Opijeni od sinoć ustali smo oko podneva. I to samo da bismo nazvali Turkmene.
– Hoćeš ti zvati? – pita me Saša.
– Ti se bolje znaš kontrolirati, zovi ti.
– Si sigurna?
– Jesam. Pod uvjetom da mi poslije kažeš sve što su ti rekli. Može? Sve, od riječi do riječi. Ionako ću ti bit skužiti na licu…
– Okej, dogovoreno.
Legla sam natrag na krevet i promatrala. Držao je tu slušalicu kao da je se boji.
– Zvoni – informirao me kad je okrenuo broj.
– To je normalno, ljubavi – zabila sam glavu u jastuk, ovaj put omotan maramom, i slušala što govori.
– Dobro…
– Aha…
– Htjeli smo…
– Da…
– Okej…
– Hoćemo, hvala – razgovor je bio gotov.
– I?
– Ništa, kaže da možemo doći sutra.
– Po vize?
– Ne zna još. Sutra će znati definitivno.
– A što onda zna danas?
– Zna da smo prošli tjedan dobili odbijenicu i ljut je jer mu to nismo rekli.
– On je ljut?
– Ne znam tko je ljut, ali je rekao da nakon odbijenice šest mjeseci nemamo pravo aplicirati za bilo kakvu vizu.
– I što sad?
– Ništa. Pričekat ćemo do sutra.
– I što kad nam sutra to isto kažu kao definitivno?
– Ne znam… Hoćeš da se odemo prošetati? Lijep je dan. Možemo na sok – znala sam da me želi udobrovoljiti, da je i njemu grozno i da stvarno želi da izađemo i pokušamo misliti o nečem drugom, ali nisam to mogla.
Izgubila sam volju za bilo čim. Nije mi se izlazilo. Nisam htjela nositi maramu. Nisam htjela hodati kroz gužvu u kojoj se ne mogu obraniti od požudnih ruku. Nisam čak htjela piti ni one fine sokove od svježeg voća. Ništa nisam htjela, osim zaspati i zaboraviti na sve što nam se događa. Zaboraviti da smo zaglavili u Teheranu, bez viza za Turkmenistan, da ne znamo kako ćemo i kada doći do Uzbekistana, i da, zapravo, nemamo pojma želimo li nastaviti put ili ne želimo.
Na Saši sam vidjela da je u sličnom stanju, ali on se drugačije nosi sa problemima. Ignorira ih do krajnje granice. Kad bih danas i pokušala pričati s njim o alternativnim planovima odbio bi me jer taj moj naivni pozitivac je još uvijek negdje u primozgu vjerovao da će sutra sve biti u redu, da ćemo doći u ambasadu, da će nam otvoriti nepostojeća vrata, ponuditi nas čajem, ispričati nam se što smo toliko čekali na njihove vize i priznati da su grozno pogriješili što nam ih nisu izdali još kad smo ih prvi puta zatražili.
Bila sam pretjerani realist, on je bio pretjerani idealist. Danas nismo bili dobra kombinacija.
– Hajde ti sam, ja bih ionako još malo spavala. Možeš nam provjeriti mailove i na povratku kupiti vode i nešto za jelo. Možda i neko voće…
Kad je otišao zaključala sam se u sobu i krenula pisati putni dnevnik. Zapravo unosila sam izmjene u fajl koji se zvao ‘plan puta’, a koji sam tog ponedjeljka odlučila preimenovati u ‘realni plan puta’. Poslije toga sam malo čitala poglavlje o Uzbekistanu u vodiču po centralnoj Aziji i nastojala otkriti kakve su avionske veze između Irana i Uzbekistana. Zaspala sam s knjigom u ruci i probudila se kad je Saša zalupao na vrata. Pojeli smo neki konzervirani junk i nakon toga nijemo ležali jedno kraj drugog.
– Pa znaš, nije ni taj Afganistan loša ideja. Pogledao sam na internetu, dio puta svile prolazio je i onuda… – progovorio je.
– Saša, molim te. Evo, čak i da hoću ići tim putem, reci mi odakle nam afganistanska viza. Što predlažeš? Da sutra predamo zahtjev i ostanemo u Teheranu još koji tjedan dok se to ne riješi?
– Sad pretjeruješ.
– Ne nego ti pretjeruješ. Kakav sad Afganistan? Nisam gledala na netu, ali sam čitala vodič i novine. Vožnja od Herata do Mazar-e-Šarifa traje najmanje pet dana. Cesta je loša, a put opasan i noću je promet zabranjen. Plus, dok se zbroji čekanje vize i prašinarenje po Afganistanu, uzbečka će nam viza već biti pri kraju što znači da se, dragi Corto, možeš pozdraviti sa Samarkandom…
I rekla bih ja još koješta, da nije zazvonio telefon. Bilo je pola šest. Radno je vrijeme prošlo što znači da nije nitko iz ambasada, poziv nije mogao biti ni iz Hrvatske jer nitko od naših frendova ili rodbine nije znao u kojem smo hotelu…
– Javi se, sigurno je krivo – rekao mi je Saša.
Nije bilo krivo. Zvao je Bižan. Preko informacija je doznao broj hotela i odlučio nam se javiti da provjeri kako smo.
– Ne tako dobro kao jučer. A ti?
– Hvala, dobro sam. Jeste li se odmorili?
– Jesmo. Ja sam prespavala pola dana, nisam ni izlazila iz kreveta. Saša je izašao u šetnju i vratio se malo prije – odgovorila sam, više iz pristojnosti nego što mi se doista razgovaralo.
– Imate li kakav plan za večeras?
– Baš i ne. Mislili smo ostati u hotelu i razmisliti o tome kada ćemo i kuda otići ako ne uspije ovo s Turkmenima.
– U stvari, htio sam vas upoznati sa svojim sinom. Vodim ga u Disneyland, pa sam mislio da nam se pridružite. Mogu vas pokupiti oko sedam. Ako hoćete?
– Može. U sedam te čekamo ispred hotela.
Saša me strijeljao pogledom, bio je uvjeren da sam se nabrzinu dogovorila za novu pijanku.
– Bižan želi da upoznamo njegovog sina, vodi ga u neki luna-park koji zove diznilendom i mislim da mu prijedlog nije loš. Ako nećeš mogu ga nazvati i otkazati?
– Ajmo, ionako nemamo nikakvu bolju ideju.
Ostanemo li u sobi, znali smo to oboje iako nismo izgovarali, najvjerojatnije ćemo se posvađati, a kad smo već tu gdje jesmo zašto da ne iskoristimo priliku i pogledamo kako izgleda ovdašnji zabavni park.
Stigli su u dogovoreno vrijeme. Mali je sjedio straga. Kad sam sjela kraj njega zabio je glavu uz prozor prema tati i nešto mu šaputao, sramio se.
Nedavno je navršio osam godina i vjerojatno je bio traumatiziran rastavom, selidbama, obiteljskim svađama i svim pizdarijama kroz koje je prošao u toliko malo godina.
– Kako se zove?
– Mohsan.
Kad je čuo svoje ime dječak se trgnuo i pogledao me. Pružila sam mu čokoladu što mi ju je Saša donio popodne. Prihvatio ju je šuteći i brzo spustio pogled. Bižan nas je promatrao u retrovizoru i rekao mu nešto na perzijskom. Ubrzo sam shvatila i što, Mohsan me pogledao i rekao:
– Thank you very much, Zelika.
Onda je opet brzo zario glavu prema tati, a ovaj ga je nježno pomilovao po kosi. Bio je jako ponosan i nježan otac.
Mohsan je, pohvalio ga je Bižan, od škole dobio popust na ulaznice u luna-park i deset besplatnih vožnji po izboru kao nagradu za odlične ocjene.
– Engleski je počeo učiti tek prije godinu dana, ali već razumije neke riječi. Nemojte se ljutiti, ali još mu je teško pričati pa ću s njim morati razgovarati na farsiju – bezrazložno se ispričavao.
– Govori bolje od Turija – našalio se Saša i Bižan se zagrcnuo od smijeha.
– Turi je posebna priča. Vidjeli ste ga jučer, vjerojatno je i danas u istom stanju, a bit će i sutra. Nekad mi ga je žao. Otkako je ostao sam ne pamtim da sam ga vidio trijeznog. Ja barem imam Mohsana, on svoju kćer neće dobiti ni od jednog suda.
Kao da su Bižan s kojim smo bili jučer i ovaj s kojim smo danas dvije posve različite osobe. Jučer je znojan od plesa posrtao od alkohola i učio nas kako ćemo suzbiti negativne posljedice opijuma, a danas svježe obrijan i namirisan vodi sina u zabavni park i uči ga pristojnim frazama na engleskom.
Kao da nam se sam htio prikazati i u drugom svjetlu. Nakon desetak minuta vožnje stao je, izašao iz auta, nešto rekao sinu, a nama:
– Odmah se vraćam.
Došao je za par minuta s buntom banana i dao ih Mohsanu. Vidjelo se da je djetetu neugodno, ali je otkinuo četiri komada i prvu pružio meni:
– Please take one, Zelika.
Zatim se Bižan nagnuo do njega i nešto mu šaputao, a mali je drugu pružio Saši:
– And you Saša, please take.
Zahvalili smo mu, a Bižan je sav cvao od sreće. Nastavili smo vožnju, ali kroz sporedne ulice. Odjednom su auto okružili neki ljudi i kroz prozor nam dodali svakom po biskvit, sličan muffinu, i plastičnu čašu punu čokoladnog mlijeka.
– Bižan, gdje si nas to doveo? – pitao ga je Saša mljackajući kolač.
– Sutra je naš vjerski praznik, i običaj je da bogati ljudi plate za hranu i piće koji se onda dijele na ulici, prolaznicima i siromasima. Mi to zovemo zakat – tumačio je Bižan i kroz prozor prihvaćao još jedan ponuđeni kolačić koji je potom pružio meni.
Zakat je jedan od pet stupova islamske vjere. Svaki je vjernik obavezan dati dio svojih primanja za one manje imućne. Kad su vjerski praznici od tog se novca kupuje hrana i piće što se onda nude na ulici, dok za one koji imaju potrebu prakticirati zakat i u druge dane postoje posebne metalne kutije postavljene na ulicama, obično u blizini džamija, škola i drugih javnih institucija.
Prvu smo takvu kutiju vidjeli u Tabrizu. Privukao me crtež na njoj: u donjem je dijelu nacrtan dlan okrenut u vis, kao ruka prosjaka, ali prekrižena crvenom bojom zabrane, iznad toga također je nacrtan dlan, ali okrenut prema dolje, prstiju skupljenih kao da nešto ubacuju i ta je slika zaokružena zelenom bojom. Vidjela sam nekoliko ljudi da u kutiju ubacuje novac. Tamošnji vodič nam je objasnio kako je novac iz tih kutija namijenjen za pomoć siromašnima:
– Ne želimo da ljudi moraju prositi novac na ulici i zato islam uči da oni koji imaju stalno trebaju davati za one koji nemaju – rekao nam je i objasnio da novac iz kutija odlazi u džamije odakle se distribuira u karitativne svrhe.
– Jesi li i ti dao novac za ovo? – pitala sam Bižana.
– Ovaj put nisam, ali dat ću za kurban. Lani sam sa svojim ocem dijelio kolače koje su ispekle mama i sestra. Činio sam to da mi Allah pomogne da nađem Mohsana. Sad kad sam ga našao štedim novac da za kurban žrtvujem ovcu i tele – pričao je isti onaj čovjek koji je jučer popio najmanje litru alkohola što ga je sam izradio.
– Zašto piješ, ako vjeruješ u Allaha i poštuješ sve islamske običaje? – nisam izdržala da ga ne pitam.
– Svi mi imamo neke svoje grijehe – lakonski mi je odgovorio i odjednom je iz mašine prokuljao gust dim. Auto mu je zakuhao nasred ceste. Srećom, to nam se dogodilo svega desetak metara od drugog punkta gdje su se ljudi okupili i častili se sokovima i voćem.
Bižan je izašao i podigao haubu, a vozač automobila koji je bio iza nas odmah je stao i priskočio mu u pomoć. Je li to zbog blagdanskog ozračja, ali u par minuta stvorio se još jedan lik s dvolitarskom bocom vode koju je trebalo uliti u hladnjak, drugi koji je pitao Bižana treba li mene i Sašu nekamo odbaciti jer je vidio oznaku za taxi i pomislio da smo njegovi klijenti koji bi, zbog kvara na mašini, mogli nekamo zakasniti, a treći je prišao s pladnjem da nas ponudi sokom i grožđem.
Ukratko, za manje od pola sata auto je bio osposobljen za nastavak vožnje.
Bilo je skoro 10 sati kad smo stigli pred, kako ga Bižan zove, Diznilend. Mohsan je napokon živnuo. Širom otvorenih očiju prvo je tražio da prošetamo među vrtuljcima, roller-coasterima, skakaonicama i igraonicama, da snimi ponudu, pa da onda promisli kojim će redoslijedom.
Kad je odlučio, Bižan mu je dao kupon i poslao ga da sam obiđe što želi, a mi smo sjeli na klupu odakle smo ga mogli vidjeti.
Premda je već bilo kasno u zabavištu je bila gužva. Većina ljudi tamo je, očito, provela cijeli dan. Na travi u parku koji okružuje igraonice bilo je najmanje stotinu rasprostrtih ćilima i tepiha i čitave su obitelji sjedile oko serviranih tanjura i čaša koje su donijeli sa sobom, kao i lonce pune razne hrane koju su žene vrijedno servirale djeci i muževima.
– Ovdje je, u doba šaha, bila najveća kockarnica u Iranu – konstatirao je Bižan s tragom žaljenja u glasu.
– Jesi li tada dolazio ovdje?
– Samo jednom, više nisam stigao. Imao sam 19 godina kad je pobijedila revolucija. Taman sam počinjao živjeti…
– Kako je izgledao život prije revolucije?
– Moj je bio sjajan, iako znam i da su mnogi živjeli jako loše. Moji su roditelji tada bili bogati. Ni danas nisu siromašni, ali tada su bili stvarno bogati. Otac se bavio naftom, cijela je obitelj puno putovala i stvarno sam lijepo živio. Sjećam se kad sam s prijateljima prvi put izašao u noćni klub. Plesali smo cijelu noć, a ja sam se toliko napio da sam poslije toga dva dana povraćao…
– Postoji li ijedan noćni klub u Teheranu?
– Ne. Ne postoji nijedan u čitavom Iranu. To bi nas, misle, jako iskvarilo – završetak rečenice izgovorio je s gorkom ironijom.
Da nije bilo revolucije Bižanov bi život, uvjeren je, izgledao sasvim drugačije. Imao bi više novca, bolji status, a možda bi se i dalje bavio prodajom automobila jer mu partner ne bi emigrirao preko noći i život mu ne bi odjednom pošao nizbrdo.
Nisam uspjela procijeniti je li u pravu ili nije, a nije ni Saša. Mogli smo to prihvatiti samo kako nam je i izrečeno – kao njegovo uvjerenje.
Mohsan je, nakon nekoliko vožnji trkaćim automobilom i par krugova na vrtuljku, došao do nas i zamolio Bižana da s njim sjedne u one autiće s krilima što se vrte u krug, podižu i spuštaju.
Saša je namjestio foto-aparat da ih slikamo. Odabrali su plavi autić i sjeli: Bižan, onako velik i krupan s vanjske, Mohsan, sitan i malen, s unutarnje strane. Vožnja je počela, pojačala se glazba, mašina se zavrtila, svi su se autići podigli u vis, jedino je Bižanov i Mohsanov čitavo vrijeme kružio uz tlo.
Kad je završilo, Bižan je iskoračio iz tijesnog sjediša i počeo se smijati:
– Have you seen it? Only mine was broken! Only mine…
Taj je autić, jedini koji nije radio i jedini kojeg je Bižan izabrao, baš kao i taj njegov autoironični smijeh, bio detalj koji je najslikovitije i najjezgrovitije prikazao čitav njegov život.
– Uvijek izaberem pogrešan put – priznao je i sam – Jedino što valja u mom životu je ovaj mali. Nemate pojma koliko sam sretan da je opet uz mene. Kad je otišao osjećao sam se kao potpuni gubitnik. Sada bar znam za koga živim.
Malo nas je rastužio tom pričom.
– Ajmo na kotač – predložio je Saša da promijeni temu – s vrha je sigurno lijep pogled na grad.
Krenuli smo i usput stali da kupimo kokice i šećernu vunu za Mohsana.
– Drago mi je što mi je Bog dao sina – nastavio je Bižan, očito smo mu, kao neznanci, dobro došli za ispovijed – Kći bi vjerojatno ostala uz majku, a život joj sigurno ne bi bio lak.
– Zašto to misliš?
– A što ti misliš? Da je lako biti žena u Iranu? Pogledaj malo oko sebe. Možeš li se zamisliti da čitav život zubima stišćeš crni čador i paziš da ti se ne otkrije gležanj?
Nisam imala što reći na takvu argumentaciju. Iran je zemlja s vjerojatno najvećom seksualnom segregacijom na svijetu. I danas u manjim mjestima u trgovinama postoje posebni redovi za žene, a posebni za muškarce. U javnom prijevozu žene moraju biti u prednjem, a muškarci u stražnjem dijelu autobusa. Pored žene koja sjedi sama nipošto ne smije sjesti muškarac koji joj nije u rodu, a u Teheranu – koji se kao glavni grad smatra i najslobodnijim – zaposleno je svega 13 posto žena.
Bilo je već pola dva, Mohsan je padao od umora, ali ostala mu je još jedna karta i nije mu bilo na kraj pameti da je se odrekne. Za kraj je odabrao ‘plivanje’ kroz bazen pun šarenih plastičnih kuglica, bacao se na glavu, na leđa, izranjao ispred nas, rukama i nogama razbacivao šarene loptice i pritom se grleno smijao.
Uhvatila sam Bižana kako ga gleda. Činio se sretan i smiren. Putem do auta Mohsan mu je nešto rekao i zaustavili su se kraj štanda s kebabom i hot dogom. Od silnog uzbuđenja i napora dječak je ogladnio. Izabrao je maxi hot dog, Saša i ja uzeli smo krumpiriće, a Bižan kolu. Opet se povela rasprava oko plaćanja računa.
– Bižan, molim te, dopusti da mi platimo. Da nas večeras nisi nazvao vjerojatno bismo ostali u sobi i, u najboljem slučaju, očajavali, a u najgorem se još i svađali. Najmanje što možemo je da vas na kraju počastimo.
Sad on nije imao što reći, osim:
– Puno vam hvala.
Izgovarao je to s tolikom iskrenošću da nam je bilo neugodno. Isto bi rekao za svaku ponuđenu cigaretu, sok, pa čak i gumu za žvakanje. Bio je nevjerojatno pristojan. A tako je odgojio i Mohsana. Kad mu je za stol donio večeru, mali ga je pogledao istim pogledom zahvalnosti kojim je Bižan gledao nas. Bižan mu je glavom pokazao prema Saši i dječak je istog trena, prije prvog zalogaja, rekao: – Thank you very much, mister Sasa.
Pet minuta do dva sata začule su se sirene. Bio je to znak da se luna-park zatvara. Stotine ljudi krenulo je prema parkiralištu. Žene su nosile usnulu djecu i prazno posuđe, a muškarci sklopive stolce i zarolane tepihe.
Opet smo vozili u koloni. I usred noći je teško izbjeći prometnu gužvu. Dječak je zaspao s glavom u mome krilu, a Saša na prednjem sjedištu s glavom naslonjenom na prozorsko staklo. Bižan je pogledavao u retrovizor dok nam se pogledi nisu sreli:
– Ti si stvarno Batman, noćna ptica, ha?
– Sve si pogodio, još jučer.
– Bilo mi je jasno još kad si mi se u petak bacila pod auto.
– Stvarno nam je trebao taksi.
– A znaš li ti da ja tog dana uopće nisam mislio raditi? Pošao sam do bazaara kupiti Mohsanu nove tenisice i žurio sam na svadbu jedne svoje prijateljice. Kad si skočila pred auto mislio sam da ti treba pomoć, potpuno sam zaboravio da mi na autu piše taksi. Rekao sam ti da se teško privikavam na taj posao.
– Koja dobra slučajnost.
– Ma, daj, Batmanice, nemoj me zezati, pa ti bar znaš da ništa nije slučajno – nasmijao mi se i zaustavio auto – Mohsana samo spusti na sjedalo i probudi Sašu, stigli ste. Imate li plan za sutra?
– Imamo. Mislim da bismo oko podneva trebali opet otići do turkmenske ambasade.
– Ok, u podne sam ovdje. Lijepo spavajte.
Bilo je skoro tri iza ponoći i hotelska su vrata bila privezana debelim lancem, nije bilo zvona pa smo lupali po vratima sve dok nismo probudili dežurnog recepcionera. Otključao je katanac i mjerkao nas ispod oka.
– Misliš da bi nam vjerovao da mu kažemo da se vraćamo iz luna-parka? – pitao me Saša.
– U ovo doba? Nema šansi.
– Ovdje je sve naopako – promrmljao je Saša u polusnu – Kad piju i drogiraju se doma su u ponoć, a kad klince vode u luna-park do dva ujutro ih razvlače po ringišpilima…
…utorak
Baš imamo sreće: evo nas je dočekao još jedan ‘petak’, neradni dan, vjerski blagdan, šijitski uskrs, kako god. Bitno je da ništa pod milim bogom ne radi, osim – kako smo jučer provjerili telefonom – turkmenske ambasade.
Dobro, na neki način ona nam i jest najvažnija, a kad tamo čujemo što imamo za čuti možemo se opet zatvoriti u hotelsku sobu.
Danas su otvorene jedino džamije, no budući da je blagdan i da mi nismo muslimani, ulaz u njih nam je zabranjen.
Jutros sam, valjda po prvi put otkako smo na putu (a možda i u braku?) ustala prije Saše. Bez obzira na sve njegove nade i pozitivne misli, znala sam da ta coelhovska glupost – o tome da se ono što želiš može ostvariti ako želiš dovoljno snažno, tvrdoglavo, ili već tako nekako – ne može upaliti kod Turkmena, bar ne u roku koji bi nama odgovarao.
Mislim, u redu je i da nam izdaju vizu za šest mjeseci, neće se u tih pola godine ništa bitno tamo promijeniti, ali što ćemo, dovraga, raditi sljedećih dana i kako ćemo stići do Uzbekistana?
U vodičima je pisalo da postoji avionska linija, no o njoj nije bilo podrobnijih podataka, ni odakle leti, ni koliko puta na tjedan, ništa osim da postoji.
Avion mi se, ma koliko to bilo u suprotnosti s našom idejom ‘over-land’ putovanja, činio boljom varijantom od Afganistana. Čak nisam mislila ni da je sigurniji, jer iskreno sumnjam da uzbečka ili iranska avio-kompanija imaju suvremenu zračnu flotu, nego da je jeftiniji i s više šansi da se što prije vratimo na planiranu rutu.
– Šta će reć da si ti već budna? – iskreno se začudio moj suputnik.
– Jednom se i to moralo dogoditi. Možda je baš danas dan presedana. Možda dobijemo i vizu – po njegovu izrazu lica vidjela sam da je izgubio dobar dio prvobitnog optimizma.
– Kad moramo biti tamo?
– Pa ti si jučer s njima pričao. Rekao si oko jedan, ali da ih možemo i nazvati.
– Možda je bolje da ipak odemo.
