Prve sam tjedne izolacije provodio u neboderu, uspoređujući dva za mene šokantno slična, dvadeset i osam godina međusobno udaljena doživljaja: epidemiju covida-19 i početak opsade Sarajeva. Dva samrtna proljeća, dvije kolektivne euforije i životna situacija u kojoj se ljudi međusobno počinju veoma razlikovati u načinima na koji podnose strah i na koji se nose sa slutnjama apokalipse. Imao sam vrlo snažan dojam da sam sve ovo već doživio – i preživio – i neprestano sam registrirao sličnosti, ustvari istovjetnosti. Zanimljivo je, međutim, da se virusa, za razliku od snajperskih metaka i granata, nisam uplašio. Bio sam poprilično uvjeren da se neću razboljeti, a ako bih, uživljavajući se i dalje zamišljajući, povjerovao da ipak hoću, nije mi se to činilo strašnim. Naprosto, nisam rizična skupina. Život je svakodnevno pristajanje ili nepristajanje na rizične situacije, a ovo je jedna od onih u kojoj je, barem iz moje perspektive, rizik mali. Ako me je nešto i plašilo, bila je to mogućnost da nisam svjestan da sam zaražen pa da bolest prenesem nekom od starije gospode i gospođa u neboderu.
U prvoj fazi izolacije uglavnom sam bio u stanu, čitao sam i pisao, pratio vijesti o epidemiji, i kratko izlazio u kupnju. Bilo je to vrijeme kolektivnog povjerenja u nacionalni krizni stožer i u liječnike u stožeru. Premda sam krajnje nepovjerljiv u slučajevima kolektivnog povjerenja, lako sam pristao vjerovati. Nije to predugo trajalo. Možda do trenutka u kojem su dopustili vjersku procesiju na Hvaru, uz objašnjenje primarijusa Capaka da je “to ljudima važno” i da je “to dio svjetske baštine UNESCO-a”.
Otprilike u to vrijeme krećemo u dnevne migracije do kuće na selu. Tamo radimo, i odlazimo na dnevna pješačenja kroz šumu i po okolnim selima. Manje me zanima kolektivna dinamika života u izolaciji, jer se kolektiv u međuvremenu već bio raspao. Nacionalni krizni stožer percipiran je, u boljem slučaju, kao politička organizacija, neka vrste hadezeove hunte, koja građanima diktira svakodnevicu, sve pod izlikom epidemije, a u mnogo gorem i opasnijem slučaju, stožer je percipiran kao dio planetarne zavjere, koju vode mračne sile čovječanstva, s namjerom da nas sve čipuju i da pobiju dvije-tri milijarde ljudi. Ništa mi od svega toga nije zanimljivo ni u književnom, ni u antropološkom smislu.
I tako hodamo, kad god je dobar dan i kad god nemamo previše posla, po desetak kilometara dnevno, obiđemo jednu lijepu zavjetnu kapelu, sagrađenu tridesetih godina prošloga stoljeća, gledamo, slušamo, njušimo, fotografiramo. U ovoj se, kao i u svakoj socijalno i egzistencijalno graničnoj kolektivnoj situaciji u životu, svijet rastvara u tisuću priča, zbivaju se jedinstvene stvari oko nas, koje se na ovakav ili sličan način nikad više neće ponoviti, i ako si pisac, fotograf, umjetnik općenito, pred očima se rađa toliko potencijalnih tema, da ti se već čini kako ih je kao riba u ledenom planinskom potoku, nad kojim stojiš raskoračen, pokušavaš ih hvatati, a one ti, onako hladne i glatke, bježe iz ruku.
Tekst uz fotoesej Sandre Šimunović za tjednik Express
12.05.2020., Zagreb- Knjizevnik Miljenko Jergovic
Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL
12.05.2020., Zagreb- Knjizevnik Miljenko Jergovic
Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL
Uz fotoesej Sandre Šimunović
Prve sam tjedne izolacije provodio u neboderu, uspoređujući dva za mene šokantno slična, dvadeset i osam godina međusobno udaljena doživljaja: epidemiju covida-19 i početak opsade Sarajeva. Dva samrtna proljeća, dvije kolektivne euforije i životna situacija u kojoj se ljudi međusobno počinju veoma razlikovati u načinima na koji podnose strah i na koji se nose sa slutnjama apokalipse. Imao sam vrlo snažan dojam da sam sve ovo već doživio – i preživio – i neprestano sam registrirao sličnosti, ustvari istovjetnosti. Zanimljivo je, međutim, da se virusa, za razliku od snajperskih metaka i granata, nisam uplašio. Bio sam poprilično uvjeren da se neću razboljeti, a ako bih, uživljavajući se i dalje zamišljajući, povjerovao da ipak hoću, nije mi se to činilo strašnim. Naprosto, nisam rizična skupina. Život je svakodnevno pristajanje ili nepristajanje na rizične situacije, a ovo je jedna od onih u kojoj je, barem iz moje perspektive, rizik mali. Ako me je nešto i plašilo, bila je to mogućnost da nisam svjestan da sam zaražen pa da bolest prenesem nekom od starije gospode i gospođa u neboderu.
U prvoj fazi izolacije uglavnom sam bio u stanu, čitao sam i pisao, pratio vijesti o epidemiji, i kratko izlazio u kupnju. Bilo je to vrijeme kolektivnog povjerenja u nacionalni krizni stožer i u liječnike u stožeru. Premda sam krajnje nepovjerljiv u slučajevima kolektivnog povjerenja, lako sam pristao vjerovati. Nije to predugo trajalo. Možda do trenutka u kojem su dopustili vjersku procesiju na Hvaru, uz objašnjenje primarijusa Capaka da je “to ljudima važno” i da je “to dio svjetske baštine UNESCO-a”.
Otprilike u to vrijeme krećemo u dnevne migracije do kuće na selu. Tamo radimo, i odlazimo na dnevna pješačenja kroz šumu i po okolnim selima. Manje me zanima kolektivna dinamika života u izolaciji, jer se kolektiv u međuvremenu već bio raspao. Nacionalni krizni stožer percipiran je, u boljem slučaju, kao politička organizacija, neka vrste hadezeove hunte, koja građanima diktira svakodnevicu, sve pod izlikom epidemije, a u mnogo gorem i opasnijem slučaju, stožer je percipiran kao dio planetarne zavjere, koju vode mračne sile čovječanstva, s namjerom da nas sve čipuju i da pobiju dvije-tri milijarde ljudi. Ništa mi od svega toga nije zanimljivo ni u književnom, ni u antropološkom smislu.
I tako hodamo, kad god je dobar dan i kad god nemamo previše posla, po desetak kilometara dnevno, obiđemo jednu lijepu zavjetnu kapelu, sagrađenu tridesetih godina prošloga stoljeća, gledamo, slušamo, njušimo, fotografiramo. U ovoj se, kao i u svakoj socijalno i egzistencijalno graničnoj kolektivnoj situaciji u životu, svijet rastvara u tisuću priča, zbivaju se jedinstvene stvari oko nas, koje se na ovakav ili sličan način nikad više neće ponoviti, i ako si pisac, fotograf, umjetnik općenito, pred očima se rađa toliko potencijalnih tema, da ti se već čini kako ih je kao riba u ledenom planinskom potoku, nad kojim stojiš raskoračen, pokušavaš ih hvatati, a one ti, onako hladne i glatke, bježe iz ruku.
Tekst uz fotoesej Sandre Šimunović za tjednik Express
12.05.2020., Zagreb- Knjizevnik Miljenko Jergovic
Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL
12.05.2020., Zagreb- Knjizevnik Miljenko Jergovic
Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL