Lekar mrzan, natomrđen. Izašao, rekao “vraćam se za pet minuta, ti popuni ovo”. Popunio neki upitnik i on dolazi, čita, pita ponešto. Potom me vodi uokolo (vade mi krv, polažu u one bijele mašine-krevete i prikopčavaju na gajtane).
Na kraju mi kaže: imaš depresiju. Na granici si teške depresije. Gleda me dugo, ne bez tuge i prezira.
Osjetio sam strašan umor.
*
Sjedim u Arimanu, pijem kafé-latte. Trebao sam popiti antidepresivni lijek, uzeo sam ga juče, ali sam zaboravio.
Dva dana sam slobodan. Zujim. Najviše sam u sobi s novim krevetom.
Sestra mi je donijela stari TV, gledao sam, sinoć, fudbal sa mačetom. Ono je navijalo za Bajern, ja za Barcelonu. Mače se pelo na aparat, pokušavo šapicama da omete Čavija, Innestu, itd.
Docnije pisao pisamce Semezdinu, švrljao malo po fajlovima (prazne glave, modroblijedog volujskog pogleda) – ni za šta se nisam umio zakačiti.
Moram jesti. Tako je lekar rekao.
Napravio sam pastu sa sosom. Nije bila loša.
Javili se iz Kulturrådeta. Nisu finansijski podržali OKF sa Cetinja: izbor šv. poezije za Ars (koji je već objavljen) niti izbor pjesama Larsa Gustafssona.
Žao mi je, Goran, onaj momak koji mi se javlja iz OKF, jako je pristojan i ljubazan.
Ostaje mi – premda se ne nadam – M. W-Olsson za kojeg je Čegec/Meandar tražio podršku.
To je, dakle, bilo juče.
Jutros: tuga.
Mače me budilo od šest sati, ustao sam u osam.
Pismo od Semezdina. I on u nedostatku vremena, u potrazi za poslom koji bi mu malo slobode dopustio.
Preturam kratke priče iz Uličnih budilnika. J. Aćin je to htio štampati u Službenom glasniku, knjiga je bila primljena. U januaru je došao za upravnika nacionalni radnik R. Ljušić i stvar je propala. Aćin je otišao, sa njim i knjiga.
U 10.30 mail od Kulturrodeta. Podržali su Čegeca, odobrili 25.000: – za prijevod poezije M. W-Olssona. Drago mi je, pišem poruku i Čegecu i M. W-Olssonu.
Ustajem i idem da se “častim”. Uzeću naočare, došle su.
Uzeo sam naočare, dva para, jedne svakodnevne, jedne za kompjuter i čitanje.
Sjedim u Arimanu, za stolom do prozora. Naspram mene, tamo, uza zid, gdje je nekad sjedeo Jan Kunicki, sjedi jedna vižljasta, sijera žena s kosom u rep uvezanom. Sjedi uz laptop, piše nešto. Gledamo se, svaki čas. Pa onda kao pišemo.
Sad ću da napravim pauzu u pisanju. U gledanju. U disanju.
15/3.13.
U Arimanu sam, dovukao sam se nekako. Lijek koji pijem nervozniji je od mene, ne da mi da sjedim na jednom mjestu duže od tri minuta, ne da mi da mislim, da se koncentrišem na nešto određeno. Dok se, tako, kotrljamo uokolo, pokušavam da držim “stvari pod kontrolom”, zagleđujem mjesta koja napuštamo, kupim torbu, mobil, papire i druge stvari koje sam za sobom posijao.
Imam nove naočari, nisam se još privikao, jače su, ipak, od prethodnih samo sam ja slabiji. Kružne, ne baš Lenonovke, ali tako nešto.
Uzeo sam opet paklicu cigara, ali mi ni to nervozu ne smanjuje.
Primjećujem kako ne samo u zbilji, nego i snovima, nemam nikog, nemam prijatelja.
Sestra. Odem kod nje, ona, kao nije ništa, pa svaki čas ide u kupatilo, cmizdri. Zatim ruči hranu ispred mene, moli da ne “liježem kasno”. I da, jašta, ne pišem ništa, apsolutno ništa, osim da njoj – “kad ti nije, mučno” odgovaram na poruke.
Juče, ovlaš, bez koncentracije, biskao po starim pričama. Znam da ću se kajati ako te smušene, “zavičajne” priče pošaljem M. Rastoderu i tom njegovom bihorskom Bošnjačkom forumu – oni će to, a šta bi drugo – uprskati, našarati. Devet dana sam se patio sa Šipurcima. Kopao ih kao grob.
Treba da prevedem pjesme Johannesa Anuyrua za sarajevske dane poezije. Per B. mi je poslao njegove pjesme, to su nekakvi prozni zapisi – svjedočenja ilegalaca bez papira koje su ovih dana lovili i izbacivale iz zemlje.
Velike su se polemike oko toga digle. Projekat čišćenja životnog prostora od ljudskog korova naziva se REVA. Policija, useljenički zavodi, crkva, humanitarne organizacije (Crveni krst) – svi su uključeni u akciju. Protesti pjesnika Kristiana Lundberga i Johannesa Anuyra snažno su odjeknuli. K. Lundberg je napisao cijelu zbirku pjesma o tome, Anuyrovu pjesmu (koju treba da prevedem) objavljuju uticajne i mnogočitane večernje novine i brojni portali.
Na trgu, u Lundu, protestuju one sitne, male grupice “Palestina država”, “Ne damo Kosovo” “Ukinite farme sitnih životinja”. Otoplilo je i ove su grupe opet nikle.
Danas je Ariman pun “starijeg stanovništva”. Na dnevnom meniju jeftina supa od povrća, pa garibi navalili.
Muzika je tiha, noge mi zebu, glas iznutra veli da bježimo, a ne kaže gdje bi.
Biblioteka, kuća, ludnica. Biblioteka. Nešto da čitamo.
16/3. 13.
Koncentrisati se, katalogizirati traume; izbaciti, s prva, one najgore. Koje?
Tablete polovim, premda su minijaturne. Tako nekako izgledaju i savjeti koje dobijam od V. R. (baci tablete, ne pij otrov, napraviće roba od tebe) i sestre (pij, ne mijenjaj dan za noć, ne piši, ne brini, itd.).
Došao u Ariman. Sjedim do vrata, pokušavam da održim barem ovo – doći ovdje, dva puta u nedjelji, i pisati dvije-tri strane o bilo čemu. Pod naslovom cafe ariman.
Nemam ništa u glavi, ništa u sjećanju; vučem pero tek onako.
Loša muzika. Gosti svakojaki. Djeca. Dječja kolica pred ulazom.
Napolju je sunce. Vidim plato ispred Domkyrke, uza njen zid, na klupama sjedi nekoliko djevojaka i lica sunčaju. U centru platoa – bista nekog crkvenjaka, u dugačkom kamenom ogrtaču.
*
Sam. Ko jebuk na krlji, rekao bi baka. Šta li je to jebuk. Nikad ga nisam pitao. Jebuk, dibuk. Tako nešto.
U Ariman sam prvi put ušao prije petnaest godina. Sa Nerminom, Sarajkom, koja je tad bila u onom projektu ljekara “Bosanci pomažu Bosancima”.
Pokušavali smo da se uključimo u “život”, da nađemo mjesta slična onim u kojim smo “kući gluharili”. Pili smo espresso, učinio mi se kao da je rajski, Ariman divan, moguća zamjena za Itaku. I tako sam, sve ove godine, nekad češće nekad rjeđe, ovdje zalazio. Nermina se vratila u Sarajevo, dovršila studije medicine, dobila posao, muža, djecu – sreli smo se jednom ispred ćevapdžince Mrkva u Baš-čaršiji.
Gužva, galama, trebao bih sad prestati jer izgledam patetično: sjedim u uglu, do prozora, vučem nalivpero po daščici sa papirom – “pisac” sa slika iz starih čitanki.
Idem, sada, da kupim malo hrane mačku i meni polovinu onog velikog pšeničnog hljeba koji se peče u furuni sa podlogom od kamena.
17/3. 13.
Ustao kasno, oko devet. Pred buđenje sanjao rukopise proze, vidio ih, zapravo čitao (u snu) na velikom kompjuteru, jeo se – masa slovnih grešaka, glupavih naslova, priča koje su se krunile u prah pri čitanju. Onda, u snu, sanjao kako se budim i ne zna šta ću sa sobom da radim.
Onda me mačak stvarno probudio.
Skuhao kahvu, namjestio krevet, otvorio fb – javili se Mirsad R. i A. Burić. Burić veli da će se javiti po čitanju (rukopis mu je proslijeđen na recenziju), Mirsad pominje Dažedevnjake, posjetili ga na “daždevnjake u Radmancima” koje je zaboravio. Knjigu će štampati taj njegov Boš. Forum i OKF sa Cetinja.
Muvao se po sobama, preturao stvari s jednog mjesta na drugo, zatim odlučio da odem do Arimana i do biblioteke.
Kiki se budi i pregoni s mačkom. Teram je da jede i sam jedem dvije kriške hljeba, jednu sa sirom, drugu sa pekmezom.