– Misliš da ćemo tako imati veće šanse?
– Ne znam. Bar ćemo pokazati da nam je stalo.
– To smo im već jasno pokazali, a mislim da oni radije daju vize onima kojima je manje stalo… – takve su te diktature, uglavnom utemeljene na paranoji od vanjskog svijeta sklone su vjerovati da oni koji po svaku cijenu žele kročiti na njihov teritorij sigurno imaju neki dublji, skriveni, razlog koji je zacijelo opasan za njihovu vlast.
– A da radije smišljamo taj plan be?
– Pusti sad plan be, dok ne vidimo šta je s planom a.
– Nepopravljiv si. Usput, znaš da je danas praznik?
– Ma znam. Opet ništa ne radi, jel da?
– Aha – krenula sam se odijevati. Da barem hoće malo zahladiti, lakše bi mi pali ovi dugi rukavi. Pogledala sam kroz prozor, neka su djeca, valjda čitav jedan razred, trčala ulicom i mahala šarenim zastavicama.
– Oni fakat slave – rekla sam Saši.
Praznik koji nas je zadesio bio je dan skrivenog imama. Slave ga isključivo šijiti koji, za razliku od sunita, vjeruju da je prorok Muhamed imao 12 nasljednika (imama). Od tih 12 najbitniji su im prvi – Ali, treći – Husein, osmi – Reza i dvanaesti, kojeg danas slavimo, Mahdi – punim imenom Muhamed al-Muntazar. Prvih 11 imama umrlo je prirodnom ili nasilnom smrću, a jedino je taj posljednji, Mahdi, prema legendi nestao u nekoj pećini ispod džamije u iračkom gradu Smarra, još 878. godine i njegovo tijelo nikad nije pronađeno.
Šijitima on od tada predstavlja takozvanog Skrivenog imama, odnosno imama koji dolazi. Dok ne dođe – ili, povučemo li analogiju s kršćanskim svijetom, dok ne uskrsne – vlada upravlja državom u njegovo ime. I tu bi se mogla povući paralela s kršćanstvom – jer i katolici Papu smatraju Petrovim nasljednikom koji u njegovo ime propagira vjeru – kad Iran ne bi bio teokracija u kojoj, ako se vlasti tako prohtije može, u Mahdijevo ime, sklepati i atomsku bombu. Čisto religijski gledano, vjeruje se da će Mahdijev povratak – a koji bi se trebao dogoditi kad i dolazak proroka Ise, odnosno ‘našega’ Isusa – označiti kraj svih tiranija i nepravdi te zemlji napokon vratiti mir.
Prigodno promišljanje komparativne religije prekinulo je Sašino panično pitanje:
– Željka jel kod tebe moj novčanik?
– Mislim da nije, pogledat ću – prekopala sam torbicu ali nije ga bilo.
– Jebiga, nije ni kod mene – odjednom je problijedio.
– Što si sve imao u njemu?
– Parsto dolara i sve moguće kreditne kartice.
Srećom, u Iranu te kartice ne vrijede ni pišljiva boba, jer ovdašnje banke, hoteli i restorani prihvaćaju samo domaće kartice, ali svejedno nije lijepa vijest da ih je izgubio. Stvarno nam ne treba još i ta komplikacija.
– Okej, smiri se i razmisli kad si ga zadnji put imao u ruci?
– Sinoć u lunaparku.
– Točno, dok si plaćao onaj fast food. Sjećaš li se gdje si ga spremio?
– Ako ga nisam dao tebi, a nisam imao ni jaknu, vjerojatno sam ga gurnuo u džep od hlača.
– Nazvat ću Bižana da pogleda u auto. Možda ti je ispao dok si spavao.
– Vrlo vjerojatno, obično stvari gubim u tuđim autima.
– Još jedan razlog da kupimo svoj – zezala sam ga jer smo zbog puta morali privremeno odustati od kupnje automobila.
– Prekini s pizdarijama, ako mi nađeš novčanik kupit ću ti taj glupi auto čim dođemo u Zagreb.
– Pamtim.
Bižan se javio točno ovim riječima:
– Do you maybe miss something?
Naravno da je novčanik ispao u autu. Bižan ga je spazio na sjedištu kad je parkirao pred svojom kućom. Taj je čovjek iz dana u dan rastao u našim očima. Mogao je reći da nema pojma ni o kakvom novčaniku. Ipak, nekako smo znali da to ne bi napravio nikome, a pogotovo ne nama s kojima se prilično zbližio u ovih par dana. Rekao je da nas nije htio sinoć zvati jer je bilo previše kasno, a Saša je ionako zaspao još za vožnje i čak se ispričavao što nam se nije javio odmah ujutro. Usput smo potvrdili dogovor od sinoć – u podne dolazi po nas.
Kad smo stali pred ambasadu bez ulaznih vrata postalo mi je mučno, imala sam baš loš osjećaj. Bez obzira na to što sam bila sigurna da nećemo dobiti vizu i u mojoj je podsvijesti bilo neko dijete koje je još uvijek vjerovalo u čuda.
Stali smo pred one rešetke, a frajer je rekao:
– Odbijeni ste. Evo, prije nekoliko je minuta stigao faks iz Ašgabata – mahnuo je nekim papirom.
– Možemo li znati razlog? – pitala sam i čula da mi drhti glas.
– Zato što vam je unutar posljednjih šest mjeseci zahtjev već jednom odbijen – odgovorio je totalno birokratski.
– Ali zašto nam je odbijen taj prvi zahtjev?
– E, to ne znam, gospođo.
Bila sam užasno nemoćna i užasno bijesna, toliko da sam počela plakati. Saša mi je u ruku gurnuo maramicu koju je, očito, spremio baš za ovu situaciju, odgurnuo me od prozorčića i pitao:
– A postoji li bilo koji način da dobijemo vizu? Spremni smo platiti koliko god treba – ovo je već bilo utuživo, direktno mu je nudio mito.
– Nažalost, gospodine, ne postoji.
Ja sam i dalje plakala. Oduvijek sam teško prihvaćala poraze i otkad znam za sebe uvijek sam pobjesnila kad bih izgubila u ‘čovječe, ne ljuti se’, a ovaj put je iz mene provalio sav stres i jad nakupljen otkako smo prije tjedan i pol u Tabrizu pročitali onaj prvi mail o odbijenici. Plakala sam jer sam od bijesa što ne mogu utjecati na odluku turkmenskog ministarstva vanjskih poslova koje me ne pušta da prođem, jer sam bila ljuta na sebe što još istog trenutka, u Tabrizu, nisam natjerala Sašu da smislimo neki drugi plan i ponajviše jer sam se uopće dovela u ovako ponižavajuću situaciju da cmizdrim na cesti pred turkmenskim činovnikom koji me promatra kroz rešetke.
– Molim vas, gospođo, nemojte plakati, i ja sam ljudsko biće, teško mi vas je gledati.
– Onda mi pomozite.
– Jedino kako vam mogu pomoći je da vam dam ime i broj telefona kolege iz afganistanskog konzulata. Recite mu da sam vas ja poslao i dat će vam tranzitnu vizu istoga dana. Samo, oni vam danas ne rade zbog praznika…
Nisam ga mogla više slušati. Bez pozdrava sam se okrenula i otrčala Bižanu u auto. Saša je ostao. Vidjela sam kako uzima neki papirić i objema se rukama drži za one rešetke. Taj mi je prizor bio toliko tužan da sam počela još jače plakati. Bižan se cijeli uznemirio. Okrenuo se i stao me tješiti:
– Bižan, molim te nemoj mi ništa govoriti, šuti – jecala sam i bilo mi je jako neugodno.
– Moraš shvatiti da sigurno postoji neki razlog zbog kojeg Allah ne želi da odete tamo. Tko zna što bi vam se dogodilo i od čega vas je ovo spasilo…
– Nije nas ovo spasilo, nego upropastilo – malo sam pretjerivala, ali tako sam se osjećala – I nije nikakav Allah odlučio da ne možemo u Turkmenistan, nego neki njihov jebeni činovnik do kojeg ne mogu doći i na čiju odluku ne mogu utjecati…
– Na sve one stvari na koje ne možeš utjecati utječe Bog, o tome ti pričam, a Bog uvijek ima neki razlog zašto to čini. Možda nam njegovi razlozi nisu odmah jasni, ali postoje. Pa zar se nismo jučer složili da ne postoje slučajnosti?
– Jesmo, ali to s ovim nema nikakve veze. I, molim te, nemoj se ljutiti, ali ovo sada ne vjerujem.
– Što ne vjeruješ?
– Ne vjerujem da ovo ima ikakve veze s Bogom. Zajebao nas je neki turkmenski birokrat, a ne Bog. I ne vidim nijedan razlog zašto bih to trebala samo mirno prihvatiti.
Pružio mi je još jedan rupčić i slegnuo ramenima:
– Teško mi je gledati da plačeš, želim te utješiti…
– Ti nikad nisi plakao?
– Jesam, ali bi me uvijek tješilo to što znam da je sve što mi se događa u životu zapisao Allah i da moram izdržati na putu koji mi je zadao. Zamisli kako mi je bilo kad sam ostao bez Mohsana, dvije godine sam se molio samo za to da ga pronađem. Na kraju mi je Allah pomogao i otkad sam ga našao još ga više volim.
– A jesi li ikad shvatio zašto te je pustio da čekaš dvije godine?
– Puno sam razmišljao i o tome. Možda zato da bih znao više cijeniti njegov dar i prihvatiti ga s više zahvalnosti….
– Ne znam, možda je problem što moja vjera nije toliko fatalistička. Ne mogu prihvatiti da je sve u Božjim rukama, zašto bih onda imala svoje?
– Očito pogrešno shvaćaš to što nazivaš fatalizmom. Naravno da ti je Bog dao mozak, ruke i srce da djeluješ sama, ali ako učiniš sve što možeš, a sada ste stvarno učinili sve što ste mogli da dobijete te vize, i ako na kraju to ne uspijete, tada se valja pomiriti sa zadanim, jer tada je očito da je to Božja volja i ničija druga – mudar je taj Bižan. Ovo posljednje što je rekao za agnostika poput mene bilo je skroz prihvatljivo. Ako ništa drugo prestala sam ridati i malo se zamislila. Saša se vratio u auto i sjeo pored mene. Bižan ga je sućutno pogledao.
– Gdje bi htjela ići? – pitao me Jedini.
– Ne znam – čim me je primio za ruku i zagrlio opet sam počela plakati, ponašala sam se kao petogodišnjakinja – U sobu.
– Hoćete da odemo do Turija na neko piće – ponudio je Bižan.
– Ne bih, hvala, nisam raspoložena čak ni za opijum, a kamoli za špirit od grožđica – rekla sam mu trudeći se da usta razvučem u osmijeh kako ga ne bih uvrijedila.
– Razumijem – rekao je i okrenuo auto u smjeru hotela – Najbolje da neko vrijeme budete sami, a znate da me možete nazvati u bilo koje doba, ako poželite društvo ili zatrebate prijevoz.
Šutjeli smo sve do hotela, Bižan je opet puštao onaj iranski jazz.
– Tko to pjeva? – pitala sam ga.
– Sviđa ti se?
– Jako. Morat ćeš mi napisati ime izvođača, da kupim primjerak za uspomenu.
Neposredno prije skretanja za ulicu u kojoj je naš hotel Bižan je naglo zakočio i nasjeo na trubu. Neka je žena prelazila ulicu i ovaj je otvorio prozor da je pozdravi. Malo su pričali, razumjela sam jedino da spominju Turija, i Bižan joj je otvorio vrata da sjedne pored mene. Predstavio ju je kao Tanju, očito je bila ruskoga podrijetla, plave kose i očiju, lijepa ali izmučena lica, no kad se osmjehnula vidjelo se da joj, između očnjaka od zlata, nedostaju dva prednja zuba.
– Izaći ćemo ovdje, da malo prošetamo – rekao je Saša i Bižanu pružio neki smotuljak novca. Bio je to jedini put da nam je naplatio uslugu bez suvišnog natezanja. Pozdravili smo ih, on nam je još jednom ponovio da ga slobodno nazovemo za slučaj da nam bilo što zatreba, i uputili smo se prema hotelu.
– Ovako jadno sam se zadnji put osjećala na faksu kad je, nakon pismenog, onaj kreten Lučev bez čitanja od oka odvojio polovicu predanih ispita i rekao: ‘ovi mogu doći na usmeni, ostali su pali’ – rekla sam mu kad smo ušli u sobu.
– Pa blizu si, ovo je sličan tip nepravde – odgovorio mi je i zagrlio me s posebnom nježnošću. Ima neke istine u onome da veliki problemi jačaju bliskost. Sklupčali smo se na krevetu, a ja sam ugnijezdila glavu na svoje omiljeno mjesto: u onu udubinu između njegova vrata i ramena.
– Moramo smisliti što ćemo dalje. Već smo previše vremena spizdili u ovom glupom Teheranu. Htjela bih se što prije maknuti odavde.
– I ja – rekao je Saša, a meni se učinilo da je sad njemu drhtao glas i da sam na čelu osjetila neku kap. Pogledala sam ga i vidjela mu oči mutne od suza.
– Hej! Nemoj to raditi. Dečki ne plaču – pokušala sam ga zaustaviti.
– Ja sam kriv – procijedio je i čvršće me privio uz sebe tako da mu više nisam mogla vidjeti lice – Fakat sam naivan i lakovjeran. Trebao sam reagirati još u Tabrizu, sad bismo već bili barem u Mashadu…
– Ljubavi, stvarno nema smisla tako razmišljati. Nismo krivi ni ti ni ja, nego neki turkmenski apartčik – tješila sam ga, premda sam znala da govori istinu. Bilo mi ga je beskrajno žao jer je u toj svojoj djetinje nepromišljenoj nadi i vjeri doista do zadnjeg trenutka vjerovao da će mu želja biti ispunjena, ali mi je s druge strane bilo drago da prolazi kroz katarzu jer je to jedini način da se napokon uvjeri kako pretjerani optimizam ne vodi nužno i do najpametnijih odluka.
– Gle, imam ideju – izvukla sam se iz zagrljaja i naslonila na lakat tako da mi je glava došla u visinu njegove.
– Koju? – pogledao me tužnim očima, a lice mu je bilo mokro od suza. Podsjetio me na crteže onih uplakanih plavokosih dječaka što su ’80-tih bili jako popularan ukras na zidovima dječjih soba. Njegova me tuga zabolila jače od činjenice da smo ostali bez viza. Stvarno se rijetko događalo da on tako otvoreno pokaže emocije i mogla sam samo zamišljati u kakvom je stanju. Potražila sam zadnje atome snage da bih mu zvučala što veselija:
– Sutra je srijeda, uzbečka viza počinje u subotu. Sutra ćemo spakirati stvari i hvatamo vlak za Mashad. Prije toga se samo raspitamo kad i odakle u subotu leti avion za Uzbekistan. U najboljoj varijanti može se dogoditi da postoji linija iz Mashada, a u najgoroj se vraćamo u Teheran i letimo odavde. U drugom slučaju čak ni ne moramo vući sve stvari sa sobom, nego složimo samo priručne ruksake, a velike ostavimo kod Bižana. Što kažeš?
– Zvuči dobro – malo se oraspoložio – Ako sutra navečer stignemo u Mashad, u četvrtak možemo otići do Sarakhsa, u petak razgledati i snimiti Mashad i u subotu odletjeti iz Irana.
– Točno. Do Mashada ima 926 kilometara i mislim da nam je pametnije ići noćnim vlakom. Krenemo li sutra navečer, tamo smo u četvrtak ujutro. Smjestimo se u neki hotel i potražimo taksi koji će nas odvesti do Sarakhsa. To je oko 180 kilometara prema, da prostiš, Turkmenistanu, i u vodiču piše da se taksi može unajmiti za 40 dolara, uključujući čekanje.
Odlazak do Mashada i Sarakhsa značio je povratak na prvobitni plan puta, sa zakašnjenjem od nekoliko dana, ali te smo dane sad ionako ‘uštedjeli’ na Turkmenistanu. Znači, hvatamo korak – dobro je.
Mashad slovi za najsvetiji iranski grad, a godišnje ga posjeti više od 12 milijuna šijitskih hodočasnika. U velebnom hramu koji se smatra arhitektonskim čudom islamskoga svijeta sahranjen je šijitski osmi imam Reza, ali je pristup njegovoj grobnici dozvoljen samo muslimanima. Svim ostalim turistima dopušten je ulaz u svetište gdje se nalaze muzeji, brojne medrese, islamsko sveučilište, knjižare i nekoliko džamija. Drugi razlog za posjet Mashadu bio je bazaar na kojem se prodaje najkvalitetniji iranski šafran, tepisi i razne tkanine, uključujući, naravno, i svilu.
Za obilazak Mashada, računali smo, dovoljan nam je jedan dan, dok bismo drugi posvetili – za priču o putu svile puno bitnijem no manjem mjestu – Sarakhsu. Prije desetak stoljeća Sarakhs je bio kudikamo važniji od Mashada, u drevnom Rubat Sharaf karavanseraju, koji je sačuvan do danas, a nedavno je i restauriran, sastajale su se karavane koje bi, preko Turkmenistana, stizale iz srednjoazijskih zemalja i tamo razmjenjivale dobra s perzijskim trgovcima.
Napokon se činilo da imamo rješenje. To nam je dalo nekog elana da krenemo u potragu za nekim internet kafeom koji možda radi unatoč prazniku, i da tamo provjerimo kakve su avionske veze. Nije radilo ništa osim nekog štanda s onim finim sokovima, pa smo se malo muvali po kvartu i oporavljali od šokova koje smo proživjeli proteklih dana.
Navečer smo nazvali Bižana i pitali može li sutra s nama u kupnju svih potrebnih karata.
– Naravno – rekao je – Drago mi je što čujem da ste bolje.
…srijeda
Bilo je oko deset kad se javio da je ispred hotela. Dogovoreno je da ostajem u sobi i pakiram stvari, a da se Saša i Bižan zalete po karte za vlak. Stranci koje smo neki dan sreli u internet kafeu upozorili su nas da je tu operaciju prilično teško obaviti bez pomoći prevoditelja ili vodiča jer na teheranskom željezničkom kolodvoru nema dvojezičnih natpisa, a premda postoji poseban šalter za strance (koji je, doduše, također označen arabicom) mala je vjerojatnost da naletite na službenika koji razumije neki strani jezik.
Vratili su se taman na vrijeme da se odjavimo iz hotela. Svu smo prtljagu potrpali u auto i krenuli dalje, po karte za avion.
Obojica su bili dobro raspoloženi, vlak je kretao večeras u pola devet, a rezervirali su mjesta u spavaćim kolima, što je čak i Bižan smatrao uspjehom jer su, kako nam je rekao, karte na toj liniji obično rasprodane i tjednima unaprijed. Po redu vožnje u Mashadu smo sutra oko sedam.
Sve je nekako predobro počelo. Kao da smo se uspjeli othrvati ‘teheranskom prokletstvu’. Domogli smo se karata za izlaz iz grada i ako se sad još uspijemo dočepati karata za izlaz iz zemlje stvarno zaslužujemo još jedan ‘slavljenički’ viski iz Ulice islamske revolucije.
Ušli smo u centralnu poslovnicu Iran Air-a:
– Prvi let za Taškent je u petak, u 8 i 15 ujutro – rekla je službenica.
To nam nikako nije odgovaralo. Uostalom, uzbečka nam je viza vrijedila tek od subote.
– A imate li možda koji let u subotu?
– Ne, ovo je jedini.
– Jedini?
– Da, iz Teherana za Taškent letimo samo petkom. Trebate povratne ili jednosmjerne?
– Jednosmjerne – jednoglasno smo odgovorili, od same riječi ‘return’ prošla me neka jeza.
– Dvije jednosmjerne… To je 350 dolara, 384.000 riala.
– A postoji li, možda, neki let iz Mashada? – pitala sam za svaki slučaj.
– Iz Mashada postoje dnevni letovi za Teheran, svakog dana u 9 i 20 ujutro…
– Postoji li let iz Mashada za Uzbekistan? – preformulirala sam pitanje.
– Za Uzbekistan imamo jedan let tjedno. Iz Teherana za Taškent letimo svakog petka… – verglala je isto ono od malo prije, kao da pričamo s info-automatom.
– A druge kompanije? Možda možete provjeriti u terminalu ima li koji let u subotu ili nedjelju?
– Pitajte u Aeroflotu ili Turkish Airlinesu, ali direktno leti samo Iran Air, i to iz Teherana, petkom u…
– …osam i petnaest ujutro, zapamtili smo – znala sam da se nešto mora zakomplicirati – Ispričajte nas na trenutak.
Odmakli smo se od šaltera zbog mini-konzultacija.
Imali smo, dakle, dvije mogućnosti i svaka je u sebi krila drugu birokratsku prepreku. Ako putujemo prekosutra moramo otići do uzbečke ambasade i moliti ih da nam, zbog leta, promijene datum ulaza, a onda vjerojatno i odustati od puta za Mashad jer se ne stignemo vratiti do petka u zoru. U drugoj varijanti danas ipak odlazimo u Mashad, u Uzbekistan letimo sljedećeg petka, no u tom slučaju moramo otići u teheranski imigracijski ured i tražiti da nam produže iransku vizu koja je – što smo upravo otkrili – trajala do četvrtka. Druga nam se opcija manje dopadala jer, osim što bismo u Iranu morali ostati još deset dana, u Uzbekistanu bismo mogli ostati samo sedam jer je dvotjedna viza koju smo dobili bila s fiksnim datumima. Uh…
Bižan nas je slušao i počeo se smijati:
– Vi ste kao i ja, nekad baš nemate sreće.
– Želite li karte za ovaj petak – oglasila se službenica – trebate ih kupiti što prije, najbolje odmah, jer su u avionu ostala još samo četiri slobodna mjesta.
– Želimo, ali prvo moramo promijeniti vizu. Možete li nam napraviti rezervaciju?
Tražila je pasoše i pažljivo pregledala svaku stranicu. Odjednom se namrštila i vratila nam ih: – Žao mi je, ali ne možete rezervirati karte za datum koji nije naveden u vizi. Mogu vam rezervirati mjesta samo na sljedećem letu – više nisam bila sigurna da li nas zajebava ili je jednostavno glupa.
– Ako ostanete – sad se upetljao i Bižan – možete spavati kod mene, da ne trošite na hotel, a kad se vratite iz Mashada možemo ako želite otići do Kaspija. Tamo ćete se odmoriti, a možete naći sve što poželite – zastao je i šapatom nastavio – znam za par tajnih kockarnica i točionica alkohola…
– Bižan – prekinuo ga je Saša – Ne razumiješ. Mi žellimo otići iz Irana prvim avionom, a taj je prekosutra. Možeš li nam posuditi mobitel da nazovemo uzbečku ambasadu?
Iran, naime, nema potpisane ugovore o roamingu ni sa jednom zapadnom zemljom, a pre-paid karticu iz nekog glupog razloga mogu kupiti samo oni koji imaju boravišnu ili radnu vizu, tako da smo sve dane bili i bez telefona.
– Reci što vam treba, jednostavnije je da ja nazovem, zbog jezika.
– Treba doznati broj uzbečke abasade, nazvati ih i pitati mogu li nam, možda već danas, promijeniti vize.
– Konzularni odjel koji je zadužen za vize radi do dva – rekao je Bižan rukom pokrivši mikrofon i upitno nas pogledao, bilo je 13 i 45.
