Lirska tumačenja/1

Konstantin Kavafis

*

Epitaf

Stranac, uz Gang ukopan, porijeklom
sa Samosa. U barbarskoj ovoj zemlji
proživjeh život pun strepnji, muke i jadanja.
Ovaj grob uz obalu

mnogu je podnio nesreću. Neutaživa žeđ
za zlatom u užasne vukla me poslove.
Jedna oluja izbaci me na indijsku obalu
gdje u roblje bejah prodan. Teglio sam i klipsao

sve do poznog doba –
čeznuć za grčkim glasovima, toliko udaljen
od samijskih obala. Stoga ova patnja nije
tako strašna i ne brodim tužan k Carstvu mrtvih.
Tamo ću najzad među svojim biti
i od ovog trena pa nadalje samo grčki jezik govoriti.

*

Druga odiseja

Dante: “Inferno”, Canto XXVI
Tennison: “Ulysses”

Jedna druga velika Odiseja,
možda veća od one prve. Ali, avaj,
bez Homera i bez heksametra.

Rodna kuća beše mala,
mali, takođe, rodni grad.
Beše mala cijela njegova Itaka.

Telemahova nježnost, Penelopina
vjernost, očeva starost,
njegovi stari prijatelji,
ljubav odanog naroda
i spokojni kućni mir
dopirali su do mornarevog srca
koje je sijalo od sreće.

I kako je sijalo, tako se i sgasi.
U njemu se
probudi žeđ za morem.

Zamrzao je kopna zrak.
Noćima mu se razbijao san
od utvara zemalja zapadnih.
Uhvati ga čežnja za plovidbom
i jutarnjim prispijećem u luku, koje
uz tako se velik ushit po prvi put dotiču.

Telemahova nježnost, Penelopina
vjernost, očeva starost,
odani prijatelji, privrženost njegova
naroda i spokojni kućni mir
grdno su ga umorili.

I on se dade na put.

Kad obale Itake
polagano nestadoše iza njega
i on punim veslima zaplovi k sjeveru,
prema Iberima, prema Heraklovim gradovima –
dalje od sveg alkajiskog mora –
osjetio je da živi opet, oslobođen
sveg običnog i teških okova
stvari kućevnih.
I njegovo srce avantura željno
ledeno se radovalo, lišeno ljubavi.

*

Izbjeglice

Ovo je još uvijek Aleksandrija. Ako prošetaš
duž prve ulice što svršava ispred Hipodroma
vidjećeš zamkove i znamenja koje će te opčarati.
Koliko god da je nagrđen u ratu,
koliko god da se smanjio, ovo je još uvijek
veličanstven grad.
I uz to, vrijeme se traći na izlete
i na knjige i različne studije.
Uveče, nas se petorica okupimo na obali
(svi naravno s lažnim imenima)
uz još nekog Grka
od ono malo što ih je ostalo u gradu.
Ponekad o crkvenim pričamo stvarima (čini se
i ovdje ima katolika) ponekad o literaturi:
prekjuče smo tabirili verse od Nanosa.
Kakve slike, kakav ritam, kakav jezik, kakva harmonija.
Ushićeni, obožavali smo Panopolit.
Tako idu dani i boravak
nije mučan, zato što neće, posve razumljivo,
trajati vječito.
Čuli smo dobre vijesti, nazad će se nešto
u Smirni dogoditi, ili će se prijatelji
pokrenuti iz Epira u aprilu i naši će
planovi uspjeti i lako ćemo srušiti Basileos.
I onda će najzad doći red nas.

*

Godina je, mislim, 1981. a godišnje doba ljeto. Žega legne na čaršiju u sedam izjutra i guzi je do sedam uvečer. U sedam sati puhnu vjetrovi sa Rogozne i Golije i rashlade onaj plato između Fontane, Beogradske banke, i Reškove kahve. Sjedimo kod Reška, pijemo grke (Milan R) i gorčije (Rizo K., Vesna D., Šaban Š., ja) i pušimo. Sem Milana R., koji dersi o daskama koje život znače, drugi drže usta zatvorena. Milan R. je pozorišni radnik u penziji, ovdje je došao na poziv Radničkog univerziteta za čiji će račun osnovati amatersku pozorišnu družinu, odigrati „Hasanagincu„ Ljubomira Simovića i maznuti lijepe pare. Ta mu radnja nešto prokišnjava – ne može da skupi dovoljan broj amatera-glumaca, ono što je skupio ništa mu ne valja. Našao je, doduše, jednu zgodnu učenicu ekonomske škole koja će mu igrati Hasanaginicu, ali Hasanagu i bega Pintorovića, ne može pronaći nikako.

