Željku Matković godinama sam poznavala. Radila sam s njom od njezinih novinarskih početaka. Ispratila sam je i kada je – tada to srećom nismo znali – zauvijek odlazila iz redakcije. Davno je već to bilo. Ali i ne bih o tome.
Pet godina je prošlo, bila je to 2006, kada se Željka Matković vratila s putovanja po orijentu, Bliskom i Srednjem istoku. Za novine u kojima i danas radim, napisala je jednu ili dvije kratke reportaže, a zatim se požalila što nema gdje objaviti ono što je na svom putu doživjela. Ponudila sam joj, u dogovoru s urednicima Fantoma slobode, da piše putopise. Koliko god opsežni bili, ako budu vrijedili, Fantom će ih objaviti.
Nekoliko tjedana kasnije, donijela je stotinjak kartica teksta. Sve je u časopisu objavljeno.
Predložila sam joj da, na jednak način, ispriča i ostatak priče. Prihvatila je, a onda mi se mjesecima, godinama možda, dok smo još radile skupa, i poslije, kada bih ju srela, ispričavala i obećavala. Ali je očito bilo kasno.
Bila bi to lijepa knjiga. Knjiga ne može spasiti ljudski život, ali lijepo je vjerovati i u tu iluziju.
Na ovome mjestu prenosimo putopis Željke Matković po Iranu. Ali prije tog divnog proznog teksta, slijedi njezin mail, koji nam je uputila, opisujući svoje buduće tekstove. Svjedočanstvo je to o jednome književnom talentu, ali i o časopisu u kojem se taj talent mogao ostvariti. Fantom slobode uređivao je Igor Lasić. Napustio ga je malo nakon što su otišla obojica osnivača, Semezdin Mehmedinović i Miljenko Jergović. Tada je izdavač uzurpirao ime Fantoma slobode, ali to je već druga, u ljudskim životima sporedna priča… (a. bogišić)
***
Wed, Dec 21, 2005 at 6:49 PM
Dragi moji,
u privitku je prica iz Turske (spremljena u tri
razlicita formata, pa koji bude lakse konvertirati).
Avaj se odnosi na cinjenicu da txt ima vise od 30
hiljada hebenih karaktera i sad ne znam hocete li ga
kratiti ili da ja naprosto skratim sljedece tekstove
(ili neke izbacim)?
Imam koncept za jos cetiri price iz jos cetiri zemlje
kroz koje smo prosli (Iran, Uzbekistan, Kirgistan,
Kina), no ako je to previse, mislim da je na skali
zanimljivosti na prvom mjestu Iran: prica o Bizanu,
teheranskom taksistu i alkoholicaru koji nas je odveo
u Ulicu islamske revolucije gdje se prodaje viski
prosvercan iz americkih baza u Iraku (!), a poslije i
na tulum u sjeverni (bogatiji) dio grada kod frenda
kojeg su serijatski suci bezbroj puta pokusali
batinanjem odvratiti od alkoholiziranja, pusenja
opijuma i hasisa, ali uzalud.
Na drugom je mjestu Kirgistan: gdje zivi Sabirbeg,
ucitelj matematike u nekom planinskom selu koji ljeti
turistima iznajmljuje jurte na 3750 metara nadmorske
visine i koji nas je upoznao s tamosnjim cobanima,
originalnim brdjanima koji zive, uglavnom, od vodke i
krivolova (love zasticenu ovcu Marco Polo, za cije je
ubijanje zaprijecena kazna od 3.000 USD, a prosjecna
mjesecna primanja su 30) i placu za dobrim starim
SSSR-om.
Bronca ide u Uzbekistan gdje smo s Begzotom,
ambicioznim sinom nekog njihovog pokojnog funkcionera
koji je diplomirao ekonomiju, radi u banci i trguje s
dionicama na njujorskoj burzi (ulozi 30 USD i cijelu
noc ne spava, a ujutro bude sretan kad vidi da ima
40), prvo obisli glavni grad koji je dosadan kao
nedjeljno poslijepodne, a onda otisli u Andijan (gdje
se proljetos digla muslimanska buna) na prvi dan
ramazana i susreli se s alkoholicarima na teskoj
krizi.
Najmanje je zanimljiva Kina – sifra: ispod crte –
odnosno tamo je najteze pronaci fokus buduci da smo
prosli duz cijele zemlje i susreli kojecega i
kojekoga, te dvojim da li bih pisala o mladom Ujguru
(muslimani koji zive u zapadnoj pokrajini Xinjang, ali
pisu arabicom i pripadaju turkofonskoj lingvistickoj
grupi) ili o mladom Bosancu iz Sarajeva koji se obreo
u Pekingu i proveo nas kroz pekinsku underground
scenu…
Dok cekam neki vas savjet, mig te feedback, pisem txt
o Kini za Jutarnji i zavrsavam pricu iz Irana
ostajte dobro,
voli vas
z.