– Za koliko možemo stići do njih?
– Pola sata do 45 minuta.
– Pitaj mogu li nas malo pričekati, a ako ne kad nas mogu primiti.
Klimnuo je potvrdno i odrješito kao vojnik kad primi zapovijed i nastavio pričati sa sugovornikom, vjerojatno mu objašnjavajući našu situaciju. Kad je prekinuo vezu izvijestio je:
– Ne mogu nas čekati u konzulatu, ali smo dobili adresu rezidencije. Konzul je tamo do tri i obećali su da će vam pomoći.
Ostalo nam je još da uvjerimo ovu kozu u agenciji da nam čuva te dvije karte sljedeća dva sata. Bižan je nanjušio da bi tu moglo biti problema pa je pozvao šefa poslovnice. Gospodin se, međutim, pokazao još bedastijim od agentice. Bižan ga je kratko upoznao s problemom, a ovaj je počeo mahati glavom i nešto govoriti službenici.
– Kaže da vam je mogla i prodati i rezervirati karte, bez obzira na vizu – prevodio je Bižan simultano.
– Onda neka ih sad rezervira, a mi idemo u tu ambasadu – rekao je Saša i krenuo prema izlazu, kad nas je agentica pozvala natrag:
– Za dvije rezervacije morate ostaviti 50.000 riala pologa.
Bižan je vozio kao sumanut, nakon trećeg crvenog prestala sam brojati. Usput smo se i izgubili, jer su Uzbeci rezidenciju preselili u noviji dio grada gdje se Bižan nije baš najbolje snalazio, a trojica prolaznika koje smo pitali za smjer dala su nam tri različita odgovora. Naposljetku smo se pred ambasadu parkirali u 14 sati i 58 minuta.
– Stigli smo.
– U foto-finišu – dometnuo je Saša.
Uzbeci su definitivno bili simpatičniji od Turkmena. Stražar nas je pustio u rezidenciju, a konzul je uzeo pasoše i, na stranice pored uzbečkih viza kemijskom olovkom na ruskoj ćirilici ispisao isti tekst: da se termin ulaska, kao i termin izlaska, pomiču za dan unatrag zbog termina leta iranskog aviona. Za tu je uslugu tražio 15 dolara.
– Inače je 15 po osobi, ali za vas imam obiteljski popust – čista izmišljotina: nas dvoje nosimo različita prezimena, a prijavljeni smo na različitim adresama i baš se ni po čemu ne može zaključiti da smo obitelj. Pružili smo mu dvije novčanice od 10 dolara: – Very good print – rekao je kad ih je primio, baš se nametljivo trudio da nas impresionira svojim smislom za humor.
Prihvatili smo uloge i nasmijali se reda radi, a kad je rekao da nema sitnog, uzvratili smo da je u redu. Nije nam dao nikakvu potvrdu – odradio nas je u čistom fušu.
Sad smo jurili natrag u agenciju. Karte su nas čekale. Skupa s novim problemom: u agenciji nisu htjeli primiti dolare već su inzistirali da im platimo u iranskoj valuti. Nisu, naravno, primali ni kartice.
– Gdje je najbliža mjenjačnica?
– Tu preko puta – pokazao je šef.
– Ali ta ne radi – primijetila sam.
– Točno, prošlo je četiri – zaključio je mudrac i poslao nas u neku banku par blokova udaljenu od agencije.
Pogledali smo u Bižana. Stajao je i smijao se.
– Tebe sve ovo jako dobro zabavlja, ha? – pitala sam kad smo opet sjeli u auto, ovaj put da nađemo tu jebenu banku ili mjenjačnicu.
– Moram priznati da da. Nisam imao pojma koliko je teško biti turist u Iranu.
Nismo ni mi. Sjetila sam se slične pizdarije koja nam se dogodila čim smo ušli u zemlju. Naime, na granici smo se, po preporuci onog Murata iz Dogubayazita, uvalili u neki turski autobus koji nas je za par dolara po glavi dovezao direktno u Tabriz, prvi veći pogranični grad. Na tamošnjem autobusnom kolodvoru, suprotno logici i očekivanjima, ne postoji ni banka, niti kakva mjenjačnica, a od dvadesetak taksista koji su nas okružili i nudili nam prijevoz nijedan nas nije htio povesti do centra ako im, kao i ovima iz Iran Air-a, ne platimo u rialima. Trebalo nam je pola sata da jednog od njih – koji je baratao s nekoliko engleskih riječi i imao najbistriji pogled – uvjerimo da ćemo mu platiti koliko god hoće samo da nas odveze do mjesta gdje možemo zamijeniti novac. Bila je večer, banke su bile zatvorene i novac se mogao promijeniti samo na jednom jedinom mjestu u gradu i to po dosta lošem tečaju. Kad nas je taksist napokon doveo do hotela molili smo da nam objasni zašto nitko, uključujući i njega, nije htio uzeti dolare. Rekao je da je to zato što na njima piše ‘in god we trust’, a da nema drugog boga osim Allaha.
Ispričala sam to Bižanu, tresao se od smijeha.
Prošli smo kraj još dvije zatvorene mjenjačnice, ušli u banku u kojoj su nam rekli da ne mijenjaju novac i naposljetku pronašli nekog zlatara koji je pristao na zamjenu valute. Vratili smo se u agenciju, po treći put. Sad smo imali i valjane vize i adekvatnu monetu, ali je šef izašao nešto obaviti, a agentica nam ne može izdati karte bez njegova potpisa. Bižanu je prekipjelo. Održao im je kratku, ali dosta glasnu, lekciju iz poslovnosti i za tren su nas uveli u neku od stražnjih prostorija, servirali nam čaj i, opet na Bižanovo inzistiranje, donijeli pepeljaru unatoč znaku za zabranu pušenja.
– Što ćemo sad s tim Mashadom? – pitala sam Sašu.
– Mislim da se ne isplati. To je 24 sata u vlaku, plus rizik da u petak zakasnimo na avion.
– Ok, moramo vratiti karte, i provjeriti jel naša hotelska soba još slobodna.
Bižan je opet ponudio da spavamo kod njega ili Turija, ali to stvarno nismo mogli, ni htjeli, prihvatiti. Niti nam se dalo u kući Bižanovih roditelja stvarati dodatnu gužvu, premda je tvrdio da imaju slobodnu sobu za goste, niti u onoj vili punoj prašine, dima i alkoholnih para gledati Turija kako pijan lista foto-albume. Jednostavnije nam je platiti hotel i ne brinuti hoćemo li slučajno otvoriti vrata kupaonice dok se u njoj tušira netko drugi.
– Kako hoćete – pomirljivo je rekao Bižan.
Bilo je oko pola pet kad nam je ona agentica napokon donijela te karte.
– Pazi di ćeš s njima, nemoj ih slučajno negdje izgubiti – upozorio je Saša.
– Bez brige, srećo. Važne su mi koliko i tebi, ako ne i više.
Kad smo se vratili u hotel ona nas je mutava recepcionerka gledala kao potpune luđake. Ponovno je tražila dokumente na uvid i nije nam htjela dati ključeve sobe sve dok se telefonski nije konzultirala s gazdom. Kao da je malo zazirala od nas, morali smo joj reći točno koliko noći kanimo ostati i unaprijed platiti za obje. Opet smo samo bacili torbe nasred sobe i za minutu bili na cesti.
Sad smo pak morali žuriti na željeznički jer karte, želimo li da nam vrate 80 posto love, moramo vratiti najkasnije do dva sata prije polaska vlaka – još jedno u nizu glupih pravila koje stranci nikako ne mogu znati bez pomoći domaćih. Bižan se ponudio da to obavi umjesto nas jer će biti brži i ostavio nas da ga pričekamo u autu.
– Sad vi idete sa mnom nešto obaviti – rekao je kad se vratio.
Nemoćni da ga odbijemo nakon sve muke koju je s nama prošao, poslušno smo sjeli u auto bez ikakvih pitanja i, nakon otprilike pola sata vožnje, stali smo na parkingu ispred neke goleme betonske novogradnje.
– Ovo je najjeftiniji bazaar u gradu. Nov je i malo je izvan ruke pa su cijene niže nego na ostalima.
– Moraš u neki šoping?
– Trebam podići mobitel s popravka, a usput sam vas mislio odvesti do jednog svog znanca koji trguje šafranom, on je iz Mashada, a kako niste imali sreće da otputujete do tamo mislio sam da bi vas moglo zanimati. Dat će vam popust, a ako usput vidite još nešto što vam se sviđa ne obraćajte se trgovcima nego recite meni, pa ću ja spuštati cijenu.
– Mogu li torbu ostaviti u autu? Prilično je teška, ali mi je u njoj laptop i ne bih voljela da nestane. Zaključavaš auto?
– Jednom nisam – govorio je i otvarao prtljažnik da je ne ostavljam na sjedištu – I to baš kad sam kupio nove gume. Išao sam vulkanizeru da mi ih montira i usput stao pred dućanom da kupim cigarete i malo voća. Nisam se zadržao ni deset minuta, ali kad sam se vratio auto je bio prazan. Maznuli su mi gume i radio… Pa vi sad recite da nisam baksuz. Sjetite se samo onog autića u lunaparku – i opet se počeo smijati sam sebi.
Dobro se sjetio te trgovine šafranom, mislili smo ga kupiti, ali od sve te zbrke smo skroz zaboravili. Zato je Bižan mislio na sve, a bio je u pravu i za cijenu: u petak ujutro smo na aerodromskom djutiću vidjeli pakovanja identična onima koje smo kupili, ali dvostruko skuplja.
Kad smo ušli među sve te začine shvatili smo da umiremo od gladi. Osim onog čaja u Iran Air-u cijeli dan nismo ništa okusili. Dok smo se Saša i ja dogovarali da Bižana poslije kupnje povedemo na neku pristojnu večeru, on je nestao u nekoj trgovini i vratio se s CD-om:
– Izvoli, Zelika. Tu je snimljen onaj jazz koji ti se toliko dopao.
– Hvala ti, stvarno nisi trebao…
– Znam da nisam, ali sam htio da imaš neku uspomenu od mene.
– A mi želimo da nam se pridružiš na večeri – rekao mu je Saša.
– Možemo na kebab – predložio je Bižan koji se cijelo vrijeme upinjao da nam uštedi novac.
– E ne možemo – presijekla sam taj pokušaj – Ja ne jedem meso, smisli neki riblji restoran.
– Riba je skupa.
– Nema veze, inzistiramo.
Restoran kojeg se sjetio bio je, naravno, na drugom kraju grada i kad smo sat vremena kasnije i dalje, gladni, stajali u koloni koja se kretala prosječnom brzinom od 20 km/h, gotovo da smo požalili što nismo pristali na taj fast food. Zainteresirao me prizor u traci do naše: na podu otvorenog pick-up trucka sjedila su tri mladca pognutih glava, a nad njima stajala trojica uniformiranih i dugim ih pendrecima ubadali u prsa.
– Što je ovo?
– To su komitehovci, pričao sam vam o njima. A ovi klinci koji sjede dolje su vjerojatno pijani. Voze ih na vađenje krvi ili pred mulu. Jadna djeca… – iskreno se sažalio Bižan, s neskrivenom empatijom u glasu. Kužilo se da vrlo dobro zna što ih čeka.
Restoran u koji nas je doveo zapravo je bila zalogajnica nešto višeg ranga. Pristojna gostiona, recimo. Pastrvu sa šafranom i rižu s maslacem spremili su posve ukusno. Bižan je naručio ovčetinu, tvrdio je da ne voli ribu jer je ne zna očistiti od kostiju, no sigurna sam da je pravi razlog bio u cijeni. Zato sam isfiletirala polovicu svoje pastrve i prebacila je u njegov tanjur. Nije se stigao snaći i odbiti, pa me opet pogledao onim pogledom od kojeg mi je bilo neugodno, lagano spustio glavu u naklon i rekao:
– Puno hvala, Zelika.
Kad je pojeo prvi zalogaj ponovno je zahvalio i rekao da je jako ukusno. Saša je primijetio koliko mi je neugodno što mi ovaj zahvaljuje za svaki zalogaj, pa je počeo s pričom kako je inače uz ribu najbolje piti vino.
– Znam – prekinuo ga je Bižan – Nekoć su takve večere spremali moji roditelji, došlo bi im društvo i znali su popiti po deset, petnaest boca – prisjećao se sa sjetom – Zvučat će vam čudno, ali žao mi je da nisam bar malo stariji. Revolucija me zatekla taman kad sam postao dovoljno zreo da se predam hedonizmu. Nisam baš bio sretan kad su pobijedili. Mislim, vidjeli ste da svega što je zabranjeno i dalje ima, ali nema u tome gušta kad se moraš skrivati i stalno biti na oprezu da te ne uhvate.
Pogledavao je na sat. Prošlo je deset. Danas je s nama izgubio više od 12 sati, dovoljno da mu isplatimo i dnevnicu.
– Hoćeš li nas u petak moći voziti do aerodroma? – pitala sam prije rastanka.
– Bojim se da neću. Sin mi je već danas s bakom i djedom otišao na selo, a mene očekuje sutra popodne. Imamo kućicu za odmor u jednom malom selu uz rijeku Karaj, na prekrasnom mjestu, da ostajete još koji dan poveo bih vas tamo da napravimo trodnevni parti…
– To znači da se večeras opraštamo? – pitala sam i skužila da sam zazvučala razočarano, možda i malo tužno.
– Ne. Sutra sam još ovdje, do popodne. Mislio sam da se nađemo oko četiri, pet, popijemo sok i pozdravimo se – prekinula ga je zvonjava telefona, Turi je htio da se i s njim dođemo pozdraviti, ali za to stvarno nismo imali snage.
– Rekao sam mu da ste preumorni. Pozdravio vas je i poručio da mu je žao što ste otišli u hotel, kraj njegove prazne kuće. A što se tiče prijevoza do aerodroma, ne brinite. Sutra ću to riješiti.
Stvarno je mislio na sve taj Bižan. I stvarno je bio poseban lik, šteta što svijetom ne hoda više takvih.
U sobi sam tek shvatila koliko sam premorena.
– Di je moja četkica?
– Di i moja, tu u ovom ruksaku – uopće mi se nije dalo sve to sad nanovo raspakiravati – A da večeras ne peremo zube?
– Može, pa ćeš izgledati ko ona Tanja od jučer.
– Fakat, na tu sam pojavu skroz zaboravila. Si ti ubrao one zlatne očnjake?
– Ma jesam, a još mi je jutros Bižan ispričao i dodatnih gadosti.
– Kakvih? – bila sam znatiželjna.
– Žena je prostitutka, to si skužila.
– Nisam, i daj me pliz nauči po čemu se to kuži? Po zubima?
– Zaboga Željka, pa ti bar nisi od jučer. Koja bi Iranka, molim te, ušla u auto koji joj potrubi nasred ceste?
– I po tome je kurva?
– Nije po tome, nego po zanimanju, štajaznam, govorim ti što mi je rekao Bižan.
– Šta? I on je konzumira?
– Ne, samo ju je vozio k Turiju – tu se počeo smijuljiti.
– Daj se ne ceri nego mi pričaj, pa da se i ja smijem.
– Priča je suluda… Turi, tako bar tvrdi Bižan, ima tako velik kurac da se nijedna normalna žena ne može s njim ševiti. Dok je bio u braku vlastitu je ženu morao naganjati po kući da bi je poševio, znao ju je hvatati oko stola, a ona bi mu bježala.
– Ma daj, kakve su to pizdarije?
– Tražila si da ti ispričam i pričam ti. Misliš da bih to mogao sam izmisliti?!
Znala sam da ne bi, priča je stvarno pre luda.
– E, ima i dalje.
Upitno sam ga gledala.
– Turi, naime, očito ima isti scenarij za sve goste. Prvo joj je natočio one rakije, a onda od onog susjeda kasapina naručio želuce…
– One ovčje šta ih je i nama nudio? Fuj!
– Točno te, a točno je tako i ona reagirala. Rekla mu je da je neće jebati za zdjelicu ovčjih želudaca i tražila da joj naruči barem odrezak.
– Otkud pak to znaš?
– Velim ti da sam bio s Bižanom kad ga je Turi zvao da mu podnese raport. Ono jutros, kad smo se vraćali s kolodvora. Onda mi je ludi Bižan sve ispričao, smijao se pola sata.
– A jel nesretnica dobila odrezak?
– Valjda, to nisam pitao, ali znam da je Turi svoje obavio.
– Turnuo?
– Baš tako.
…četvrtak
– Ljubavi, ajde se probudi da ti kažem dobru vijest…
– Ajde – zijevnula sam.
– Za manje od 22 sata ćemo rulati po pisti i mahati: pa-pa, Teheran! Pa-pa, Iran!
Otvorila sam oči i vidjela kako moj 36-godišnji suprug, gol do pojasa s crvenim pareom zavezanim oko bokova, skakuće po sobi, maše rukama kao da leti i na melodiju one Haustorove pjesmice improvizira neki svoj tekst: Vrijeme je da odemo / prilike su nove / dosadnome Iranu došao je kraj / sutra rano ujutro s aerodroma tog / Sašica i Eka putuju u raaaj… / Pa-pa-te-he-ran… / pa-pa…
Doskakutao je do mene, podigao me skupa s jastukom i bacio na drugi krevet. Bio je u potpunoj euforiji.
– Koji si ti komad budale – smijala sam se blesanu – I skidaj taj moj pareo, svog ćeš ga rastegnuti.
– Imaš pravo, radije ću rastegnuti tebe…
– Nećeš dok mi ne doneseš odrezak.
– Ne bi ovčjih želudaca? Fini su.
– Ne bi. Sada bi mi pasao neki voćni jogurt sa žitaricama ili tost sa tri vrste sira…
– Za to ćeš se, mila moja, strpiti do Zagreba.
– A što se ovdje nudi?
– Standardno: banana i dinja, naranča i šipak, pita od špinata, a ako budeš dobra potražit ćemo i neki falafel… Onda? Kako princeza želi provesti zadnji dan u Teheranu?
– Čekajući da prođe.
– Ne zajebavaj, ustaj, tuširaj se, oblači i idemo!
– Otkud ti toliki polet?
– Od spoznaje da se sutra mičemo s ove mrtve točke – uzvratio je i počeo navijati ko da je na Poljudu – Ide-mo-da-lje!
– Dobar razlog za veselje – pridružila sam mu se u navijanju – Ide-mo-da-lje!
Bilo je, zapravo, par stvari koje smo danas htjeli obaviti. Sinoć smo se, recimo, sjetili da bi Bižanu sigurno bilo drago imati one fotke njega i Mohsana koje smo snimili u luna-parku, pa smo ih spržili na jedan od praznih CD-a što smo ih ponijeli za takve slučajeve i kanili smo potražiti neko mjesto gdje će nam izraditi fotografije. Trebali smo i do pošte jer nam se opet nakupilo stvari koje nam nisu nužne za nastavak puta i koje smo htjeli spakirati za Zagreb, a razmišljali smo i da ipak zavirimo u koji od muzeja, čisto da ne ispadne da smo u sedam dana najviše vremena proveli u prometnoj gužvi, a da nam je jedino novo iskustvo pijanka s teheranskim alkoholičarima…
Usput smo morali i do neta, javiti uzbečkom agentu da ne stižemo iz Turkmenistana u Hivu, nego iz Irana u Taškent u kojem se ne želimo zadržavati nego bi, po mogućnosti već sutra, samo nastavili nekim domaćim letom put Nukusa, glavnog grada najzapadnije i najsiromašnije uzbečke pokrajine posve neizgovorljivog imena – Karakalpakstan. Srećom, taj je agent, Šukrat, bio skroz pouzdan i pedantan dečko, na mailove je odgovarao u roku od sat, dva i uglavnom imao dobre ideje i prihvatljiva rješenja.
– Ajmo prvo pronaći neki doručak, javiti se Uzbeku, pa obaviti poštu, razviti fotke, obići recimo Nacionalni i Muzej dragulja, na povratku vidjeti što nam je Šukrat odgovorio i nazvati Bižana da se oprostimo – u dahu je izgovorio moj prvovjenčani, koji je sve to očito promislio još jutros, prije no što mu je u adrenalinskom napadu palo na pamet da me zamotan u pareo probudi izvodeći vokalno-plesnu točku.
Plan je bio usvojen. Doručak i mail, dvije stavke koje su ovisile samo o nama, odradili smo za čas, a prva nas je prepreka, očekivano, dočekala u pošti. Ipak je to državna instititucija:
– Međunarodne pošiljke četvrtkom primamo samo do podneva, sutra je neradni dan pa radimo skraćeno. Dođite u nedjelju – pokušali su nas se riješiti, iako je bilo tek podne i petnaest. Oboje smo se sjetili Michaela Douglasa kad mu u ‘Danu ludila’ kažu da su doručak servirali do prije minutu, a on izvuče sačmaricu. Mi smo se, u nedostatku sačmarice, morali osloniti na vlastite persuazivne sposobnosti:
– To je nemoguće jer sutra putujemo. Ali možemo vam ostaviti paket, platiti poštarinu, a vi ga pošaljite kad možete – rekla sam i na pult počela slagati svoje tri tunike, optički miš koji smo ponijeli ali ga nijednom nismo upotrijebili, par Sašinih kratkih hlača, tri prljave majice kratkih rukava, knjigu uputa za rukovanje video-kamerom, instalacijski CD s programom za prebacivanje digitalnih fotografija, četiri kutijice šafrana…
– Sa šafranom bi moglo biti problema – rekla je mlada poštarica u crnom čadoru, koja je solidno govorila engleski i shvatila da se nećemo maknuti od tamo dok nam ne napravi tu sitnu uslugu. Uspjela me zbuniti: nisam razumjela kome i kakve probleme može izazvati sušeni šafran?!
– Svaki paket mora proći kroz rentgen, a ako carinici primijete nešto sumnjivo, onda ga vrate pošiljatelju. Budući da vi putujete nemaju ga kome vratiti, pa se može dogoditi da nikad ne stigne na željenu adresu.
– Zbog šafrana?! Mislila sam da je to legalno.
– Šafran jest, ali u posljednje vrijeme u takvim se pakiranjima krijumčari droga.
– Ok, onda šafran nećemo slati – spremila sam ga natrag u ruksak.
Prije no što nam je dala kutiju, djevojka je ipak morala zatražiti odobrenje od, kako je rekla, ‘direktora odjela za slanje pošiljaka u zemlje istočne Europe’. Da bi dobila odobrenje morala mu je detaljno opisati svaki predmet koji šaljemo i ukupnu težinu paketa. Zabavljala nas je besmislenost tih radnji. Nakon što je ‘direktor odjela za slanje pošiljaka u zemlje istočne Europe’ odobrio zaprimanje našeg prljavog rublja djevojka nam je donijela četiri formulara koja smo morali ispuniti. Razlikovali su se po redoslijedu pitanja: na jednom smo morali prvo napisati svoju, pa tek onda adresu primatelja; drugi nas je prvo tražio adresu primatelja, pa onda našu; na trećem je adresu primatelja trebalo napisati ‘naopako’ od općenitog (Europa) prema pojedinačnom (Pašmanska 11), a na četvrtom to isto ali s adresom pošiljatelja. Stvar je bila utoliko besmislenija jer smo pod adresu pošiljatelja upisivali adresu hotela u kojem nismo baš bili rado viđeni gosti i iz kojeg sutra ujutro zauvijek odlazimo.
