Kad se buća iliti balota zaputi preko dugačkog zjoga, strelovito jurne samo lagano poskakujući preko sitnog pijeska, to je gotovo erotski prizor. Učini vam se kao da ona drhti od žudnje za bulinom. Drvena kugla okovana čavlima sva je treperava i željna, uzbuđena. Igra je zapravo nalik zavođenju, jedino ne razumijem zašto su imenice buća i balota ženskog, a bulin muškog roda. Trebalo bi biti obrnuto, balota je ustvari muškić, koji u strepnji prilazi djevojci, bulinu. Balote su vitezovi, a bulin kraljica.
Uživam gledati kad to seljaci čine. Zapanjujuća mi je skrupuloznost tvrdih i otresitih muškaraca kad dođu igrati na buće. Kako ih miluju grubim rukama, kako su nježni. Mnogi od njih vlastitim ženama i djeci ne prilaze s toliko pomnje i obzira.
Zatim onaj planetarij koji se, uvijek drugačiji, napravi oko bulina u središtu. Kao da na tečaju astronomije gledate model Sunčevog sustava, jedino što je centralna kugla veličinom više nekako nalik Mjesecu. Okruglo tijelo koje je gravitacijom privuklo sva druga tijela moralo bi imati daleko veću masu.
A kad pukne bombiz, kad netko grubo izbije tuđu balotu, praveći novi raspored u sustavu, i to je također jedan svemirski fenomen. Buća koja bombizaje je asteroid koji udara u planet skrećući ga s njegove putanje i šaljući ga u hladni mrak, uništavajući svaki život na njemu…
Razmišljao sam o ovome lanjske jeseni, u Beogradu. Listopad je bio neuobičajeno topao pa smo Teofil Pančić i ja jeli na otvorenom, za stolom pod platanama ispred kafane Proleće, u samom centru grada, kraj zgrade Tanjuga, pedesetak metara od Obilićevog venca. Nedaleko Proleća, s druge strane ceste, mali je park s desetak stabala i grmova, oronulim klupama i spomenikom junacima Prvog svjetskog rata. U neko doba tu se pojavilo nekoliko muškaraca skromne penzionerske vanjštine, u otrcanoj odjeći i, na moje veliko zaprepaštenje, bućama u rukama.
Krenuli su valjati po improviziranom zjogu na pijeskom nasutoj stazi kroz park, ne osvrćući se mnogo na prolaznike, i nitko u tome nije vidio ništa čudno osim mene. Kako se jedna tipična mediteranska razbibriga našla ovako duboko u kontinentu, upitao sam se. A onda mi je svanulo.
“Je li u Beogradu ikad itko igrao na balote prije nego su došle izbjeglice iz Dalmatinske zagore?” upitao sam Teofila.
“Naravno da nije”, kazao je drug Pančić ne podižući glavu s tanjura. Njega je i inače teško ičim natjerati da prekine jelo.
Gledao sam balotaše s druge strane ceste još neko vrijeme, ispunjen tugom zbog ljudi istrgnutih iz zavičaja, koji su u tuđi svijet ponijeli običaje iz svoga dalekog kamenjara.
Visoki bombiz
Kad se buća iliti balota zaputi preko dugačkog zjoga, strelovito jurne samo lagano poskakujući preko sitnog pijeska, to je gotovo erotski prizor. Učini vam se kao da ona drhti od žudnje za bulinom. Drvena kugla okovana čavlima sva je treperava i željna, uzbuđena. Igra je zapravo nalik zavođenju, jedino ne razumijem zašto su imenice buća i balota ženskog, a bulin muškog roda. Trebalo bi biti obrnuto, balota je ustvari muškić, koji u strepnji prilazi djevojci, bulinu. Balote su vitezovi, a bulin kraljica.
Uživam gledati kad to seljaci čine. Zapanjujuća mi je skrupuloznost tvrdih i otresitih muškaraca kad dođu igrati na buće. Kako ih miluju grubim rukama, kako su nježni. Mnogi od njih vlastitim ženama i djeci ne prilaze s toliko pomnje i obzira.
Zatim onaj planetarij koji se, uvijek drugačiji, napravi oko bulina u središtu. Kao da na tečaju astronomije gledate model Sunčevog sustava, jedino što je centralna kugla veličinom više nekako nalik Mjesecu. Okruglo tijelo koje je gravitacijom privuklo sva druga tijela moralo bi imati daleko veću masu.
A kad pukne bombiz, kad netko grubo izbije tuđu balotu, praveći novi raspored u sustavu, i to je također jedan svemirski fenomen. Buća koja bombizaje je asteroid koji udara u planet skrećući ga s njegove putanje i šaljući ga u hladni mrak, uništavajući svaki život na njemu…
Razmišljao sam o ovome lanjske jeseni, u Beogradu. Listopad je bio neuobičajeno topao pa smo Teofil Pančić i ja jeli na otvorenom, za stolom pod platanama ispred kafane Proleće, u samom centru grada, kraj zgrade Tanjuga, pedesetak metara od Obilićevog venca. Nedaleko Proleća, s druge strane ceste, mali je park s desetak stabala i grmova, oronulim klupama i spomenikom junacima Prvog svjetskog rata. U neko doba tu se pojavilo nekoliko muškaraca skromne penzionerske vanjštine, u otrcanoj odjeći i, na moje veliko zaprepaštenje, bućama u rukama.
Krenuli su valjati po improviziranom zjogu na pijeskom nasutoj stazi kroz park, ne osvrćući se mnogo na prolaznike, i nitko u tome nije vidio ništa čudno osim mene. Kako se jedna tipična mediteranska razbibriga našla ovako duboko u kontinentu, upitao sam se. A onda mi je svanulo.
“Je li u Beogradu ikad itko igrao na balote prije nego su došle izbjeglice iz Dalmatinske zagore?” upitao sam Teofila.
“Naravno da nije”, kazao je drug Pančić ne podižući glavu s tanjura. Njega je i inače teško ičim natjerati da prekine jelo.
Gledao sam balotaše s druge strane ceste još neko vrijeme, ispunjen tugom zbog ljudi istrgnutih iz zavičaja, koji su u tuđi svijet ponijeli običaje iz svoga dalekog kamenjara.
Njih je, što bi kazali, bombizalo.