Jezik, Stimmung i ritam u dvoidentitetskom pisanju i čitanju
***
I. Jezik
Što je to, pitam se, što nama čitateljima knjigu čini zanimljivom i drugačijom od drugih? Što je to što nas drži da duže ostanemo u njoj i da se s njom krećemo u njezinom svijetu još dugo nakon što smo pročitali zadnju stranicu. Hajde, o tome ima svakavih teorija, književna se znanost bavi time, svaka recenzija zapravo govori o tome zašto ova ili ona knjiga u tom kontekstu zadovoljava ili ne zadovoljava kriterije čitatelja.
Morate znati da sam Njemica koja najviše čita na njemačkom jeziku, iako ne živim u tom govornom području nego u zemlji koja pripada bivšoj Jugoslaviji. Naravno, promatram pažljivo što se događa u književnom svijetu koji se stvorio u tom njemačkohrvatskom, njemačkobosanskom, njemačkosrpskom ili drugom dvoidentitetskom prostoru. I baš u tom prostoru naučila sam nešto što mi je pomoglo da razumijem ponešto što je važno u čitanju općenito.
Pomogli su mi pisci koji su se rodili u bivšoj Jugoslaviji, u Svibu, u Višegradu ili u Bečeju, i čiji su roditelji otišli iz tih mjesta, ili su morali otići, pa su djecu odmah uzeli sa sobom ili su najprije složili poslovnu, stambenu i administrativnu situaciji u tuđini, u Njemačkoj ili Švicarskoj, da bi ih nakon nekoliko godina zvali u svoj novi dom. Pisci o kojima govorim zapravo su djeca te prve generacije. Oni nemaju ništa s odlukom da žive u drugom svijetu. Nisu odgovorni, morali su otići zbog rata ili iz materijalnih razloga, ali oni o tome nisu mogli odlučivati. Svejedno su nešto izgubili. I svejedno su nešto dobili.
Najprije su dobili drugi jezik, ovako bačeni u novu kulturu, nove škole i novo društvo, u kojemu se svakom djetetu žuri da čim prije postane član po govoru, ponašanju i izgledu.
Znači, sve je počelo jezikom.
I u čitanju sve počinje jezikom. Zvuči pomalo banalno da uopće govorim o tome, ali trebamo se katkad sjetiti da je u čitanju najosnovnije da znate jezik. I u pisanju. Doduše, taj koji je naučio tuđi jezik i koji će poslije na tom jeziku i pisati, drugačije vlada jezikom. Čini mi se da je čovjeku ponekad prednost da mu jezik na kojemu piše ili čita nije materinji jezik. Ništa mu nije samorazumljivo, svaku riječ gleda s poštovanjem, sumnjom, pa i strahom. Hoće li drugi točno razumjeti o čemu govorim? Svatko tko nauči novi jezik zna da iza svake riječi postoji polje u kojemu leži značenje te riječi. U tom polju je – što se tiče značenja – svašta moguće, polje se može podijeliti u razna podpolja koja se razlikuju kao dan i noć. Sve to treba naučiti, ali kada je naučeno, onda leži u tom polju cijela mogućnost literature. Prostor značenja je na jezičnoj razini mjesto u kojemu se književnost stvara i mjesto u kojemu čitatelj doživljava književnost.
