Žalost

Zijoti

 

Sahrana je sutra. Ljudi dolaze na žalost. Uz staru termoakumulacionu peć u uglu sobe rastu cekeri puni kafe, kocke, sokova i limuna.

U sobu ulazi Munira. Starica stara, hoda posve pogurena, kao pod pravim uglom, ali je kreta brza i živa. Mlađi se dižu i razmiču, Munira se smješta, naslanja na jastuke. Mala joj gospodstvena stopala ne sežu do poda. Vise sa nevisoke sofe.

U licu Munirinom starost se naopako okrenula u djetinju krepost: krupne smeđe oči, dvije krijesnice, okrugla rumen na obrazima i bezazlen osmijeh.

– Teta Munira, pa vi kako starite sve ste više nalik majci.

– Jesam, jesam, ali je majka bila još pogurenija.

Munirina majka preminula je u svojoj sobi. Zadnji su uzdah ispratili Munira i brat. 

Majčino se tijelo u jednom trzaju iznenada opustilo, a rahmetli majka sva se odjednom ispravila.

– Munira, Munira, vidi kol’ka nam je majka.

Nedim Tanović 14. 02. 2025.