Hodnici škole su prazne, stare cijevi. Zrak vonja na podrum i mrak. Na trule drvene podove i miševe. Zidovi su do ramena obojeni u masnu, nekad zelenu boju. Iznad posivjeli kreč. Vrata škole su se odavno zatvorila i utišala žamor. Ispod stepenica je rajska polutama. Kroz poderan najlon na prozorima šušti kasno proljeće. Baca treperave zrake i sjene visokih borova na golu kožu. Ne zatvaram oči. Želim upamtiti sve.Tanušno svjetlo što razvodnjava mrak, Markove suhe usne i vreli dah. Brzo disanje je glasno i odzvanja praznim prostorom. Puštam ga da se nasloni na mene. Težina je zanosna. Otkopča mi dugme na hlačama i zavuče ruku. Hladnija je od moje kože. Svilena. U ušima mi zazuje pčele. Ustima poteče med.
–Jednom ću te skinuti golu, vidjet ćeš.
Od toga mi se stomak ispuni kamenjem. Grlo ostane bez zraka. Miriše na ostruge iz polja i divlje ruže. Izvuče vlažne svjetlucave prste i pomiriše ih.
Na mom su jeziku oštri zubi.
Kroz rupe u najlonima zapuše topli vjetar. Najavljuje predvečerje.
*
Pusti vrbo sok Ubio te Bog
Mrmorim molitvu. Udaram prutom u vrbovu granu. Zarezujem je nožem. Tanka kora se svuče lako. Skliska zmijska košulja. Ogoljeni prut je krivudava bijela kost. Od nje su mi prsti vlažni i svjetlucavi. Popnem se visoko u krošnju i zapušem u pisak. Zvuk se razliježe nad krovovima. Iz krošnje je selo drugačije. Strano i daleko. Ovdje sam nedodirljiva.
*
Kiša je potočni žubor preobrazila u huku. Majka je rekla da ovaj put otkinem tri vrbova pruta. Ne smiju biti pretanki. Savitljivi su i žilavi kao kožne uzice za udaranje marve. Koliko god da udaraš neće se polomiti. U majčinu se sobu prva popnem ja. Uvijek isto miriše. Na nošene haljine i jutarnji zadah. Prutove ostavim ispred ogledala na drvenoj psihi. Sad ih mogu izbrojati šest. Skinem hlače i čekam. U prizemlju čujem lupanje lonaca i prskanje vode iz česme.
Zavlada tišina.
Na stepenicama su majčini koraci oštri i teški. Dobro zatvori vrata i prozore. Da nas nitko ne čuje. U ogledalu su moje noge krivudave bijele kosti. Majka kaže da će ih dobro našarati. Tako će istjerati vraga iz mene. Otac tada izlazi iz kuće. Hoda niz put i puši. Prvi udarac je najbolniji. Od njega koža bridi i trne. Ne plačem. Zato majka udara jače. Masnice su najprije nevidljive pa se učas pretvore u svježe nadjevene krvavice. Sagnem se i protrljam ih dlanovima. Vrbov prut je britva. Zareže mi obraz i zatvori oko.
Majka zastane. Baci prutove i uhvati me za glavu. Okrene prema prozoru. Trči niz stepenice. U kupatilu prska vodeni mlaz. U sobi je toplo, ali mi zubi cvokoću. Tijelo trese. Majka mi na lice prisloni mokar peškir. Od toga me boli jače. Legnem na krevet i majka me pokrije. Jorgan je leden kao potočna voda ispod vrbe. Iz peškira se po mom licu razlijeva kiša.
Majka za sobom zatvori vrata. Kad odlazi, koraci su joj nečujni.
*
Masnica na licu u boji je prezrelih trnina. Skrivam je kosom. Takve je boje glava strinine bebe. Majka kaže da se zadavila pupčanom vrpcom još u stomaku. Nadjenuli su joj ime Elena. Sanduk je malen. Otvoren i položen na kuhinjski stol. Beba je sićušna iako govore da je rođena krupna. Ispod glave bebu guše dvije svilene vrpce od kape.
