Na fakultetu sam pomislio da bi možda bilo fer, svima nama koji smo odrasli pored stadiona, priznati barem parcijalu ispita „Psihologija gomila“ po obaveznom udžbeniku Dr. Gustava Le Bona. Otac vikendom neće naći mjesto za parking pred zgradom, pa ću uvijek pun gepek nekakvih kesa i cekera, nositi sudarajući se sa rijekom uzbuđenih ljudi koja kulja niz ulicu. Moji užasnuti roditelji primjećuju da navijačka skandiranja znam bolje nego dječje pjesmice kojima nas vaspitačica uči u obdaništu, prepoznajem glasove uličnih prodavača koji čudnim akcentom nude „Dvojni C“ u tetrapaku i košpice u novinskom fišeku. Ubrzo ih prilično dobro oponašam ubrzano recitirajući: „Sok, sok, hladan sok navijači, sok…“ – što prolaznike zabavlja a imitirane trgovce nervira. Osjećam se sigurno jer me natovareni prodajnim asortimanom ne mogu stići, a i imaju preča posla od toga da me vijaju po ulici. Na raskrsnicama milicioneri iz oblaka duhanskog dima strogo nadgledaju povorku, prolazeći pored njih navijači se primire, utišaju i nakratko prestanu psovati. Milicija izdvaja nekog raščupanog alkoholičara koji je u gužvi ostao bez lijeve cipele, kroz poderanu smeđu čarapu mu je provirio nestvarno bijeli palac. Primjećujem da su pijanci uvijek ili ekstremno dobro ili loše raspoloženi, ali ne razumijem od čega to zavisi. Ovaj bez cipele, ohrabren našim klicanjem, sretno pjeva dok ga službena lica pakuju u plavog stojadina. U satima prije utakmice prostor ispred samoposluga postaje jedna velika birtija, ljudi bezbrižno naslonjeni na automobile lokalnih stanara piju pivo i žestoka pića nazdravljajući malim flašicama rakije, loze i konjaka. Samo prave meraklije i iskusni cugeri su pored pića kupili i mezetluke, na haubama ispred njih je rukom raskomadan bijeli hljeb i rašireni masni papiri sa salamom, sirom, paštetom, konzervama sardine iz Rovinja i neizostavna tegla kiselih krastavica. Stižem zapaziti da stroga etikecija parkirališta-birtije nalaže da se za hladnim predjelom na haubi poseže naizmjenično, između gutljaja pića i dimova cigarete, odmjerenim i trezvenim pokretima koji nalikuju na promišljene šahovske poteze.
Govoreći o manje prizemnim stvarima, sa našeg balkona stadion Koševo se ne vidi, ali kada se upale reflektori, bijelo svjetlo se veličanstveno prelije na noćne oblake pa se čini da je skandiranje publike prizvalo ogromni leteći tanjur.
Iz nekog razloga naši očevi ne vole posebno fudbal, ili ga barem ne cijene dovoljno da bi nas vodili na utakmice. Zbog toga već kao desetogodišnjaci na utakmice idemo sami sa jasnom strategijom kako da uđemo i bez karte. Prva stvar je doći barem par sati ranije pred stadion, brzo shvaćamo da je kako vrijeme prolazi i tribine se pune sve teže besplatno ući. Iskustvo nas uči da je najlakše proći redare na istočnim kapijama gdje se i pozicioniramo. Potom pažljivo skeniramo gomilu navijača tražeći čiku koji bi nas na par minuta želio usvojiti i uvesti na stadion kao nekoga svoga. Tražena osoba nije pripita, prosta, odrpana ili u glasnom i lošem društvu. Od navijačkih rekvizita idealan kandidat može imati šal ili kapu, ali ako nosi i dres, ili da stvar bude strašnija maše zastavom, onda je zasigurno riječ o nogometnom entuzijastu previše fiksiranom na utakmicu da bi posvetio bilo kakvu pažnju dječacima bez karte. Također, tražimo dobro raspoložene, vedre i blage ljude, a ne one namrgođene, stroge i sumnjičave. Previše mladi navijači nemaju dovoljno autoriteta da nas bez karte provuku pored redara na ulazu, a opet oni prestari su često mrzovoljni, razdražljivi ili previše maglovitog uma da bi im mogli predvidjeti reakcije.