Kiki hoće da naruči picu, naručuje, idemo zajedno do picerije, plaćam račun, ona kreće nazad, ja čekam bus i gledam svoje dijete, vižljasto ko srna, kako polako odmiče ulicom.
Samo se ona drži za mene, dolazi, hrve se i trpi moju depresiju.
Prošao kroz mrznu Ribarsku ulicu.
Ariman zatvoren.
Idem pored crkve, nikog nema na klupama, vjetar je pomeo samotnike.
U biblioteci, našao sto do prozora, nakupio poezije.
Xi Cian, Ansikte och historia, Jacques Rouband, Någonting svart,
C.K. Wiliams, Kött och blod, Gary Snyder, Tingens ådring,
Robert Bolano, Den okända universiteten,
Ko Un, Tiotusen fötspår och andra dikter,
Atila Jozsef , En eld som bränner mig,
Hafez, Östenvindens ande.
Kad pomislim na poeziju, osjetim prazninu.
Javio se Šodan. Trebao bih tamo do juna da prevedem jedan ciklus M. W-Olssona, za časopis Poeziju, a on, Šodan, da uradi intervju sa Olssonom, ali ne vjerujem, nemam snage.
Moram da prevedem J. Anuyra za Dane poezije.
Puha vani. Gorostasna, gola bukva pred prozorom, poput Igdrasila, zanosi se, pišti iz korijena.
18/3. 13.
Cio dan puha oštar, hladan vjetar. Nigdje se nije dalo izaći. Sjedeo kući, našao, kao i uvijek, pogrešnu stvar i zamajavao se sa njom. Stare sveske – ona sa pepeljastim koricama i ona gdje sam pisao dnevnik u Skisssernas museumu. Pokušavao da iz one prve izvučem koji zapis (advokati, jabuka usred četinara, ono sa vakcinom) pa mi se, nakon tri-četiri sata, to zgadilo i bacio sam sve što sam bio prekucao.
Iza toga išao iz sobe u sobu, čitao Bolana, i onda neku književnu teoriju i evo ponoći.
Lupa granje u zidove, slušam neku pogrebu horsku muziku i da nemam depresiju, sad bih je dobio.
Mart, crn, propuhan, mrzan.
Na dnu sam. Bez ideja, bez volje, bez žara.
Jedino što sam u stanju da radim jesu prevodi. Ne znam zašto je to tako. Ali ako slobodne dane na tome istrošim, onda sam budala. Bolesna budala. Barem da sam jednu priču napisao. Ono, petljam ja i bištem po ovim starim, ali to činim godinama bez ikakvog pametnog razloga.
*
Opisati snijeg, vidiš ga kroz prozor. Snijeg kao snijeg. Granje kao granje. Depresija kao depresija.
*
Autsajder.
Uvijek – neko ko “odnedavna živi ovdje.” Ne priradaš nikom. Ti, zapravo, nemaš nikog. Osim mačka. A i on je vani, na balkonu.
20/3. 13.
Spavao sam na sofi u dnevnom boravku, Kiki na novom krevetu, osjećao sam težak umor, kao da su mi snovi svu snagu (i volju) pokupili. Ustao, pričao sa mačkom, malo se kao saborili, ali slaba fajda. Čim pogledaš kroz prozor u mrklinu, prođe te volja za životom.
Grč. Grč i muka u stomaku.
Ove stare priče naliče na ona pešterska zapuštena groblja.
Nosio laptop iz sobe u sobu, kuhao, opet, kahvu, prao, iz nervoze, sudove, pravio supu, prosuo supu, izlazio na balkon – zabavio se, na kraju, sa Crvenim i crnim, od jednog budalastog poglavlja, napravio još budalastije. Ja ne razumijem svoj jezik.
Neću ni danas ići u Ariman. Hladno je, nemam para, a i isto mi je. Bečio tamo ili ovdje – ista rabota.
Ja sam se ugasio.
Mačak je došao na krevet, prvo se malo čudio, a sad mi grize prste na nogama. On je divalj, nema sa kim da se igra, ja sam depresivan pa će i on brzo biti depresivan.
Sve je prazno. Pokušavam da nađem što da slušam, ne ide. Sad sam upalio Radio Sarajevo, neka prazna, batal muzika.
Mačak se odmara, liže šape, vjerovatno ćemo obojica zadrijemati.
Mislim na rahmetli biku/nenu (svijet kao dar) i baku/deda (svijet kao pisluk, bajdarija), S. srednju strinu (“ova dunja pomahnito”), na kuću u Šavcima, na sadnicu šljive pred terasom, koju sam posadio u zadnjoj jeseni u zavičaju, i koja se, uprkos kozama, održala. Kada sam se po prvi put vidjeli (2003 .godine), oboje smo zaplakali.
Ne mogu da pišem, a vuče me, jer me, kad odložim pero, uhvati trema i mučnina. Koncentrisati se. Propisati. Prolupati.
Prilijepio bih se, ranije, za kakvo (udaljeno) biće i to bi me držalo neko vrijeme.
Strašno je ne voljeti, ne biti voljen. Biti na “vi” sa vlastitom dušom.
Piši – propalo: i ti i sve oko tebe.
Uzmi metlu i posifku, pokupi se, baci u otpatke.
*
Mačor je zadrijemao.
*
Thiarnia Penttija Saarikoskog.
21/3. 13.
Kao da nisam u svom već u tuđem tijelu.
Mačak me probudi oko osam sati, ne zbog hrane, već zbog toga što osjeća da nešto ne valja. Prvo dođe na krevet, ide preko mene, mijauče, a onda siđe i čeka kod kreveta. Ako ne ustanem, vrati se, proba opet, pa ako ne uspije, onda sjedne na krevet i čeka ili ode u kuhinju i vrati se oko devet i započne mijaukati. I mijauče sve dok se ne ispravim i ne kažem: tu sam, šta je?
*
Bolujem, dakle, depresiju. Ne izlazim iz kuće, ali ovih dana imam kakvo-takvo opravdanje – hladno je.
Čitam popodne. Danas Kafka. Preobražaj, Jedan stari list, Umjetnik na trapezu, Prolaznici koji trče.
Iza Kafke spavao.
Pa se probudio.
Pa spavao.
Onda otišao, na jedvite jade, do Netta, najodvratnije ali najbliže radnje, po cigare/snus, malo narodnog piva, itd. Mačku takođe tri kutije tunjevine.
Kuhao spanać (dobar, tu još mozak radi), gledao tv, vijesti. Fašističi podmaladak iz cijele Evrope skuplja se gore blizu Stockholma, na tradicionalnu, proljećnu demonstraciju. U Malmeu, takođe, u subotu, demonstrira neka Antimuslimanska organizacija, zaboravio sam joj ime. Policija se sprema da tuče antidemonstrante. To su uglavnom djeca useljeničkog porijekla i ovdašnji levičari. Policija opravdava svoju upotrebu sile sa par kamenica koju “ekstremna ljevica” na njih ili na fašiste baci. Dok fašisti, kako dolikuje demokratskim načelima, protestuju mirno, civilizirano.
Sjedeo za laptopom, pa nije išlo, pa prešao za veliki kompjuter. Vratio se u krevet, uzeo ovu dasku za pisanje.
Niko mi se ne javlja, niti se kome javljam. E. zvala jednom, prvih dan bolesti. Piše mi samo A. K., ali se bojim da to čini po navici. Ona je jedno od one bistre djece koju sam gajio u novopazarskoj biblioteci. Završila je glumu, formirla pozorište u N. Pazaru (pa su je muftijini brigadri otjerali) i sad živi u Njemačkoj. Asmir Kujović je u Sarajevu I, izgleda, i tamo odbačen.
Juče našao dva stara papira iz vremena Staklenika, nema šanse da bih ja taj svijet mogao povratiti. Po malo je na Kafikin ličio.
22/3. 13.
Sinoć do kasno čitao Kafku. Zamak. Imao osjećaj, negdje pri kraju, da Kafka nije znao kuda će i šta će, prepuštao se rečenici, lutao za sporednim junacima.
Probudilo me jako sunce (sad pada snijeg, 13.30) i mačak koji se igrao sa čitavim krevetom.
Petljao malo po svom običaju po kuhinji, pa po internetu, pa po fajlovima (stare priče, Boja hljeba, Šipurci, Pešermari).
Kiki se budi, ulazi i igra se s mačkom. Tuku su, grebu, ujedaju.
Ne da mi se da šetam. Sunčano, pa snijeg, pa vjetar. Sva godišnja doba u po sata.
Popodne je fudbal. Švedska – S. Irska i Hrvatska – Srbija.
Čitao komentare, oštri se situacija, ali nema onog “elana” iz 1999.
Moja se volja ugasila.
Slušam švedski radio.
Rilke u Skone. Pa on je, možda, one boje u Euridici ovdje pohvatao.
23/3. 13.
Čitao Kafkin Proces, maloprije sam ga dovršio. Zvala E., i ona, veli, bila bolesna cijelu prošlu nedjelju, doći će sutra da malo prošetamo. Jer ja bih morao, veli, da se šetnjom otimam depresiji.
*
Okupao se, očistio kupatilo.
Subota je, dan u kojem sam se uvijek najbolje osjećao.