Knjige iz koje sam to naučila su knjige Marice Bodrožić. Došla je s jedanaest godina u Njemačku iz dalmatinskog Sviba, gdje je najprije još bila ostala kod djeda dok joj roditelji nisu sredili situaciju u Njemačkoj. Onda je u Njemačkoj prošla sve škole i sve fakultete. Nakon toga je savršeno znala njemački jezik, ali nikad nije izgubila sumnju prema govoru. Još je uvijek gledala svaku riječ kao da je vidi prvi put. U sebi je imala identitet njemačkog građanina i identitet hrvatskog ili jugoslavenskog djeteta. A govorila je u pjesmama i pričama s alatom njemačkog jezika koji joj je još uvijek bio upitan i kojim se počela poigravati. Iz tog procesa su se rodili tekstovi s novim neobičnim riječima. Tu su se pojavile riječi kao Körper-Regenbogen (duga tijela), Hautgeflüster (šaputanje kože) ili Blütengeborene (iz cvata rođene). Nove složene riječi u kojima njemački čitatelj razumije svaki dio, ali mu je kombinacija neobična. Učiteljica njemačkog jezika vjerojatno bi refleksno rekla: “Čujete, gospođo Bodrožić, to Vam tako ne ide. Ne možete jednostavno izmisliti riječi.” Ali učiteljica koja još nije sasvim zarobljena u svom učiteljskom svijetu, u rječniku i gramatici, i koja stane i pročita još jednom, vidjet će da gospođa Bodrožić ima svako pravo da izmišlja i koristi riječ upravo tako i da zapravo na njemačkom jeziku ne postoji ništa što bi bolje opisalo o čemu ona govori. Ovo je samo jedan mali primjer, što Marica Bodrožić radi u svom pisanju. A radi puno više od izmišljanja riječi. Njezina poetična proza i njezina poezija stižu nas iz međusvijeta hrvatskog i njemačkog jezika, u kojemu rječnik raste iz osjećaja, u kojemu hrvatsko dijete promatra njemačku riječ, uzima je u ruke, pogleda je sa svih strana, baca je u zrak i gleda kako leti. Ona nam pokazuje da jezik može mnogo više nego samo označavanje predmeta i da u svakom jeziku postoji cijeli svemir značenja.
II. Stimmung
Prije nekoliko godina mislila sam da se nešto u bosanskohrvatskosrpskocrnogorskoj prozi (eto mene kao izumiteljice riječi) ne može prevesti na njemački jezik. Mogu se složiti riječi, može se doslovno reći što piše u originalnom tekstu, ali nekako je i u najboljem prijevodu uvijek nešto ostalo što njemačka verzija nije obuhvatila. Osjećala sam da je to nešto važno što se izgubilo u prijevodu, srž svega, duša možda, nešto što je njemačkom čitatelju zauvijek oduzeto. Nešto što govori o percepciji u tim zemljama, o pogledu na svoj balkanski svijet i na život općenito, nešto što njemački čitatelj nikad neće shvatiti. Njemački jezik nema riječi za takvo pisanje, mislila sam, ne postoje riječi, ne možemo govoriti tim jezikom, možda nam njemački mozak jednostavno drukčije funkcionira, gledamo svijet drugim očima. Tko zna? I onda sam otvorila knjigu Saše Stanišića „Kako vojnik popravlja gramofon“. I on mi je na mom njemačkom jeziku ispričao pravu bosansku priču. Koristio je iste riječi kojima pišu Heinrich Böll, Günter Grass i Peter Handke i uspijevao je da radi što sam mislila da je nemoguće. Mladi Bosanac, koji je iz Višegrada u četrnaestoj godini života došao u Heidelberg, kreće se sasvim lagano i ležerno u našem njemačkom sistemu, razbacuje slikama i metaforama s njemačkim elementima, da bi čitatelju na kraju složio film u glavi, koji nimalo ne dolazi iz izbjegličke stambene zgrade, u kojoj s jednog prozora miriše tajlandska, s drugog turska ili bosanska jela. Nego je usred Njemačke, negdje izvan grada, stvorio bosansku vikendicu ispred koje su parkirana Yuga, a unutra se sprema fešta, jer je nova kupaonica nadograđena i novi zahod spreman za rad. Stvorio je bosansku baštu u srcu Njemačke i tamo na svečanom stolu te fešte izložio je bosanska jela čiji miris i okus njemački čitatelj osjeti i prepoznaje, iako nikad nije vidio sarmu, punjene paprike, iako nema pojma kakva je to pašteta ili što je kajmak, i kakvo meso, meso i još jednom meso u svakakvom obliku, u sivim hrpama. Nijemac to ne zna, ali znat će nakon čitanja i zauvijek će pamtiti. Da ne govorim sad o tome što je Stanišić još umio stvoriti u našem švapskom svijetu, cijeli Višegrad u predratnim danima, fronte, ratišta, svašta je bilo opipljivo blisko.
