Wolfgang Koeppen ili kakva treba biti poslijeratna književnost

Wolfgang Koeppen, dakle. U Stonu, u jednoj od onih ljetnih soba za unajmljivanje, bilo je, pored starog bračnog kreveta, s vjenčanom fotografijom nečijega dida i babe, i malena biblioteka knjiga što su ih, pretpostavljam, gosti tu godinama nakon ljetovanja ostavljali. Uglavnom džepna izdanja različitih jugoslavenskih izdavača. Tu sam, kolovoza 1987, otuđio knjigu “Smrt u Rimu”, za mene nepoznatog njemačkog autora Volfganga Kepena. Bilo je to izdanje beogradskog Kosmosa, iz godine 1958. Podnaslov na koricama bio je uobičajen za džepna izdanja tog vremena, i nije baš bio obećavajući: “Roman o čoveku koji je verovao u rat”. Knjigu sam ukrao zbog vrlo prepoznatljive ilustracije na naslovnici. Muškarac u kućnom ogrtaču, izbezumljenog izraza lica, s naočalama rožnatog okvira, upravo puca iz pištolja. Autor, bez ikakve sumnje, Andrija Maurović.

Knjigu sam po povratku u Sarajevu, ipak, pročitao. I silno mi se svidjela. Odlično napisan, i isto tako preveden, modernistički roman, autora za kojeg sam pretpostavljao da je blizak stilski rod Alfredu Döblinu ili Klausu Mannu, ali o kojem nisam našao nijednu riječ u meni tada dostupnim leksikonima i pregledima europske književnosti. Prevoditelj mi je, međutim, bio dobro poznat. Bogomir Herman bio je prevoditelj djela klasika marksizma i Franza Kafke, žestoki Krležin protivnik iz sukoba na književnoj ljevici, autor po zlu čuvenog teksta “Quo vadis Krleža”, objavljenog 1933. u časopisu Kultura, koji je Krleži bio važan izazov i šlagvort za nastanak pamfleta “Dijalektički antibarbarus”. Herman bio je Nijemac, oženjen za Židovku, član KPJ od njenog osnivanja, suosnivač Nolita, pred rat optužen zbog trockizma, u ratu partizan (premda ne i prvoborac), a nakon rata, po informbirovskoj liniji, logoraš na Golom otoku. Mučenik i nevoljnik sve do kraja života, umire šezdesetih u Osijeku, izdržavao se prevođenjem svega i svačega, i nikome, osim Udbi, njegov slučaj nije bio zanimljiv.

Knjiga “Smrt u Rimu” već je bila u lošem stanju kada sam je uzeo k sebi. Kasnija čitanja, kao ni okolnosti života na Sepetarevcu, nisu joj išle na ruku. Stranice su se gotovo sasvim rasule, a za ratnih godina i života ukućana u podrumu, kada je nered u kući svakim danom samo bivao veći, te su se stranice razišle na sve strane, te je knjige na kraju nestalo. Nisam više mislio o Wolfgangu Koeppenu. Možda su mi se taj pisac i njegova knjiga samo pričinili.

I onda je 2018. beogradski izdavač Fabrika knjiga objavio knjigu “Golubovi u travi”, s imenom pisca koje je opet bilo fonetski napisano: Volfgang Kepen. Roman u prijevodu i s predgovorom Aleksandre Bajazetov, objavljen je 1951, u vrijeme njemačke monetarne reforme, kada se poražena nacija, pod savezničkom okupacijom, počela dizati iz pepela, ali autorefleksija oko nacizma i holokausta još uvijek zapravo nije postojala. Wolfgang Koeppen – da se vratimo pravilima hrvatskog pravopisa – vanbračni je sin krojačice i kazališne suflerke, te oftalmologa, s kojim nije imao nikakvih kontakata i koji ga nije priznao. Rođen je i odrastao u zapadnoj Pomeraniji, na krajnjem njemačkom sjeveroistoku. U gotovo svakom pogledu socijalni je autsajder, i to će, iz niza pomalo paradoksalnih razloga, ostati do kraja života. Radi kao kuharski pomoćnik na brodu, sitno glumi u lokalnom kazalištu, pomalo se školuje, dostavljač je knjiga, radi za Osram, čuvenog proizvođača žarulja, dobiva sitne uloge u lokalnom kazalištu, te upravo kroz kazalište stječe prve stilsko-estetske nazore. Dvadeset i jedna mu je kada se u Berlinu 1927. upoznaje s radom Erwina Piscatora i kada se, što biva jednako važno, zaljubljuje u glumicu Sybille Schloß. Ljubav je, kao što je to i red, neostvarena. Njoj će Koeppen posvetiti svoj prvi roman, naslova “Nesretna ljubav”, koji objavljuje 1934. Prve godine nacizma provodi u Haagu, a onda se 1938. vraća u Njemačku, u Berlin. Radi u filmskoj industriji, te na taj način uspijeva izbjeći mobilizaciju. Sa stanovišta arijevskih zakona Koeppenovo je podrijetlo nečisto, ili barem nedovoljno istraženo, ali on, eto, preživi epohu. Moglo bi se reći, ne bez vrlo dubokih posljedica. Krajem rata upoznao je svoju buduću ženu, i taj će ga brak također skupo koštati. Intima i povijest fatalno su se u njegovom slučaju ispreplitali. Premda su holokaust, preživljavanje u Njemačkoj i kompleks identiteta Koeppenove velike teme, on se o vlastitom životu u tom vremenu vrlo neodređeno izražavao. Ili je tako postupao zbog nekoga unutarnjeg stida, ili je mislio da u zbilji postoje razlozi zbog kojih treba šutjeti, tek čest je to refleks među preživjelima. Čovjek se osjeti krivim što i sam nije nestao, jer mu se učini da su preživjeli ubojice, a da su nevini samo oni koji su pobijeni. Godine 1948. Wolfgang Koeppen objavio je “Zapise iz podruma”, naručenu knjigu, u kojoj se kao ghostwriter bavio preživljavanjem Židova Jakoba Littnera, trgovca poštanskim markama, tokom nacističke okupacije. Trebala je to biti samo prerada Littnerove autobiografije, ali kako je njegov rad u biti bio beznadno loš i neupotrebljiv, Koeppen je napisao svoju knjigu, oko koje će u budućnosti biti skandala. Knjiga je prošla nezapaženo, a Littner je već prije emigrirao u Ameriku, gdje je na Manhattanu otvorio svoj filatelistički dućan i ubrzo zatim umro.