Čitao E. A. Poa. Pa Ibrahima Hadžića, Posmatrač. On lako piše svoje sitne zapise. Ja se na svakom oznojim, izgorim, kao da kopam grobove.
Dakle – ovo je to: depresija. Ljuštura koja se još jedva sjeća svog pređašnjeg tijela.
Tek sada primjećujem da pišem tako da to mogu pročitati ono što sam upravo napisao.
Nemam znatiželje, nemam volje.
Slobodan sam, ali nesposoban.
Siliti se. To mi jedino uspijeva sa jelom. Natjeram se nekako u podne da pojedem jednu krišku hljeba. Onda opet nešto u pet popodne.
Ne radim. Računi stižu, a plata će biti umanjena.
24/3. 13.
Sunce jutros, toplije. Izlazio sam na balkon bez sakoa, mačak je još tamo, uživa na čistoj svjetlosti.
Bol u ramenima. Loš san, prevrtao sam se, otimao snovima. Hrvao se sa jastukom. Sa fb-a nestaje prijatelj za prijateljem.
Sad bih mogao nešto jesti, ako neću da se onesvijestim. Deset je sati. Možda dođe E. da prošetamo, poslije njenoga plivanja.
*
Volio bih da prevedem Thiarniu P. Saarikoskog. Godinama ga čitam, sa istim ushitom. Uvijek je dobar, uvijek me razneži. Najdraži pjesnik nakon starih (Kavafi, Eliot, Pound, Odn).
Jako je sunce, slušam radio, mačak je na balkonu.
Vani – stazom ispod prozora, mlada majka s kolicima. Jedan biciklista.
Uz ivicu granja, bijeli oblaci sa, kako veli Zagajevski, orijentalnim licima. Ispod sparušena lanjska trava, prošivena tankim zakrpama snijega.
Došli galebovi i kupe ostatke hrane koju su djeca u dvorištu zabavišta rasturila. Bijeli, sa crnim vrhovima snažnih, oštrih krila. Miješaju se sa vranama.
Od malih pričica, da ih ima još 20, mogao bih imati skoro gotov rukopis. Trebao si probati Četinare u dispanzeru, Dinar, Ševu, itd.
Ribe u bunaru, i to bi mogao da pišeš. Proljećne pastrmke u tegli, čija peraja ona starica iza Trtovskih voćnjaka, otkida noktima. Žutica. Ko ima žuticu, gleda u crvene flekice na ribljoj koži i kad one iščile nestane žutice.
Voćke koje pate ostavljene, čiji miris i ukus nisu za nas, brdsko-planinske grmalje. Bude nam huju, besnilo.
Kafe Ariman. Ako otopli idem tamo.
Svratio u radnju i kupio Kikici kolu, mačoru hranu i meni cigarete.
*
Danas dok smo jeli, Kiki i ja gledali kroz prozor, kako dole, na promrzloj ledini, neki čovjek sa ribarskim štapom vitla – “zabacuje”. To je onaj laki štap sa kojim se mušičari na brzim vodama. Bacao je, jadnik, zamrsivao strunu, čas o glavu i rame, čas o noge, a ja sam odavde navijao da nešto ulovi.
26/3. 13.
Svako jutro ponavljam iste radnje. Ustanem, kad ne mogu više da se opirem mačku i njegovom mijaukanju, izađem sa njim u kuhinju, promijenim mu vodu, uspem hrane, suhe i dodatne, iz konzerve, pristavim kahvu, izađem na balkon, popijem kahvu, vratim se, uzmem mačka u naručje, nosim ga malo tamo-amo, on prede, poslije ga pustim, uključim kompjuter, preturam po internetu, po fajlovima, ništa ne umijem da započnem – tako mi prođu dva-tri sata. Onda pojedem krišku hljeba, popijem lijekove.
I zadrijemam. Ili se rastužim. Ili čitam. Danas: Rilke, A. Menabeus, De stora djuret.
Oko dva popodne Kiki me budi. Kako je depresijo?, pita, uzme mi laptop i ode u dnevni boravak. Ja se muvam po kuhinji, kuham neku zelen, to jedino mogu jesti bez napora.
Javio se K. Musić iz B. Polja, traži za neki časopis (lokalni) pjesme ili priče.
Sad je devet uveče. Ležim u krevetu sa daščicom za pisanje. Uhvati me strah kad pomislim na pisanje. A stalno bih da pišem. I od te hitnje, od te žurbe, ne stižem ništa da učinim.
Još malo pa ću na posao. Tridesetak dana olako sam poharčio. Griža savjesti će me uništiti.
*
Mjesto u kojem sam rođen naziva se Radmanci i ja ga nisam nikada vidio. Odatle smo otišli kad sam imao dvije, dvije i po godine. U Radmancima mi je rođen otac, a majka u Godijevu kod Bijelog Polja. Majčino rodno mjesto nije sasvim iščilelo iz sjećanja. Pamtim, ali mutno, par pejzaža i prilika. Tamo me majka vodila kad su je spremali u rod, dok je moj otac bio u vojsci. Pamtim, recimo: šuma povrh kuće. Pozna je jesen, šuma u zlatu i purpuru, idemo ded i ja nekom stazom, tiho je, tiho je i vedro kao da idemo kroz vodu. Čujem odnekud grlicu.
Nekoliko visokih krošanja voćaka ispod kuće. Jedno je bilo jabuka-ranica. Ispred čeone strane bašta je sa vrtičnjakom u gornjem uglu. Tamo vidim crnu, nađubrenu zemlju, i bokore neke modrozlene biljke sa širokim listovima. Nije tikva, ni bundeva.
Kuća je niska, pokrivena slamom, na sredini su velika drvena, ispucala vrata.
Bijača, visoka, plavooka žena blaga lica. Svakoga dana, svake večeri pričala mi je priče. Kada sam pošao u prvi razred (OŠ “28 novembar”, Novi Pazar) moja učiteljica Rada Đurić nije mogla da vjeruje: znao sam svaku bajku, doduše u Bijačinoj verziji. Bijaču samo po tome pamtim. Umrla je kad smo majka i ja stanovali u Potoku, u visokoj, ledenoj sobici u kući čovjeka koji se spremao na odlazak za Tursku. Bio je rabadžija, imao je konje; kisnuli su, pamtim, u avliji pokriveni nekim ponjavama koje ispuštaju boje. Ja sam imao sedam godina. Deda sam upamtio mnogo bolje, on je živio duže, umro je, čini mi se, sedamdesetih u Sjenici. Ne ide, prekini. Ne muči se.
*
Za Ultima Thule: 1. Baltik/Oresund; 2. Varijacije (Gustafsson, Johnson B. E., Saarikoski); 3. Alces, alces; Knjigovezačka ulica; itd.
28/3. 13.
Evo me u Arimanu. Kasno sam se probudio, oko 11.00. sa bolovima u ramenima i maglom u glavi. Osjećanje griže savjesti – sjedim kući, vrijeme prolazi, sem starih priča koje više ne liče na ništa, nisam pola rečenice napisao. Pišem ja, švrljam, ali ide kao kad ložiš sa sirovim drvima, pišti, dimi, a nema plamena.
Aida K. je u Pazaru, oprašta se od pozorišta i glumca koje je stvorila i koji su je povrijedili, izdali. Zakazala im je susret, ali većina ne želi da dođe, sramota ih – glasali su da je lokalne vlasti otjeraju. Juče je bila tužna, uplašena, htjela je da uzme tablete za smirenje kako bi susret izdržala. Dakle, pogodilo je, žestoko.
Mejl od onog dečka što je vodio šved-bosansko književno veče. Pita me hoću li da čitam za svjetski dan knjige u biblioteci u Rozengordu, Malmo.
Sinoć čitao Bulgakova, pa Džojsa, Ulises. Teška lektira. Došao do monologa, stao.
Žao mi je što nisam u stanju da pišem poeziju. Ne mogu zapravo da pišem ništa, ali to me ne pogađa toliko. Žao mi je samo poezije i onog ushita kad se nađe put i kad se, u jednom trenu, osjeti da je tu. Da diše, primiče se. Zadnja pjesma koju sam napisao bila je Vestervik, u julu mjesecu 2009. godine.
Cafe Ariman. I ovdje sam se uglavnom zavlačio u danima kad mi ne ide i zato se ni ovdje ne osjećam dobro.
Ne znam šta bi me izvuklo iz ove kaleži. Možda da Čegec prihvati i odmah štampa Budilnike.
U maju ću za Sarajevo. Nemam nove poezije. A morao bih pisati, OKF sa Cetinja želi štampati jedan izbor. Obećao sam im, trebao bih rukopis dopuniti.
II
2/4. 13.
Sjedim u Arimanu, pijem kafe-latte, pospan sam, umoran, prazan. Depresija je bila kao nešto malo popustila, ali zadnja dva dana steže isponova. Osjećanje krivice. Neprestano. Najjače to: bio sam kod kuće toliko dana a nisam bio sposoban pisati. Samo sam preveo Anuyra za Sarajevo i više ništa.