Vrata od strinine sobe su otvorena. Leži na krevetu pokrivena do stomaka. Izbočen je kao i prije poroda. Obrazi i oči žablje podbuhli. Majka joj pomaže da izmuze nadošlo mlijeko. Pritiska joj sise, a iz velikih crnih bradavica prsne gusto mlijeko. Kao iz prskalica u bašti. Majka ga skuplja peškirom.
Strina ne ide na sprovod. Neće ustati četrdeset dana. Majka kaže da je porod bio težak i da su bebu jedva iščupali iz nje. Među nogama su joj dugački krivudavi šavovi. Crni kao moje masnice.
Otac i stric su ispred kuće. Čekaju. Puše.
*
U ljetna predvečerja me nitko ne može pronaći. Nema me ni u krošnji vrbe. Prazna je kao presahli potok. Majka me uzaludno doziva. I kada zamukne, njezin glas odzvanja u mom uhu. Bježim u polje. Nestajem iza živice bijelih gloginja. Tamo je tama rajska, kao ispod školskih stepenica. Ležim na travi. Tamna je i nježna kao šumska mahovina. Kao Markove oči.
– Rekao sam ti da ću te jednom skinuti golu – govori na moje uho.
Od toga se nakostriješim. Koža je prozirni maslačak. Sama se raskopčam. Na grudima iznikla crvena jagorčevina. Raste u Markovim ustima.
U polju se gluhi mrak spušta brzo i neprimjetno. Od njega je zrak hladan i vlažan. Dovde ne dopiru svjetla iz sela. U mraku su nestale i Markove oči. Osjetim stisak na nadlakticama i vrelinu tijela. Ni glas mu ne prepoznajem. Iskrivio se. Iznad mene hukće lokomotiva. Trava je sada oštra, utiskuje se u moja leđa. Kida mi kožu. Stiskam zube.
*
Sjedim u krošnji vrbe. Noge su mi našarane svježe nadjevenim krvavicama. Stomak mi je nabubrio. Proklijao.
Omotat ću bebi vrpcu oko vrata.
Uspinjem se na vrh stabla. Tamo gdje su grane tanke i mlade. Da tresak bude jači.
Vrba
*
Hodnici škole su prazne, stare cijevi. Zrak vonja na podrum i mrak. Na trule drvene podove i miševe. Zidovi su do ramena obojeni u masnu, nekad zelenu boju. Iznad posivjeli kreč. Vrata škole su se odavno zatvorila i utišala žamor. Ispod stepenica je rajska polutama. Kroz poderan najlon na prozorima šušti kasno proljeće. Baca treperave zrake i sjene visokih borova na golu kožu. Ne zatvaram oči. Želim upamtiti sve.Tanušno svjetlo što razvodnjava mrak, Markove suhe usne i vreli dah. Brzo disanje je glasno i odzvanja praznim prostorom. Puštam ga da se nasloni na mene. Težina je zanosna. Otkopča mi dugme na hlačama i zavuče ruku. Hladnija je od moje kože. Svilena. U ušima mi zazuje pčele. Ustima poteče med.
– Jednom ću te skinuti golu, vidjet ćeš.
Od toga mi se stomak ispuni kamenjem. Grlo ostane bez zraka. Miriše na ostruge iz polja i divlje ruže. Izvuče vlažne svjetlucave prste i pomiriše ih.
Na mom su jeziku oštri zubi.
Kroz rupe u najlonima zapuše topli vjetar. Najavljuje predvečerje.
*
Pusti vrbo sok
Ubio te Bog
Mrmorim molitvu. Udaram prutom u vrbovu granu. Zarezujem je nožem. Tanka kora se svuče lako. Skliska zmijska košulja. Ogoljeni prut je krivudava bijela kost. Od nje su mi prsti vlažni i svjetlucavi. Popnem se visoko u krošnju i zapušem u pisak. Zvuk se razliježe nad krovovima. Iz krošnje je selo drugačije. Strano i daleko. Ovdje sam nedodirljiva.
