Otišao sam u Ameriku pisati filmski scenarij s Rajkom Grlićem i bio tamo skoro dva tjedna u malom sveučilišnom gradiću na obroncima Appalachi gorja. Radili smo čitave dane, prekidajući samo zbog kratkog objeda u baru. Smazali bismo žurno burger ili fish and chips i vraćali se kompjuterima, a navečer bi nas iscrpljene dočekivala Ana, Rajkova supruga, da nam prehrambenu jednoličnost razbije finom zagrebačkom papicom.
Rajko i Ana, srećom, nisu jedini našijenci na Ohio University. Uželite li se domaće spize, tu je i Hajrudin Pašić, strojarski genijalac, koji je jednom davno doktorirao na prestižnom Stanfordu. Amerikanci mu još onda nudili da ostane, mamili ga sjajnom plaćom i izvrsnim uvjetima za rad, a on im odbrusio, ma, bjež’, bolan, kako bi on brez Bosne. Mnogo godina kasnije on i njegovi su u zadnji čas, doslovno s jednom najlonskom vrećicom, umakli s Grbavice. Dobro su žive glave na ramenima iz voljene bosanske zemlje izvukli. Hajrina žena Nađa počastila nas je čudesnim sogan dolmama, ni u najboljim sarajevskim aščinicama nisam takve jeo.
Zateknete li se neobičnim slučajem u Athensu u Ohiju, možete se javiti i Srđanu Nešiću, direktoru sveučiličnog Institute for Corrosion and Multiphase Flow Technology, svjetskom autoritetu u ovoj metalurškoj disciplini. Nekoć je radio u Vinči, najboljoj jugoslavenskoj naučnoj ustanovi, a onda su došla rđava vremena i kraj mnogih srpskih i inih stručnjaka za rđu, Srđan se osjetio suvišnim. On i njegovi otad lutaju od Nizozemske, Norveške i Australije do Sjedinjenih Država. Srđanova supruga Slađana dočekala nas je sa izvanrednim sarmama od kupusa koje Srđan sa sinom Markom svake jeseni kiseli.
Krasno sam večerao u svih ovih ljudi, koji su pobjegli iz ovoga našeg balkanskog blata i bijede da bi Ameriku učinili još većom i moćnijom nego je ona prije bila. Dočekali su me kao rod rođeni, a ja sam im na odlasku uzvratio jednom nešto i nezahvalnom pjesmom s naslovom “Ovdje u Ohiju”. Pa kaže…
Pazi šta ću ti reć’, Hajrudine,
Amerikanci su ljudine.
Prave najbolje aute, pivo im odlično,
Hamburgeri ukusni, kuće lijepe,
I ceste široke, ali ne shvati lično
Dućani ne drže nenine klepe.
Koješta ipak ne znaju
Ovdje u Ohiju.
Pa i tebi da kažem, Srđane
Voliš ti te brđane.
Dobrodušni su, pristojni, dragi
Primili te lijepo, premda si stranac.
Uredio si život k’o po špagi,
Ali nećeš nać’ dobar prebranac.
Za mnogo opet ne haju
Ovdje u Ohiju.
I ti na kraju, Rajko moj mili,
Postao si pravi hillbilly.
Ne fale ti, kao, ni zavičaj ni ljudi.
Ali puno puta život ti prokle
I opsovao si usud hudi
Jer ne mo’š pojest šnenokle.
Jebem li im snaju,
Ovdje u Ohiju.
Ovdje u Ohiju
Otišao sam u Ameriku pisati filmski scenarij s Rajkom Grlićem i bio tamo skoro dva tjedna u malom sveučilišnom gradiću na obroncima Appalachi gorja. Radili smo čitave dane, prekidajući samo zbog kratkog objeda u baru. Smazali bismo žurno burger ili fish and chips i vraćali se kompjuterima, a navečer bi nas iscrpljene dočekivala Ana, Rajkova supruga, da nam prehrambenu jednoličnost razbije finom zagrebačkom papicom.
Rajko i Ana, srećom, nisu jedini našijenci na Ohio University. Uželite li se domaće spize, tu je i Hajrudin Pašić, strojarski genijalac, koji je jednom davno doktorirao na prestižnom Stanfordu. Amerikanci mu još onda nudili da ostane, mamili ga sjajnom plaćom i izvrsnim uvjetima za rad, a on im odbrusio, ma, bjež’, bolan, kako bi on brez Bosne. Mnogo godina kasnije on i njegovi su u zadnji čas, doslovno s jednom najlonskom vrećicom, umakli s Grbavice. Dobro su žive glave na ramenima iz voljene bosanske zemlje izvukli. Hajrina žena Nađa počastila nas je čudesnim sogan dolmama, ni u najboljim sarajevskim aščinicama nisam takve jeo.
Zateknete li se neobičnim slučajem u Athensu u Ohiju, možete se javiti i Srđanu Nešiću, direktoru sveučiličnog Institute for Corrosion and Multiphase Flow Technology, svjetskom autoritetu u ovoj metalurškoj disciplini. Nekoć je radio u Vinči, najboljoj jugoslavenskoj naučnoj ustanovi, a onda su došla rđava vremena i kraj mnogih srpskih i inih stručnjaka za rđu, Srđan se osjetio suvišnim. On i njegovi otad lutaju od Nizozemske, Norveške i Australije do Sjedinjenih Država. Srđanova supruga Slađana dočekala nas je sa izvanrednim sarmama od kupusa koje Srđan sa sinom Markom svake jeseni kiseli.
Krasno sam večerao u svih ovih ljudi, koji su pobjegli iz ovoga našeg balkanskog blata i bijede da bi Ameriku učinili još većom i moćnijom nego je ona prije bila. Dočekali su me kao rod rođeni, a ja sam im na odlasku uzvratio jednom nešto i nezahvalnom pjesmom s naslovom “Ovdje u Ohiju”. Pa kaže…
Pazi šta ću ti reć’, Hajrudine,
Amerikanci su ljudine.
Prave najbolje aute, pivo im odlično,
Hamburgeri ukusni, kuće lijepe,
I ceste široke, ali ne shvati lično
Dućani ne drže nenine klepe.
Koješta ipak ne znaju
Ovdje u Ohiju.
Pa i tebi da kažem, Srđane
Voliš ti te brđane.
Dobrodušni su, pristojni, dragi
Primili te lijepo, premda si stranac.
Uredio si život k’o po špagi,
Ali nećeš nać’ dobar prebranac.
Za mnogo opet ne haju
Ovdje u Ohiju.
I ti na kraju, Rajko moj mili,
Postao si pravi hillbilly.
Ne fale ti, kao, ni zavičaj ni ljudi.
Ali puno puta život ti prokle
I opsovao si usud hudi
Jer ne mo’š pojest šnenokle.
Jebem li im snaju,
Ovdje u Ohiju.