S. Musabegović traži za Sarajevske sveske još pjesama od svih šv. pjesnika pa sam uzeo malo knjiga u biblioteci. Jedina svijetla, pozitivna svar – Håkan Olsson ponovo krenuo sa Mormorom i kaže mi da mu pošaljem prozu da pogleda. Kada bi to prošlo, ne bi bilo loše, ispunio bih vrijeme, imao bih se, bar koji mjesec, nečemu nadati. M. Rastoder pita za rukopis. Nada se, ponavlja, da neću slagati.
Ne mogu više. Idem kući.
Jutros/danas zvala šefica iz škole, oni su mi u martu dali cijelu platu, pa će mi u aprilu dati umanjenju.
OKF je konkurisao kod crnogorskog Ministarstva za kulturu sa antologijom šved. poezije i mojim pjesmama. To će se znati krajem aprila.
4/4. 13.
Bio u školi, da dam ljekarsko uvjerenje. Djeca me dočekala tako da sam zamalo zaplakao. Grlili smo se desetak minuta. Suzanne, Lois, isto. Ljubaznost – sevap je biti pažljiv prema bolesniku.
U srijedu na kontrolu.
5/4. 13.
U Arimanu. Čekam na vrijeme kod lekara. Volio bih da dobijem bolovanje, ali ne znam šta će biti. Ja tu imam jake želje april/maj, ali sad ćemo vidjeti. Neki čovjek me pita da li me može slikati dok pišem. Zašto pitam, zato što izgleda lijepo, odgovara i ja pristajem. Sjedim do prozora, za malim stolom, vučem pelikan po daščici, on izlazi i slika me.
Još desetak minuta, pa idem. Strah me da ne bude ništa. Ne znam kako bih za Sarajevo.
6/4. 13.
Lekar je bio simpatičan, nije domaći, možda Norvežnin/Islanđanin. Upravo se, veli, i sam vratio sa bolovanja. Pričali, onako, uopšte. Objašnjavao mi šta je depresija – ovdje ih ima od svake ruke – i šta se to dešava u mojoj tintari. On sve obazrivije govori u kakvoj sam situaciji, i onda, tako, dođemo do toga da mi, možda, ovi lijekovi (a i ja sam sebi) ne budu od koristi i da ću dobiti psihologa.
Dobijem bolovanje do 9. juna. Počinjem računati koliko je to slobodnih dana i šta ću pisati, ali mi se oblaci već suntaju u glavi, muka mi je, tijelo podrhtava.
Izađem, ne znam više kako se osjećam, idem pravo kući.
Pričam mačku šta je i kako je. I on, izgleda, ima depresiju. Oči mu, ponekad, izgledaju tako rasplinuto, mutno. Igram se malo sa njim, jedem pirinač od juče, liježem i čitam En annat liv, biografiju P. O. Enqvista.
Čitam Enqvista do deset uveče. Lomile i njega depresije, ali još više alkohol.
*
Ustajem – čas sam veseo, čas tužan. Dajem mačku hranu, pijem kahvu, zovem sestru. Pričam joj šta je bilo kod ljekara, ona se pravi mirna, ali ne umije sakriti strah. Idem pješke do grada, sjedam na klupu na Velikom trgu, onda ulazim u Ariman. Prazno je, par osoba nagnuto na mini-kompjuterima, naručujem kahvu, vadim nalivpero i daščicu za pisanje.
Trebao bih, radi discipline, pokušati da pišem u isto vrijeme. Da pišem šta bilo, zbog savjesti. Recimo, o depresiji. Imati neki početak, sredinu, svršetak.
Kako sam se razboleo.
Šta nisam vidio.
Šta sam vidio.
Zašto mi se sve ovo dešava.
Sad je dosta.
Mogao bih izaći vani, mogao bih se vratiti kući.
8/4. 13.
Ponedeljak je, u Arimanu sam, osjećam se zapušteno. Nemam snage/volje da odem do Mobilie i dobavim malo hrane.
Nemam volje za ništa, sem što svečeri po nešto pročitam. Sinoć, Bulgakov, Majstor i Margarita.
Kiki je kod mene. Njen mali simpatični haos. Stvari se odmah nađu po podu, po sofama. Jutros je otišla na fakultet. Rano, kad sam se probudio nije bila tu. Mačor je drijemao na krevetu, nije me jutros budio. Dojadilo mu.
15/4. 13.
Došao na knj. veče, govoriće se o Orfeju, pa će čitati neki danski pjesnik, čiju je knjigu P. Bergstom objavio u Ramusu. Bilo mi je loše maloprije u Arimanu, sad je bolje.
Čekamo da počne. Veče u univerziteskom centru za jezike, sala lijepa, još ljepša književna kritičarka, obilna Dankinja, u kratkoj crnoj suknji, prekrštenih krasnih nogu, vidim joj bijele ivice gaćica.
*
Ovi iz OKF korektni su u ponudama, u prepisci.
Sve više mislim o C. Gori. Tamo sam rođen i to je jedina neupitna činjenica u mom identitetskom bućkurišu. Ne pripadaš nikom, nema te nigdje. Poneko te pripusti u avliju (Bosna), ali nikako u kuću. Svud stojiš sa strane. Visiš, držeći se za ivice.
Jezik. I to ti je najbliže jeziku kojim se govori u C. Gori, u Bihoru.
Majka. Maternji.
Naći tamo malo placa, kupiti drvenu kućicu.
16/4. 13.
Lekar mi je savjetovao da ne putujem. Ja, tako, odbio da idem na Sarajevske dane, pa se, jašta, predomislio. Muka mi je od pomisli da ću ići, kao što mi je muka od pomisli da neću ići. Jutros mi Lejla K. poslala listu učesnika, niko od onih koje bih volio vidjeti. Slaba ekipa, čini se. Osim D. Dedovića, ne znam nikog.
Trebao bih prevesti Šveđane za Sarajevske sveske, ali mi je mučno, ne ide.
Sutra počinje sarajevski sajam knjiga, moj Transtremer nominovan u konkurenciji za najbolji prevod.
17/4. 13.
Nikakav sam, ni dobro ni loše. Dani se svijaju kao jufke, prazni. Jutros prevodio Anuyra, pjesmu i po, više nisam mogao. Stigli obrasci försäkringskasse, umorili me samo što sam ih pogledao.
Za Sarajevo me prolazi svaki merak, nikad lošiji pjesnici nisu dolazili. Odustati, onda.
Slab sam, smršao sam i spavam nesmirno.
18/4. 13.
Bolovi u nogama, strava u glavi, haos iz sna: čaršija, koja liči čas na sarajevsku, čas na pazarsku, čas je samo strma ulica pod kaldrom koja se uspinje ka lundskim crkveno-univerzitetskim gradnjama i Skisernas museumu u čijem se središtu oblikuje, tamna i izgrađena od memljiva ćerpiča i truhla drveta, ali je, nenadno, počinju rušiti – gledaš kako lijepe starinske kuće nestaju, zlatno je i mračno, vidiš srmeno posuđe, ćilime, ornamentiku unutrašnjih zidova, tajanstvene i mekane žene, duša te boli za svaku, a onda si na zelenom, kosom, mokrom brežju, na nagnutoj ledini, trava je niska, gusta poput otave, dole, uz ivicu, visoki je listopad koji prati potok i tu izbijaju seljaci u grupama i spuštaju se ka čaršiji. Ona sada nije gdje je bila, nego je izmještena blizu te padine, ruine kuća su visočije, a ja, ja sad sjedim na zapaljenim i dimljivim tavanima. Ruše se kuće, pretvaraju u prašne zavjese, iz nekog sporednog sokaka vraćaju se ubijeni/umrli – imaju pređašnja tijela koja sam vidio u onoj prvoj čaršiji i oni, ti mrtvi, sad izgone rušitelje. Radost i tuga dok ih gledaš, jedna mi žena iz grupe prilazi, grlimo se, idemo u šumarak iznad tog platoa, zalazimo u nisko žbunje sa druge obale potočića, svlačimo se, ali nas iz vode napadaju oni seljani, koji gacaju kroz brzicu, ja ih guram nogama, odbacujem, jer i ja sam od mrtvih, i naša je snaga nemjerljiva, ali žena koja je sa mnom gubi snagu, postaje živa i ne može da se odbrani od živih (seljaka, rušitelja) i ja polako gubim snagu, seljaci koje guram još uvijek padaju u vodu, pa se brzo dižu uz smijeh jer su opazili moju slabost. Dok nasrću ka obali, hvata me užasan strah, ali se onda pojavljuju spasioci – grupa mrtvih sa platoa, koje poznaješ, premda ih nisi nikada vidio (u zbilji, niti, u snu). Tu se negdje budiš, pod žestokim uzbuđenjem, san kao da dolazi sa dna podsvijesti.
Onda ljuto tugovao.
Ali, preveo Pera Hanssona, trebao bih popodne prevesti Mariu Silkeberg.
*
Pušači. Prijedlog – da i oni poput vlasnika pasa, nose kese sa sobom i bacaju opuške u te kese. Dobro, ne moraju biti crne, mogu imati boju koja “karakteriše i paše” vlasniku. Recimo, Šveđani-pušači rasne, čiste boje – plavu, zelenu, itd. A mi, stranci, pomiješane – kako kome koja dopadne u pamet.
Pa onda crteži na kesama. Religijski simboli. Pušač-katolik, pušač-mormon, pušač-taliban, pušač-ateist, Itd.