Sunce se poput oseke oprezno povlači sa istočnih tribina, sjenke su se rasplinule, a suton isprao nebo. Kako večer pada, zrak se čini zrnastim, fascinantno je da ljudi mogu udisati nešto tako zrnasto. Sumrak pred stadionom niko ne bi mogao naslikati, a da bi uspio, platno bi moralo biti veliko kao i sam prizor i moralo bi da sadrži talasanje bordo šalova, neumorno kruženje bijelog vozila hitne pomoći, dim koji se lijeno kovitla sa roštilja pokretnih grilova, vlažnu njušku milicijskog vučjaka. Ako se ne izostavi nijedan detalj onda nastaje veličanstven prikaz navijačke liturgije, tajanstvenih muških rituala, čarobne raskoši ljudskog udruživanja, a i ja sam, također, dio tog crteža.
Najljubaznijim glasom odabranog čiku zamolimo da nas sa sobom uvede na utakmicu, ako nas odbije, pogotovo na grub način tretirajući nas kao ulične prosjake, osjećamo se posramljeno jer već tada znamo da naš status u životu uglavnom proizlazi iz poštovanja koje nam ukazuju drugi ljudi. Ali nas to ne smije spriječiti da pokušamo ponovo, tražeći sljedećeg kandidata zanemarit ćemo utisak da nam je u želudac zabodena crna tanka žica iz koje povremeno vrcaju mračne iskre poniženja. Pamtim da smo s tom privremenom starijom braćom ili očevima, poslije više ili manje nelagodnih nastojanja, na kraju nekako uvijek uspijevali da upadnemo na utakmicu.
Možda stoga što sam kao spužva u mladosti do zasićenja upio sve te ceremonijale, glasove i boje, kao stariji nisam nastavio ići na utakmice i postao dio navijačkog bratstva. Godinama kasnije stižem nezainteresirano primijetiti da je u danu kada se igra utakmica sve manje ljudi, na parkiralištu više niko ne teferiči čekajući meč, a i sam tekst pjesama i skandiranje se vremenom promijenilo.
Vjerojatno sam dosta toga i zaboravio sve do druge godine fakulteta kada sam se sudario sa sociologijom supkulture i definicijama grupa koje dijele ista uvjerenja, jednako djeluju i, kako učene glave racionalno zaključuju, utjelovljuju kulturni obrazac. Pa sam nakon što mi se vratila slika koševske istočne tribine, u mom sjećanju naslikana na platnu velikom kao i sam prizor, uzaludno poželio da mi se prizna barem parcijala predmeta „Psihologija gomila“. Prema neizostavnom udžbeniku Dr. Gustava Le Bona.
Sumrak pred istočnom tribinom
Na fakultetu sam pomislio da bi možda bilo fer, svima nama koji smo odrasli pored stadiona, priznati barem parcijalu ispita „Psihologija gomila“ po obaveznom udžbeniku Dr. Gustava Le Bona. Otac vikendom neće naći mjesto za parking pred zgradom, pa ću uvijek pun gepek nekakvih kesa i cekera, nositi sudarajući se sa rijekom uzbuđenih ljudi koja kulja niz ulicu. Moji užasnuti roditelji primjećuju da navijačka skandiranja znam bolje nego dječje pjesmice kojima nas vaspitačica uči u obdaništu, prepoznajem glasove uličnih prodavača koji čudnim akcentom nude „Dvojni C“ u tetrapaku i košpice u novinskom fišeku. Ubrzo ih prilično dobro oponašam ubrzano recitirajući: „Sok, sok, hladan sok navijači, sok…“ – što prolaznike zabavlja a imitirane trgovce nervira. Osjećam se sigurno jer me natovareni prodajnim asortimanom ne mogu stići, a i imaju preča posla od toga da me vijaju po ulici. Na raskrsnicama milicioneri iz oblaka duhanskog dima strogo nadgledaju povorku, prolazeći pored njih navijači se primire, utišaju i nakratko prestanu psovati. Milicija izdvaja nekog raščupanog alkoholičara koji je u gužvi ostao bez lijeve cipele, kroz poderanu smeđu čarapu mu je provirio nestvarno bijeli palac. Primjećujem da su pijanci uvijek ili ekstremno dobro ili loše raspoloženi, ali ne razumijem od čega to zavisi. Ovaj bez cipele, ohrabren našim klicanjem, sretno pjeva dok ga službena lica pakuju u plavog stojadina. U satima prije utakmice prostor ispred samoposluga postaje jedna velika birtija, ljudi bezbrižno naslonjeni na automobile lokalnih stanara piju pivo i žestoka pića nazdravljajući malim flašicama rakije, loze i konjaka. Samo prave meraklije i iskusni cugeri su pored pića kupili i mezetluke, na haubama ispred njih je rukom raskomadan bijeli hljeb i rašireni masni papiri sa salamom, sirom, paštetom, konzervama sardine iz Rovinja i neizostavna tegla kiselih krastavica. Stižem zapaziti da stroga etikecija parkirališta-birtije nalaže da se za hladnim predjelom na haubi poseže naizmjenično, između gutljaja pića i dimova cigarete, odmjerenim i trezvenim pokretima koji nalikuju na promišljene šahovske poteze.
