Ne sjećam se mnogo iz vremena kad sam imao četiri, ali jedna mi je čežnja ostala za cijeli život. Rođaci su na Badnjak kitili bor, a mi ga u našoj kući nismo imali. Mi ga nismo smjeli kititi jer smo oplakivali moju mamu. Držalo se nepriličnim, ne znam je li još vrijedi taj običaj, imati božićno stablo ako vam je tkogod umro. Selo bi zamjerilo da to učinite, a selo je, znate, neumoljivo. Čak i kad su djeca u pitanju.
To mi je tada slomilo srce i za čitav život je ono ostalo nezacijeljeno. Četiri desetljeća meni je loše kad se toga sjetim. Radost svih kasnijih božićnih stabala, svi oni očaravajući trenuci kad bi na zelenim iglicama zasjao niz svjećica, ne mogu se mjeriti s intenzitetom tuge kad su meni nejakome rekli da mi taj prekrasni svjetlucavi predmet u našoj kužini nećemo imati.
Okrutni čuvari tuge jednaku stvar čine Vukovaru. Oplakuju nesretni grad više od dva desetljeća. Zarobljeni u uspomenama na njegovo stradanje, uskraćuju mu svako veselje. Ne daju mu da skine crninu premda je nekakvo razumno vrijeme za korotu vjerojatno davno prošlo. I u tome bih još mogao razumjeti odrasle, mnogi od njih ne znaju drugačije, mnogi možda i izopačeno uživaju u svijećama i suzama, ali kako im nije žao djece. Razmišljaju li kako mora biti užasno četverogodišnjaku koji nema Božića, u jednom mjestu gdje je svaki dan Dan mrtvih.
Vječna crnina
Ne sjećam se mnogo iz vremena kad sam imao četiri, ali jedna mi je čežnja ostala za cijeli život. Rođaci su na Badnjak kitili bor, a mi ga u našoj kući nismo imali. Mi ga nismo smjeli kititi jer smo oplakivali moju mamu. Držalo se nepriličnim, ne znam je li još vrijedi taj običaj, imati božićno stablo ako vam je tkogod umro. Selo bi zamjerilo da to učinite, a selo je, znate, neumoljivo. Čak i kad su djeca u pitanju.
To mi je tada slomilo srce i za čitav život je ono ostalo nezacijeljeno. Četiri desetljeća meni je loše kad se toga sjetim. Radost svih kasnijih božićnih stabala, svi oni očaravajući trenuci kad bi na zelenim iglicama zasjao niz svjećica, ne mogu se mjeriti s intenzitetom tuge kad su meni nejakome rekli da mi taj prekrasni svjetlucavi predmet u našoj kužini nećemo imati.
Okrutni čuvari tuge jednaku stvar čine Vukovaru. Oplakuju nesretni grad više od dva desetljeća. Zarobljeni u uspomenama na njegovo stradanje, uskraćuju mu svako veselje. Ne daju mu da skine crninu premda je nekakvo razumno vrijeme za korotu vjerojatno davno prošlo. I u tome bih još mogao razumjeti odrasle, mnogi od njih ne znaju drugačije, mnogi možda i izopačeno uživaju u svijećama i suzama, ali kako im nije žao djece. Razmišljaju li kako mora biti užasno četverogodišnjaku koji nema Božića, u jednom mjestu gdje je svaki dan Dan mrtvih.