Dok se Saša posvetio raznim načinima adresiranja, ja sam se posvetila poštarici:
– I koju drogu najčešće pakiraju kao šafran?
– Najčešće marihuanu, a katkad i hašiš. Ti se krijumčari svačega dosjete. Evo, prošloga smo tjedna zaplijenili neke kristalne statue koje su stigle iz Kine. Izgledale su kao prave, ali su na carini otkrili da su kristali od kojeg su bile izrađene zapravo neki spojevi kemijskih droga…
Cura je bila skroz simpatična. Obećala je da će paket poslati u nedjelju, a na kraju nam je čak ostavila svoju mail adresu da joj se javimo za slučaj da se paketi putem zagube. Pitali smo je zna li možda gdje bi nam mogli napraviti fotografije koje imamo na CD-u. Nije imala pojma, kao ni njezini suradnici.
– Možete tražiti da vam ih isprintaju u nekom internet kafeu – sjetila se na rastanku. Ta ideja nije bila loša, ali smo iskreno sumnjali da u internet kafeu imaju foto-papir.
– Dat ćemo mu CD, pa nek se sam snađe – odlučio je Saša – njemu će to definitivno biti lakše nego nama.
Ispravna odluka.
Nacionalni muzej Irana nas je malo razočarao. Možda zato što su legende pored većine artefakata bile ispisane na farsiju, pa smo dosta teško mogli skužiti što zapravo gledamo, a suvenirnica u kojoj se može kupiti vodič na engleskom jeziku također je zatvorena ranije jer je četvrtak.
U Muzeju dragulja dočekalo nas je novo iznenađenje: radno vrijeme je od 14 do 16 sati, od subote do srijede. Četvrtkom i petkom su zatvoreni.
Muzej kojeg hvale u svim vodičima i koji čuva vjerojatno najveću zbirku nakita i dragog kamenja na svijetu, otvoren je 10 (slovima: deset!) sati na tjedan. Da se, kojim slučajem, nalazi u Londonu, New Yorku ili Parizu, radio bi deset sati na dan, i zarađivao milijarde dolara/eura godišnje.
– Znaš – rekla sam – sve više vjerujem u teoriju o iranskom podrijetlu Hrvata.
– Zašto?
– Zbog radnog vremena, radnih navika i umijeću ignoriranja turističkih potreba.
Podsjetila sam ga na prilog koji smo prije odlaska na put gledali na HTV-u, u kojem je novinarka prvo anketirala turiste i pitala ih što rade za kišnih dana, a kad su joj se požalili da su pokušali ići u muzeje i otkrili da su redom zatvoreni, zvala je direktore i od njih deset, devet je bilo na godišnjem odmoru. Deseti koji se valjda taman vratio s godišnjeg objasnio je da njegov muzej radi samo vikendom prijepodne, ili tako nekako. Podsjetila sam ga i da smo prošloga ljeta tri puta pokušali pogledati Hektorovićeve dvore u Starigradu na Hvaru, ali su svaki put bili zatvoreni, a o radnom vremenu smo se išli raspitivati kod obližnje trafikantice koja nije razumjela ni standardni hrvatski, a kamoli neki strani jezik. Na koncu sam povukla paralelu između čudnog radnog vremena iranskih banaka (od 8 do 14, s pauzom od 11 do 13) i onog famoznog ljetnog radnog vremena naših bankovnih poslovnica koje je smišljeno tako da kad god dođeš pred banku skužiš da su je upravo zatvorili.
– Da znaš da ima nečeg u tom tvom lupetanju, srećice – zamislio se prvovjenčani i predložio da me povede na kavu.
– Gdje ćemo je naći? – u Iranu baš nije bilo kafića, u čajanama u pravilu nije bilo kave, kao ni u onim voćnim barovima, u zalogajnicama su od toplih napitaka također imali samo čaj i, u boljem slučaju, kakao, a restorani su se otvarali tek navečer, oko sedam, osam.
– Vodim te u hotel u kojem sam spavao kad sam drugi put išao izvještavati iz iračkog Kurdistana. Tamo sam bio kad si me nazvala, prvi put nakon nekoliko mjeseci što se nismo čuli, i zapravo sam tamo shvatio da si ti jedina žena s kojom bih dugoročno volio biti…
– Hm… Ovo mi je skroz novi podatak i mislim da je više patetičan nego romantičan, ali ako si siguran da imaju espresso vodi me tamo iz ovih stopa.
– Ne samo da imaju espresso, nego imaju i internet pa možemo provjeriti je li nam stigao odgovor iz Uzbekistana, a imaju i telefon pa možemo nazvati Bižana i dogovoriti se s njim da nas tamo pokupi.
– Kupljeno.
Grand Ferdosi Hotel jedan je od onih hotela gdje nosači prtljage imaju bijele rukavice i zlatne manžete i gdje kava košta par, a noćenje i do par stotina dolara. Sjeli smo u bar i naručili espresso, ali nam je konobar pokazao da je već oprao aparat i ponudio nam nescafe kao zamjensku varijantu.
– Vidiš, još jedna potvrda teorije o iranskom podrijetlu Hrvata – smijala sam se Saši dok smo čekali taj nescafe.
Internet je bio skup i spor, ali su napokon stigle neke dobre vijesti pa nam nije bilo žao para: Šukrat nas ujutro čeka na aerodromu, dan ćemo provesti u Taškentu, a u sedam letimo za Nukus, rezervirao nam je karte i smještaj u nekom tamošnjem obiteljskom pansionu čiji je vlasnik također obećao da će nas pričekati na aerodromu. Bolje ne može. Fakat nam je opet krenulo.
Što bi rekao Saša: Ide-mo-da-lje!
Srkala sam vrući nescafe, a on je otišao s recepcije nazvati Bižana. Vratio se jako bijesan: – Žena mi je poziv naplatila 20.000 riala!
– Jebiga, to su cijene za bogate goste. Jesi li mu objasnio gdje da dođe?
– Nisam baš siguran, veza je bila jako loša, gubio mu se signal, ali koliko sam ga skužio rekao je da je u kvartu i da stiže za desetak minuta.
– Taman da popijemo kavu, a onda možemo izaći i pričekati ga na ulici.
Izašli smo za 15 minuta, a kad ga ni za 20 nije bilo, shvatili smo da je ipak došlo do nekog nesporazuma.
– Ja više ne idem telefonirati po tim njihovim tarifama.
– Daj ne gnjavi, jebeš sad dva dolara, moramo se naći s njim prije nego otputuje.
Uto nam je prišao neki tip i pitao trebamo li taksi.
– Zapravo već čekamo jedan, ali se očito nismo dobro razumjeli s prijateljem – rekla sam, a čovjek je izvadio mobitel iz džepa i ponudio da ga nazovemo.
Pogodili smo u čemu je bio problem, zbog loše veze Bižan je shvatio da ga čekamo u našem hotelu, no kad su mu tamo rekli da nas nema, više nije znao gdje bi nas tražio. Srećom, nije bio daleko i rekao je da mu treba pet minuta.
Kad su završili razgovor pitali smo čovjeka koliko smo mu dužni za telefon.
– Ma ništa – odmahnuo je rukom – Drago mi je što sam mogao pomoći.
– Čuj, da je taj telefon fakat skup tip nam ga ne bi ni ponudio – naglas sam razmišljala.
– Znam, kuja me prevarila, šta da joj sad radim.
– Ništa.
– Zelika, Saša – mahao je Bižan s druge strane ulice.
Ušli smo u auto, ali je njegovo iskusno oko odmah primijetilo da nešto nije u redu.
– Kakav vam je bio dan?
– Bilo je dobro, obavili smo poštu, dogovorili detalje oko sutrašnjeg dolaska u Uzbekistan, pogledali Nacionalni muzej, a onda smo došli tu popiti kavu i Saša misli da ga je recepcionerka prevarila na telefonskom računu.
– Koliko ti je naplatila?
– 20.000.
– A koga ste zvali?
– Tebe, onaj prvi put, kad smo se loše čuli – progovorio je Saša.
Bižanu se promijenio izraz lica, prvi put sam ga vidjela toliko bijesnog, Opet sam pokušala zamisliti kako je bilo njegovoj ženi kad bi je on krenuo ‘kazniti’.
– Vratit ćemo se natrag – rekao je i dao žmigavac da okrene auto.
– Ma, pusti, Bižan, to je samo dva dolara – rekla sam.
– Je, ali neće ih ona pojesti – rekao je toliko ljutito da sam se i ja bojala opet progovoriti. Doslovno je dojurio do hotela i zakočio tako naglo da su kočnice zaškripale ko na auto-trkama, a ja sam se zabila u prednje sjedište.
– Idemo – obratio se Saši – moraš mi je pokazati. A ti nas čekaj u autu.
Nisam ni mislila prisustvovati tome. Kasnije mi je Saša prepričao kako je uletio unutra poput buldoga. Žena ih je vidjela i po njezinu izrazu lica Saša je zaključio da joj je sve bilo jasno. I Bižan ju je odmah prepoznao po uznemirenosti, prišao joj je i počeo se derati tako glasno da je došao i šef recepcije.
– To si trebala vidjeti, ja sam stao sa strane i nisam vjerovao koliko je popizdio. Po reakcijama sam skužio da je popizdio i šef jer se na kraju i on derao na nju – rekao je kad su se vratili u auto.
Bižan ju je još psovao, najviše ga je razjarila njezina naivna isprika. Ženska im je, naime, rekla, da se zabunila pa mu je, umjesto dvije naplatila dvadeset tisuća. Nakon graje koju su podigli pokunjeno je iz ladice izvukla onih 18 tisuća koje je kanila smračiti.
– Jesi li vidio – i dalje se žestio Bižan – nije ti vratila novac iz blagajne koja joj je stajala pred nosom, nego iz ladice. Da se stvarno zabunila kako je rekla sigurno ne bi novac spremila u ladicu, nego u blagajnu.
– Ma, dobro, ajmo sad to zaboraviti. Hvala ti što si riješio problem – pokušala sam zaključiti raspravu, ali Bižan se nije dao:
– Zbog takvih koji kradu nam i je ovako. Šta bi tek bilo da nemamo tako stroge zakone? Trebali smo pozvati i policiju, pa kad je opet uhvate da lijepo pređe među troprstaše…
Od pobjede revolucije, naime, u Iranu se primjenjuju strogi šerijatski zakoni koji pravdu shvaćaju na prilično brutalan, starozavjetni, način. Kazne su vrlo stroge, a smrtno, kao i tjelesno kažnjavanje tek se odnedavna počelo lagano smanjivati i to pod pritiskom međunarodne zajednice. Primjerice, za krijumčarenje droge ili homoseksualizam sud će najvjerojatnije izreći smrtnu kaznu; pijance će, kako nam je Bižan ispričao, kažnjavati bičevanjem i batinama, a nepopravljim lopovima danas neće kao nekoć odsijeći cijelu ruku, nego dva prsta. Zato se u žargonu lopovi zovu ‘troprstašima’.
– Nisi li malo prestrog?
– Nisam. Kakav je to način varati ljude. I još k tome turiste. Zar ne shvaća da je i ona odgovorna za dojam koji ćete imati o ovoj zemlji?!
Ne sjećam se da smo s Bižanom ikada pričali o politici ili državnoj vlasti, niti da smo komentirali aktualne događaje. On kao da nije gledao vijesti niti čitao novine. Uglavnom je pričao o osobnim stvarima, a čak i kad je pričao o revoluciji i životu prije i poslije nje ili kad smo se dotakli tema o ljudskim pravima, i pravima žena, govorio je iz osobnog ugla. Zato me je, priznajem, malo iznenadio kad je spomenuo da mu je stalo do dojma koji ćemo imati o Iranu. Ali, njegov bijes zapravo nije proizlazio iz domoljublja nego iz posve privatnih moralnih zakona koji su kod njega bili vrlo jasni: ljude se ne vara, ne potkrada i ne podcjenjuje, nego ih se poštuje, pomaže i cijeni.
Njegov se život svodio na predanu brigu o sinu; na povremene susrete s nekom ženom koju nismo upoznali jer je, kako nam je rekao, ona vrlo religiozna i konzervativna osoba, a k tome i ne govori engleski pa bi mu bilo prenaporno da smo se našli u četvero; na taksiranje od kojeg veći dio zarade troši na stalne popravke dotrajalog automobila što ga vozi, a ono što mu preostane daje roditeljima za hranu i sebi za cigarete; na obilaske prijatelja i rođaka s kojima se ponekad zapije, ponekad zakarta, a ponekad samo gleda satelitske programe na kojima ženama dekoltei nisu pokriveni crnim kvadratom. News chanelle, rekao je, u pravilu izbjegava, no kako je u rujnu 2005., baš u vrijeme našeg posjeta, top-tema bila govor novog iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada pred generalnom skupštinom UN-a, tek je usput spomenuo da je na novog predsjednika ponosan jer se “ovako malen i neugledan, usudi prkositi Bushu i američkoj dominaciji” te odmah dodao i da se plaši da “u svojoj bahatoj nepromišljenosti na zemlju ne navuče kakav novi rat”.
Eto, takav je bio Bižan: pošten, neposredan, jednostavan i iskren.
Doveo nas je u neki bistro nedaleko od našeg hotela i nama naručio neke ukusne sendviče s vegetarijanskim polpetama, a sebi, naravno, kebab.
– Razmišljao sam gdje bi vas poveo, a da imaju i vegetarijansku hranu za Zeliku – priznao je kad sam mu rekla da je ovo najukusniji obrok koji sam pojela u Iranu.
Saša je izvadio CD i pružio mu: – Evo, da i ti imaš uspomenu na nas, tu su fotografije tebe i Mohsana iz luna-parka i još neke na kojima smo nas troje zajedno. Pazili smo da se ni na jednoj ne vidi alkohol ili nešto drugo što bi te moglo kompromitirati, pred sinom ili društvom.
Zanijemio je od iznenađenja. Kad se malo pribrao počeo nam je zahvaljivati i tumačiti kako je baš neki dan razmišljao o tome da nema nijednu fotografiju sa sinom otkako ga je našao.
– Imam neke na kojima ga držim u rukama kao bebu, ali otkako je stasao u dječaka nismo se nijednom zajedno slikali. Puno vam hvala, stvarno vam puno hvala…
– Bižan, to je sitnica, opet pretjeruješ u zahvalnosti.
– Prvo, nemaš pojma koliko mi znači ta sitnica, a drugo: sa zahvalnošću se ne može pretjerati – opet me zatekao svojom iskrenošću i mudrošću.
Inzistirao je da plati ručak i piće. Ovaj smo mu put to dopustili. Više nismo bili samo njegovi klijenti, niti je on bio samo naš vozač. Svo smo troje osjećali da smo se previše zbližili i da ćemo ga uvrijediti, a iz njegova ugla možda i poniziti, ako sad platimo i ovaj, oproštajni, račun.
– Avion vam polijeće u 8 i 15, što znači da na aerodromu morate biti najkasnije u pola sedam. Dogovorio sam sa šogorom svoje prijateljice da bude pred vašim hotelom točno u šest ujutro i objasnio mu točno do kud vas treba odvesti.
– Imaš li njegov broj za slučaj da ne dođe?
– Nemam, ali to je dogovoreno. Ne može se dogoditi da ne dođe, osim ako ga ne spriječi neka viša sila, a u tom vam slučaju ne bi pomogao ni njegov telefonski broj – razložio je – Uostalom, nemojte se iznenaditi, čovjek ne govori ništa osim farsija.
– Znači, siguran si da će doći i da neće zaspati? Bižan, mi moramo sutra stići na taj avion.
– Znam, Zelika. Vjeruj mi da će doći. I neće zaspati.
– Koliko mu trebamo platiti?
– I to sam ugovorio. Dat ćete mu 30.000 riala.
– A tebi? – pita ga Saša.
– Što meni?
– Koliko smo tebi dužni za ovu današnju vožnju?
– Ništa.
– Kako misliš ništa?
– Lijepo. Niste mi platili prvu, pa nećete ni zadnju – nasmijao se.
Bez obzira na sve šerijatske zakone i principe koji vrijede u Islamskoj Republici Iran, po cijenu da nas sve odvedu u stanicu, potrbuške bace na pod i izudaraju onim ‘finim debelim kablom’, nisam mogla izdržati da mu se, nasred ulice, pred očima svog zakonitog, ne bacim u zagrljaj. U prvoj se sekundi sav ukočio i prilično iznenadio, no već se u sljedećoj snašao i zagrlio me snažno, prijateljski, zaštitnički.
Poljubila sam ga u obraz: – Hvala ti na svemu, Bižan. Iskreno mi je drago što sam te upoznala, slučajno ili ne. Stvarno se nadam da ćemo se opet vidjeti.
Poljubio je i on mene, zbunjeno ponavljajući samo ‘thank you, Zelika, thank you very much, thank you’, a onda me nježno odgurnuo, maramu koja mi je spala do potiljka povukao nazad prema čelu i rekao mi: – Sad idi, prije nego što me rasplačeš.
Poslušala sam ga jer su i moje oči već bile vlažne. Kad sam prešla ulicu vidjela sam isti prizor, samo je u Bižanovu zagrljaju bio Saša.
– Smijem li te zagrliti, a da ne pomisliš da sam homoseksualac? – pitao ga je u šali.
– Naravno – odgovorio mu je Saša – prijatelj si mi.
Kad smo oboje došli pred hotelski ulaz okrenuli smo se i vidjeli ga kako još stoji pored automobila. Čekao je da nam još jednom mahne i tek je onda sjeo za volan.
– Valjda će taj njegov doći na vrijeme – rekao je Saša. Oboje smo strahovali da ne zakasnimo na jedini avion koji nas može spasiti.
– Doći će, a ako i ne dođe, nazvat ćemo Bižana i on će već nešto smisliti.
– Ali njega sutra nema u Teheranu.
– Nema veze, riješio bi on to i telefonom.
– Pa što je najluđe, vjerojatno i bi – složio se Saša – On nije ni svjestan koliko nam je pomogao.
…petak
Izašli smo deset minuta prije šest. Taman kad smo iznijeli zadnji komad prtljage neki je auto potrubio i bljesnuo svjetlima: duga, kratka, duga.
Mahnuli smo mu. Čovjek nije znao ni riječi bilo kojeg stranog jezika.
– Bižan – rekao je upitno, kao da izgovara neku lozinku.
– Bižan – ponovili smo potvrdno.
Otvorio je vrata da uđemo i nije progovorio sve do aerodroma.
Vozio nas je kroz prazne ulice. Još praznije nego onog dana kad smo doputovali. Sada mi se taj petak činio tako nestvaran, tako dalek i stran.
I, premda sam jedva čekala da odem iz ovog grada, tog mi se jutra po prvi puta Teheran učinio kao ugodno mjesto.
Prometa gotovo da i nije bilo. Tek bismo tu i tamo prošli kraj grupice ljudi, uglavnom muškaraca, koji su se vraćali s prve molitve. Ni traga onim gužvama u kojima smo proveli puste sate. Nije bilo ni one gradske buke, niti je u autu Bižanova prijatelja bilo glazbe.
Iz te sam tišine promatrala džamije s keramičkim fasadama, vitke minarete, spomenike pjesnicima i šehidima, sive stambene zgrade, zatvorene dućane i restorane, anti-američke grafite, nekadašnje šahove palače u kojima su danas muzeji, čak sam prepoznala i ono skretanje za luna-park…
Bižan je, na kraju, ispao jedina dobra stvar koja nam se ovdje dogodila.
Da nije bilo njegove snalažljivosti, okretnosti i spremnosti da nam pomogne, možda bismo još uvijek bili tamo, ili bismo se, a da ne bi došli ni do pola planiranog puta, naprosto vratili kući podvijenih repova, s rečenicom: Jebiga, nismo uspjeli.
Da nismo naletili na njega – ili on na nas? – definitivno bismo potrošili neusporedivo više vremena, novca i živaca, s uvjerljivo slabijim rezultatom.
I, iako sam u zadnja tri, četiri dana proklela taj Teheran najmanje stotinu puta, sad kad odlazim razmišljam o tome da bih se ponovno vratila – samo da opet vidim Bižana. Da odemo do njegove vikendice i napravimo trodnevni tulum, da poslije svratimo i do kaspijske obale i pustimo ga da nas, onako vergilijevski, kako on voli i zna, provede iranskom rivijerom i upozna sa svim porocima i užicima koji se tamo skrivaju…
Stvarno je velik čovjek taj Bižan.
Poznajete li ijednog hrvatskog taksistu koji bi neki iranski par, da ga sretne na ulici u nedjelju popodne, doveo frendu na tulum, upoznao ih sa svojim djetetom i bio im na usluzi, vozeći ih ispod cijene, prevodeći im, čekajući ih, svađajući se s onima koji ih pokušaju prevariti… Koji bi išao s njima na večere, dodavao im rupčiće kad bi plakali, tješio ih, suosjećao, nasmijavao ih i nudio im da, umjesto da plaćaju hotel, kod njega spavaju besplatno?
Ja se, moram priznati, do danas nisam uspjela sjetiti nijednog.
Tih nekoliko dana koliko smo se družili bio nam je najbolji prijatelj, bolji od nekih kraj kojih u Zagrebu živimo godinama.
Da se ne shvati pogrešno, mislim na to da se usluge od ljudi koji ti ih ni zbog čega nisu dužni učiniti cijene dvostruko, kao gol na gostujućem terenu. Još ako su sublimirane u tako kratko razdoblje, kao što je sedam dana, naprosto se moraju doživjeti intenzivnije i upamtiti trajnije. Upamtiti, ne toliko faktografski koliko emotivno.
Druženje s Bižanom bilo je toliko spontano, lišeno svakog ustezanja i zadrške, da bi bio grijeh ne nazvati ga prijateljem. Bilo bi glupo reći da nas je taj čovjek zadužio, točnije je da nas je oplemenio vlastitom plemenitošću. Natjerao nas na razmišljanje o tome kome smo sve u životu možda mogli pomoći, a nismo, i da obećamo samima sebi da ćemo ubuduće o tome više voditi računa.
Kad se auto zaustavio ispred aerodromske zgrade bilo mi je drago da smo se s Bižanom pozdravili jučer, i da nas sad ispraća neznanac, sličan onome koji nas je prije tjedan dana i doveo u grad.
Kad smo prošli sve carinske kontrole, ušli u avion i vezali pojaseve krenule su mi suze – bez jecaja, bez grča na licu, čak i bez neke pretjerane tuge koja bi ih pratila. Naprosto su potekle, iz iskrenog ganuća.
– Htjela bih ga opet vidjeti – rekla sam.
– Vidjet ćeš ga – rekao je Saša i stisnuo mi ruku onako kako je stisne uvijek kad si obećamo nešto ili se o nečem čvrsto dogovorimo – Zašto plačeš?
– Bezveze – zbog tih sam se suza ionako osjećala glupo i bilo mi je blesavo izgovoriti da me je tek sad ganula sva Bižanova dobrota i velikodušnost.
– Baš bezveze? – naravno da se kod prvovjenčanog nisam mogla tek tako izvući.
– Sjećaš se kad je Bižan tebi rekao da si Robin, a meni da sam Batman?
– Sjećam.
– E pa mislim da mu nismo dovoljno jasno zahvalili što je svo ovo vrijeme bio naš džoker.