Kako Stanišić to samo može? Kako nas može katapultirati u bosanski svijet? Dugo sam razmišljala o tome i nisam imala odgovor. Stanišić je uspio stvoriti posebnu atmosferu, onda sam zaključila. Nešto što opisuje njemačka riječ „Stimmung“. Tu je riječ teško prevesti na bilo koji europski jezik. Stimmung može biti glazbeni fenomen (vibracija), fizički mehanizam (rezonancija), psihološka emocija (raspoloženje) ili meteorološka situacija (atmosfera). Pojam Stimmung je u povijesti literature često bio u centru pažnje, već kod Kanta, u njemačkom romantizmu (Kleist, Brentano, Hoffmann), u fin-de-siecleu i u sredini dvadesetog stoljeća kod Heideggera, Staigera i Spitzera. Pošto ga je kao književni pojam teško shvaćati izvan njemačkog konteksta, našli su se drugi metaforički i sinonimički nadomjesci, to su “milje”, “klima”, “harmonija” ili “atmosfera” (što je meni nekako najbliži pojam).
Nedavno sam našla sasvim novu knjigu književnog teoretičara i profesora komparatistike na sveučilištu u Stanfordu Hansa Ulricha Gumbrechta pod naslovom “Stimmungen lesen. Über eine verdeckte Wirklichkeit in der Literatur.” (“Čitati atmosfere. O skrivenoj stvarnosti u književnosti.”).
U toj se knjizi Gumbrecht zalaže za novu vrstu čitanja. Čitanje koje je vođeno osjećajem: čulno čitanje. On vidi u usredotočenju na atmosferu novu mogućnost za književnu teoriju da vrati svježinu i estetsku izravnost u rad s tekstovima. Ne čudi me da baš njemački profesor koji živi u drugom govornom svijetu, u Americi, dođe na takvu ideju.
A Saša Stanišić zapravo poziva na takvo čitanje. To je to, pomislila sam. Čitatelj mora, hoće-neće, osjetiti što se događa njegovim likovima. Jer u njegovoj knjizi govori dijete, gleda na događaje očima pametnog, ali svejedno relativno neinformiranog djeteta. Dijete koje vidi šta vidi i koje izravno i ponekad pomalo brbljavo govori o tome, koje ima svoju jednostavnu logiku i koje ne preskače ni jedan detalj. A takvo pisanje može razumjeti čak njemački čitatelj razumjeti, jer mora da isključi mozak, da zaboravi na svaki sistem i slijedi pripovjedača, dječaka, koji nam priča priču.
III. Ritam
Da li postoji tipični ritam njemačkog teksta, ili tipični ritam srpskog ili mađarskog teksta? Da li se oni razlikuju? Možemo čitati kao što slušamo muziku? Naravno da možemo i naravno da nas u tekstu vode teme, ovaj put književne teme, i da kompozitor proze mora orkestrirati svoj inventar, likove i mjesta radnje, i mora slušati i upravljati jezičnim, stilskim i epskim sredstvima kao što glazbeni dirigent upravlja instrumentima, notama i orkestrom.
Ali zašto, čitajući knjigu Melinde Nadj Abonji “Tauben fliegen auf” (“Polete golubovi”), mislim na glazbu?
Melinda Nadj Abonji rođena je u Bečeju, u Vojvodini, i materinji jezik joj je mađarski, možda zna i malo srpski, ne znam. Onda je otišla s roditeljima u Švicarsku. I tamo je naučila govoriti njemački s laganim švicarskim naglaskom. (U čitanju joj je akcent lagan, vjerujem da može i na teškom švicarskom jeziku govoriti.)
Bavi se pisanjem već godinama, ali pogotovo čitalačkim performansom. Sama stoji na pozornici, ili u pratnji repera Jurczok 1001, i recitira prozu kao da je glazba. Svira violinu. Sad je napisala drugi roman koji je nagrađen najvećom njemačkom književnom nagradom Deutscher Buchpreis. “Pisanje jest muzika”, kaže negdje u intervjuu, “rečenica je ispravna tek onda kada zvuči.”