*
Kiša je potočni žubor preobrazila u huku. Majka je rekla da ovaj put otkinem tri vrbova pruta. Ne smiju biti pretanki. Savitljivi su i žilavi kao kožne uzice za udaranje marve. Koliko god da udaraš neće se polomiti. U majčinu se sobu prva popnem ja. Uvijek isto miriše. Na nošene haljine i jutarnji zadah. Prutove ostavim ispred ogledala na drvenoj psihi. Sad ih mogu izbrojati šest. Skinem hlače i čekam. U prizemlju čujem lupanje lonaca i prskanje vode iz česme.
Zavlada tišina.
Na stepenicama su majčini koraci oštri i teški. Dobro zatvori vrata i prozore. Da nas nitko ne čuje. U ogledalu su moje noge krivudave bijele kosti. Majka kaže da će ih dobro našarati. Tako će istjerati vraga iz mene. Otac tada izlazi iz kuće. Hoda niz put i puši. Prvi udarac je najbolniji. Od njega koža bridi i trne. Ne plačem. Zato majka udara jače. Masnice su najprije nevidljive pa se učas pretvore u svježe nadjevene krvavice. Sagnem se i protrljam ih dlanovima. Vrbov prut je britva. Zareže mi obraz i zatvori oko.
Majka zastane. Baci prutove i uhvati me za glavu. Okrene prema prozoru. Trči niz stepenice. U kupatilu prska vodeni mlaz. U sobi je toplo, ali mi zubi cvokoću. Tijelo trese. Majka mi na lice prisloni mokar peškir. Od toga me boli jače. Legnem na krevet i majka me pokrije. Jorgan je leden kao potočna voda ispod vrbe. Iz peškira se po mom licu razlijeva kiša.
Majka za sobom zatvori vrata. Kad odlazi, koraci su joj nečujni.
*
Masnica na licu u boji je prezrelih trnina. Skrivam je kosom. Takve je boje glava strinine bebe. Majka kaže da se zadavila pupčanom vrpcom još u stomaku. Nadjenuli su joj ime Elena. Sanduk je malen. Otvoren i položen na kuhinjski stol. Beba je sićušna iako govore da je rođena krupna. Ispod glave bebu guše dvije svilene vrpce od kape.
Vrata od strinine sobe su otvorena. Leži na krevetu pokrivena do stomaka. Izbočen je kao i prije poroda. Obrazi i oči žablje podbuhli. Majka joj pomaže da izmuze nadošlo mlijeko. Pritiska joj sise, a iz velikih crnih bradavica prsne gusto mlijeko. Kao iz prskalica u bašti. Majka ga skuplja peškirom.
Strina ne ide na sprovod. Neće ustati četrdeset dana. Majka kaže da je porod bio težak i da su bebu jedva iščupali iz nje. Među nogama su joj dugački krivudavi šavovi. Crni kao moje masnice.
Otac i stric su ispred kuće. Čekaju. Puše.
*
U ljetna predvečerja me nitko ne može pronaći. Nema me ni u krošnji vrbe. Prazna je kao presahli potok. Majka me uzaludno doziva. I kada zamukne, njezin glas odzvanja u mom uhu. Bježim u polje. Nestajem iza živice bijelih gloginja. Tamo je tama rajska, kao ispod školskih stepenica. Ležim na travi. Tamna je i nježna kao šumska mahovina. Kao Markove oči.
– Rekao sam ti da ću te jednom skinuti golu – govori na moje uho.
Od toga se nakostriješim. Koža je prozirni maslačak. Sama se raskopčam. Na grudima iznikla crvena jagorčevina. Raste u Markovim ustima.
U polju se gluhi mrak spušta brzo i neprimjetno. Od njega je zrak hladan i vlažan. Dovde ne dopiru svjetla iz sela. U mraku su nestale i Markove oči. Osjetim stisak na nadlakticama i vrelinu tijela. Ni glas mu ne prepoznajem. Iskrivio se. Iznad mene hukće lokomotiva. Trava je sada oštra, utiskuje se u moja leđa. Kida mi kožu. Stiskam zube.
*
Sjedim u krošnji vrbe. Noge su mi našarane svježe nadjevenim krvavicama. Stomak mi je nabubrio. Proklijao.
Omotat ću bebi vrpcu oko vrata.
Uspinjem se na vrh stabla. Tamo gdje su grane tanke i mlade. Da tresak bude jači.
*
Pusti vrbo sok
Ubio te Bog