Željka Matković: Bižan (2. dio)
Za prvi dio teksta kliknuti na ovaj link
…ponedjeljak
Opijeni od sinoć ustali smo oko podneva. I to samo da bismo nazvali Turkmene.
– Hoćeš ti zvati? – pita me Saša.
– Ti se bolje znaš kontrolirati, zovi ti.
– Si sigurna?
– Jesam. Pod uvjetom da mi poslije kažeš sve što su ti rekli. Može? Sve, od riječi do riječi. Ionako ću ti bit skužiti na licu…
– Okej, dogovoreno.
Legla sam natrag na krevet i promatrala. Držao je tu slušalicu kao da je se boji.
– Zvoni – informirao me kad je okrenuo broj.
– To je normalno, ljubavi – zabila sam glavu u jastuk, ovaj put omotan maramom, i slušala što govori.
– Dobro…
– Aha…
– Htjeli smo…
– Da…
– Okej…
– Hoćemo, hvala – razgovor je bio gotov.
– I?
– Ništa, kaže da možemo doći sutra.
– Po vize?
– Ne zna još. Sutra će znati definitivno.
– A što onda zna danas?
– Zna da smo prošli tjedan dobili odbijenicu i ljut je jer mu to nismo rekli.
– On je ljut?
– Ne znam tko je ljut, ali je rekao da nakon odbijenice šest mjeseci nemamo pravo aplicirati za bilo kakvu vizu.
– I što sad?
– Ništa. Pričekat ćemo do sutra.
– I što kad nam sutra to isto kažu kao definitivno?
– Ne znam… Hoćeš da se odemo prošetati? Lijep je dan. Možemo na sok – znala sam da me želi udobrovoljiti, da je i njemu grozno i da stvarno želi da izađemo i pokušamo misliti o nečem drugom, ali nisam to mogla.
Izgubila sam volju za bilo čim. Nije mi se izlazilo. Nisam htjela nositi maramu. Nisam htjela hodati kroz gužvu u kojoj se ne mogu obraniti od požudnih ruku. Nisam čak htjela piti ni one fine sokove od svježeg voća. Ništa nisam htjela, osim zaspati i zaboraviti na sve što nam se događa. Zaboraviti da smo zaglavili u Teheranu, bez viza za Turkmenistan, da ne znamo kako ćemo i kada doći do Uzbekistana, i da, zapravo, nemamo pojma želimo li nastaviti put ili ne želimo.
Na Saši sam vidjela da je u sličnom stanju, ali on se drugačije nosi sa problemima. Ignorira ih do krajnje granice. Kad bih danas i pokušala pričati s njim o alternativnim planovima odbio bi me jer taj moj naivni pozitivac je još uvijek negdje u primozgu vjerovao da će sutra sve biti u redu, da ćemo doći u ambasadu, da će nam otvoriti nepostojeća vrata, ponuditi nas čajem, ispričati nam se što smo toliko čekali na njihove vize i priznati da su grozno pogriješili što nam ih nisu izdali još kad smo ih prvi puta zatražili.
Bila sam pretjerani realist, on je bio pretjerani idealist. Danas nismo bili dobra kombinacija.
– Hajde ti sam, ja bih ionako još malo spavala. Možeš nam provjeriti mailove i na povratku kupiti vode i nešto za jelo. Možda i neko voće…
Kad je otišao zaključala sam se u sobu i krenula pisati putni dnevnik. Zapravo unosila sam izmjene u fajl koji se zvao ‘plan puta’, a koji sam tog ponedjeljka odlučila preimenovati u ‘realni plan puta’. Poslije toga sam malo čitala poglavlje o Uzbekistanu u vodiču po centralnoj Aziji i nastojala otkriti kakve su avionske veze između Irana i Uzbekistana. Zaspala sam s knjigom u ruci i probudila se kad je Saša zalupao na vrata. Pojeli smo neki konzervirani junk i nakon toga nijemo ležali jedno kraj drugog.
– Pa znaš, nije ni taj Afganistan loša ideja. Pogledao sam na internetu, dio puta svile prolazio je i onuda… – progovorio je.
– Saša, molim te. Evo, čak i da hoću ići tim putem, reci mi odakle nam afganistanska viza. Što predlažeš? Da sutra predamo zahtjev i ostanemo u Teheranu još koji tjedan dok se to ne riješi?
– Sad pretjeruješ.
– Ne nego ti pretjeruješ. Kakav sad Afganistan? Nisam gledala na netu, ali sam čitala vodič i novine. Vožnja od Herata do Mazar-e-Šarifa traje najmanje pet dana. Cesta je loša, a put opasan i noću je promet zabranjen. Plus, dok se zbroji čekanje vize i prašinarenje po Afganistanu, uzbečka će nam viza već biti pri kraju što znači da se, dragi Corto, možeš pozdraviti sa Samarkandom…
I rekla bih ja još koješta, da nije zazvonio telefon. Bilo je pola šest. Radno je vrijeme prošlo što znači da nije nitko iz ambasada, poziv nije mogao biti ni iz Hrvatske jer nitko od naših frendova ili rodbine nije znao u kojem smo hotelu…
– Javi se, sigurno je krivo – rekao mi je Saša.
Nije bilo krivo. Zvao je Bižan. Preko informacija je doznao broj hotela i odlučio nam se javiti da provjeri kako smo.
– Ne tako dobro kao jučer. A ti?
– Hvala, dobro sam. Jeste li se odmorili?
– Jesmo. Ja sam prespavala pola dana, nisam ni izlazila iz kreveta. Saša je izašao u šetnju i vratio se malo prije – odgovorila sam, više iz pristojnosti nego što mi se doista razgovaralo.
– Imate li kakav plan za večeras?
– Baš i ne. Mislili smo ostati u hotelu i razmisliti o tome kada ćemo i kuda otići ako ne uspije ovo s Turkmenima.
– U stvari, htio sam vas upoznati sa svojim sinom. Vodim ga u Disneyland, pa sam mislio da nam se pridružite. Mogu vas pokupiti oko sedam. Ako hoćete?
– Može. U sedam te čekamo ispred hotela.
Saša me strijeljao pogledom, bio je uvjeren da sam se nabrzinu dogovorila za novu pijanku.
– Bižan želi da upoznamo njegovog sina, vodi ga u neki luna-park koji zove diznilendom i mislim da mu prijedlog nije loš. Ako nećeš mogu ga nazvati i otkazati?
– Ajmo, ionako nemamo nikakvu bolju ideju.
Ostanemo li u sobi, znali smo to oboje iako nismo izgovarali, najvjerojatnije ćemo se posvađati, a kad smo već tu gdje jesmo zašto da ne iskoristimo priliku i pogledamo kako izgleda ovdašnji zabavni park.
Stigli su u dogovoreno vrijeme. Mali je sjedio straga. Kad sam sjela kraj njega zabio je glavu uz prozor prema tati i nešto mu šaputao, sramio se.
Nedavno je navršio osam godina i vjerojatno je bio traumatiziran rastavom, selidbama, obiteljskim svađama i svim pizdarijama kroz koje je prošao u toliko malo godina.
– Kako se zove?
– Mohsan.
Kad je čuo svoje ime dječak se trgnuo i pogledao me. Pružila sam mu čokoladu što mi ju je Saša donio popodne. Prihvatio ju je šuteći i brzo spustio pogled. Bižan nas je promatrao u retrovizoru i rekao mu nešto na perzijskom. Ubrzo sam shvatila i što, Mohsan me pogledao i rekao:
– Thank you very much, Zelika.
Onda je opet brzo zario glavu prema tati, a ovaj ga je nježno pomilovao po kosi. Bio je jako ponosan i nježan otac.
Mohsan je, pohvalio ga je Bižan, od škole dobio popust na ulaznice u luna-park i deset besplatnih vožnji po izboru kao nagradu za odlične ocjene.
– Engleski je počeo učiti tek prije godinu dana, ali već razumije neke riječi. Nemojte se ljutiti, ali još mu je teško pričati pa ću s njim morati razgovarati na farsiju – bezrazložno se ispričavao.
– Govori bolje od Turija – našalio se Saša i Bižan se zagrcnuo od smijeha.
– Turi je posebna priča. Vidjeli ste ga jučer, vjerojatno je i danas u istom stanju, a bit će i sutra. Nekad mi ga je žao. Otkako je ostao sam ne pamtim da sam ga vidio trijeznog. Ja barem imam Mohsana, on svoju kćer neće dobiti ni od jednog suda.
Kao da su Bižan s kojim smo bili jučer i ovaj s kojim smo danas dvije posve različite osobe. Jučer je znojan od plesa posrtao od alkohola i učio nas kako ćemo suzbiti negativne posljedice opijuma, a danas svježe obrijan i namirisan vodi sina u zabavni park i uči ga pristojnim frazama na engleskom.
Kao da nam se sam htio prikazati i u drugom svjetlu. Nakon desetak minuta vožnje stao je, izašao iz auta, nešto rekao sinu, a nama:
– Odmah se vraćam.
Došao je za par minuta s buntom banana i dao ih Mohsanu. Vidjelo se da je djetetu neugodno, ali je otkinuo četiri komada i prvu pružio meni:
– Please take one, Zelika.
Zatim se Bižan nagnuo do njega i nešto mu šaputao, a mali je drugu pružio Saši:
– And you Saša, please take.
Zahvalili smo mu, a Bižan je sav cvao od sreće. Nastavili smo vožnju, ali kroz sporedne ulice. Odjednom su auto okružili neki ljudi i kroz prozor nam dodali svakom po biskvit, sličan muffinu, i plastičnu čašu punu čokoladnog mlijeka.
– Bižan, gdje si nas to doveo? – pitao ga je Saša mljackajući kolač.
– Sutra je naš vjerski praznik, i običaj je da bogati ljudi plate za hranu i piće koji se onda dijele na ulici, prolaznicima i siromasima. Mi to zovemo zakat – tumačio je Bižan i kroz prozor prihvaćao još jedan ponuđeni kolačić koji je potom pružio meni.
Zakat je jedan od pet stupova islamske vjere. Svaki je vjernik obavezan dati dio svojih primanja za one manje imućne. Kad su vjerski praznici od tog se novca kupuje hrana i piće što se onda nude na ulici, dok za one koji imaju potrebu prakticirati zakat i u druge dane postoje posebne metalne kutije postavljene na ulicama, obično u blizini džamija, škola i drugih javnih institucija.
Prvu smo takvu kutiju vidjeli u Tabrizu. Privukao me crtež na njoj: u donjem je dijelu nacrtan dlan okrenut u vis, kao ruka prosjaka, ali prekrižena crvenom bojom zabrane, iznad toga također je nacrtan dlan, ali okrenut prema dolje, prstiju skupljenih kao da nešto ubacuju i ta je slika zaokružena zelenom bojom. Vidjela sam nekoliko ljudi da u kutiju ubacuje novac. Tamošnji vodič nam je objasnio kako je novac iz tih kutija namijenjen za pomoć siromašnima:
– Ne želimo da ljudi moraju prositi novac na ulici i zato islam uči da oni koji imaju stalno trebaju davati za one koji nemaju – rekao nam je i objasnio da novac iz kutija odlazi u džamije odakle se distribuira u karitativne svrhe.
– Jesi li i ti dao novac za ovo? – pitala sam Bižana.
– Ovaj put nisam, ali dat ću za kurban. Lani sam sa svojim ocem dijelio kolače koje su ispekle mama i sestra. Činio sam to da mi Allah pomogne da nađem Mohsana. Sad kad sam ga našao štedim novac da za kurban žrtvujem ovcu i tele – pričao je isti onaj čovjek koji je jučer popio najmanje litru alkohola što ga je sam izradio.
– Zašto piješ, ako vjeruješ u Allaha i poštuješ sve islamske običaje? – nisam izdržala da ga ne pitam.
– Svi mi imamo neke svoje grijehe – lakonski mi je odgovorio i odjednom je iz mašine prokuljao gust dim. Auto mu je zakuhao nasred ceste. Srećom, to nam se dogodilo svega desetak metara od drugog punkta gdje su se ljudi okupili i častili se sokovima i voćem.
Bižan je izašao i podigao haubu, a vozač automobila koji je bio iza nas odmah je stao i priskočio mu u pomoć. Je li to zbog blagdanskog ozračja, ali u par minuta stvorio se još jedan lik s dvolitarskom bocom vode koju je trebalo uliti u hladnjak, drugi koji je pitao Bižana treba li mene i Sašu nekamo odbaciti jer je vidio oznaku za taxi i pomislio da smo njegovi klijenti koji bi, zbog kvara na mašini, mogli nekamo zakasniti, a treći je prišao s pladnjem da nas ponudi sokom i grožđem.
Ukratko, za manje od pola sata auto je bio osposobljen za nastavak vožnje.
Bilo je skoro 10 sati kad smo stigli pred, kako ga Bižan zove, Diznilend. Mohsan je napokon živnuo. Širom otvorenih očiju prvo je tražio da prošetamo među vrtuljcima, roller-coasterima, skakaonicama i igraonicama, da snimi ponudu, pa da onda promisli kojim će redoslijedom.
Kad je odlučio, Bižan mu je dao kupon i poslao ga da sam obiđe što želi, a mi smo sjeli na klupu odakle smo ga mogli vidjeti.
Premda je već bilo kasno u zabavištu je bila gužva. Većina ljudi tamo je, očito, provela cijeli dan. Na travi u parku koji okružuje igraonice bilo je najmanje stotinu rasprostrtih ćilima i tepiha i čitave su obitelji sjedile oko serviranih tanjura i čaša koje su donijeli sa sobom, kao i lonce pune razne hrane koju su žene vrijedno servirale djeci i muževima.
– Ovdje je, u doba šaha, bila najveća kockarnica u Iranu – konstatirao je Bižan s tragom žaljenja u glasu.
– Jesi li tada dolazio ovdje?
– Samo jednom, više nisam stigao. Imao sam 19 godina kad je pobijedila revolucija. Taman sam počinjao živjeti…
– Kako je izgledao život prije revolucije?
– Moj je bio sjajan, iako znam i da su mnogi živjeli jako loše. Moji su roditelji tada bili bogati. Ni danas nisu siromašni, ali tada su bili stvarno bogati. Otac se bavio naftom, cijela je obitelj puno putovala i stvarno sam lijepo živio. Sjećam se kad sam s prijateljima prvi put izašao u noćni klub. Plesali smo cijelu noć, a ja sam se toliko napio da sam poslije toga dva dana povraćao…
– Postoji li ijedan noćni klub u Teheranu?
– Ne. Ne postoji nijedan u čitavom Iranu. To bi nas, misle, jako iskvarilo – završetak rečenice izgovorio je s gorkom ironijom.
Da nije bilo revolucije Bižanov bi život, uvjeren je, izgledao sasvim drugačije. Imao bi više novca, bolji status, a možda bi se i dalje bavio prodajom automobila jer mu partner ne bi emigrirao preko noći i život mu ne bi odjednom pošao nizbrdo.
Nisam uspjela procijeniti je li u pravu ili nije, a nije ni Saša. Mogli smo to prihvatiti samo kako nam je i izrečeno – kao njegovo uvjerenje.
Mohsan je, nakon nekoliko vožnji trkaćim automobilom i par krugova na vrtuljku, došao do nas i zamolio Bižana da s njim sjedne u one autiće s krilima što se vrte u krug, podižu i spuštaju.
Saša je namjestio foto-aparat da ih slikamo. Odabrali su plavi autić i sjeli: Bižan, onako velik i krupan s vanjske, Mohsan, sitan i malen, s unutarnje strane. Vožnja je počela, pojačala se glazba, mašina se zavrtila, svi su se autići podigli u vis, jedino je Bižanov i Mohsanov čitavo vrijeme kružio uz tlo.
Kad je završilo, Bižan je iskoračio iz tijesnog sjediša i počeo se smijati:
– Have you seen it? Only mine was broken! Only mine…
Taj je autić, jedini koji nije radio i jedini kojeg je Bižan izabrao, baš kao i taj njegov autoironični smijeh, bio detalj koji je najslikovitije i najjezgrovitije prikazao čitav njegov život.
– Uvijek izaberem pogrešan put – priznao je i sam – Jedino što valja u mom životu je ovaj mali. Nemate pojma koliko sam sretan da je opet uz mene. Kad je otišao osjećao sam se kao potpuni gubitnik. Sada bar znam za koga živim.
Malo nas je rastužio tom pričom.
– Ajmo na kotač – predložio je Saša da promijeni temu – s vrha je sigurno lijep pogled na grad.
Krenuli smo i usput stali da kupimo kokice i šećernu vunu za Mohsana.
– Drago mi je što mi je Bog dao sina – nastavio je Bižan, očito smo mu, kao neznanci, dobro došli za ispovijed – Kći bi vjerojatno ostala uz majku, a život joj sigurno ne bi bio lak.
– Zašto to misliš?
– A što ti misliš? Da je lako biti žena u Iranu? Pogledaj malo oko sebe. Možeš li se zamisliti da čitav život zubima stišćeš crni čador i paziš da ti se ne otkrije gležanj?
Nisam imala što reći na takvu argumentaciju. Iran je zemlja s vjerojatno najvećom seksualnom segregacijom na svijetu. I danas u manjim mjestima u trgovinama postoje posebni redovi za žene, a posebni za muškarce. U javnom prijevozu žene moraju biti u prednjem, a muškarci u stražnjem dijelu autobusa. Pored žene koja sjedi sama nipošto ne smije sjesti muškarac koji joj nije u rodu, a u Teheranu – koji se kao glavni grad smatra i najslobodnijim – zaposleno je svega 13 posto žena.
Bilo je već pola dva, Mohsan je padao od umora, ali ostala mu je još jedna karta i nije mu bilo na kraj pameti da je se odrekne. Za kraj je odabrao ‘plivanje’ kroz bazen pun šarenih plastičnih kuglica, bacao se na glavu, na leđa, izranjao ispred nas, rukama i nogama razbacivao šarene loptice i pritom se grleno smijao.
Uhvatila sam Bižana kako ga gleda. Činio se sretan i smiren. Putem do auta Mohsan mu je nešto rekao i zaustavili su se kraj štanda s kebabom i hot dogom. Od silnog uzbuđenja i napora dječak je ogladnio. Izabrao je maxi hot dog, Saša i ja uzeli smo krumpiriće, a Bižan kolu. Opet se povela rasprava oko plaćanja računa.
– Bižan, molim te, dopusti da mi platimo. Da nas večeras nisi nazvao vjerojatno bismo ostali u sobi i, u najboljem slučaju, očajavali, a u najgorem se još i svađali. Najmanje što možemo je da vas na kraju počastimo.
Sad on nije imao što reći, osim:
– Puno vam hvala.
Izgovarao je to s tolikom iskrenošću da nam je bilo neugodno. Isto bi rekao za svaku ponuđenu cigaretu, sok, pa čak i gumu za žvakanje. Bio je nevjerojatno pristojan. A tako je odgojio i Mohsana. Kad mu je za stol donio večeru, mali ga je pogledao istim pogledom zahvalnosti kojim je Bižan gledao nas. Bižan mu je glavom pokazao prema Saši i dječak je istog trena, prije prvog zalogaja, rekao: – Thank you very much, mister Sasa.
Pet minuta do dva sata začule su se sirene. Bio je to znak da se luna-park zatvara. Stotine ljudi krenulo je prema parkiralištu. Žene su nosile usnulu djecu i prazno posuđe, a muškarci sklopive stolce i zarolane tepihe.
Opet smo vozili u koloni. I usred noći je teško izbjeći prometnu gužvu. Dječak je zaspao s glavom u mome krilu, a Saša na prednjem sjedištu s glavom naslonjenom na prozorsko staklo. Bižan je pogledavao u retrovizor dok nam se pogledi nisu sreli:
– Ti si stvarno Batman, noćna ptica, ha?
– Sve si pogodio, još jučer.
– Bilo mi je jasno još kad si mi se u petak bacila pod auto.
– Stvarno nam je trebao taksi.
– A znaš li ti da ja tog dana uopće nisam mislio raditi? Pošao sam do bazaara kupiti Mohsanu nove tenisice i žurio sam na svadbu jedne svoje prijateljice. Kad si skočila pred auto mislio sam da ti treba pomoć, potpuno sam zaboravio da mi na autu piše taksi. Rekao sam ti da se teško privikavam na taj posao.
– Koja dobra slučajnost.
– Ma, daj, Batmanice, nemoj me zezati, pa ti bar znaš da ništa nije slučajno – nasmijao mi se i zaustavio auto – Mohsana samo spusti na sjedalo i probudi Sašu, stigli ste. Imate li plan za sutra?
– Imamo. Mislim da bismo oko podneva trebali opet otići do turkmenske ambasade.
– Ok, u podne sam ovdje. Lijepo spavajte.
Bilo je skoro tri iza ponoći i hotelska su vrata bila privezana debelim lancem, nije bilo zvona pa smo lupali po vratima sve dok nismo probudili dežurnog recepcionera. Otključao je katanac i mjerkao nas ispod oka.
– Misliš da bi nam vjerovao da mu kažemo da se vraćamo iz luna-parka? – pitao me Saša.
– U ovo doba? Nema šansi.
– Ovdje je sve naopako – promrmljao je Saša u polusnu – Kad piju i drogiraju se doma su u ponoć, a kad klince vode u luna-park do dva ujutro ih razvlače po ringišpilima…
…utorak
Baš imamo sreće: evo nas je dočekao još jedan ‘petak’, neradni dan, vjerski blagdan, šijitski uskrs, kako god. Bitno je da ništa pod milim bogom ne radi, osim – kako smo jučer provjerili telefonom – turkmenske ambasade.
Dobro, na neki način ona nam i jest najvažnija, a kad tamo čujemo što imamo za čuti možemo se opet zatvoriti u hotelsku sobu.
Danas su otvorene jedino džamije, no budući da je blagdan i da mi nismo muslimani, ulaz u njih nam je zabranjen.
Jutros sam, valjda po prvi put otkako smo na putu (a možda i u braku?) ustala prije Saše. Bez obzira na sve njegove nade i pozitivne misli, znala sam da ta coelhovska glupost – o tome da se ono što želiš može ostvariti ako želiš dovoljno snažno, tvrdoglavo, ili već tako nekako – ne može upaliti kod Turkmena, bar ne u roku koji bi nama odgovarao.
Mislim, u redu je i da nam izdaju vizu za šest mjeseci, neće se u tih pola godine ništa bitno tamo promijeniti, ali što ćemo, dovraga, raditi sljedećih dana i kako ćemo stići do Uzbekistana?
U vodičima je pisalo da postoji avionska linija, no o njoj nije bilo podrobnijih podataka, ni odakle leti, ni koliko puta na tjedan, ništa osim da postoji.
Avion mi se, ma koliko to bilo u suprotnosti s našom idejom ‘over-land’ putovanja, činio boljom varijantom od Afganistana. Čak nisam mislila ni da je sigurniji, jer iskreno sumnjam da uzbečka ili iranska avio-kompanija imaju suvremenu zračnu flotu, nego da je jeftiniji i s više šansi da se što prije vratimo na planiranu rutu.
– Šta će reć da si ti već budna? – iskreno se začudio moj suputnik.
– Jednom se i to moralo dogoditi. Možda je baš danas dan presedana. Možda dobijemo i vizu – po njegovu izrazu lica vidjela sam da je izgubio dobar dio prvobitnog optimizma.
– Kad moramo biti tamo?
– Pa ti si jučer s njima pričao. Rekao si oko jedan, ali da ih možemo i nazvati.