*
Uzmi pa popij nešto.
Ona je uzela veliku kafe-latto. Piči rock. Puni se Ariman.
Ona sjedi, ukočeno.
Bolestan sam. Umoran sam.
Ne dolazim niotkud. Nigdje ne odlazim.
Ugasio sam se. Mokri pepeo u olovnoj šaci.
*
Iščitao sam skoro sve sa “birane police”. Platonov: priče i Čevengur; Kafka: Zamak, Proces, priče; Bulgakov: drame, Majstor i M, Džojs: Ulises, Portret i sve stare pjesnike. Pessou čitao, ali njega nikad nisam primio ka srcu.
Neki mali izdavač objavio Pasternaka, drugi Jejtsta. Veliki izdavači objavljuju pogrebne priručnike.
Tako. Hajmo, sada, kući.
*
U aprilu, vidim, nisam baš često uzimao daščicu za pisanje. To je stoga što sam se bio zamajao sa starim pričama. M. Rastoder mi je slao poruke i poruke i tražio prozu, ja sam ga odbijao tako što sam nalazio svakojake razloge, ali on se nije dao, obećao je da će knjiga biti urađena pristojno, da će iza knjige stati dva izdavača, njegov Forum i OKF sa Cetinja i ja sam, dakle, potonuo u to staro štivo, s kojim se mrsim godinama, mijenjao ponešto, ponešto uklanjao/dodavao – koliko mi je to depresija dopuštala – najviše u Šipurcima i Pešermašima, i na kraju sam skupio rukopis od 80 stranica.
Poslao sam to Rastoderu, a on, odmah, proslijedio na čitanje Ahmedu Buriću i Bogiću Rakočeviću. Burić se javio nakon par dana, priče su mu potvrdile, veli, ono što je već znao. Da je to pisala vješta ruka, da je jezik strašan itd. Napisao je i poslao mi recenziju u kojoj na jednom mjestu tvrdi kako to Bijelo Polje, taj zračni prostor od 10 km, ima četiri velika pisca: Ć. Sijarića, M. Lalića, M. Bulatovića i mene. Hvala mu na tome.
A onda me nagrdio zbog naslova (Poziv na kupanje), jer, po njemu, ja sam majstor da sakrijem stvari, da odbijem čitaoca i da to, rad tržišta, nije baš pohvalno. Tvrdi da knjiga govori o beharu, o stidu od behara, da je to hronika o beharu, pa smo se onda dobacivali prijedlozima za “pravi” naslov (i ta se stvar završila u Sarajevu, u Buybooku – sa naslovom Strah od behara).
**
U aprilu, ne znam kad, čestitao sam (na facebooku) rođendan Håkanu Olssonu, vlasniku Mormora, on mi se, onda, zahvalio i napisao da je kuća ponovo na nogama i da mu, ako hoću, pošaljem nešto. I ja sam mu, ne bez strepnje, nakon pet-šest dana poslao priče. Olsson je rekao da će ih pročitati čim nađe malo slobodnog vremena i da će mi javiti šta je odlučio. I sad mi preostaje nekoliko mjeseci da se nadam i zamjavam ovom šansom na čemu sam, uz sve drugo, zahvalan Olssonu. Ovaj rukopis je čamio kod h:ströma i njegovog urednika Adama Perssona koji ” čeka sa tim” nekoliko godina.
U prvi danima maja, malo prije puta za Sarajevo, Olsson se javio. Rekao je da je priče pročitao, da mu se dopadaju i da će ih štampati. Obradovao sam se, htio sam da pitam – a kad?, ali sam se suzdržao. Za ovu godinu je dockan, katalozi izlaze početkom juna, a bilo bi sjajno da izađe naredne godine.
*
(Jedne večeri, po povratku iz S., sjedio sam za laptopom, brčkao sam po facebooku, kad mi je stigla poruka od Olssona. I u pdf-u skica naslovne korice. Stvarno mi se pamet pomutila. Ne samo izgledom korice, fotografijom neba pred oluju, nego i time što ću, stajalo je u poruci, uskoro dobiti i prelom, da vidim kako to izgleda.)
Sabrao sam se nekao i zahvalio se Olssonu.
*
Ne znam kako sam zaspao. Deset godina te priče (u prijevodu Đorđa Žarkovića, majstora) truhnu u kompjuteru i eto sad će i one izaći.
Izjutra nađem na Librisu i još nekim Online knjižarama – moje Šipurke. Već se mogu naručiti, izlaze u septembru ove godine. I još jedna Olsonova čarolija: knjiga će imati preko 200 stranica (a u rukopisu ima 110). Kako li je od te sirotinje takvo brdo načinio.
Ovim bi se moglo otrgnuti depresiji. Bio sam i kod lekara na kontroli i on veli kako je začuđen brzinom sa kojom sam se reparirao.
Jedino što u aprilu/maju nisam uspio da uradim jest prevod crnogorskih pjesnika koje mi je poslao B. Rakočević. Nisam ni odgovorio na pismo urednika Provinse, a sa njim sam trebao razgovarati oko objavljivanja Crnogoraca. Nisam za to imao snage.
Drastično smanjenje novca. I stipendiju sam okresao poprilično, sramota me – tako novac nestaje i, dobro, nek nestaje, ali bih morao znati gdje nestaje.
Danas je 28/5. U Arimanu sam, natezao sam se da ovo napišem i sad mogu ići kući.
Ko jebuk na krlji
(depresija)
I
14/3. 2013.
Bio, juče, kod lekara.
Lekar mrzan, natomrđen. Izašao, rekao “vraćam se za pet minuta, ti popuni ovo”. Popunio neki upitnik i on dolazi, čita, pita ponešto. Potom me vodi uokolo (vade mi krv, polažu u one bijele mašine-krevete i prikopčavaju na gajtane).
Na kraju mi kaže: imaš depresiju. Na granici si teške depresije. Gleda me dugo, ne bez tuge i prezira.
Osjetio sam strašan umor.
*
Sjedim u Arimanu, pijem kafé-latte. Trebao sam popiti antidepresivni lijek, uzeo sam ga juče, ali sam zaboravio.
Dva dana sam slobodan. Zujim. Najviše sam u sobi s novim krevetom.
Sestra mi je donijela stari TV, gledao sam, sinoć, fudbal sa mačetom. Ono je navijalo za Bajern, ja za Barcelonu. Mače se pelo na aparat, pokušavo šapicama da omete Čavija, Innestu, itd.
Docnije pisao pisamce Semezdinu, švrljao malo po fajlovima (prazne glave, modroblijedog volujskog pogleda) – ni za šta se nisam umio zakačiti.
Moram jesti. Tako je lekar rekao.
Napravio sam pastu sa sosom. Nije bila loša.
Javili se iz Kulturrådeta. Nisu finansijski podržali OKF sa Cetinja: izbor šv. poezije za Ars (koji je već objavljen) niti izbor pjesama Larsa Gustafssona.
Žao mi je, Goran, onaj momak koji mi se javlja iz OKF, jako je pristojan i ljubazan.
Ostaje mi – premda se ne nadam – M. W-Olsson za kojeg je Čegec/Meandar tražio podršku.
To je, dakle, bilo juče.
Jutros: tuga.
Mače me budilo od šest sati, ustao sam u osam.
Pismo od Semezdina. I on u nedostatku vremena, u potrazi za poslom koji bi mu malo slobode dopustio.
Preturam kratke priče iz Uličnih budilnika. J. Aćin je to htio štampati u Službenom glasniku, knjiga je bila primljena. U januaru je došao za upravnika nacionalni radnik R. Ljušić i stvar je propala. Aćin je otišao, sa njim i knjiga.
U 10.30 mail od Kulturrodeta. Podržali su Čegeca, odobrili 25.000: – za prijevod poezije M. W-Olssona. Drago mi je, pišem poruku i Čegecu i M. W-Olssonu.
Ustajem i idem da se “častim”. Uzeću naočare, došle su.
Uzeo sam naočare, dva para, jedne svakodnevne, jedne za kompjuter i čitanje.
Sjedim u Arimanu, za stolom do prozora. Naspram mene, tamo, uza zid, gdje je nekad sjedeo Jan Kunicki, sjedi jedna vižljasta, sijera žena s kosom u rep uvezanom. Sjedi uz laptop, piše nešto. Gledamo se, svaki čas. Pa onda kao pišemo.
Sad ću da napravim pauzu u pisanju. U gledanju. U disanju.
15/3.13.
U Arimanu sam, dovukao sam se nekako. Lijek koji pijem nervozniji je od mene, ne da mi da sjedim na jednom mjestu duže od tri minuta, ne da mi da mislim, da se koncentrišem na nešto određeno. Dok se, tako, kotrljamo uokolo, pokušavam da držim “stvari pod kontrolom”, zagleđujem mjesta koja napuštamo, kupim torbu, mobil, papire i druge stvari koje sam za sobom posijao.
Imam nove naočari, nisam se još privikao, jače su, ipak, od prethodnih samo sam ja slabiji. Kružne, ne baš Lenonovke, ali tako nešto.
Uzeo sam opet paklicu cigara, ali mi ni to nervozu ne smanjuje.
Primjećujem kako ne samo u zbilji, nego i snovima, nemam nikog, nemam prijatelja.