Govoreći o manje prizemnim stvarima, sa našeg balkona stadion Koševo se ne vidi, ali kada se upale reflektori, bijelo svjetlo se veličanstveno prelije na noćne oblake pa se čini da je skandiranje publike prizvalo ogromni leteći tanjur.
Iz nekog razloga naši očevi ne vole posebno fudbal, ili ga barem ne cijene dovoljno da bi nas vodili na utakmice. Zbog toga već kao desetogodišnjaci na utakmice idemo sami sa jasnom strategijom kako da uđemo i bez karte. Prva stvar je doći barem par sati ranije pred stadion, brzo shvaćamo da je kako vrijeme prolazi i tribine se pune sve teže besplatno ući. Iskustvo nas uči da je najlakše proći redare na istočnim kapijama gdje se i pozicioniramo. Potom pažljivo skeniramo gomilu navijača tražeći čiku koji bi nas na par minuta želio usvojiti i uvesti na stadion kao nekoga svoga. Tražena osoba nije pripita, prosta, odrpana ili u glasnom i lošem društvu. Od navijačkih rekvizita idealan kandidat može imati šal ili kapu, ali ako nosi i dres, ili da stvar bude strašnija maše zastavom, onda je zasigurno riječ o nogometnom entuzijastu previše fiksiranom na utakmicu da bi posvetio bilo kakvu pažnju dječacima bez karte. Također, tražimo dobro raspoložene, vedre i blage ljude, a ne one namrgođene, stroge i sumnjičave. Previše mladi navijači nemaju dovoljno autoriteta da nas bez karte provuku pored redara na ulazu, a opet oni prestari su često mrzovoljni, razdražljivi ili previše maglovitog uma da bi im mogli predvidjeti reakcije.
Sunce se poput oseke oprezno povlači sa istočnih tribina, sjenke su se rasplinule, a suton isprao nebo. Kako večer pada, zrak se čini zrnastim, fascinantno je da ljudi mogu udisati nešto tako zrnasto. Sumrak pred stadionom niko ne bi mogao naslikati, a da bi uspio, platno bi moralo biti veliko kao i sam prizor i moralo bi da sadrži talasanje bordo šalova, neumorno kruženje bijelog vozila hitne pomoći, dim koji se lijeno kovitla sa roštilja pokretnih grilova, vlažnu njušku milicijskog vučjaka. Ako se ne izostavi nijedan detalj onda nastaje veličanstven prikaz navijačke liturgije, tajanstvenih muških rituala, čarobne raskoši ljudskog udruživanja, a i ja sam, također, dio tog crteža.
Najljubaznijim glasom odabranog čiku zamolimo da nas sa sobom uvede na utakmicu, ako nas odbije, pogotovo na grub način tretirajući nas kao ulične prosjake, osjećamo se posramljeno jer već tada znamo da naš status u životu uglavnom proizlazi iz poštovanja koje nam ukazuju drugi ljudi. Ali nas to ne smije spriječiti da pokušamo ponovo, tražeći sljedećeg kandidata zanemarit ćemo utisak da nam je u želudac zabodena crna tanka žica iz koje povremeno vrcaju mračne iskre poniženja. Pamtim da smo s tom privremenom starijom braćom ili očevima, poslije više ili manje nelagodnih nastojanja, na kraju nekako uvijek uspijevali da upadnemo na utakmicu.
Možda stoga što sam kao spužva u mladosti do zasićenja upio sve te ceremonijale, glasove i boje, kao stariji nisam nastavio ići na utakmice i postao dio navijačkog bratstva. Godinama kasnije stižem nezainteresirano primijetiti da je u danu kada se igra utakmica sve manje ljudi, na parkiralištu više niko ne teferiči čekajući meč, a i sam tekst pjesama i skandiranje se vremenom promijenilo.
Vjerojatno sam dosta toga i zaboravio sve do druge godine fakulteta kada sam se sudario sa sociologijom supkulture i definicijama grupa koje dijele ista uvjerenja, jednako djeluju i, kako učene glave racionalno zaključuju, utjelovljuju kulturni obrazac. Pa sam nakon što mi se vratila slika koševske istočne tribine, u mom sjećanju naslikana na platnu velikom kao i sam prizor, uzaludno poželio da mi se prizna barem parcijala predmeta „Psihologija gomila“. Prema neizostavnom udžbeniku Dr. Gustava Le Bona.