– Možda je bolje da ipak odemo.
– Misliš da ćemo tako imati veće šanse?
– Ne znam. Bar ćemo pokazati da nam je stalo.
– To smo im već jasno pokazali, a mislim da oni radije daju vize onima kojima je manje stalo… – takve su te diktature, uglavnom utemeljene na paranoji od vanjskog svijeta sklone su vjerovati da oni koji po svaku cijenu žele kročiti na njihov teritorij sigurno imaju neki dublji, skriveni, razlog koji je zacijelo opasan za njihovu vlast.
– A da radije smišljamo taj plan be?
– Pusti sad plan be, dok ne vidimo šta je s planom a.
– Nepopravljiv si. Usput, znaš da je danas praznik?
– Ma znam. Opet ništa ne radi, jel da?
– Aha – krenula sam se odijevati. Da barem hoće malo zahladiti, lakše bi mi pali ovi dugi rukavi. Pogledala sam kroz prozor, neka su djeca, valjda čitav jedan razred, trčala ulicom i mahala šarenim zastavicama.
– Oni fakat slave – rekla sam Saši.
Praznik koji nas je zadesio bio je dan skrivenog imama. Slave ga isključivo šijiti koji, za razliku od sunita, vjeruju da je prorok Muhamed imao 12 nasljednika (imama). Od tih 12 najbitniji su im prvi – Ali, treći – Husein, osmi – Reza i dvanaesti, kojeg danas slavimo, Mahdi – punim imenom Muhamed al-Muntazar. Prvih 11 imama umrlo je prirodnom ili nasilnom smrću, a jedino je taj posljednji, Mahdi, prema legendi nestao u nekoj pećini ispod džamije u iračkom gradu Smarra, još 878. godine i njegovo tijelo nikad nije pronađeno.
Šijitima on od tada predstavlja takozvanog Skrivenog imama, odnosno imama koji dolazi. Dok ne dođe – ili, povučemo li analogiju s kršćanskim svijetom, dok ne uskrsne – vlada upravlja državom u njegovo ime. I tu bi se mogla povući paralela s kršćanstvom – jer i katolici Papu smatraju Petrovim nasljednikom koji u njegovo ime propagira vjeru – kad Iran ne bi bio teokracija u kojoj, ako se vlasti tako prohtije može, u Mahdijevo ime, sklepati i atomsku bombu. Čisto religijski gledano, vjeruje se da će Mahdijev povratak – a koji bi se trebao dogoditi kad i dolazak proroka Ise, odnosno ‘našega’ Isusa – označiti kraj svih tiranija i nepravdi te zemlji napokon vratiti mir.
Prigodno promišljanje komparativne religije prekinulo je Sašino panično pitanje:
– Željka jel kod tebe moj novčanik?
– Mislim da nije, pogledat ću – prekopala sam torbicu ali nije ga bilo.
– Jebiga, nije ni kod mene – odjednom je problijedio.
– Što si sve imao u njemu?
– Parsto dolara i sve moguće kreditne kartice.
Srećom, u Iranu te kartice ne vrijede ni pišljiva boba, jer ovdašnje banke, hoteli i restorani prihvaćaju samo domaće kartice, ali svejedno nije lijepa vijest da ih je izgubio. Stvarno nam ne treba još i ta komplikacija.
– Okej, smiri se i razmisli kad si ga zadnji put imao u ruci?
– Sinoć u lunaparku.
– Točno, dok si plaćao onaj fast food. Sjećaš li se gdje si ga spremio?
– Ako ga nisam dao tebi, a nisam imao ni jaknu, vjerojatno sam ga gurnuo u džep od hlača.
– Nazvat ću Bižana da pogleda u auto. Možda ti je ispao dok si spavao.
– Vrlo vjerojatno, obično stvari gubim u tuđim autima.
– Još jedan razlog da kupimo svoj – zezala sam ga jer smo zbog puta morali privremeno odustati od kupnje automobila.
– Prekini s pizdarijama, ako mi nađeš novčanik kupit ću ti taj glupi auto čim dođemo u Zagreb.
– Pamtim.
Bižan se javio točno ovim riječima:
– Do you maybe miss something?
Naravno da je novčanik ispao u autu. Bižan ga je spazio na sjedištu kad je parkirao pred svojom kućom. Taj je čovjek iz dana u dan rastao u našim očima. Mogao je reći da nema pojma ni o kakvom novčaniku. Ipak, nekako smo znali da to ne bi napravio nikome, a pogotovo ne nama s kojima se prilično zbližio u ovih par dana. Rekao je da nas nije htio sinoć zvati jer je bilo previše kasno, a Saša je ionako zaspao još za vožnje i čak se ispričavao što nam se nije javio odmah ujutro. Usput smo potvrdili dogovor od sinoć – u podne dolazi po nas.
Kad smo stali pred ambasadu bez ulaznih vrata postalo mi je mučno, imala sam baš loš osjećaj. Bez obzira na to što sam bila sigurna da nećemo dobiti vizu i u mojoj je podsvijesti bilo neko dijete koje je još uvijek vjerovalo u čuda.
Stali smo pred one rešetke, a frajer je rekao:
– Odbijeni ste. Evo, prije nekoliko je minuta stigao faks iz Ašgabata – mahnuo je nekim papirom.
– Možemo li znati razlog? – pitala sam i čula da mi drhti glas.
– Zato što vam je unutar posljednjih šest mjeseci zahtjev već jednom odbijen – odgovorio je totalno birokratski.
– Ali zašto nam je odbijen taj prvi zahtjev?
– E, to ne znam, gospođo.
Bila sam užasno nemoćna i užasno bijesna, toliko da sam počela plakati. Saša mi je u ruku gurnuo maramicu koju je, očito, spremio baš za ovu situaciju, odgurnuo me od prozorčića i pitao:
– A postoji li bilo koji način da dobijemo vizu? Spremni smo platiti koliko god treba – ovo je već bilo utuživo, direktno mu je nudio mito.
– Nažalost, gospodine, ne postoji.
Ja sam i dalje plakala. Oduvijek sam teško prihvaćala poraze i otkad znam za sebe uvijek sam pobjesnila kad bih izgubila u ‘čovječe, ne ljuti se’, a ovaj put je iz mene provalio sav stres i jad nakupljen otkako smo prije tjedan i pol u Tabrizu pročitali onaj prvi mail o odbijenici. Plakala sam jer sam od bijesa što ne mogu utjecati na odluku turkmenskog ministarstva vanjskih poslova koje me ne pušta da prođem, jer sam bila ljuta na sebe što još istog trenutka, u Tabrizu, nisam natjerala Sašu da smislimo neki drugi plan i ponajviše jer sam se uopće dovela u ovako ponižavajuću situaciju da cmizdrim na cesti pred turkmenskim činovnikom koji me promatra kroz rešetke.
– Molim vas, gospođo, nemojte plakati, i ja sam ljudsko biće, teško mi vas je gledati.
– Onda mi pomozite.
– Jedino kako vam mogu pomoći je da vam dam ime i broj telefona kolege iz afganistanskog konzulata. Recite mu da sam vas ja poslao i dat će vam tranzitnu vizu istoga dana. Samo, oni vam danas ne rade zbog praznika…
Nisam ga mogla više slušati. Bez pozdrava sam se okrenula i otrčala Bižanu u auto. Saša je ostao. Vidjela sam kako uzima neki papirić i objema se rukama drži za one rešetke. Taj mi je prizor bio toliko tužan da sam počela još jače plakati. Bižan se cijeli uznemirio. Okrenuo se i stao me tješiti:
– Don’t cry Zelika. Please, don’t cry. It’s not woth it, trust me.
– Bižan, molim te nemoj mi ništa govoriti, šuti – jecala sam i bilo mi je jako neugodno.
– Moraš shvatiti da sigurno postoji neki razlog zbog kojeg Allah ne želi da odete tamo. Tko zna što bi vam se dogodilo i od čega vas je ovo spasilo…
– Nije nas ovo spasilo, nego upropastilo – malo sam pretjerivala, ali tako sam se osjećala – I nije nikakav Allah odlučio da ne možemo u Turkmenistan, nego neki njihov jebeni činovnik do kojeg ne mogu doći i na čiju odluku ne mogu utjecati…
– Na sve one stvari na koje ne možeš utjecati utječe Bog, o tome ti pričam, a Bog uvijek ima neki razlog zašto to čini. Možda nam njegovi razlozi nisu odmah jasni, ali postoje. Pa zar se nismo jučer složili da ne postoje slučajnosti?
– Jesmo, ali to s ovim nema nikakve veze. I, molim te, nemoj se ljutiti, ali ovo sada ne vjerujem.
– Što ne vjeruješ?
– Ne vjerujem da ovo ima ikakve veze s Bogom. Zajebao nas je neki turkmenski birokrat, a ne Bog. I ne vidim nijedan razlog zašto bih to trebala samo mirno prihvatiti.
Pružio mi je još jedan rupčić i slegnuo ramenima:
– Teško mi je gledati da plačeš, želim te utješiti…
– Ti nikad nisi plakao?
– Jesam, ali bi me uvijek tješilo to što znam da je sve što mi se događa u životu zapisao Allah i da moram izdržati na putu koji mi je zadao. Zamisli kako mi je bilo kad sam ostao bez Mohsana, dvije godine sam se molio samo za to da ga pronađem. Na kraju mi je Allah pomogao i otkad sam ga našao još ga više volim.
– A jesi li ikad shvatio zašto te je pustio da čekaš dvije godine?
– Puno sam razmišljao i o tome. Možda zato da bih znao više cijeniti njegov dar i prihvatiti ga s više zahvalnosti….
– Ne znam, možda je problem što moja vjera nije toliko fatalistička. Ne mogu prihvatiti da je sve u Božjim rukama, zašto bih onda imala svoje?
– Očito pogrešno shvaćaš to što nazivaš fatalizmom. Naravno da ti je Bog dao mozak, ruke i srce da djeluješ sama, ali ako učiniš sve što možeš, a sada ste stvarno učinili sve što ste mogli da dobijete te vize, i ako na kraju to ne uspijete, tada se valja pomiriti sa zadanim, jer tada je očito da je to Božja volja i ničija druga – mudar je taj Bižan. Ovo posljednje što je rekao za agnostika poput mene bilo je skroz prihvatljivo. Ako ništa drugo prestala sam ridati i malo se zamislila. Saša se vratio u auto i sjeo pored mene. Bižan ga je sućutno pogledao.
– Gdje bi htjela ići? – pitao me Jedini.
– Ne znam – čim me je primio za ruku i zagrlio opet sam počela plakati, ponašala sam se kao petogodišnjakinja – U sobu.
– Hoćete da odemo do Turija na neko piće – ponudio je Bižan.
– Ne bih, hvala, nisam raspoložena čak ni za opijum, a kamoli za špirit od grožđica – rekla sam mu trudeći se da usta razvučem u osmijeh kako ga ne bih uvrijedila.
– Razumijem – rekao je i okrenuo auto u smjeru hotela – Najbolje da neko vrijeme budete sami, a znate da me možete nazvati u bilo koje doba, ako poželite društvo ili zatrebate prijevoz.
Šutjeli smo sve do hotela, Bižan je opet puštao onaj iranski jazz.
– Tko to pjeva? – pitala sam ga.
– Sviđa ti se?
– Jako. Morat ćeš mi napisati ime izvođača, da kupim primjerak za uspomenu.
Neposredno prije skretanja za ulicu u kojoj je naš hotel Bižan je naglo zakočio i nasjeo na trubu. Neka je žena prelazila ulicu i ovaj je otvorio prozor da je pozdravi. Malo su pričali, razumjela sam jedino da spominju Turija, i Bižan joj je otvorio vrata da sjedne pored mene. Predstavio ju je kao Tanju, očito je bila ruskoga podrijetla, plave kose i očiju, lijepa ali izmučena lica, no kad se osmjehnula vidjelo se da joj, između očnjaka od zlata, nedostaju dva prednja zuba.
– Izaći ćemo ovdje, da malo prošetamo – rekao je Saša i Bižanu pružio neki smotuljak novca. Bio je to jedini put da nam je naplatio uslugu bez suvišnog natezanja. Pozdravili smo ih, on nam je još jednom ponovio da ga slobodno nazovemo za slučaj da nam bilo što zatreba, i uputili smo se prema hotelu.
– Ovako jadno sam se zadnji put osjećala na faksu kad je, nakon pismenog, onaj kreten Lučev bez čitanja od oka odvojio polovicu predanih ispita i rekao: ‘ovi mogu doći na usmeni, ostali su pali’ – rekla sam mu kad smo ušli u sobu.
– Pa blizu si, ovo je sličan tip nepravde – odgovorio mi je i zagrlio me s posebnom nježnošću. Ima neke istine u onome da veliki problemi jačaju bliskost. Sklupčali smo se na krevetu, a ja sam ugnijezdila glavu na svoje omiljeno mjesto: u onu udubinu između njegova vrata i ramena.
– Moramo smisliti što ćemo dalje. Već smo previše vremena spizdili u ovom glupom Teheranu. Htjela bih se što prije maknuti odavde.
– I ja – rekao je Saša, a meni se učinilo da je sad njemu drhtao glas i da sam na čelu osjetila neku kap. Pogledala sam ga i vidjela mu oči mutne od suza.
– Hej! Nemoj to raditi. Dečki ne plaču – pokušala sam ga zaustaviti.
– Ja sam kriv – procijedio je i čvršće me privio uz sebe tako da mu više nisam mogla vidjeti lice – Fakat sam naivan i lakovjeran. Trebao sam reagirati još u Tabrizu, sad bismo već bili barem u Mashadu…
– Ljubavi, stvarno nema smisla tako razmišljati. Nismo krivi ni ti ni ja, nego neki turkmenski apartčik – tješila sam ga, premda sam znala da govori istinu. Bilo mi ga je beskrajno žao jer je u toj svojoj djetinje nepromišljenoj nadi i vjeri doista do zadnjeg trenutka vjerovao da će mu želja biti ispunjena, ali mi je s druge strane bilo drago da prolazi kroz katarzu jer je to jedini način da se napokon uvjeri kako pretjerani optimizam ne vodi nužno i do najpametnijih odluka.
– Gle, imam ideju – izvukla sam se iz zagrljaja i naslonila na lakat tako da mi je glava došla u visinu njegove.
– Koju? – pogledao me tužnim očima, a lice mu je bilo mokro od suza. Podsjetio me na crteže onih uplakanih plavokosih dječaka što su ’80-tih bili jako popularan ukras na zidovima dječjih soba. Njegova me tuga zabolila jače od činjenice da smo ostali bez viza. Stvarno se rijetko događalo da on tako otvoreno pokaže emocije i mogla sam samo zamišljati u kakvom je stanju. Potražila sam zadnje atome snage da bih mu zvučala što veselija:
– Sutra je srijeda, uzbečka viza počinje u subotu. Sutra ćemo spakirati stvari i hvatamo vlak za Mashad. Prije toga se samo raspitamo kad i odakle u subotu leti avion za Uzbekistan. U najboljoj varijanti može se dogoditi da postoji linija iz Mashada, a u najgoroj se vraćamo u Teheran i letimo odavde. U drugom slučaju čak ni ne moramo vući sve stvari sa sobom, nego složimo samo priručne ruksake, a velike ostavimo kod Bižana. Što kažeš?
– Zvuči dobro – malo se oraspoložio – Ako sutra navečer stignemo u Mashad, u četvrtak možemo otići do Sarakhsa, u petak razgledati i snimiti Mashad i u subotu odletjeti iz Irana.
– Točno. Do Mashada ima 926 kilometara i mislim da nam je pametnije ići noćnim vlakom. Krenemo li sutra navečer, tamo smo u četvrtak ujutro. Smjestimo se u neki hotel i potražimo taksi koji će nas odvesti do Sarakhsa. To je oko 180 kilometara prema, da prostiš, Turkmenistanu, i u vodiču piše da se taksi može unajmiti za 40 dolara, uključujući čekanje.
Odlazak do Mashada i Sarakhsa značio je povratak na prvobitni plan puta, sa zakašnjenjem od nekoliko dana, ali te smo dane sad ionako ‘uštedjeli’ na Turkmenistanu. Znači, hvatamo korak – dobro je.
Mashad slovi za najsvetiji iranski grad, a godišnje ga posjeti više od 12 milijuna šijitskih hodočasnika. U velebnom hramu koji se smatra arhitektonskim čudom islamskoga svijeta sahranjen je šijitski osmi imam Reza, ali je pristup njegovoj grobnici dozvoljen samo muslimanima. Svim ostalim turistima dopušten je ulaz u svetište gdje se nalaze muzeji, brojne medrese, islamsko sveučilište, knjižare i nekoliko džamija. Drugi razlog za posjet Mashadu bio je bazaar na kojem se prodaje najkvalitetniji iranski šafran, tepisi i razne tkanine, uključujući, naravno, i svilu.
Za obilazak Mashada, računali smo, dovoljan nam je jedan dan, dok bismo drugi posvetili – za priču o putu svile puno bitnijem no manjem mjestu – Sarakhsu. Prije desetak stoljeća Sarakhs je bio kudikamo važniji od Mashada, u drevnom Rubat Sharaf karavanseraju, koji je sačuvan do danas, a nedavno je i restauriran, sastajale su se karavane koje bi, preko Turkmenistana, stizale iz srednjoazijskih zemalja i tamo razmjenjivale dobra s perzijskim trgovcima.
Napokon se činilo da imamo rješenje. To nam je dalo nekog elana da krenemo u potragu za nekim internet kafeom koji možda radi unatoč prazniku, i da tamo provjerimo kakve su avionske veze. Nije radilo ništa osim nekog štanda s onim finim sokovima, pa smo se malo muvali po kvartu i oporavljali od šokova koje smo proživjeli proteklih dana.
Navečer smo nazvali Bižana i pitali može li sutra s nama u kupnju svih potrebnih karata.
– Naravno – rekao je – Drago mi je što čujem da ste bolje.
…srijeda
Bilo je oko deset kad se javio da je ispred hotela. Dogovoreno je da ostajem u sobi i pakiram stvari, a da se Saša i Bižan zalete po karte za vlak. Stranci koje smo neki dan sreli u internet kafeu upozorili su nas da je tu operaciju prilično teško obaviti bez pomoći prevoditelja ili vodiča jer na teheranskom željezničkom kolodvoru nema dvojezičnih natpisa, a premda postoji poseban šalter za strance (koji je, doduše, također označen arabicom) mala je vjerojatnost da naletite na službenika koji razumije neki strani jezik.
Vratili su se taman na vrijeme da se odjavimo iz hotela. Svu smo prtljagu potrpali u auto i krenuli dalje, po karte za avion.
Obojica su bili dobro raspoloženi, vlak je kretao večeras u pola devet, a rezervirali su mjesta u spavaćim kolima, što je čak i Bižan smatrao uspjehom jer su, kako nam je rekao, karte na toj liniji obično rasprodane i tjednima unaprijed. Po redu vožnje u Mashadu smo sutra oko sedam.
Sve je nekako predobro počelo. Kao da smo se uspjeli othrvati ‘teheranskom prokletstvu’. Domogli smo se karata za izlaz iz grada i ako se sad još uspijemo dočepati karata za izlaz iz zemlje stvarno zaslužujemo još jedan ‘slavljenički’ viski iz Ulice islamske revolucije.
Ušli smo u centralnu poslovnicu Iran Air-a:
– Prvi let za Taškent je u petak, u 8 i 15 ujutro – rekla je službenica.
To nam nikako nije odgovaralo. Uostalom, uzbečka nam je viza vrijedila tek od subote.
– A imate li možda koji let u subotu?
– Ne, ovo je jedini.
– Jedini?
– Da, iz Teherana za Taškent letimo samo petkom. Trebate povratne ili jednosmjerne?
– Jednosmjerne – jednoglasno smo odgovorili, od same riječi ‘return’ prošla me neka jeza.
– Dvije jednosmjerne… To je 350 dolara, 384.000 riala.
– A postoji li, možda, neki let iz Mashada? – pitala sam za svaki slučaj.
– Iz Mashada postoje dnevni letovi za Teheran, svakog dana u 9 i 20 ujutro…
– Postoji li let iz Mashada za Uzbekistan? – preformulirala sam pitanje.
– Za Uzbekistan imamo jedan let tjedno. Iz Teherana za Taškent letimo svakog petka… – verglala je isto ono od malo prije, kao da pričamo s info-automatom.
– A druge kompanije? Možda možete provjeriti u terminalu ima li koji let u subotu ili nedjelju?
– Pitajte u Aeroflotu ili Turkish Airlinesu, ali direktno leti samo Iran Air, i to iz Teherana, petkom u…
– …osam i petnaest ujutro, zapamtili smo – znala sam da se nešto mora zakomplicirati – Ispričajte nas na trenutak.
Odmakli smo se od šaltera zbog mini-konzultacija.
Imali smo, dakle, dvije mogućnosti i svaka je u sebi krila drugu birokratsku prepreku. Ako putujemo prekosutra moramo otići do uzbečke ambasade i moliti ih da nam, zbog leta, promijene datum ulaza, a onda vjerojatno i odustati od puta za Mashad jer se ne stignemo vratiti do petka u zoru. U drugoj varijanti danas ipak odlazimo u Mashad, u Uzbekistan letimo sljedećeg petka, no u tom slučaju moramo otići u teheranski imigracijski ured i tražiti da nam produže iransku vizu koja je – što smo upravo otkrili – trajala do četvrtka. Druga nam se opcija manje dopadala jer, osim što bismo u Iranu morali ostati još deset dana, u Uzbekistanu bismo mogli ostati samo sedam jer je dvotjedna viza koju smo dobili bila s fiksnim datumima. Uh…
Bižan nas je slušao i počeo se smijati:
– Vi ste kao i ja, nekad baš nemate sreće.
– Želite li karte za ovaj petak – oglasila se službenica – trebate ih kupiti što prije, najbolje odmah, jer su u avionu ostala još samo četiri slobodna mjesta.
– Želimo, ali prvo moramo promijeniti vizu. Možete li nam napraviti rezervaciju?
Tražila je pasoše i pažljivo pregledala svaku stranicu. Odjednom se namrštila i vratila nam ih: – Žao mi je, ali ne možete rezervirati karte za datum koji nije naveden u vizi. Mogu vam rezervirati mjesta samo na sljedećem letu – više nisam bila sigurna da li nas zajebava ili je jednostavno glupa.
– Ako ostanete – sad se upetljao i Bižan – možete spavati kod mene, da ne trošite na hotel, a kad se vratite iz Mashada možemo ako želite otići do Kaspija. Tamo ćete se odmoriti, a možete naći sve što poželite – zastao je i šapatom nastavio – znam za par tajnih kockarnica i točionica alkohola…
– Bižan – prekinuo ga je Saša – Ne razumiješ. Mi žellimo otići iz Irana prvim avionom, a taj je prekosutra. Možeš li nam posuditi mobitel da nazovemo uzbečku ambasadu?
Iran, naime, nema potpisane ugovore o roamingu ni sa jednom zapadnom zemljom, a pre-paid karticu iz nekog glupog razloga mogu kupiti samo oni koji imaju boravišnu ili radnu vizu, tako da smo sve dane bili i bez telefona.
– Reci što vam treba, jednostavnije je da ja nazovem, zbog jezika.
– Treba doznati broj uzbečke abasade, nazvati ih i pitati mogu li nam, možda već danas, promijeniti vize.