Sestra. Odem kod nje, ona, kao nije ništa, pa svaki čas ide u kupatilo, cmizdri. Zatim ruči hranu ispred mene, moli da ne “liježem kasno”. I da, jašta, ne pišem ništa, apsolutno ništa, osim da njoj – “kad ti nije, mučno” odgovaram na poruke.
Juče, ovlaš, bez koncentracije, biskao po starim pričama. Znam da ću se kajati ako te smušene, “zavičajne” priče pošaljem M. Rastoderu i tom njegovom bihorskom Bošnjačkom forumu – oni će to, a šta bi drugo – uprskati, našarati. Devet dana sam se patio sa Šipurcima. Kopao ih kao grob.
Treba da prevedem pjesme Johannesa Anuyrua za sarajevske dane poezije. Per B. mi je poslao njegove pjesme, to su nekakvi prozni zapisi – svjedočenja ilegalaca bez papira koje su ovih dana lovili i izbacivale iz zemlje.
Velike su se polemike oko toga digle. Projekat čišćenja životnog prostora od ljudskog korova naziva se REVA. Policija, useljenički zavodi, crkva, humanitarne organizacije (Crveni krst) – svi su uključeni u akciju. Protesti pjesnika Kristiana Lundberga i Johannesa Anuyra snažno su odjeknuli. K. Lundberg je napisao cijelu zbirku pjesma o tome, Anuyrovu pjesmu (koju treba da prevedem) objavljuju uticajne i mnogočitane večernje novine i brojni portali.
Na trgu, u Lundu, protestuju one sitne, male grupice “Palestina država”, “Ne damo Kosovo” “Ukinite farme sitnih životinja”. Otoplilo je i ove su grupe opet nikle.
Danas je Ariman pun “starijeg stanovništva”. Na dnevnom meniju jeftina supa od povrća, pa garibi navalili.
Muzika je tiha, noge mi zebu, glas iznutra veli da bježimo, a ne kaže gdje bi.
Biblioteka, kuća, ludnica. Biblioteka. Nešto da čitamo.
16/3. 13.
Koncentrisati se, katalogizirati traume; izbaciti, s prva, one najgore. Koje?
Tablete polovim, premda su minijaturne. Tako nekako izgledaju i savjeti koje dobijam od V. R. (baci tablete, ne pij otrov, napraviće roba od tebe) i sestre (pij, ne mijenjaj dan za noć, ne piši, ne brini, itd.).
Došao u Ariman. Sjedim do vrata, pokušavam da održim barem ovo – doći ovdje, dva puta u nedjelji, i pisati dvije-tri strane o bilo čemu. Pod naslovom cafe ariman.
Nemam ništa u glavi, ništa u sjećanju; vučem pero tek onako.
Loša muzika. Gosti svakojaki. Djeca. Dječja kolica pred ulazom.
Napolju je sunce. Vidim plato ispred Domkyrke, uza njen zid, na klupama sjedi nekoliko djevojaka i lica sunčaju. U centru platoa – bista nekog crkvenjaka, u dugačkom kamenom ogrtaču.
*
Sam. Ko jebuk na krlji, rekao bi baka. Šta li je to jebuk. Nikad ga nisam pitao. Jebuk, dibuk. Tako nešto.
U Ariman sam prvi put ušao prije petnaest godina. Sa Nerminom, Sarajkom, koja je tad bila u onom projektu ljekara “Bosanci pomažu Bosancima”.
Pokušavali smo da se uključimo u “život”, da nađemo mjesta slična onim u kojim smo “kući gluharili”. Pili smo espresso, učinio mi se kao da je rajski, Ariman divan, moguća zamjena za Itaku. I tako sam, sve ove godine, nekad češće nekad rjeđe, ovdje zalazio. Nermina se vratila u Sarajevo, dovršila studije medicine, dobila posao, muža, djecu – sreli smo se jednom ispred ćevapdžince Mrkva u Baš-čaršiji.
Gužva, galama, trebao bih sad prestati jer izgledam patetično: sjedim u uglu, do prozora, vučem nalivpero po daščici sa papirom – “pisac” sa slika iz starih čitanki.
Idem, sada, da kupim malo hrane mačku i meni polovinu onog velikog pšeničnog hljeba koji se peče u furuni sa podlogom od kamena.
17/3. 13.
Ustao kasno, oko devet. Pred buđenje sanjao rukopise proze, vidio ih, zapravo čitao (u snu) na velikom kompjuteru, jeo se – masa slovnih grešaka, glupavih naslova, priča koje su se krunile u prah pri čitanju. Onda, u snu, sanjao kako se budim i ne zna šta ću sa sobom da radim.
Onda me mačak stvarno probudio.
Skuhao kahvu, namjestio krevet, otvorio fb – javili se Mirsad R. i A. Burić. Burić veli da će se javiti po čitanju (rukopis mu je proslijeđen na recenziju), Mirsad pominje Dažedevnjake, posjetili ga na “daždevnjake u Radmancima” koje je zaboravio. Knjigu će štampati taj njegov Boš. Forum i OKF sa Cetinja.
Muvao se po sobama, preturao stvari s jednog mjesta na drugo, zatim odlučio da odem do Arimana i do biblioteke.
Kiki se budi i pregoni s mačkom. Teram je da jede i sam jedem dvije kriške hljeba, jednu sa sirom, drugu sa pekmezom.
Kiki hoće da naruči picu, naručuje, idemo zajedno do picerije, plaćam račun, ona kreće nazad, ja čekam bus i gledam svoje dijete, vižljasto ko srna, kako polako odmiče ulicom.
Samo se ona drži za mene, dolazi, hrve se i trpi moju depresiju.
Prošao kroz mrznu Ribarsku ulicu.
Ariman zatvoren.
Idem pored crkve, nikog nema na klupama, vjetar je pomeo samotnike.
U biblioteci, našao sto do prozora, nakupio poezije.
Xi Cian, Ansikte och historia,
Jacques Rouband, Någonting svart,
C.K. Wiliams, Kött och blod,
Gary Snyder, Tingens ådring,
Robert Bolano, Den okända universiteten,
Ko Un, Tiotusen fötspår och andra dikter,
Atila Jozsef , En eld som bränner mig,
Hafez, Östenvindens ande.
Kad pomislim na poeziju, osjetim prazninu.
Javio se Šodan. Trebao bih tamo do juna da prevedem jedan ciklus M. W-Olssona, za časopis Poeziju, a on, Šodan, da uradi intervju sa Olssonom, ali ne vjerujem, nemam snage.
Moram da prevedem J. Anuyra za Dane poezije.
Puha vani. Gorostasna, gola bukva pred prozorom, poput Igdrasila, zanosi se, pišti iz korijena.
18/3. 13.
Cio dan puha oštar, hladan vjetar. Nigdje se nije dalo izaći. Sjedeo kući, našao, kao i uvijek, pogrešnu stvar i zamajavao se sa njom. Stare sveske – ona sa pepeljastim koricama i ona gdje sam pisao dnevnik u Skisssernas museumu. Pokušavao da iz one prve izvučem koji zapis (advokati, jabuka usred četinara, ono sa vakcinom) pa mi se, nakon tri-četiri sata, to zgadilo i bacio sam sve što sam bio prekucao.
Iza toga išao iz sobe u sobu, čitao Bolana, i onda neku književnu teoriju i evo ponoći.
Lupa granje u zidove, slušam neku pogrebu horsku muziku i da nemam depresiju, sad bih je dobio.
Mart, crn, propuhan, mrzan.
Na dnu sam. Bez ideja, bez volje, bez žara.
Jedino što sam u stanju da radim jesu prevodi. Ne znam zašto je to tako. Ali ako slobodne dane na tome istrošim, onda sam budala. Bolesna budala. Barem da sam jednu priču napisao. Ono, petljam ja i bištem po ovim starim, ali to činim godinama bez ikakvog pametnog razloga.
*
Opisati snijeg, vidiš ga kroz prozor. Snijeg kao snijeg. Granje kao granje. Depresija kao depresija.
*
Autsajder.
Uvijek – neko ko “odnedavna živi ovdje.” Ne priradaš nikom. Ti, zapravo, nemaš nikog. Osim mačka. A i on je vani, na balkonu.
20/3. 13.
Spavao sam na sofi u dnevnom boravku, Kiki na novom krevetu, osjećao sam težak umor, kao da su mi snovi svu snagu (i volju) pokupili. Ustao, pričao sa mačkom, malo se kao saborili, ali slaba fajda. Čim pogledaš kroz prozor u mrklinu, prođe te volja za životom.
Grč. Grč i muka u stomaku.
Ove stare priče naliče na ona pešterska zapuštena groblja.
Nosio laptop iz sobe u sobu, kuhao, opet, kahvu, prao, iz nervoze, sudove, pravio supu, prosuo supu, izlazio na balkon – zabavio se, na kraju, sa Crvenim i crnim, od jednog budalastog poglavlja, napravio još budalastije. Ja ne razumijem svoj jezik.
Neću ni danas ići u Ariman. Hladno je, nemam para, a i isto mi je. Bečio tamo ili ovdje – ista rabota.
Ja sam se ugasio.