Čitajući njezinu knjigu mislim na muziku jer je u njezinom pripovijedanju nešto brzo i ritmično, kao što reperi govore, nešto što te ošamućuje i hipnotizira. Ona govori u dugim rečenicama koje istrese čitatelju nad glavom, evocira s njima život u Vojvodini koja je sama prostor s više kultura. Melinda Nadj Abonji je bila već multiidentitetska djevojčica kad je došla u Švicarsku, pa je, eto, dobila još jedan identitet, koji se opet razlikuje od prethodnih. Možda mora pisati u takvoj brzoj i intenzivnoj prozi, kad je iz Vojvodine i kad ima uz to još jedan, švicarski, identitet. Možda mora pjevati i recitarati o gubljenju identiteta, o gubljenju onog jugoslavenskog, kojeg bi osjetila svaki put kad je u švicarskim godinama posjetila staru domovinu, sve više emotivno i prostorno udaljena, i o ponovnom gubljenju jugoslavenskog identiteta za vrijeme rata, kad u Švicarskoj naiđe na izbjeglice, sasvim druge ljude od nje same, i kada shvaća da nije ni dio te grupe i da to nikada ni može biti.
Porijeklo muzičkog elementa u njezinom pisanju leži možda u autoričinom glazbenom talentu, u sviranju violine. Ali sigurno leži i u dilemi s identitetima, jer je pisanje njezin izražaj, a ritam teksta – ili u njezinom slučaju beat teksta –sastoji se od intonacije i izmjene tonova i pauza, od jugoslavenskog djetinjstva i od švicarskog odrastanja. I tako, čuju se u knjizi Melinde Nadj Abonji vojvođanske ciganske violine i neki novi švicarski književni rap, brz, intenzivan i svejedno nježan, toliko nježan da ti pamet stane.
Kako slovkati, osjetiti i pjevati književnost?
Jezik, Stimmung i ritam u dvoidentitetskom pisanju i čitanju
***
I. Jezik
Što je to, pitam se, što nama čitateljima knjigu čini zanimljivom i drugačijom od drugih? Što je to što nas drži da duže ostanemo u njoj i da se s njom krećemo u njezinom svijetu još dugo nakon što smo pročitali zadnju stranicu. Hajde, o tome ima svakavih teorija, književna se znanost bavi time, svaka recenzija zapravo govori o tome zašto ova ili ona knjiga u tom kontekstu zadovoljava ili ne zadovoljava kriterije čitatelja.
Morate znati da sam Njemica koja najviše čita na njemačkom jeziku, iako ne živim u tom govornom području nego u zemlji koja pripada bivšoj Jugoslaviji. Naravno, promatram pažljivo što se događa u književnom svijetu koji se stvorio u tom njemačkohrvatskom, njemačkobosanskom, njemačkosrpskom ili drugom dvoidentitetskom prostoru. I baš u tom prostoru naučila sam nešto što mi je pomoglo da razumijem ponešto što je važno u čitanju općenito.
Pomogli su mi pisci koji su se rodili u bivšoj Jugoslaviji, u Svibu, u Višegradu ili u Bečeju, i čiji su roditelji otišli iz tih mjesta, ili su morali otići, pa su djecu odmah uzeli sa sobom ili su najprije složili poslovnu, stambenu i administrativnu situaciji u tuđini, u Njemačkoj ili Švicarskoj, da bi ih nakon nekoliko godina zvali u svoj novi dom. Pisci o kojima govorim zapravo su djeca te prve generacije. Oni nemaju ništa s odlukom da žive u drugom svijetu. Nisu odgovorni, morali su otići zbog rata ili iz materijalnih razloga, ali oni o tome nisu mogli odlučivati. Svejedno su nešto izgubili. I svejedno su nešto dobili.