– Konzularni odjel koji je zadužen za vize radi do dva – rekao je Bižan rukom pokrivši mikrofon i upitno nas pogledao, bilo je 13 i 45.
– Za koliko možemo stići do njih?
– Pola sata do 45 minuta.
– Pitaj mogu li nas malo pričekati, a ako ne kad nas mogu primiti.
Klimnuo je potvrdno i odrješito kao vojnik kad primi zapovijed i nastavio pričati sa sugovornikom, vjerojatno mu objašnjavajući našu situaciju. Kad je prekinuo vezu izvijestio je:
– Ne mogu nas čekati u konzulatu, ali smo dobili adresu rezidencije. Konzul je tamo do tri i obećali su da će vam pomoći.
Ostalo nam je još da uvjerimo ovu kozu u agenciji da nam čuva te dvije karte sljedeća dva sata. Bižan je nanjušio da bi tu moglo biti problema pa je pozvao šefa poslovnice. Gospodin se, međutim, pokazao još bedastijim od agentice. Bižan ga je kratko upoznao s problemom, a ovaj je počeo mahati glavom i nešto govoriti službenici.
– Kaže da vam je mogla i prodati i rezervirati karte, bez obzira na vizu – prevodio je Bižan simultano.
– Onda neka ih sad rezervira, a mi idemo u tu ambasadu – rekao je Saša i krenuo prema izlazu, kad nas je agentica pozvala natrag:
– Za dvije rezervacije morate ostaviti 50.000 riala pologa.
Bižan je vozio kao sumanut, nakon trećeg crvenog prestala sam brojati. Usput smo se i izgubili, jer su Uzbeci rezidenciju preselili u noviji dio grada gdje se Bižan nije baš najbolje snalazio, a trojica prolaznika koje smo pitali za smjer dala su nam tri različita odgovora. Naposljetku smo se pred ambasadu parkirali u 14 sati i 58 minuta.
– Stigli smo.
– U foto-finišu – dometnuo je Saša.
Uzbeci su definitivno bili simpatičniji od Turkmena. Stražar nas je pustio u rezidenciju, a konzul je uzeo pasoše i, na stranice pored uzbečkih viza kemijskom olovkom na ruskoj ćirilici ispisao isti tekst: da se termin ulaska, kao i termin izlaska, pomiču za dan unatrag zbog termina leta iranskog aviona. Za tu je uslugu tražio 15 dolara.
– Inače je 15 po osobi, ali za vas imam obiteljski popust – čista izmišljotina: nas dvoje nosimo različita prezimena, a prijavljeni smo na različitim adresama i baš se ni po čemu ne može zaključiti da smo obitelj. Pružili smo mu dvije novčanice od 10 dolara: – Very good print – rekao je kad ih je primio, baš se nametljivo trudio da nas impresionira svojim smislom za humor.
Prihvatili smo uloge i nasmijali se reda radi, a kad je rekao da nema sitnog, uzvratili smo da je u redu. Nije nam dao nikakvu potvrdu – odradio nas je u čistom fušu.
Sad smo jurili natrag u agenciju. Karte su nas čekale. Skupa s novim problemom: u agenciji nisu htjeli primiti dolare već su inzistirali da im platimo u iranskoj valuti. Nisu, naravno, primali ni kartice.
– Gdje je najbliža mjenjačnica?
– Tu preko puta – pokazao je šef.
– Ali ta ne radi – primijetila sam.
– Točno, prošlo je četiri – zaključio je mudrac i poslao nas u neku banku par blokova udaljenu od agencije.
Pogledali smo u Bižana. Stajao je i smijao se.
– Tebe sve ovo jako dobro zabavlja, ha? – pitala sam kad smo opet sjeli u auto, ovaj put da nađemo tu jebenu banku ili mjenjačnicu.
– Moram priznati da da. Nisam imao pojma koliko je teško biti turist u Iranu.
Nismo ni mi. Sjetila sam se slične pizdarije koja nam se dogodila čim smo ušli u zemlju. Naime, na granici smo se, po preporuci onog Murata iz Dogubayazita, uvalili u neki turski autobus koji nas je za par dolara po glavi dovezao direktno u Tabriz, prvi veći pogranični grad. Na tamošnjem autobusnom kolodvoru, suprotno logici i očekivanjima, ne postoji ni banka, niti kakva mjenjačnica, a od dvadesetak taksista koji su nas okružili i nudili nam prijevoz nijedan nas nije htio povesti do centra ako im, kao i ovima iz Iran Air-a, ne platimo u rialima. Trebalo nam je pola sata da jednog od njih – koji je baratao s nekoliko engleskih riječi i imao najbistriji pogled – uvjerimo da ćemo mu platiti koliko god hoće samo da nas odveze do mjesta gdje možemo zamijeniti novac. Bila je večer, banke su bile zatvorene i novac se mogao promijeniti samo na jednom jedinom mjestu u gradu i to po dosta lošem tečaju. Kad nas je taksist napokon doveo do hotela molili smo da nam objasni zašto nitko, uključujući i njega, nije htio uzeti dolare. Rekao je da je to zato što na njima piše ‘in god we trust’, a da nema drugog boga osim Allaha.
Ispričala sam to Bižanu, tresao se od smijeha.
Prošli smo kraj još dvije zatvorene mjenjačnice, ušli u banku u kojoj su nam rekli da ne mijenjaju novac i naposljetku pronašli nekog zlatara koji je pristao na zamjenu valute. Vratili smo se u agenciju, po treći put. Sad smo imali i valjane vize i adekvatnu monetu, ali je šef izašao nešto obaviti, a agentica nam ne može izdati karte bez njegova potpisa. Bižanu je prekipjelo. Održao im je kratku, ali dosta glasnu, lekciju iz poslovnosti i za tren su nas uveli u neku od stražnjih prostorija, servirali nam čaj i, opet na Bižanovo inzistiranje, donijeli pepeljaru unatoč znaku za zabranu pušenja.
– Što ćemo sad s tim Mashadom? – pitala sam Sašu.
– Mislim da se ne isplati. To je 24 sata u vlaku, plus rizik da u petak zakasnimo na avion.
– Ok, moramo vratiti karte, i provjeriti jel naša hotelska soba još slobodna.
Bižan je opet ponudio da spavamo kod njega ili Turija, ali to stvarno nismo mogli, ni htjeli, prihvatiti. Niti nam se dalo u kući Bižanovih roditelja stvarati dodatnu gužvu, premda je tvrdio da imaju slobodnu sobu za goste, niti u onoj vili punoj prašine, dima i alkoholnih para gledati Turija kako pijan lista foto-albume. Jednostavnije nam je platiti hotel i ne brinuti hoćemo li slučajno otvoriti vrata kupaonice dok se u njoj tušira netko drugi.
– Kako hoćete – pomirljivo je rekao Bižan.
Bilo je oko pola pet kad nam je ona agentica napokon donijela te karte.
– Pazi di ćeš s njima, nemoj ih slučajno negdje izgubiti – upozorio je Saša.
– Bez brige, srećo. Važne su mi koliko i tebi, ako ne i više.
Kad smo se vratili u hotel ona nas je mutava recepcionerka gledala kao potpune luđake. Ponovno je tražila dokumente na uvid i nije nam htjela dati ključeve sobe sve dok se telefonski nije konzultirala s gazdom. Kao da je malo zazirala od nas, morali smo joj reći točno koliko noći kanimo ostati i unaprijed platiti za obje. Opet smo samo bacili torbe nasred sobe i za minutu bili na cesti.
Sad smo pak morali žuriti na željeznički jer karte, želimo li da nam vrate 80 posto love, moramo vratiti najkasnije do dva sata prije polaska vlaka – još jedno u nizu glupih pravila koje stranci nikako ne mogu znati bez pomoći domaćih. Bižan se ponudio da to obavi umjesto nas jer će biti brži i ostavio nas da ga pričekamo u autu.
– Sad vi idete sa mnom nešto obaviti – rekao je kad se vratio.
Nemoćni da ga odbijemo nakon sve muke koju je s nama prošao, poslušno smo sjeli u auto bez ikakvih pitanja i, nakon otprilike pola sata vožnje, stali smo na parkingu ispred neke goleme betonske novogradnje.
– Ovo je najjeftiniji bazaar u gradu. Nov je i malo je izvan ruke pa su cijene niže nego na ostalima.
– Moraš u neki šoping?
– Trebam podići mobitel s popravka, a usput sam vas mislio odvesti do jednog svog znanca koji trguje šafranom, on je iz Mashada, a kako niste imali sreće da otputujete do tamo mislio sam da bi vas moglo zanimati. Dat će vam popust, a ako usput vidite još nešto što vam se sviđa ne obraćajte se trgovcima nego recite meni, pa ću ja spuštati cijenu.
– Mogu li torbu ostaviti u autu? Prilično je teška, ali mi je u njoj laptop i ne bih voljela da nestane. Zaključavaš auto?
– Jednom nisam – govorio je i otvarao prtljažnik da je ne ostavljam na sjedištu – I to baš kad sam kupio nove gume. Išao sam vulkanizeru da mi ih montira i usput stao pred dućanom da kupim cigarete i malo voća. Nisam se zadržao ni deset minuta, ali kad sam se vratio auto je bio prazan. Maznuli su mi gume i radio… Pa vi sad recite da nisam baksuz. Sjetite se samo onog autića u lunaparku – i opet se počeo smijati sam sebi.
Dobro se sjetio te trgovine šafranom, mislili smo ga kupiti, ali od sve te zbrke smo skroz zaboravili. Zato je Bižan mislio na sve, a bio je u pravu i za cijenu: u petak ujutro smo na aerodromskom djutiću vidjeli pakovanja identična onima koje smo kupili, ali dvostruko skuplja.
Kad smo ušli među sve te začine shvatili smo da umiremo od gladi. Osim onog čaja u Iran Air-u cijeli dan nismo ništa okusili. Dok smo se Saša i ja dogovarali da Bižana poslije kupnje povedemo na neku pristojnu večeru, on je nestao u nekoj trgovini i vratio se s CD-om:
– Izvoli, Zelika. Tu je snimljen onaj jazz koji ti se toliko dopao.
– Hvala ti, stvarno nisi trebao…
– Znam da nisam, ali sam htio da imaš neku uspomenu od mene.
– A mi želimo da nam se pridružiš na večeri – rekao mu je Saša.
– Možemo na kebab – predložio je Bižan koji se cijelo vrijeme upinjao da nam uštedi novac.
– E ne možemo – presijekla sam taj pokušaj – Ja ne jedem meso, smisli neki riblji restoran.
– Riba je skupa.
– Nema veze, inzistiramo.
Restoran kojeg se sjetio bio je, naravno, na drugom kraju grada i kad smo sat vremena kasnije i dalje, gladni, stajali u koloni koja se kretala prosječnom brzinom od 20 km/h, gotovo da smo požalili što nismo pristali na taj fast food. Zainteresirao me prizor u traci do naše: na podu otvorenog pick-up trucka sjedila su tri mladca pognutih glava, a nad njima stajala trojica uniformiranih i dugim ih pendrecima ubadali u prsa.
– Što je ovo?
– To su komitehovci, pričao sam vam o njima. A ovi klinci koji sjede dolje su vjerojatno pijani. Voze ih na vađenje krvi ili pred mulu. Jadna djeca… – iskreno se sažalio Bižan, s neskrivenom empatijom u glasu. Kužilo se da vrlo dobro zna što ih čeka.
Restoran u koji nas je doveo zapravo je bila zalogajnica nešto višeg ranga. Pristojna gostiona, recimo. Pastrvu sa šafranom i rižu s maslacem spremili su posve ukusno. Bižan je naručio ovčetinu, tvrdio je da ne voli ribu jer je ne zna očistiti od kostiju, no sigurna sam da je pravi razlog bio u cijeni. Zato sam isfiletirala polovicu svoje pastrve i prebacila je u njegov tanjur. Nije se stigao snaći i odbiti, pa me opet pogledao onim pogledom od kojeg mi je bilo neugodno, lagano spustio glavu u naklon i rekao:
– Puno hvala, Zelika.
Kad je pojeo prvi zalogaj ponovno je zahvalio i rekao da je jako ukusno. Saša je primijetio koliko mi je neugodno što mi ovaj zahvaljuje za svaki zalogaj, pa je počeo s pričom kako je inače uz ribu najbolje piti vino.
– Znam – prekinuo ga je Bižan – Nekoć su takve večere spremali moji roditelji, došlo bi im društvo i znali su popiti po deset, petnaest boca – prisjećao se sa sjetom – Zvučat će vam čudno, ali žao mi je da nisam bar malo stariji. Revolucija me zatekla taman kad sam postao dovoljno zreo da se predam hedonizmu. Nisam baš bio sretan kad su pobijedili. Mislim, vidjeli ste da svega što je zabranjeno i dalje ima, ali nema u tome gušta kad se moraš skrivati i stalno biti na oprezu da te ne uhvate.
Pogledavao je na sat. Prošlo je deset. Danas je s nama izgubio više od 12 sati, dovoljno da mu isplatimo i dnevnicu.
– Hoćeš li nas u petak moći voziti do aerodroma? – pitala sam prije rastanka.
– Bojim se da neću. Sin mi je već danas s bakom i djedom otišao na selo, a mene očekuje sutra popodne. Imamo kućicu za odmor u jednom malom selu uz rijeku Karaj, na prekrasnom mjestu, da ostajete još koji dan poveo bih vas tamo da napravimo trodnevni parti…
– To znači da se večeras opraštamo? – pitala sam i skužila da sam zazvučala razočarano, možda i malo tužno.
– Ne. Sutra sam još ovdje, do popodne. Mislio sam da se nađemo oko četiri, pet, popijemo sok i pozdravimo se – prekinula ga je zvonjava telefona, Turi je htio da se i s njim dođemo pozdraviti, ali za to stvarno nismo imali snage.
– Rekao sam mu da ste preumorni. Pozdravio vas je i poručio da mu je žao što ste otišli u hotel, kraj njegove prazne kuće. A što se tiče prijevoza do aerodroma, ne brinite. Sutra ću to riješiti.
Stvarno je mislio na sve taj Bižan. I stvarno je bio poseban lik, šteta što svijetom ne hoda više takvih.
U sobi sam tek shvatila koliko sam premorena.
– Di je moja četkica?
– Di i moja, tu u ovom ruksaku – uopće mi se nije dalo sve to sad nanovo raspakiravati – A da večeras ne peremo zube?
– Može, pa ćeš izgledati ko ona Tanja od jučer.
– Fakat, na tu sam pojavu skroz zaboravila. Si ti ubrao one zlatne očnjake?
– Ma jesam, a još mi je jutros Bižan ispričao i dodatnih gadosti.
– Kakvih? – bila sam znatiželjna.
– Žena je prostitutka, to si skužila.
– Nisam, i daj me pliz nauči po čemu se to kuži? Po zubima?
– Zaboga Željka, pa ti bar nisi od jučer. Koja bi Iranka, molim te, ušla u auto koji joj potrubi nasred ceste?
– I po tome je kurva?
– Nije po tome, nego po zanimanju, štajaznam, govorim ti što mi je rekao Bižan.
– Šta? I on je konzumira?
– Ne, samo ju je vozio k Turiju – tu se počeo smijuljiti.
– Daj se ne ceri nego mi pričaj, pa da se i ja smijem.
– Priča je suluda… Turi, tako bar tvrdi Bižan, ima tako velik kurac da se nijedna normalna žena ne može s njim ševiti. Dok je bio u braku vlastitu je ženu morao naganjati po kući da bi je poševio, znao ju je hvatati oko stola, a ona bi mu bježala.
– Ma daj, kakve su to pizdarije?
– Tražila si da ti ispričam i pričam ti. Misliš da bih to mogao sam izmisliti?!
Znala sam da ne bi, priča je stvarno pre luda.
– E, ima i dalje.
Upitno sam ga gledala.
– Turi, naime, očito ima isti scenarij za sve goste. Prvo joj je natočio one rakije, a onda od onog susjeda kasapina naručio želuce…
– One ovčje šta ih je i nama nudio? Fuj!
– Točno te, a točno je tako i ona reagirala. Rekla mu je da je neće jebati za zdjelicu ovčjih želudaca i tražila da joj naruči barem odrezak.
– Otkud pak to znaš?
– Velim ti da sam bio s Bižanom kad ga je Turi zvao da mu podnese raport. Ono jutros, kad smo se vraćali s kolodvora. Onda mi je ludi Bižan sve ispričao, smijao se pola sata.
– A jel nesretnica dobila odrezak?
– Valjda, to nisam pitao, ali znam da je Turi svoje obavio.
– Turnuo?
– Baš tako.
…četvrtak
– Ljubavi, ajde se probudi da ti kažem dobru vijest…
– Ajde – zijevnula sam.
– Za manje od 22 sata ćemo rulati po pisti i mahati: pa-pa, Teheran! Pa-pa, Iran!
Otvorila sam oči i vidjela kako moj 36-godišnji suprug, gol do pojasa s crvenim pareom zavezanim oko bokova, skakuće po sobi, maše rukama kao da leti i na melodiju one Haustorove pjesmice improvizira neki svoj tekst: Vrijeme je da odemo / prilike su nove / dosadnome Iranu došao je kraj / sutra rano ujutro s aerodroma tog / Sašica i Eka putuju u raaaj… / Pa-pa-te-he-ran… / pa-pa…
Doskakutao je do mene, podigao me skupa s jastukom i bacio na drugi krevet. Bio je u potpunoj euforiji.
– Koji si ti komad budale – smijala sam se blesanu – I skidaj taj moj pareo, svog ćeš ga rastegnuti.
– Imaš pravo, radije ću rastegnuti tebe…
– Nećeš dok mi ne doneseš odrezak.
– Ne bi ovčjih želudaca? Fini su.
– Ne bi. Sada bi mi pasao neki voćni jogurt sa žitaricama ili tost sa tri vrste sira…
– Za to ćeš se, mila moja, strpiti do Zagreba.
– A što se ovdje nudi?
– Standardno: banana i dinja, naranča i šipak, pita od špinata, a ako budeš dobra potražit ćemo i neki falafel… Onda? Kako princeza želi provesti zadnji dan u Teheranu?
– Čekajući da prođe.
– Ne zajebavaj, ustaj, tuširaj se, oblači i idemo!
– Otkud ti toliki polet?
– Od spoznaje da se sutra mičemo s ove mrtve točke – uzvratio je i počeo navijati ko da je na Poljudu – Ide-mo-da-lje!
– Dobar razlog za veselje – pridružila sam mu se u navijanju – Ide-mo-da-lje!
Bilo je, zapravo, par stvari koje smo danas htjeli obaviti. Sinoć smo se, recimo, sjetili da bi Bižanu sigurno bilo drago imati one fotke njega i Mohsana koje smo snimili u luna-parku, pa smo ih spržili na jedan od praznih CD-a što smo ih ponijeli za takve slučajeve i kanili smo potražiti neko mjesto gdje će nam izraditi fotografije. Trebali smo i do pošte jer nam se opet nakupilo stvari koje nam nisu nužne za nastavak puta i koje smo htjeli spakirati za Zagreb, a razmišljali smo i da ipak zavirimo u koji od muzeja, čisto da ne ispadne da smo u sedam dana najviše vremena proveli u prometnoj gužvi, a da nam je jedino novo iskustvo pijanka s teheranskim alkoholičarima…
Usput smo morali i do neta, javiti uzbečkom agentu da ne stižemo iz Turkmenistana u Hivu, nego iz Irana u Taškent u kojem se ne želimo zadržavati nego bi, po mogućnosti već sutra, samo nastavili nekim domaćim letom put Nukusa, glavnog grada najzapadnije i najsiromašnije uzbečke pokrajine posve neizgovorljivog imena – Karakalpakstan. Srećom, taj je agent, Šukrat, bio skroz pouzdan i pedantan dečko, na mailove je odgovarao u roku od sat, dva i uglavnom imao dobre ideje i prihvatljiva rješenja.
– Ajmo prvo pronaći neki doručak, javiti se Uzbeku, pa obaviti poštu, razviti fotke, obići recimo Nacionalni i Muzej dragulja, na povratku vidjeti što nam je Šukrat odgovorio i nazvati Bižana da se oprostimo – u dahu je izgovorio moj prvovjenčani, koji je sve to očito promislio još jutros, prije no što mu je u adrenalinskom napadu palo na pamet da me zamotan u pareo probudi izvodeći vokalno-plesnu točku.
Plan je bio usvojen. Doručak i mail, dvije stavke koje su ovisile samo o nama, odradili smo za čas, a prva nas je prepreka, očekivano, dočekala u pošti. Ipak je to državna instititucija:
– Međunarodne pošiljke četvrtkom primamo samo do podneva, sutra je neradni dan pa radimo skraćeno. Dođite u nedjelju – pokušali su nas se riješiti, iako je bilo tek podne i petnaest. Oboje smo se sjetili Michaela Douglasa kad mu u ‘Danu ludila’ kažu da su doručak servirali do prije minutu, a on izvuče sačmaricu. Mi smo se, u nedostatku sačmarice, morali osloniti na vlastite persuazivne sposobnosti:
– To je nemoguće jer sutra putujemo. Ali možemo vam ostaviti paket, platiti poštarinu, a vi ga pošaljite kad možete – rekla sam i na pult počela slagati svoje tri tunike, optički miš koji smo ponijeli ali ga nijednom nismo upotrijebili, par Sašinih kratkih hlača, tri prljave majice kratkih rukava, knjigu uputa za rukovanje video-kamerom, instalacijski CD s programom za prebacivanje digitalnih fotografija, četiri kutijice šafrana…
– Sa šafranom bi moglo biti problema – rekla je mlada poštarica u crnom čadoru, koja je solidno govorila engleski i shvatila da se nećemo maknuti od tamo dok nam ne napravi tu sitnu uslugu. Uspjela me zbuniti: nisam razumjela kome i kakve probleme može izazvati sušeni šafran?!
– Svaki paket mora proći kroz rentgen, a ako carinici primijete nešto sumnjivo, onda ga vrate pošiljatelju. Budući da vi putujete nemaju ga kome vratiti, pa se može dogoditi da nikad ne stigne na željenu adresu.
– Zbog šafrana?! Mislila sam da je to legalno.
– Šafran jest, ali u posljednje vrijeme u takvim se pakiranjima krijumčari droga.
– Ok, onda šafran nećemo slati – spremila sam ga natrag u ruksak.
Prije no što nam je dala kutiju, djevojka je ipak morala zatražiti odobrenje od, kako je rekla, ‘direktora odjela za slanje pošiljaka u zemlje istočne Europe’. Da bi dobila odobrenje morala mu je detaljno opisati svaki predmet koji šaljemo i ukupnu težinu paketa. Zabavljala nas je besmislenost tih radnji. Nakon što je ‘direktor odjela za slanje pošiljaka u zemlje istočne Europe’ odobrio zaprimanje našeg prljavog rublja djevojka nam je donijela četiri formulara koja smo morali ispuniti. Razlikovali su se po redoslijedu pitanja: na jednom smo morali prvo napisati svoju, pa tek onda adresu primatelja; drugi nas je prvo tražio adresu primatelja, pa onda našu; na trećem je adresu primatelja trebalo napisati ‘naopako’ od općenitog (Europa) prema pojedinačnom (Pašmanska 11), a na četvrtom to isto ali s adresom pošiljatelja. Stvar je bila utoliko besmislenija jer smo pod adresu pošiljatelja upisivali adresu hotela u kojem nismo baš bili rado viđeni gosti i iz kojeg sutra ujutro zauvijek odlazimo.