Između 1951. i 1954. Koeppen objavljuje, jednog za drugim, tri svoja čuvena romana. Prvi su “Golubovi u travi”, drugi je “Stakleni vrt”, treći je onaj koji sam, vođen ilustracijom Andrije Maurovića, prvi čitao, “Smrt u Rimu”. I to će do kraja predugog i uglavnom nesretnog života Wolfganga Koeppena biti sve. Ostalo će vrijeme pisac provesti opravdavajući se i objašnjavajući zašto ne piše. Ustvari, pisat će koješta od onog što se smatra sporednim u karijeri prozaista romanopisca. Živio je od avansa i od posudbi, potpisivao ugovore za romane koje neće napisati, i umnogome već bio čuveniji po onome što nije napisao, nego po onome što je napisao. Šezdesetih dobio je veliku Büchnerovu nagradu, bio je omiljen, čuvan i visokopoštovan od strašnog patrijarha njemačke književne kritike Marcela Reich-Ranickog, ali ništa mu nije moglo pomoći da se pomakne iz stanja stvaralačke, svjetotvorne, pripovjedačke zakočenosti. To stanje je, kao i sve drugo u Koeppenovu životu, ili kao sve drugo u životima pisaca općenito, bilo dvojakog podrijetla. I ticalo se piščeva života, koliko i njegove književnosti. A u životu, gotovo nepodnošljivom, imao je ženu bolesnu od teškog alkoholizma, te svakodnevicu u kojoj je bilo gotovo nemoguće pisati. U književnosti, pak, Koeppen kao da je bio pisac jednoga strašnog povijesnog i privatnog iskustva, bio je pisac jednoga trenutka u dvadesetom stoljeću. I njemu je, tom trenutku, posvetio svu svoju pripovjedačku koncentraciju. Nakon što je napisao tri svoja romana, nije se htio ponavljati. Moglo bi se to i tako protumačiti.

“Golubovi u travi” furiozan su, kao u istom vrlo dugom dahu ispripovijedan roman, koji se odvije u jednom danu, između tridesetak likova. Ti likovi uglavnom nisu međusobno povezani radnjom romana, životom ili sudbinom. Koeppen ih povezuje nekim prizorom, slikom, riječju, tako da se roman odvija čas kao film, čas kao kakva veličanstvena prozno-poetska poema. Čitajući ovu knjigu, čas se divite piscu, čas njegovoj čudesnoj prevoditeljici, kojoj je uspjelo ne samo to da u srpski – a time i u hrvatski, bosanski, crnogorski, srpskohrvatski… – pretoči jedan u jeziku i zbivanjima toliko kompleksan njemački tekst, nego joj je uspjelo i da do kraja razumije Wolfganga Koeppena, njegove motive i njegov tekst, te da mu se, na vrlo opasan način uvuče pod kožu i u živčane završetke. Pritom, prevedeni tekst djeluje vrlo bistro i jasno, krajnje prohodno i razumljivo. Koeppen je pisac visokog modernizma – izraz kojim ćemo se poslužiti kao metaforom iz rječnika suvremene arhitekture i likovne umjetnosti, više nego kao stilskom odrednicom – koji će javno kao uzore zazivati Joycea, Alfreda Döblina, Faulknera i Dos Passosa, ali služeći se modernističkim zahvatima i tehnikama on ispisuje tekst koji osim što istovremeno ima kvalitete pjesničke i pseudo-dokumentarističke proze, djeluje vrlo komunikativno. To onda znači da je Wolfgang Koeppen za jednoga džojsovsko-deblinovsko-foknerovskog modernističkog eksperimentatora, barem u prijevodu Aleksandre Bajazetov, čitatelju blizak na način na koji mu je blizak, recimo, Mathias Énard. Da ne znamo ništa o njima dvojici – kao što bi, možda, i bilo dobro da čitatelji unaprijed ne znaju o piscima knjiga koje će čitati – mogli bismo pomisliti da su vršnjaci. Na neki su način srodni i u načinu povezivanja likova, kao i tretmanu vremena i prostora.