Mačak je došao na krevet, prvo se malo čudio, a sad mi grize prste na nogama. On je divalj, nema sa kim da se igra, ja sam depresivan pa će i on brzo biti depresivan.
Sve je prazno. Pokušavam da nađem što da slušam, ne ide. Sad sam upalio Radio Sarajevo, neka prazna, batal muzika.
Mačak se odmara, liže šape, vjerovatno ćemo obojica zadrijemati.
Mislim na rahmetli biku/nenu (svijet kao dar) i baku/deda (svijet kao pisluk, bajdarija), S. srednju strinu (“ova dunja pomahnito”), na kuću u Šavcima, na sadnicu šljive pred terasom, koju sam posadio u zadnjoj jeseni u zavičaju, i koja se, uprkos kozama, održala. Kada sam se po prvi put vidjeli (2003 .godine), oboje smo zaplakali.
Ne mogu da pišem, a vuče me, jer me, kad odložim pero, uhvati trema i mučnina. Koncentrisati se. Propisati. Prolupati.
Prilijepio bih se, ranije, za kakvo (udaljeno) biće i to bi me držalo neko vrijeme.
Strašno je ne voljeti, ne biti voljen. Biti na “vi” sa vlastitom dušom.
Piši – propalo: i ti i sve oko tebe.
Uzmi metlu i posifku, pokupi se, baci u otpatke.
*
Mačor je zadrijemao.
*
Thiarnia Penttija Saarikoskog.
21/3. 13.
Kao da nisam u svom već u tuđem tijelu.
Mačak me probudi oko osam sati, ne zbog hrane, već zbog toga što osjeća da nešto ne valja. Prvo dođe na krevet, ide preko mene, mijauče, a onda siđe i čeka kod kreveta. Ako ne ustanem, vrati se, proba opet, pa ako ne uspije, onda sjedne na krevet i čeka ili ode u kuhinju i vrati se oko devet i započne mijaukati. I mijauče sve dok se ne ispravim i ne kažem: tu sam, šta je?
*
Bolujem, dakle, depresiju. Ne izlazim iz kuće, ali ovih dana imam kakvo-takvo opravdanje – hladno je.
Čitam popodne. Danas Kafka. Preobražaj, Jedan stari list, Umjetnik na trapezu, Prolaznici koji trče.
Iza Kafke spavao.
Pa se probudio.
Pa spavao.
Onda otišao, na jedvite jade, do Netta, najodvratnije ali najbliže radnje, po cigare/snus, malo narodnog piva, itd. Mačku takođe tri kutije tunjevine.
Kuhao spanać (dobar, tu još mozak radi), gledao tv, vijesti. Fašističi podmaladak iz cijele Evrope skuplja se gore blizu Stockholma, na tradicionalnu, proljećnu demonstraciju. U Malmeu, takođe, u subotu, demonstrira neka Antimuslimanska organizacija, zaboravio sam joj ime. Policija se sprema da tuče antidemonstrante. To su uglavnom djeca useljeničkog porijekla i ovdašnji levičari. Policija opravdava svoju upotrebu sile sa par kamenica koju “ekstremna ljevica” na njih ili na fašiste baci. Dok fašisti, kako dolikuje demokratskim načelima, protestuju mirno, civilizirano.
Sjedeo za laptopom, pa nije išlo, pa prešao za veliki kompjuter. Vratio se u krevet, uzeo ovu dasku za pisanje.
Niko mi se ne javlja, niti se kome javljam. E. zvala jednom, prvih dan bolesti. Piše mi samo A. K., ali se bojim da to čini po navici. Ona je jedno od one bistre djece koju sam gajio u novopazarskoj biblioteci. Završila je glumu, formirla pozorište u N. Pazaru (pa su je muftijini brigadri otjerali) i sad živi u Njemačkoj. Asmir Kujović je u Sarajevu I, izgleda, i tamo odbačen.
Juče našao dva stara papira iz vremena Staklenika, nema šanse da bih ja taj svijet mogao povratiti. Po malo je na Kafikin ličio.
22/3. 13.
Sinoć do kasno čitao Kafku. Zamak. Imao osjećaj, negdje pri kraju, da Kafka nije znao kuda će i šta će, prepuštao se rečenici, lutao za sporednim junacima.
Probudilo me jako sunce (sad pada snijeg, 13.30) i mačak koji se igrao sa čitavim krevetom.
Petljao malo po svom običaju po kuhinji, pa po internetu, pa po fajlovima (stare priče, Boja hljeba, Šipurci, Pešermari).
Kiki se budi, ulazi i igra se s mačkom. Tuku su, grebu, ujedaju.
Ne da mi se da šetam. Sunčano, pa snijeg, pa vjetar. Sva godišnja doba u po sata.
Popodne je fudbal. Švedska – S. Irska i Hrvatska – Srbija.
Čitao komentare, oštri se situacija, ali nema onog “elana” iz 1999.
Moja se volja ugasila.
Slušam švedski radio.
Rilke u Skone. Pa on je, možda, one boje u Euridici ovdje pohvatao.
23/3. 13.
Čitao Kafkin Proces, maloprije sam ga dovršio. Zvala E., i ona, veli, bila bolesna cijelu prošlu nedjelju, doći će sutra da malo prošetamo. Jer ja bih morao, veli, da se šetnjom otimam depresiji.
*
Okupao se, očistio kupatilo.
Subota je, dan u kojem sam se uvijek najbolje osjećao.
Čitao E. A. Poa. Pa Ibrahima Hadžića, Posmatrač. On lako piše svoje sitne zapise. Ja se na svakom oznojim, izgorim, kao da kopam grobove.
Dakle – ovo je to: depresija. Ljuštura koja se još jedva sjeća svog pređašnjeg tijela.
Tek sada primjećujem da pišem tako da to mogu pročitati ono što sam upravo napisao.
Nemam znatiželje, nemam volje.
Slobodan sam, ali nesposoban.
Siliti se. To mi jedino uspijeva sa jelom. Natjeram se nekako u podne da pojedem jednu krišku hljeba. Onda opet nešto u pet popodne.
Ne radim. Računi stižu, a plata će biti umanjena.
24/3. 13.
Sunce jutros, toplije. Izlazio sam na balkon bez sakoa, mačak je još tamo, uživa na čistoj svjetlosti.
Bol u ramenima. Loš san, prevrtao sam se, otimao snovima. Hrvao se sa jastukom. Sa fb-a nestaje prijatelj za prijateljem.
Sad bih mogao nešto jesti, ako neću da se onesvijestim. Deset je sati. Možda dođe E. da prošetamo, poslije njenoga plivanja.
*
Volio bih da prevedem Thiarniu P. Saarikoskog. Godinama ga čitam, sa istim ushitom. Uvijek je dobar, uvijek me razneži. Najdraži pjesnik nakon starih (Kavafi, Eliot, Pound, Odn).
Jako je sunce, slušam radio, mačak je na balkonu.
Vani – stazom ispod prozora, mlada majka s kolicima. Jedan biciklista.
Uz ivicu granja, bijeli oblaci sa, kako veli Zagajevski, orijentalnim licima. Ispod sparušena lanjska trava, prošivena tankim zakrpama snijega.
Došli galebovi i kupe ostatke hrane koju su djeca u dvorištu zabavišta rasturila. Bijeli, sa crnim vrhovima snažnih, oštrih krila. Miješaju se sa vranama.
Od malih pričica, da ih ima još 20, mogao bih imati skoro gotov rukopis. Trebao si probati Četinare u dispanzeru, Dinar, Ševu, itd.
Ribe u bunaru, i to bi mogao da pišeš. Proljećne pastrmke u tegli, čija peraja ona starica iza Trtovskih voćnjaka, otkida noktima. Žutica. Ko ima žuticu, gleda u crvene flekice na ribljoj koži i kad one iščile nestane žutice.
Voćke koje pate ostavljene, čiji miris i ukus nisu za nas, brdsko-planinske grmalje. Bude nam huju, besnilo.
Kafe Ariman. Ako otopli idem tamo.
Svratio u radnju i kupio Kikici kolu, mačoru hranu i meni cigarete.
*
Danas dok smo jeli, Kiki i ja gledali kroz prozor, kako dole, na promrzloj ledini, neki čovjek sa ribarskim štapom vitla – “zabacuje”. To je onaj laki štap sa kojim se mušičari na brzim vodama. Bacao je, jadnik, zamrsivao strunu, čas o glavu i rame, čas o noge, a ja sam odavde navijao da nešto ulovi.
26/3. 13.
Svako jutro ponavljam iste radnje. Ustanem, kad ne mogu više da se opirem mačku i njegovom mijaukanju, izađem sa njim u kuhinju, promijenim mu vodu, uspem hrane, suhe i dodatne, iz konzerve, pristavim kahvu, izađem na balkon, popijem kahvu, vratim se, uzmem mačka u naručje, nosim ga malo tamo-amo, on prede, poslije ga pustim, uključim kompjuter, preturam po internetu, po fajlovima, ništa ne umijem da započnem – tako mi prođu dva-tri sata. Onda pojedem krišku hljeba, popijem lijekove.
I zadrijemam. Ili se rastužim. Ili čitam. Danas: Rilke, A. Menabeus, De stora djuret.