Jednog će mu dana Rizo K. dovesti mladog i robusnog alatničara po imenu Baćko da mu bude Hasanaga, a jedne večeri, dok smo divanili o njegovom ujaku Vladislavu Petkoviću Disu (ovim nas je i kupio), Milan R. će me pogledati kao da me gleda iz bunara i reći će: – Pa da! Ti ćeš, mačak, da mi igraš bega. Ja sam ga, da oproste osjetljive uši, otjerao u tri pičke materine. A on mene, već sutradan, u ulogu bega Pintorovića. Dodao bih ovdje da će Milan R. od Simovićeve komedije napraviti tragediju, da će ona puniti iz večeri u večer bioskopsku salu (parter/balkon) novopazarskog Radničkog univerziteta, da će gostovati po obližnjim gradovima, da će se tamo, po tim gradovima, opijati s nama kao štuka, da će nam ga biti žao kad pokupi pare i nestane i da ćemo, koju godinu docnije, dobiti od njega razglednicu iz Londona koja nas je izvijestila da je Milan R. dobio rak i da je već jednom nogom u grob sišao.

Ne pamtim ga i ne čuvam, međutim, po tome, nego po ovome. U sedam bi, velim, sjeli u Reškovu kahvu, a onda bi prešli u Fontanu i već jaku lirsku vatru rasplamsali alkoholom. Godina je, velim, 1981. u družbi je pet-šest mladih pazarskih pjesnika, jedan muzičar i jedan novinar. I on, Milan R., sestrić velikoga Vladislava Petkovića Disa i pozorišni radnik u penziji.

Jedne večeri, po fajrontu, klatimo se pustom čaršijom i Milan R. odjednom zastane i kaže: – Jebo te Dis, jebo te Popa, jebo te Miljković i ti Miljkovića. Onda podiže kažiprst u zrak i govori stihove o Bogu koji napušta Antonija, o svijećama i samotnim starcima, o magarcu-glavonji i konjima Patroklovim koji plaču od žalosti. Probdeo sam tu noć ošamućen i (otriježnjen) tim čudesnim stihovima. Izjutra sam izašao u grad i čekao Milana R. pred Radničkim. Ko sa djecom zaspi, budi se upišan, rekao je Milan R., vratio se u hotel Vrbak u kojem je imao plaćenu sobicu i donio jednu od onih divnih tanušnih crvenih knjižica („Reč i misao“, Rad, Beograd). Bile su to pjesme Konstantija Kavafija u prevodu Ksenije Maricki Gađanski. Tako sam otkrio Konstantina Kafavija i njegovu poeziju. Malo iza toga, pojaviće se i sjajni prevod Slobodana Blagojevića (Konstantin Kavafi, Sabrane pjesme, Svjetlost, Sarajevo, 1988.) koji vučem sa sobom po svijetu u posljednjih dvadesetak godina.

U poznu jesen 1994. godine, šetam, kao izbjeglica, bez pameti i bez obaveza, niz Knjigovezačku (Bokbindaregatan) ulicu u švedskome gradu Lundu. Zavirujem, dokon, u izloge antikvarnica i minijaturnih izdavačkih kuća i ovlaš zagledam naslove. U jednom izlogu (elleströms) otkrivam seriju tankih knjižica i naslov od kojeg mi duša živne i čehra razgali. Evo tog naslova:Den osannolika gryningen, Konstantin Kavafis.

Ušao sam i kupio knjigu.

Dok sam je nosio ka kući, dok sam išao ka kući, kao da sam stvarno išao ka kući. Počeo sam poput škrtog starinara da preturam po i nalazim davno izgubljene slike u sjećanju. Prevrtao sam knjigu iz ruke u ruku, otvarao listove, „pozdravljao“ znane pjesme i motive i kada sam stigao kući, dao sam se na čitanje. Nisam, naravno, znao švedski jezik toliko dobro da bih mogao na njemu čitati poeziju. Ali to mi tada nije bilo važno. Bilo mi je važno prepoznati samo naslov pjesme, a samu sam pjesmu već znao napamet pa bih je sam sebi kazivao.

*

Ova će se zgoda, negdje s pozne zime, obrnuti u jednu čudnu ali korisnu naviku. Počeću, naime, da učim švedski jezik iz Kavafijevih pjesama, tako što sam vadio nepoznate riječi i objašnjenja iz izvrsnog Blagojevićevog leksikona. Tom ću prilikom i otkriti da kod Blagojevića nema nekih pjesmama kojih ima u švedskom prevodu. Kako sam ubijeđen, a đavo bi znao zašto, da ja poeziju mogu primati samo iz maternjeg, te sam pjesme razložio na dijelove, ove bukvalno prevodio i onda ih ponovo sklapao u lirske gradnje u svome jeziku. Rabota, dakle, smiješna i zaludna. Ali u egzilu, mišljenja sam, sve je smiješno i zaludno.

Refik Ličina 26. 05. 2011.