Najprije su dobili drugi jezik, ovako bačeni u novu kulturu, nove škole i novo društvo, u kojemu se svakom djetetu žuri da čim prije postane član po govoru, ponašanju i izgledu.
Znači, sve je počelo jezikom.
I u čitanju sve počinje jezikom. Zvuči pomalo banalno da uopće govorim o tome, ali trebamo se katkad sjetiti da je u čitanju najosnovnije da znate jezik. I u pisanju. Doduše, taj koji je naučio tuđi jezik i koji će poslije na tom jeziku i pisati, drugačije vlada jezikom. Čini mi se da je čovjeku ponekad prednost da mu jezik na kojemu piše ili čita nije materinji jezik. Ništa mu nije samorazumljivo, svaku riječ gleda s poštovanjem, sumnjom, pa i strahom. Hoće li drugi točno razumjeti o čemu govorim? Svatko tko nauči novi jezik zna da iza svake riječi postoji polje u kojemu leži značenje te riječi. U tom polju je – što se tiče značenja – svašta moguće, polje se može podijeliti u razna podpolja koja se razlikuju kao dan i noć. Sve to treba naučiti, ali kada je naučeno, onda leži u tom polju cijela mogućnost literature. Prostor značenja je na jezičnoj razini mjesto u kojemu se književnost stvara i mjesto u kojemu čitatelj doživljava književnost.
Knjige iz koje sam to naučila su knjige Marice Bodrožić. Došla je s jedanaest godina u Njemačku iz dalmatinskog Sviba, gdje je najprije još bila ostala kod djeda dok joj roditelji nisu sredili situaciju u Njemačkoj. Onda je u Njemačkoj prošla sve škole i sve fakultete. Nakon toga je savršeno znala njemački jezik, ali nikad nije izgubila sumnju prema govoru. Još je uvijek gledala svaku riječ kao da je vidi prvi put. U sebi je imala identitet njemačkog građanina i identitet hrvatskog ili jugoslavenskog djeteta. A govorila je u pjesmama i pričama s alatom njemačkog jezika koji joj je još uvijek bio upitan i kojim se počela poigravati. Iz tog procesa su se rodili tekstovi s novim neobičnim riječima. Tu su se pojavile riječi kao Körper-Regenbogen (duga tijela), Hautgeflüster (šaputanje kože) ili Blütengeborene (iz cvata rođene). Nove složene riječi u kojima njemački čitatelj razumije svaki dio, ali mu je kombinacija neobična. Učiteljica njemačkog jezika vjerojatno bi refleksno rekla: “Čujete, gospođo Bodrožić, to Vam tako ne ide. Ne možete jednostavno izmisliti riječi.” Ali učiteljica koja još nije sasvim zarobljena u svom učiteljskom svijetu, u rječniku i gramatici, i koja stane i pročita još jednom, vidjet će da gospođa Bodrožić ima svako pravo da izmišlja i koristi riječ upravo tako i da zapravo na njemačkom jeziku ne postoji ništa što bi bolje opisalo o čemu ona govori. Ovo je samo jedan mali primjer, što Marica Bodrožić radi u svom pisanju. A radi puno više od izmišljanja riječi. Njezina poetična proza i njezina poezija stižu nas iz međusvijeta hrvatskog i njemačkog jezika, u kojemu rječnik raste iz osjećaja, u kojemu hrvatsko dijete promatra njemačku riječ, uzima je u ruke, pogleda je sa svih strana, baca je u zrak i gleda kako leti. Ona nam pokazuje da jezik može mnogo više nego samo označavanje predmeta i da u svakom jeziku postoji cijeli svemir značenja.
