Svakoga jutra, još od početka februara, na pustom parkingu velikog trgovinskog centra jedini auto je sivi Lexus na čijim tablicama piše 6OD (broj 6, pretpostavljam, treba čitati kao G)… I jeza kad prolazim pored auta, zbog zatamnjenih prozora
*
Nakon mnogo godina, evo nas skupa u restoranu. On upravo otvara srebrenu tabakeru. Na zidu iza njega je ogledalo. Stigao je iz daleke zemlje, iz duboke prošlosti, ne zna da je pušenje na javnim mjestima odavno zabranjeno. Kad se nasloni na zid, ogledalo se potrese i tada se iza mene zanjišu prozori, skupa s kamenim zidom katedrale i šeširom jedinog prolaznika
*
Kroz prozor gledam u drugu sobu (ovo nije san, već sarajevska favela, dominantna arhitektura moje mladosti). Na sredini sobe je krevet s ljubavnicima: on grabi gole bokove djevojke, ona zabačene glave unazad ispušta reski metalni zvuk. Uznemireni njenim glasom, dva ruska hrta trče oko kreveta, oko kreveta… U dnu sobe je prozor, a s njega visi indigomodra muška košulja, stopljena s bojom novembarskog neba
*
*
Na parkingu ispred kuće je bijeli Cadillac. Vidim ga samo vikendom. Uz samu kuću je vrt ograđen visokim zidom. S prozora ne mogu vidjeti šta je u tome vrtu. Znam samo da je jedan njemački ovčar zaključan tamo; pretpostavljam da ima dovoljno hrane i vode za cijelu sedmicu. Kad se u petak navečer na parkingu pojavi Cadillac, vozač izađe, otključa vrtna vrata i nazad se vrati s razdraganim psom, potom skupa uđu u kuću. Ali prije svega toga: nakon što otvori vrata Cadillaca i iz njega iskorači, on pažljivo podigne crveni plastični auto, i tu dječju igračku pomjeri u stranu, tako da mu nije na putu dok iz svoga auta izlazi ili se u njega vraća. Zatim otključa vrtna vrata, oslobodi psa i uđe u kuću. Nekada je vozač sam, a nekada u društvu žene. U svakom slučaju, opisane radnje se dosljedno ponavljaju svake sedmice. U ponedjeljak kuća opusti, i sve do petka uglavnom je tiho, vrlo rijetko čujem lavež psa. I kada s prozora pogledam, prvo što vidim je crveni plastični auto koji svakoga vikenda promijeni svoje mjesto na parkingu ispred kuće, onako kako ga pažljiva ruka stanovnika te kuće pomjera okolo, sklanjajući ga ispred sebe. Ovo je pustinja, trava je sasušena i boje su iz svega izblijedile, osim iz plastične igračke. Već neko vrijeme, uznemirava me crveni dječji auto. Otkad stanujem ovdje, još nisam vidio dijete
*
*
Godina je 1980. On stiže od Muzičke škole, ona se spušta s Vrbanjuše i zaustave se u okviru moga prozora. Kratko se gledaju i onda bez riječi sastave u poljubac… Devet mjeseci sam stanovao u prizemnom stanu i svaki pogled kroz taj prozor bio je ravan čudu. Pošta nije stizala. Ljudi su me s ulice dozivali, kucali na prozor. Ako me nije bilo, na simsu bi ostavili kratku poruku, knjigu ili jabuku. Lijepa mladost! Prvi jutarnji pokret: otvorim prozor da uzmem knjigu
Bagatele/7
Svakoga jutra, još od početka februara, na pustom parkingu velikog trgovinskog centra jedini auto je sivi Lexus na čijim tablicama piše 6OD (broj 6, pretpostavljam, treba čitati kao G)… I jeza kad prolazim pored auta, zbog zatamnjenih prozora
*
Nakon mnogo godina, evo nas skupa u restoranu. On upravo otvara srebrenu tabakeru. Na zidu iza njega je ogledalo. Stigao je iz daleke zemlje, iz duboke prošlosti, ne zna da je pušenje na javnim mjestima odavno zabranjeno. Kad se nasloni na zid, ogledalo se potrese i tada se iza mene zanjišu prozori, skupa s kamenim zidom katedrale i šeširom jedinog prolaznika
*
Kroz prozor gledam u drugu sobu (ovo nije san, već sarajevska favela, dominantna arhitektura moje mladosti). Na sredini sobe je krevet s ljubavnicima: on grabi gole bokove djevojke, ona zabačene glave unazad ispušta reski metalni zvuk. Uznemireni njenim glasom, dva ruska hrta trče oko kreveta, oko kreveta… U dnu sobe je prozor, a s njega visi indigomodra muška košulja, stopljena s bojom novembarskog neba
*
*
Na parkingu ispred kuće je bijeli Cadillac. Vidim ga samo vikendom. Uz samu kuću je vrt ograđen visokim zidom. S prozora ne mogu vidjeti šta je u tome vrtu. Znam samo da je jedan njemački ovčar zaključan tamo; pretpostavljam da ima dovoljno hrane i vode za cijelu sedmicu. Kad se u petak navečer na parkingu pojavi Cadillac, vozač izađe, otključa vrtna vrata i nazad se vrati s razdraganim psom, potom skupa uđu u kuću. Ali prije svega toga: nakon što otvori vrata Cadillaca i iz njega iskorači, on pažljivo podigne crveni plastični auto, i tu dječju igračku pomjeri u stranu, tako da mu nije na putu dok iz svoga auta izlazi ili se u njega vraća. Zatim otključa vrtna vrata, oslobodi psa i uđe u kuću. Nekada je vozač sam, a nekada u društvu žene. U svakom slučaju, opisane radnje se dosljedno ponavljaju svake sedmice. U ponedjeljak kuća opusti, i sve do petka uglavnom je tiho, vrlo rijetko čujem lavež psa. I kada s prozora pogledam, prvo što vidim je crveni plastični auto koji svakoga vikenda promijeni svoje mjesto na parkingu ispred kuće, onako kako ga pažljiva ruka stanovnika te kuće pomjera okolo, sklanjajući ga ispred sebe. Ovo je pustinja, trava je sasušena i boje su iz svega izblijedile, osim iz plastične igračke. Već neko vrijeme, uznemirava me crveni dječji auto. Otkad stanujem ovdje, još nisam vidio dijete
*
*
Godina je 1980. On stiže od Muzičke škole, ona se spušta s Vrbanjuše i zaustave se u okviru moga prozora. Kratko se gledaju i onda bez riječi sastave u poljubac… Devet mjeseci sam stanovao u prizemnom stanu i svaki pogled kroz taj prozor bio je ravan čudu. Pošta nije stizala. Ljudi su me s ulice dozivali, kucali na prozor. Ako me nije bilo, na simsu bi ostavili kratku poruku, knjigu ili jabuku. Lijepa mladost! Prvi jutarnji pokret: otvorim prozor da uzmem knjigu