Dok se Saša posvetio raznim načinima adresiranja, ja sam se posvetila poštarici:
– I koju drogu najčešće pakiraju kao šafran?
– Najčešće marihuanu, a katkad i hašiš. Ti se krijumčari svačega dosjete. Evo, prošloga smo tjedna zaplijenili neke kristalne statue koje su stigle iz Kine. Izgledale su kao prave, ali su na carini otkrili da su kristali od kojeg su bile izrađene zapravo neki spojevi kemijskih droga…
Cura je bila skroz simpatična. Obećala je da će paket poslati u nedjelju, a na kraju nam je čak ostavila svoju mail adresu da joj se javimo za slučaj da se paketi putem zagube. Pitali smo je zna li možda gdje bi nam mogli napraviti fotografije koje imamo na CD-u. Nije imala pojma, kao ni njezini suradnici.
– Možete tražiti da vam ih isprintaju u nekom internet kafeu – sjetila se na rastanku. Ta ideja nije bila loša, ali smo iskreno sumnjali da u internet kafeu imaju foto-papir.
– Dat ćemo mu CD, pa nek se sam snađe – odlučio je Saša – njemu će to definitivno biti lakše nego nama.
Ispravna odluka.
Nacionalni muzej Irana nas je malo razočarao. Možda zato što su legende pored većine artefakata bile ispisane na farsiju, pa smo dosta teško mogli skužiti što zapravo gledamo, a suvenirnica u kojoj se može kupiti vodič na engleskom jeziku također je zatvorena ranije jer je četvrtak.
U Muzeju dragulja dočekalo nas je novo iznenađenje: radno vrijeme je od 14 do 16 sati, od subote do srijede. Četvrtkom i petkom su zatvoreni.
Muzej kojeg hvale u svim vodičima i koji čuva vjerojatno najveću zbirku nakita i dragog kamenja na svijetu, otvoren je 10 (slovima: deset!) sati na tjedan. Da se, kojim slučajem, nalazi u Londonu, New Yorku ili Parizu, radio bi deset sati na dan, i zarađivao milijarde dolara/eura godišnje.
– Znaš – rekla sam – sve više vjerujem u teoriju o iranskom podrijetlu Hrvata.
– Zašto?
– Zbog radnog vremena, radnih navika i umijeću ignoriranja turističkih potreba.
Podsjetila sam ga na prilog koji smo prije odlaska na put gledali na HTV-u, u kojem je novinarka prvo anketirala turiste i pitala ih što rade za kišnih dana, a kad su joj se požalili da su pokušali ići u muzeje i otkrili da su redom zatvoreni, zvala je direktore i od njih deset, devet je bilo na godišnjem odmoru. Deseti koji se valjda taman vratio s godišnjeg objasnio je da njegov muzej radi samo vikendom prijepodne, ili tako nekako. Podsjetila sam ga i da smo prošloga ljeta tri puta pokušali pogledati Hektorovićeve dvore u Starigradu na Hvaru, ali su svaki put bili zatvoreni, a o radnom vremenu smo se išli raspitivati kod obližnje trafikantice koja nije razumjela ni standardni hrvatski, a kamoli neki strani jezik. Na koncu sam povukla paralelu između čudnog radnog vremena iranskih banaka (od 8 do 14, s pauzom od 11 do 13) i onog famoznog ljetnog radnog vremena naših bankovnih poslovnica koje je smišljeno tako da kad god dođeš pred banku skužiš da su je upravo zatvorili.
– Da znaš da ima nečeg u tom tvom lupetanju, srećice – zamislio se prvovjenčani i predložio da me povede na kavu.
– Gdje ćemo je naći? – u Iranu baš nije bilo kafića, u čajanama u pravilu nije bilo kave, kao ni u onim voćnim barovima, u zalogajnicama su od toplih napitaka također imali samo čaj i, u boljem slučaju, kakao, a restorani su se otvarali tek navečer, oko sedam, osam.
– Vodim te u hotel u kojem sam spavao kad sam drugi put išao izvještavati iz iračkog Kurdistana. Tamo sam bio kad si me nazvala, prvi put nakon nekoliko mjeseci što se nismo čuli, i zapravo sam tamo shvatio da si ti jedina žena s kojom bih dugoročno volio biti…
– Hm… Ovo mi je skroz novi podatak i mislim da je više patetičan nego romantičan, ali ako si siguran da imaju espresso vodi me tamo iz ovih stopa.
– Ne samo da imaju espresso, nego imaju i internet pa možemo provjeriti je li nam stigao odgovor iz Uzbekistana, a imaju i telefon pa možemo nazvati Bižana i dogovoriti se s njim da nas tamo pokupi.
– Kupljeno.
Grand Ferdosi Hotel jedan je od onih hotela gdje nosači prtljage imaju bijele rukavice i zlatne manžete i gdje kava košta par, a noćenje i do par stotina dolara. Sjeli smo u bar i naručili espresso, ali nam je konobar pokazao da je već oprao aparat i ponudio nam nescafe kao zamjensku varijantu.
– Vidiš, još jedna potvrda teorije o iranskom podrijetlu Hrvata – smijala sam se Saši dok smo čekali taj nescafe.
Internet je bio skup i spor, ali su napokon stigle neke dobre vijesti pa nam nije bilo žao para: Šukrat nas ujutro čeka na aerodromu, dan ćemo provesti u Taškentu, a u sedam letimo za Nukus, rezervirao nam je karte i smještaj u nekom tamošnjem obiteljskom pansionu čiji je vlasnik također obećao da će nas pričekati na aerodromu. Bolje ne može. Fakat nam je opet krenulo.
Što bi rekao Saša: Ide-mo-da-lje!
Srkala sam vrući nescafe, a on je otišao s recepcije nazvati Bižana. Vratio se jako bijesan: – Žena mi je poziv naplatila 20.000 riala!
– Jebiga, to su cijene za bogate goste. Jesi li mu objasnio gdje da dođe?
– Nisam baš siguran, veza je bila jako loša, gubio mu se signal, ali koliko sam ga skužio rekao je da je u kvartu i da stiže za desetak minuta.
– Taman da popijemo kavu, a onda možemo izaći i pričekati ga na ulici.
Izašli smo za 15 minuta, a kad ga ni za 20 nije bilo, shvatili smo da je ipak došlo do nekog nesporazuma.
– Ja više ne idem telefonirati po tim njihovim tarifama.
– Daj ne gnjavi, jebeš sad dva dolara, moramo se naći s njim prije nego otputuje.
Uto nam je prišao neki tip i pitao trebamo li taksi.
– Zapravo već čekamo jedan, ali se očito nismo dobro razumjeli s prijateljem – rekla sam, a čovjek je izvadio mobitel iz džepa i ponudio da ga nazovemo.
Pogodili smo u čemu je bio problem, zbog loše veze Bižan je shvatio da ga čekamo u našem hotelu, no kad su mu tamo rekli da nas nema, više nije znao gdje bi nas tražio. Srećom, nije bio daleko i rekao je da mu treba pet minuta.
Kad su završili razgovor pitali smo čovjeka koliko smo mu dužni za telefon.
– Ma ništa – odmahnuo je rukom – Drago mi je što sam mogao pomoći.
– Čuj, da je taj telefon fakat skup tip nam ga ne bi ni ponudio – naglas sam razmišljala.
– Znam, kuja me prevarila, šta da joj sad radim.
– Ništa.
– Zelika, Saša – mahao je Bižan s druge strane ulice.
Ušli smo u auto, ali je njegovo iskusno oko odmah primijetilo da nešto nije u redu.
– Kakav vam je bio dan?
– Bilo je dobro, obavili smo poštu, dogovorili detalje oko sutrašnjeg dolaska u Uzbekistan, pogledali Nacionalni muzej, a onda smo došli tu popiti kavu i Saša misli da ga je recepcionerka prevarila na telefonskom računu.
– Koliko ti je naplatila?
– 20.000.
– A koga ste zvali?
– Tebe, onaj prvi put, kad smo se loše čuli – progovorio je Saša.
Bižanu se promijenio izraz lica, prvi put sam ga vidjela toliko bijesnog, Opet sam pokušala zamisliti kako je bilo njegovoj ženi kad bi je on krenuo ‘kazniti’.
– Vratit ćemo se natrag – rekao je i dao žmigavac da okrene auto.
– Ma, pusti, Bižan, to je samo dva dolara – rekla sam.
– Je, ali neće ih ona pojesti – rekao je toliko ljutito da sam se i ja bojala opet progovoriti. Doslovno je dojurio do hotela i zakočio tako naglo da su kočnice zaškripale ko na auto-trkama, a ja sam se zabila u prednje sjedište.
– Idemo – obratio se Saši – moraš mi je pokazati. A ti nas čekaj u autu.
Nisam ni mislila prisustvovati tome. Kasnije mi je Saša prepričao kako je uletio unutra poput buldoga. Žena ih je vidjela i po njezinu izrazu lica Saša je zaključio da joj je sve bilo jasno. I Bižan ju je odmah prepoznao po uznemirenosti, prišao joj je i počeo se derati tako glasno da je došao i šef recepcije.
– To si trebala vidjeti, ja sam stao sa strane i nisam vjerovao koliko je popizdio. Po reakcijama sam skužio da je popizdio i šef jer se na kraju i on derao na nju – rekao je kad su se vratili u auto.
Bižan ju je još psovao, najviše ga je razjarila njezina naivna isprika. Ženska im je, naime, rekla, da se zabunila pa mu je, umjesto dvije naplatila dvadeset tisuća. Nakon graje koju su podigli pokunjeno je iz ladice izvukla onih 18 tisuća koje je kanila smračiti.
– Jesi li vidio – i dalje se žestio Bižan – nije ti vratila novac iz blagajne koja joj je stajala pred nosom, nego iz ladice. Da se stvarno zabunila kako je rekla sigurno ne bi novac spremila u ladicu, nego u blagajnu.
– Ma, dobro, ajmo sad to zaboraviti. Hvala ti što si riješio problem – pokušala sam zaključiti raspravu, ali Bižan se nije dao:
– Zbog takvih koji kradu nam i je ovako. Šta bi tek bilo da nemamo tako stroge zakone? Trebali smo pozvati i policiju, pa kad je opet uhvate da lijepo pređe među troprstaše…
Od pobjede revolucije, naime, u Iranu se primjenjuju strogi šerijatski zakoni koji pravdu shvaćaju na prilično brutalan, starozavjetni, način. Kazne su vrlo stroge, a smrtno, kao i tjelesno kažnjavanje tek se odnedavna počelo lagano smanjivati i to pod pritiskom međunarodne zajednice. Primjerice, za krijumčarenje droge ili homoseksualizam sud će najvjerojatnije izreći smrtnu kaznu; pijance će, kako nam je Bižan ispričao, kažnjavati bičevanjem i batinama, a nepopravljim lopovima danas neće kao nekoć odsijeći cijelu ruku, nego dva prsta. Zato se u žargonu lopovi zovu ‘troprstašima’.
– Nisi li malo prestrog?
– Nisam. Kakav je to način varati ljude. I još k tome turiste. Zar ne shvaća da je i ona odgovorna za dojam koji ćete imati o ovoj zemlji?!
Ne sjećam se da smo s Bižanom ikada pričali o politici ili državnoj vlasti, niti da smo komentirali aktualne događaje. On kao da nije gledao vijesti niti čitao novine. Uglavnom je pričao o osobnim stvarima, a čak i kad je pričao o revoluciji i životu prije i poslije nje ili kad smo se dotakli tema o ljudskim pravima, i pravima žena, govorio je iz osobnog ugla. Zato me je, priznajem, malo iznenadio kad je spomenuo da mu je stalo do dojma koji ćemo imati o Iranu. Ali, njegov bijes zapravo nije proizlazio iz domoljublja nego iz posve privatnih moralnih zakona koji su kod njega bili vrlo jasni: ljude se ne vara, ne potkrada i ne podcjenjuje, nego ih se poštuje, pomaže i cijeni.
Njegov se život svodio na predanu brigu o sinu; na povremene susrete s nekom ženom koju nismo upoznali jer je, kako nam je rekao, ona vrlo religiozna i konzervativna osoba, a k tome i ne govori engleski pa bi mu bilo prenaporno da smo se našli u četvero; na taksiranje od kojeg veći dio zarade troši na stalne popravke dotrajalog automobila što ga vozi, a ono što mu preostane daje roditeljima za hranu i sebi za cigarete; na obilaske prijatelja i rođaka s kojima se ponekad zapije, ponekad zakarta, a ponekad samo gleda satelitske programe na kojima ženama dekoltei nisu pokriveni crnim kvadratom. News chanelle, rekao je, u pravilu izbjegava, no kako je u rujnu 2005., baš u vrijeme našeg posjeta, top-tema bila govor novog iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada pred generalnom skupštinom UN-a, tek je usput spomenuo da je na novog predsjednika ponosan jer se “ovako malen i neugledan, usudi prkositi Bushu i američkoj dominaciji” te odmah dodao i da se plaši da “u svojoj bahatoj nepromišljenosti na zemlju ne navuče kakav novi rat”.
Eto, takav je bio Bižan: pošten, neposredan, jednostavan i iskren.
Doveo nas je u neki bistro nedaleko od našeg hotela i nama naručio neke ukusne sendviče s vegetarijanskim polpetama, a sebi, naravno, kebab.
– Razmišljao sam gdje bi vas poveo, a da imaju i vegetarijansku hranu za Zeliku – priznao je kad sam mu rekla da je ovo najukusniji obrok koji sam pojela u Iranu.
Saša je izvadio CD i pružio mu: – Evo, da i ti imaš uspomenu na nas, tu su fotografije tebe i Mohsana iz luna-parka i još neke na kojima smo nas troje zajedno. Pazili smo da se ni na jednoj ne vidi alkohol ili nešto drugo što bi te moglo kompromitirati, pred sinom ili društvom.
Zanijemio je od iznenađenja. Kad se malo pribrao počeo nam je zahvaljivati i tumačiti kako je baš neki dan razmišljao o tome da nema nijednu fotografiju sa sinom otkako ga je našao.
– Imam neke na kojima ga držim u rukama kao bebu, ali otkako je stasao u dječaka nismo se nijednom zajedno slikali. Puno vam hvala, stvarno vam puno hvala…
– Bižan, to je sitnica, opet pretjeruješ u zahvalnosti.
– Prvo, nemaš pojma koliko mi znači ta sitnica, a drugo: sa zahvalnošću se ne može pretjerati – opet me zatekao svojom iskrenošću i mudrošću.
Inzistirao je da plati ručak i piće. Ovaj smo mu put to dopustili. Više nismo bili samo njegovi klijenti, niti je on bio samo naš vozač. Svo smo troje osjećali da smo se previše zbližili i da ćemo ga uvrijediti, a iz njegova ugla možda i poniziti, ako sad platimo i ovaj, oproštajni, račun.
– Avion vam polijeće u 8 i 15, što znači da na aerodromu morate biti najkasnije u pola sedam. Dogovorio sam sa šogorom svoje prijateljice da bude pred vašim hotelom točno u šest ujutro i objasnio mu točno do kud vas treba odvesti.
– Imaš li njegov broj za slučaj da ne dođe?
– Nemam, ali to je dogovoreno. Ne može se dogoditi da ne dođe, osim ako ga ne spriječi neka viša sila, a u tom vam slučaju ne bi pomogao ni njegov telefonski broj – razložio je – Uostalom, nemojte se iznenaditi, čovjek ne govori ništa osim farsija.
– Znači, siguran si da će doći i da neće zaspati? Bižan, mi moramo sutra stići na taj avion.
– Znam, Zelika. Vjeruj mi da će doći. I neće zaspati.
– Koliko mu trebamo platiti?
– I to sam ugovorio. Dat ćete mu 30.000 riala.
– A tebi? – pita ga Saša.
– Što meni?
– Koliko smo tebi dužni za ovu današnju vožnju?
– Ništa.
– Kako misliš ništa?
– Lijepo. Niste mi platili prvu, pa nećete ni zadnju – nasmijao se.
Bez obzira na sve šerijatske zakone i principe koji vrijede u Islamskoj Republici Iran, po cijenu da nas sve odvedu u stanicu, potrbuške bace na pod i izudaraju onim ‘finim debelim kablom’, nisam mogla izdržati da mu se, nasred ulice, pred očima svog zakonitog, ne bacim u zagrljaj. U prvoj se sekundi sav ukočio i prilično iznenadio, no već se u sljedećoj snašao i zagrlio me snažno, prijateljski, zaštitnički.
Poljubila sam ga u obraz: – Hvala ti na svemu, Bižan. Iskreno mi je drago što sam te upoznala, slučajno ili ne. Stvarno se nadam da ćemo se opet vidjeti.
Poljubio je i on mene, zbunjeno ponavljajući samo ‘thank you, Zelika, thank you very much, thank you’, a onda me nježno odgurnuo, maramu koja mi je spala do potiljka povukao nazad prema čelu i rekao mi: – Sad idi, prije nego što me rasplačeš.
Poslušala sam ga jer su i moje oči već bile vlažne. Kad sam prešla ulicu vidjela sam isti prizor, samo je u Bižanovu zagrljaju bio Saša.
– Smijem li te zagrliti, a da ne pomisliš da sam homoseksualac? – pitao ga je u šali.
– Naravno – odgovorio mu je Saša – prijatelj si mi.
Kad smo oboje došli pred hotelski ulaz okrenuli smo se i vidjeli ga kako još stoji pored automobila. Čekao je da nam još jednom mahne i tek je onda sjeo za volan.
– Valjda će taj njegov doći na vrijeme – rekao je Saša. Oboje smo strahovali da ne zakasnimo na jedini avion koji nas može spasiti.
– Doći će, a ako i ne dođe, nazvat ćemo Bižana i on će već nešto smisliti.
– Ali njega sutra nema u Teheranu.
– Nema veze, riješio bi on to i telefonom.
– Pa što je najluđe, vjerojatno i bi – složio se Saša – On nije ni svjestan koliko nam je pomogao.
…petak
Izašli smo deset minuta prije šest. Taman kad smo iznijeli zadnji komad prtljage neki je auto potrubio i bljesnuo svjetlima: duga, kratka, duga.
Mahnuli smo mu. Čovjek nije znao ni riječi bilo kojeg stranog jezika.
– Bižan – rekao je upitno, kao da izgovara neku lozinku.
– Bižan – ponovili smo potvrdno.
Otvorio je vrata da uđemo i nije progovorio sve do aerodroma.
Vozio nas je kroz prazne ulice. Još praznije nego onog dana kad smo doputovali. Sada mi se taj petak činio tako nestvaran, tako dalek i stran.
I, premda sam jedva čekala da odem iz ovog grada, tog mi se jutra po prvi puta Teheran učinio kao ugodno mjesto.
Prometa gotovo da i nije bilo. Tek bismo tu i tamo prošli kraj grupice ljudi, uglavnom muškaraca, koji su se vraćali s prve molitve. Ni traga onim gužvama u kojima smo proveli puste sate. Nije bilo ni one gradske buke, niti je u autu Bižanova prijatelja bilo glazbe.
Iz te sam tišine promatrala džamije s keramičkim fasadama, vitke minarete, spomenike pjesnicima i šehidima, sive stambene zgrade, zatvorene dućane i restorane, anti-američke grafite, nekadašnje šahove palače u kojima su danas muzeji, čak sam prepoznala i ono skretanje za luna-park…
Bižan je, na kraju, ispao jedina dobra stvar koja nam se ovdje dogodila.
Da nije bilo njegove snalažljivosti, okretnosti i spremnosti da nam pomogne, možda bismo još uvijek bili tamo, ili bismo se, a da ne bi došli ni do pola planiranog puta, naprosto vratili kući podvijenih repova, s rečenicom: Jebiga, nismo uspjeli.
Da nismo naletili na njega – ili on na nas? – definitivno bismo potrošili neusporedivo više vremena, novca i živaca, s uvjerljivo slabijim rezultatom.
I, iako sam u zadnja tri, četiri dana proklela taj Teheran najmanje stotinu puta, sad kad odlazim razmišljam o tome da bih se ponovno vratila – samo da opet vidim Bižana. Da odemo do njegove vikendice i napravimo trodnevni tulum, da poslije svratimo i do kaspijske obale i pustimo ga da nas, onako vergilijevski, kako on voli i zna, provede iranskom rivijerom i upozna sa svim porocima i užicima koji se tamo skrivaju…
Stvarno je velik čovjek taj Bižan.
Poznajete li ijednog hrvatskog taksistu koji bi neki iranski par, da ga sretne na ulici u nedjelju popodne, doveo frendu na tulum, upoznao ih sa svojim djetetom i bio im na usluzi, vozeći ih ispod cijene, prevodeći im, čekajući ih, svađajući se s onima koji ih pokušaju prevariti… Koji bi išao s njima na večere, dodavao im rupčiće kad bi plakali, tješio ih, suosjećao, nasmijavao ih i nudio im da, umjesto da plaćaju hotel, kod njega spavaju besplatno?
Ja se, moram priznati, do danas nisam uspjela sjetiti nijednog.
Tih nekoliko dana koliko smo se družili bio nam je najbolji prijatelj, bolji od nekih kraj kojih u Zagrebu živimo godinama.
Da se ne shvati pogrešno, mislim na to da se usluge od ljudi koji ti ih ni zbog čega nisu dužni učiniti cijene dvostruko, kao gol na gostujućem terenu. Još ako su sublimirane u tako kratko razdoblje, kao što je sedam dana, naprosto se moraju doživjeti intenzivnije i upamtiti trajnije. Upamtiti, ne toliko faktografski koliko emotivno.
Druženje s Bižanom bilo je toliko spontano, lišeno svakog ustezanja i zadrške, da bi bio grijeh ne nazvati ga prijateljem. Bilo bi glupo reći da nas je taj čovjek zadužio, točnije je da nas je oplemenio vlastitom plemenitošću. Natjerao nas na razmišljanje o tome kome smo sve u životu možda mogli pomoći, a nismo, i da obećamo samima sebi da ćemo ubuduće o tome više voditi računa.
Kad se auto zaustavio ispred aerodromske zgrade bilo mi je drago da smo se s Bižanom pozdravili jučer, i da nas sad ispraća neznanac, sličan onome koji nas je prije tjedan dana i doveo u grad.
Kad smo prošli sve carinske kontrole, ušli u avion i vezali pojaseve krenule su mi suze – bez jecaja, bez grča na licu, čak i bez neke pretjerane tuge koja bi ih pratila. Naprosto su potekle, iz iskrenog ganuća.
– Htjela bih ga opet vidjeti – rekla sam.
– Vidjet ćeš ga – rekao je Saša i stisnuo mi ruku onako kako je stisne uvijek kad si obećamo nešto ili se o nečem čvrsto dogovorimo – Zašto plačeš?
– Bezveze – zbog tih sam se suza ionako osjećala glupo i bilo mi je blesavo izgovoriti da me je tek sad ganula sva Bižanova dobrota i velikodušnost.
– Baš bezveze? – naravno da se kod prvovjenčanog nisam mogla tek tako izvući.
– Sjećaš se kad je Bižan tebi rekao da si Robin, a meni da sam Batman?
– Sjećam.
– E pa mislim da mu nismo dovoljno jasno zahvalili što je svo ovo vrijeme bio naš džoker.