Željka Matković (1978 – 2011)
Željku Matković godinama sam poznavala. Radila sam s njom od njezinih novinarskih početaka. Ispratila sam je i kada je – tada to srećom nismo znali – zauvijek odlazila iz redakcije. Davno je već to bilo. Ali i ne bih o tome.
Pet godina je prošlo, bila je to 2006, kada se Željka Matković vratila s putovanja po orijentu, Bliskom i Srednjem istoku. Za novine u kojima i danas radim, napisala je jednu ili dvije kratke reportaže, a zatim se požalila što nema gdje objaviti ono što je na svom putu doživjela. Ponudila sam joj, u dogovoru s urednicima Fantoma slobode, da piše putopise. Koliko god opsežni bili, ako budu vrijedili, Fantom će ih objaviti.
Nekoliko tjedana kasnije, donijela je stotinjak kartica teksta. Sve je u časopisu objavljeno.
Predložila sam joj da, na jednak način, ispriča i ostatak priče. Prihvatila je, a onda mi se mjesecima, godinama možda, dok smo još radile skupa, i poslije, kada bih ju srela, ispričavala i obećavala. Ali je očito bilo kasno.
Bila bi to lijepa knjiga. Knjiga ne može spasiti ljudski život, ali lijepo je vjerovati i u tu iluziju.
Na ovome mjestu prenosimo putopis Željke Matković po Iranu. Ali prije tog divnog proznog teksta, slijedi njezin mail, koji nam je uputila, opisujući svoje buduće tekstove. Svjedočanstvo je to o jednome književnom talentu, ali i o časopisu u kojem se taj talent mogao ostvariti. Fantom slobode uređivao je Igor Lasić. Napustio ga je malo nakon što su otišla obojica osnivača, Semezdin Mehmedinović i Miljenko Jergović. Tada je izdavač uzurpirao ime Fantoma slobode, ali to je već druga, u ljudskim životima sporedna priča… (a. bogišić)
***
Wed, Dec 21, 2005 at 6:49 PM
Dragi moji,
u privitku je prica iz Turske (spremljena u tri
razlicita formata, pa koji bude lakse konvertirati).
Avaj se odnosi na cinjenicu da txt ima vise od 30
hiljada hebenih karaktera i sad ne znam hocete li ga
kratiti ili da ja naprosto skratim sljedece tekstove
(ili neke izbacim)?
Imam koncept za jos cetiri price iz jos cetiri zemlje
kroz koje smo prosli (Iran, Uzbekistan, Kirgistan,
Kina), no ako je to previse, mislim da je na skali
zanimljivosti na prvom mjestu Iran: prica o Bizanu,
teheranskom taksistu i alkoholicaru koji nas je odveo
u Ulicu islamske revolucije gdje se prodaje viski
prosvercan iz americkih baza u Iraku (!), a poslije i
na tulum u sjeverni (bogatiji) dio grada kod frenda
kojeg su serijatski suci bezbroj puta pokusali
batinanjem odvratiti od alkoholiziranja, pusenja
opijuma i hasisa, ali uzalud.
Na drugom je mjestu Kirgistan: gdje zivi Sabirbeg,
ucitelj matematike u nekom planinskom selu koji ljeti
turistima iznajmljuje jurte na 3750 metara nadmorske
visine i koji nas je upoznao s tamosnjim cobanima,
originalnim brdjanima koji zive, uglavnom, od vodke i
krivolova (love zasticenu ovcu Marco Polo, za cije je
ubijanje zaprijecena kazna od 3.000 USD, a prosjecna
mjesecna primanja su 30) i placu za dobrim starim
SSSR-om.
Bronca ide u Uzbekistan gdje smo s Begzotom,
ambicioznim sinom nekog njihovog pokojnog funkcionera
koji je diplomirao ekonomiju, radi u banci i trguje s
dionicama na njujorskoj burzi (ulozi 30 USD i cijelu
noc ne spava, a ujutro bude sretan kad vidi da ima
40), prvo obisli glavni grad koji je dosadan kao
nedjeljno poslijepodne, a onda otisli u Andijan (gdje
se proljetos digla muslimanska buna) na prvi dan
ramazana i susreli se s alkoholicarima na teskoj
krizi.
Najmanje je zanimljiva Kina – sifra: ispod crte –
odnosno tamo je najteze pronaci fokus buduci da smo
prosli duz cijele zemlje i susreli kojecega i
kojekoga, te dvojim da li bih pisala o mladom Ujguru
(muslimani koji zive u zapadnoj pokrajini Xinjang, ali
pisu arabicom i pripadaju turkofonskoj lingvistickoj
grupi) ili o mladom Bosancu iz Sarajeva koji se obreo
u Pekingu i proveo nas kroz pekinsku underground
scenu…
Dok cekam neki vas savjet, mig te feedback, pisem txt
o Kini za Jutarnji i zavrsavam pricu iz Irana
ostajte dobro,
voli vas
z.