II. Stimmung
Prije nekoliko godina mislila sam da se nešto u bosanskohrvatskosrpskocrnogorskoj prozi (eto mene kao izumiteljice riječi) ne može prevesti na njemački jezik. Mogu se složiti riječi, može se doslovno reći što piše u originalnom tekstu, ali nekako je i u najboljem prijevodu uvijek nešto ostalo što njemačka verzija nije obuhvatila. Osjećala sam da je to nešto važno što se izgubilo u prijevodu, srž svega, duša možda, nešto što je njemačkom čitatelju zauvijek oduzeto. Nešto što govori o percepciji u tim zemljama, o pogledu na svoj balkanski svijet i na život općenito, nešto što njemački čitatelj nikad neće shvatiti. Njemački jezik nema riječi za takvo pisanje, mislila sam, ne postoje riječi, ne možemo govoriti tim jezikom, možda nam njemački mozak jednostavno drukčije funkcionira, gledamo svijet drugim očima. Tko zna? I onda sam otvorila knjigu Saše Stanišića „Kako vojnik popravlja gramofon“. I on mi je na mom njemačkom jeziku ispričao pravu bosansku priču. Koristio je iste riječi kojima pišu Heinrich Böll, Günter Grass i Peter Handke i uspijevao je da radi što sam mislila da je nemoguće. Mladi Bosanac, koji je iz Višegrada u četrnaestoj godini života došao u Heidelberg, kreće se sasvim lagano i ležerno u našem njemačkom sistemu, razbacuje slikama i metaforama s njemačkim elementima, da bi čitatelju na kraju složio film u glavi, koji nimalo ne dolazi iz izbjegličke stambene zgrade, u kojoj s jednog prozora miriše tajlandska, s drugog turska ili bosanska jela. Nego je usred Njemačke, negdje izvan grada, stvorio bosansku vikendicu ispred koje su parkirana Yuga, a unutra se sprema fešta, jer je nova kupaonica nadograđena i novi zahod spreman za rad. Stvorio je bosansku baštu u srcu Njemačke i tamo na svečanom stolu te fešte izložio je bosanska jela čiji miris i okus njemački čitatelj osjeti i prepoznaje, iako nikad nije vidio sarmu, punjene paprike, iako nema pojma kakva je to pašteta ili što je kajmak, i kakvo meso, meso i još jednom meso u svakakvom obliku, u sivim hrpama. Nijemac to ne zna, ali znat će nakon čitanja i zauvijek će pamtiti. Da ne govorim sad o tome što je Stanišić još umio stvoriti u našem švapskom svijetu, cijeli Višegrad u predratnim danima, fronte, ratišta, svašta je bilo opipljivo blisko.
Kako Stanišić to samo može? Kako nas može katapultirati u bosanski svijet? Dugo sam razmišljala o tome i nisam imala odgovor. Stanišić je uspio stvoriti posebnu atmosferu, onda sam zaključila. Nešto što opisuje njemačka riječ „Stimmung“. Tu je riječ teško prevesti na bilo koji europski jezik. Stimmung može biti glazbeni fenomen (vibracija), fizički mehanizam (rezonancija), psihološka emocija (raspoloženje) ili meteorološka situacija (atmosfera). Pojam Stimmung je u povijesti literature često bio u centru pažnje, već kod Kanta, u njemačkom romantizmu (Kleist, Brentano, Hoffmann), u fin-de-siecleu i u sredini dvadesetog stoljeća kod Heideggera, Staigera i Spitzera. Pošto ga je kao književni pojam teško shvaćati izvan njemačkog konteksta, našli su se drugi metaforički i sinonimički nadomjesci, to su “milje”, “klima”, “harmonija” ili “atmosfera” (što je meni nekako najbliži pojam).
Nedavno sam našla sasvim novu knjigu književnog teoretičara i profesora komparatistike na sveučilištu u Stanfordu Hansa Ulricha Gumbrechta pod naslovom “Stimmungen lesen. Über eine verdeckte Wirklichkeit in der Literatur.” (“Čitati atmosfere. O skrivenoj stvarnosti u književnosti.”).
U toj se knjizi Gumbrecht zalaže za novu vrstu čitanja. Čitanje koje je vođeno osjećajem: čulno čitanje. On vidi u usredotočenju na atmosferu novu mogućnost za književnu teoriju da vrati svježinu i estetsku izravnost u rad s tekstovima. Ne čudi me da baš njemački profesor koji živi u drugom govornom svijetu, u Americi, dođe na takvu ideju.