Radnja “Golubova u travi” vjerojatno se odvija u Münchenu, premda grad nigdje nije imenovan. Svakako je riječ o američkoj okupacijskoj zoni. Likovi su obični građani, još uvijek umorni od rata, nenajedeni i nenapijeni, zatečeni u nekoj rudimentarnoj socijalnoj konstrukciji, koja pomalo djeluje kao kolektivna psihička dijagnoza. Hitler i nacizam stavljeni su izvan zakona, a u velikoj mjeri i izvan sjećanja, obuhvaćeni su nekim čudnim kolektiviziranim sramom, ali koješta je u osjećajima, ponašanju i dnevnoj rutini tih ljudi duboko određeno emocijama, običajima i načinima mišljenja iz prethodnog vremena. Zanimljiv je, recimo, odnos prema Židovima i židovstvu, ili prema crncima. Ovo drugo će u budućnosti biti jedna od velikih tema njemačke književne i filmske naracije, no pretpostavljam da ju je Koeppen s “Golubovima u travi” prvi tematizirao.

U načinu na koji Koeppen konstruira priču prisutna su iskustva filma, kao i Piscatorovog epskog teatra, ali i silan, furiozan, razorno moćan poetski potencijal. Kao da je neka golema energija ljudskosti, neko silno, a neizrečeno osobno iskustvo uneseno u ovu knjigu. Nešto što nije lako opisati i nema se sa čime usporediti. Osim s blijedim sjećanjima na čitanje “Smrti u Rimu” i na Hermanov prijevod, koji, ako sam isti onaj koji je i tu knjigu čitao, nije imao gipkost, preciznost i jasnoću Aleksandre Bajazetov, ali je čitatelju sugerirao veliki i jedinstven romaneskni tekst. Wolfgang Koeppen, očito je, izbjegava osobna iskustva, nije on autobiografski pisac, možda ima i razloga šutjeti o onome što se događalo njemu, ali u načinu na koji piše, i u onom što piše, ima nečega što djeluje kao golemi kontingent doživljenog i proživljenog. 

Zaključujući pogovor ove knjige, prevoditeljica konstatira “da dobra posleratna književnost ne može biti književnost koja ne govori o ratu i koja o njemu ne zauzima stav”. Te riječi se, naravno, ne tiču isključivo Njemačke i samo Drugoga svjetskog rata, niti su, pretpostavljam, napisane isključivo s mišlju na Koeppenov slučaj. Rat je doista završen tek tada kada se odigrao u književnom tekstu. A u književnom će tekstu rat biti poput negativa fotografije. Ono što je na slici svijetlo, na negativu će biti tamno. I još nešto: svaki rat je izgubljen rat. Drukčije je samo za političare, hulje i idiote. Romaneskni tekst pokušaj je da se spasu duše onih za koje je rat izgubljen. A zatim i duše onih koji su dušu izgubili u ratu. U najvažnijim romanima o ratu neće biti ispaljen metak. I često će se radnja tih romana odviti poslije rata. “Golubovi u travi” u najdubljem su smislu ratni roman, roman o iskustvu nacizma, hitlerizma, populizma, iz vremena kad nacizma i hitlerizma više nije bilo, a saveznička je cenzura ljude štitila od svega onog što im je moglo na um pasti.

“Golubovi u travi” su, međutim, i savršeno napisan roman o gradu. Vrijedilo bi ga pročitati. Kao što bi meni vrijedilo pronaći negdje “Smrt u Rimu”, pa još jednom, iz vlastite poslijeratne perspektive, pročitati tu knjigu. Wolfgang Koeppen veliki je njemački pisac, ali nije čudno što ga u nas nisu prevodili. Posao je to, i umjetnost, za prevoditelje velikog dara, koji su na neki način spremni poginuti zajedno s knjigom koju prevode.

Miljenko Jergović 15. 08. 2021.