rečenicu, a Turi se pojavio iz dječje sobe sa već smotanim ‘kapitalcem’. Jedino bi me, kaže, molio da odem pušiti na dvorište jer je hašiš toliko jak da njima koji su pili, može pozliti već i od samog mirisa.
– Hvala na ponudi, ali ne bih sada – odbila sam.
– Probaj, stvarno je izvrstan, afganistanski – nagovarao me Bižan.
Petljati s drogom u Iranu je opasnije nego petljati s alkoholom. Zbog jednog jointa neki su turisti odležali i po par godina. Najmanja je kazna šest mjeseci zatvora, pri čemu nema nikakvog smisla očekivati diplomatsku pomoć svoje ambasade jer Iranci u tim slučajevima ne uvažavaju nikakve note, pa čak ne žele primiti ni jamčevinu. U vodiču koji smo ponijeli sa sobom stoji posebno uokvirena napomena: “Uhvate li vas s drogom ne nadajte se poštenom suđenju ili udobnoj ćeliji. Isto vrijedi i za alkohol. A za blaže prekšaje, poput neprimjerene odjeće ili ponašanja, vrlo će vas vjerojatno deportirati”.
Prenulo nas je zvono na vratima. Turi je pojurio prema ulazu, a ja sam šapatom pitala Bižana:
– Da sklonim ove čaše?
– Ne brini, to je Reza, vlasnik mesnice i trgovine preko puta Turijeve kuće. On i Turi su prijatelji. Nema nikakve opasnosti.
Reza nam je poslao pladanj prepun svježeg voća i povrća: grožđa, lubenice očišćene od koštica, dinje, malih krušaka, limunčića i limete, malih rajčica i krastavaca isjeckanih na trake. Sve je to izuzetno privlačno aranžirao.
– Kad piješ alkohol moraš jesti limun i posoljene krastavce, to sprječava dehidraciju – poučava nas iskusni Bižan i pruža mi krastavčić pokapan limunovim sokom.
Nismo ni primijetili da se vani već smračilo. Bilo je blizu devet i zapravo nas je već svladavao umor. No Bižan i Turi taman su se oraspoložili. Raspalili su muziku i plesali po sobi.
– Hajde i ti – povlačio me Turi.
– Ne bih, umorna sam.
– Ma kakav umor, hajde – sad se nagovaranju pridružio i Saša, i to iz najnižih pobuda, već je bio pripremio video kameru da nas snimi – Ajde, sigurno će ti biti drago gledati ovu snimku za deset godina.
Što ću? Ustala sam i zaplesala. Njih su se dvojica uvijali oko mene, ne dotaknuvši me nijednom. Kad je pjesma završila kleknuli su preda me i aplaudirali. Onda je Turi primijetio da su nam prazne čaše i to ga je iskreno zabrinulo. Prvo su nas nagovarali da se nalijemo njihove rakiještine, a kad smo ih peti put odbili, Turi je opet dohvatio telefon.
Za nekoliko minuta Rezin je dostavljač donio punu zdjelu narezanih ovčjih želudaca koji su plivali u mliječno blijelo vodici.
– Jedite, ovo je naš specijatitet.
– Hvala, ne jedemo meso.
– Nije to meso, to su ovčji želuci.
– Stvarno ne možemo, hvala – jedva smo se izvukli od te gadosti.
Turi se sad već jako zabrinuo. Kao domaćin morao je naći nešto što će nam se svidjeti. Takva su ovdje pravila. Opet se izgubio u prašini dječje sobe i vratio se s malom srebrnom kutijicom.
– E, ovo morate probati.
– Što je to?
– Opijum, posve je svjež, neki dan sam ga dobio od prijatelja iz Afganistana.
Hm… Primamljiva ponuda. Upitno sam, zapravo više molećivo, gledala u Sašu koji je totalno ignorirao moj izraz lica. Nećkao se.
Bižan se stao od srca smijati:
– Saša, pogledaj Zeliku. Sva se ozarila, ima oči kao Batman – onda je malo bolje pogledao u Sašu, pljesnuo ga po leđima i rekao: – A ti, ti si njezin Robin.
Smijao se toj dosjetki dok nije ostao bez daha, a onda je, brišući suze, i ne čekajući Sašin pristanak nastavio: – Sad ćemo vam sve pripremiti. Ovo stvarno morate probati. Opasna je stvar, ali ako je ne konzumirate redovito pravi je užitak. Da samo znate kako je nakon toga lijepo voditi ljubav…
– Super – rekao je Saša – sad i ako dobijemo vize nećemo ih moći iskoristiti jer ćemo završiti na vješalima.
– Povući ćemo dim i idemo u hotel provjeriti je li točno da ima afrodizijačka svojstva… Može?