A Saša Stanišić zapravo poziva na takvo čitanje. To je to, pomislila sam. Čitatelj mora, hoće-neće, osjetiti što se događa njegovim likovima. Jer u njegovoj knjizi govori dijete, gleda na događaje očima pametnog, ali svejedno relativno neinformiranog djeteta. Dijete koje vidi šta vidi i koje izravno i ponekad pomalo brbljavo govori o tome, koje ima svoju jednostavnu logiku i koje ne preskače ni jedan detalj. A takvo pisanje može razumjeti čak njemački čitatelj razumjeti, jer mora da isključi mozak, da zaboravi na svaki sistem i slijedi pripovjedača, dječaka, koji nam priča priču.
III. Ritam
Da li postoji tipični ritam njemačkog teksta, ili tipični ritam srpskog ili mađarskog teksta? Da li se oni razlikuju? Možemo čitati kao što slušamo muziku? Naravno da možemo i naravno da nas u tekstu vode teme, ovaj put književne teme, i da kompozitor proze mora orkestrirati svoj inventar, likove i mjesta radnje, i mora slušati i upravljati jezičnim, stilskim i epskim sredstvima kao što glazbeni dirigent upravlja instrumentima, notama i orkestrom.
Ali zašto, čitajući knjigu Melinde Nadj Abonji “Tauben fliegen auf” (“Polete golubovi”), mislim na glazbu?
Melinda Nadj Abonji rođena je u Bečeju, u Vojvodini, i materinji jezik joj je mađarski, možda zna i malo srpski, ne znam. Onda je otišla s roditeljima u Švicarsku. I tamo je naučila govoriti njemački s laganim švicarskim naglaskom. (U čitanju joj je akcent lagan, vjerujem da može i na teškom švicarskom jeziku govoriti.)
Bavi se pisanjem već godinama, ali pogotovo čitalačkim performansom. Sama stoji na pozornici, ili u pratnji repera Jurczok 1001, i recitira prozu kao da je glazba. Svira violinu. Sad je napisala drugi roman koji je nagrađen najvećom njemačkom književnom nagradom Deutscher Buchpreis. “Pisanje jest muzika”, kaže negdje u intervjuu, “rečenica je ispravna tek onda kada zvuči.”
Čitajući njezinu knjigu mislim na muziku jer je u njezinom pripovijedanju nešto brzo i ritmično, kao što reperi govore, nešto što te ošamućuje i hipnotizira. Ona govori u dugim rečenicama koje istrese čitatelju nad glavom, evocira s njima život u Vojvodini koja je sama prostor s više kultura. Melinda Nadj Abonji je bila već multiidentitetska djevojčica kad je došla u Švicarsku, pa je, eto, dobila još jedan identitet, koji se opet razlikuje od prethodnih. Možda mora pisati u takvoj brzoj i intenzivnoj prozi, kad je iz Vojvodine i kad ima uz to još jedan, švicarski, identitet. Možda mora pjevati i recitarati o gubljenju identiteta, o gubljenju onog jugoslavenskog, kojeg bi osjetila svaki put kad je u švicarskim godinama posjetila staru domovinu, sve više emotivno i prostorno udaljena, i o ponovnom gubljenju jugoslavenskog identiteta za vrijeme rata, kad u Švicarskoj naiđe na izbjeglice, sasvim druge ljude od nje same, i kada shvaća da nije ni dio te grupe i da to nikada ni može biti.
Porijeklo muzičkog elementa u njezinom pisanju leži možda u autoričinom glazbenom talentu, u sviranju violine. Ali sigurno leži i u dilemi s identitetima, jer je pisanje njezin izražaj, a ritam teksta – ili u njezinom slučaju beat teksta –sastoji se od intonacije i izmjene tonova i pauza, od jugoslavenskog djetinjstva i od švicarskog odrastanja. I tako, čuju se u knjizi Melinde Nadj Abonji vojvođanske ciganske violine i neki novi švicarski književni rap, brz, intenzivan i svejedno nježan, toliko nježan da ti pamet stane.