– Izludit ću od te tvoje narkofilije – rekao mi je muž i ipak krenuo prema kuhinji gdje su Turi i Bižan već stajali kraj štednjaka i nad plamenom zagrijavali supstancu.
– Primi bocu i kad vrhu prinesem ovaj štapić povuci dim – poučio ga je Bižan i tutnuo mu u ruku flašicu dopola napunjenu vodom iz koje je virila cjevčica koju mu je primakao ustima – Tako, sad taj dim zadrži u plućima što duže možeš i polako ispuhni. Kako ti se čini?
– Ne osjećam ništa specijalno – rekao mu je Saša koji je iz nekog razloga uvjeren da na njega ne djeluje nijedna droga na svijetu.
– Naravno, još je prerano, osjetit ćeš nakon trećeg, četvrtog dima.
– Sad ti, Batmanice! Tebi ne treba ništa objašnjavati – stari me maher odma provalio.
Nakon obreda vratili smo se u sobu. Domaćini su nastavili derati po lozi, a Saša i ja plutali smo u nekom polusnu, zavaljeni u dvosjed.
– Onda? Kako vam se čini?
– Meni nije ništa – ustrajao je Saša i pripalio cigaretu.
– Nisi li ti rekao da ne pušiš? – pitao ga je Bižan s lagano ciničnim smješkom.
– Pa ne pušim – odgovorio mu je i povukao dim.
Svi smo prasnuli u smijeh.
– Dobro, Robin – komentirao je Bižan – glavno da tvrdiš da ti nije ništa. Pogledaj si Batmana, vidi kako se osmjehuje.
– Toga se i bojim.
Turi je donio dvije šalice vrućeg crnog čaja i kutiju datula.
– Ovo morate popiti – Bižan nam se opet obraćao tonom učitelja, odnosno Vergilija koji nas upozorava na sve zamke pakla – Uz alkohol ide sol i limun, a nakon opijuma čaj i datule. Inače bi vam moglo pozliti.
Bio je u pravu, čaj smo iskapili, a uskoro smo ispraznili i cijelu kutiju datula. Kapci su nam se lagano sklapali i sve smo teže pratili pijanu priču naših domaćina.
– Bižan, mi bismo uskoro trebali ići, skoro će ponoć – rekla sam kad me dragi po peti put trknuo nogom i okom mignuo prema ručnom satu.
– Nema problema, odvest ću vas, samo da popijemo još jednu.
Tipično. Zbog tih smo ‘putnih’ ko zna koliko puta znali zaglaviti do jutra. Nismo, doduše, baš bili presretni ni sa spoznajom da će nas Bižan voziti u ovako teškom stanju, ali znali smo da bi ga užasno uvrijedilo kad bismo sad tražili da nam pozove drugi taksi. Ne bi li nas zadržali servirali su nam još po šalicu čaja, stvarno je bio izvrstan.
A onda je počelo opraštanje.
Turi nas je jedva dopratio do vrata. Govorio je nešto što nije bio ni farsi ni engleski, ali se, koliko smo skužili, obraćao nama. Naslonio se na dovratak i izgledalo je da će tako ostati dok se ne sruši. Bižan je pak pao kad se sagnuo da navuče cipele. Saša je bio prestravljen, a mene je cijela situacija histerično nasmijavala.
– Sve će biti u redu – vraćala sam mu za ono nakon ambasade – Ovaj je sigurno vozio i u puno težim pijanstvima.
I fakat – bila je to jedina vožnja u sedam dana provedenih s njim u kojoj nije napravio nijedan jedini prekršaj.
Ispred hotela Saša je pitao: – Koliko smo dužni?
– Koliko mi date – odgovorio je Bižan.
– Nemoj nam to raditi. Nije fer. Molim te reci iznos. Koliko koštaju četiri vožnje od juga do sjevera plus onih 15.000 od petka i čekanja u autu?
– Ne znam, prijatelju, daj mi koliko procijeniš da možeš.
Nisam mogla slušati takav tip cjenkanja, pa sam ostavila prvovjenčanog da sam riješi stvar. Dao mu je 150.000 riala.
– To je manje od 15 dolara, misliš da je dovoljno? – pitala sam u sobi.
– Ne znam. Prosječna je mjesečna plaća 160 dolara, 12 litara benzina dolar. Sumnjam da bi zaradio više čak i da se cijeli dan vozao po gradu… A, uostalom, još ćemo ga trebati. Ne brini, s nama neće biti na gubitku.
– Ovo je bio stvarno dug dan.
– Je – složio se Saša, a onda se uvukao u moj krevet da provjeri Bižanovu tezu o posebnosti ljubavne igre nakon opijuma… Zaspali smo nakon svitanja, kad je hodža prvi put pozvao na molitvu.
Za nastavak teksta kliknuti na ovaj link