Oko dva popodne Kiki me budi. Kako je depresijo?, pita, uzme mi laptop i ode u dnevni boravak. Ja se muvam po kuhinji, kuham neku zelen, to jedino mogu jesti bez napora.
Javio se K. Musić iz B. Polja, traži za neki časopis (lokalni) pjesme ili priče.
Sad je devet uveče. Ležim u krevetu sa daščicom za pisanje. Uhvati me strah kad pomislim na pisanje. A stalno bih da pišem. I od te hitnje, od te žurbe, ne stižem ništa da učinim.
Još malo pa ću na posao. Tridesetak dana olako sam poharčio. Griža savjesti će me uništiti.
*
Mjesto u kojem sam rođen naziva se Radmanci i ja ga nisam nikada vidio. Odatle smo otišli kad sam imao dvije, dvije i po godine. U Radmancima mi je rođen otac, a majka u Godijevu kod Bijelog Polja. Majčino rodno mjesto nije sasvim iščilelo iz sjećanja. Pamtim, ali mutno, par pejzaža i prilika. Tamo me majka vodila kad su je spremali u rod, dok je moj otac bio u vojsci. Pamtim, recimo: šuma povrh kuće. Pozna je jesen, šuma u zlatu i purpuru, idemo ded i ja nekom stazom, tiho je, tiho je i vedro kao da idemo kroz vodu. Čujem odnekud grlicu.
Nekoliko visokih krošanja voćaka ispod kuće. Jedno je bilo jabuka-ranica. Ispred čeone strane bašta je sa vrtičnjakom u gornjem uglu. Tamo vidim crnu, nađubrenu zemlju, i bokore neke modrozlene biljke sa širokim listovima. Nije tikva, ni bundeva.
Kuća je niska, pokrivena slamom, na sredini su velika drvena, ispucala vrata.
Bijača, visoka, plavooka žena blaga lica. Svakoga dana, svake večeri pričala mi je priče. Kada sam pošao u prvi razred (OŠ “28 novembar”, Novi Pazar) moja učiteljica Rada Đurić nije mogla da vjeruje: znao sam svaku bajku, doduše u Bijačinoj verziji. Bijaču samo po tome pamtim. Umrla je kad smo majka i ja stanovali u Potoku, u visokoj, ledenoj sobici u kući čovjeka koji se spremao na odlazak za Tursku. Bio je rabadžija, imao je konje; kisnuli su, pamtim, u avliji pokriveni nekim ponjavama koje ispuštaju boje. Ja sam imao sedam godina. Deda sam upamtio mnogo bolje, on je živio duže, umro je, čini mi se, sedamdesetih u Sjenici. Ne ide, prekini. Ne muči se.
*
Za Ultima Thule: 1. Baltik/Oresund; 2. Varijacije (Gustafsson, Johnson B. E., Saarikoski); 3. Alces, alces; Knjigovezačka ulica; itd.
28/3. 13.
Evo me u Arimanu. Kasno sam se probudio, oko 11.00. sa bolovima u ramenima i maglom u glavi. Osjećanje griže savjesti – sjedim kući, vrijeme prolazi, sem starih priča koje više ne liče na ništa, nisam pola rečenice napisao. Pišem ja, švrljam, ali ide kao kad ložiš sa sirovim drvima, pišti, dimi, a nema plamena.
Aida K. je u Pazaru, oprašta se od pozorišta i glumca koje je stvorila i koji su je povrijedili, izdali. Zakazala im je susret, ali većina ne želi da dođe, sramota ih – glasali su da je lokalne vlasti otjeraju. Juče je bila tužna, uplašena, htjela je da uzme tablete za smirenje kako bi susret izdržala. Dakle, pogodilo je, žestoko.
Mejl od onog dečka što je vodio šved-bosansko književno veče. Pita me hoću li da čitam za svjetski dan knjige u biblioteci u Rozengordu, Malmo.
Sinoć čitao Bulgakova, pa Džojsa, Ulises. Teška lektira. Došao do monologa, stao.
Žao mi je što nisam u stanju da pišem poeziju. Ne mogu zapravo da pišem ništa, ali to me ne pogađa toliko. Žao mi je samo poezije i onog ushita kad se nađe put i kad se, u jednom trenu, osjeti da je tu. Da diše, primiče se. Zadnja pjesma koju sam napisao bila je Vestervik, u julu mjesecu 2009. godine.
Cafe Ariman. I ovdje sam se uglavnom zavlačio u danima kad mi ne ide i zato se ni ovdje ne osjećam dobro.
Ne znam šta bi me izvuklo iz ove kaleži. Možda da Čegec prihvati i odmah štampa Budilnike.
U maju ću za Sarajevo. Nemam nove poezije. A morao bih pisati, OKF sa Cetinja želi štampati jedan izbor. Obećao sam im, trebao bih rukopis dopuniti.
II
2/4. 13.
Sjedim u Arimanu, pijem kafe-latte, pospan sam, umoran, prazan. Depresija je bila kao nešto malo popustila, ali zadnja dva dana steže isponova. Osjećanje krivice. Neprestano. Najjače to: bio sam kod kuće toliko dana a nisam bio sposoban pisati. Samo sam preveo Anuyra za Sarajevo i više ništa.
S. Musabegović traži za Sarajevske sveske još pjesama od svih šv. pjesnika pa sam uzeo malo knjiga u biblioteci. Jedina svijetla, pozitivna svar – Håkan Olsson ponovo krenuo sa Mormorom i kaže mi da mu pošaljem prozu da pogleda. Kada bi to prošlo, ne bi bilo loše, ispunio bih vrijeme, imao bih se, bar koji mjesec, nečemu nadati. M. Rastoder pita za rukopis. Nada se, ponavlja, da neću slagati.
Ne mogu više. Idem kući.
Jutros/danas zvala šefica iz škole, oni su mi u martu dali cijelu platu, pa će mi u aprilu dati umanjenju.
OKF je konkurisao kod crnogorskog Ministarstva za kulturu sa antologijom šved. poezije i mojim pjesmama. To će se znati krajem aprila.
4/4. 13.
Bio u školi, da dam ljekarsko uvjerenje. Djeca me dočekala tako da sam zamalo zaplakao. Grlili smo se desetak minuta. Suzanne, Lois, isto. Ljubaznost – sevap je biti pažljiv prema bolesniku.
U srijedu na kontrolu.
5/4. 13.
U Arimanu. Čekam na vrijeme kod lekara. Volio bih da dobijem bolovanje, ali ne znam šta će biti. Ja tu imam jake želje april/maj, ali sad ćemo vidjeti. Neki čovjek me pita da li me može slikati dok pišem. Zašto pitam, zato što izgleda lijepo, odgovara i ja pristajem. Sjedim do prozora, za malim stolom, vučem pelikan po daščici, on izlazi i slika me.
Još desetak minuta, pa idem. Strah me da ne bude ništa. Ne znam kako bih za Sarajevo.
6/4. 13.
Lekar je bio simpatičan, nije domaći, možda Norvežnin/Islanđanin. Upravo se, veli, i sam vratio sa bolovanja. Pričali, onako, uopšte. Objašnjavao mi šta je depresija – ovdje ih ima od svake ruke – i šta se to dešava u mojoj tintari. On sve obazrivije govori u kakvoj sam situaciji, i onda, tako, dođemo do toga da mi, možda, ovi lijekovi (a i ja sam sebi) ne budu od koristi i da ću dobiti psihologa.
Dobijem bolovanje do 9. juna. Počinjem računati koliko je to slobodnih dana i šta ću pisati, ali mi se oblaci već suntaju u glavi, muka mi je, tijelo podrhtava.
Izađem, ne znam više kako se osjećam, idem pravo kući.
Pričam mačku šta je i kako je. I on, izgleda, ima depresiju. Oči mu, ponekad, izgledaju tako rasplinuto, mutno. Igram se malo sa njim, jedem pirinač od juče, liježem i čitam En annat liv, biografiju P. O. Enqvista.
Čitam Enqvista do deset uveče. Lomile i njega depresije, ali još više alkohol.
*
Ustajem – čas sam veseo, čas tužan. Dajem mačku hranu, pijem kahvu, zovem sestru. Pričam joj šta je bilo kod ljekara, ona se pravi mirna, ali ne umije sakriti strah. Idem pješke do grada, sjedam na klupu na Velikom trgu, onda ulazim u Ariman. Prazno je, par osoba nagnuto na mini-kompjuterima, naručujem kahvu, vadim nalivpero i daščicu za pisanje.
Trebao bih, radi discipline, pokušati da pišem u isto vrijeme. Da pišem šta bilo, zbog savjesti. Recimo, o depresiji. Imati neki početak, sredinu, svršetak.
Kako sam se razboleo.
Šta nisam vidio.
Šta sam vidio.
Zašto mi se sve ovo dešava.
Sad je dosta.
Mogao bih izaći vani, mogao bih se vratiti kući.
8/4. 13.
Ponedeljak je, u Arimanu sam, osjećam se zapušteno. Nemam snage/volje da odem do Mobilie i dobavim malo hrane.
Nemam volje za ništa, sem što svečeri po nešto pročitam. Sinoć, Bulgakov, Majstor i Margarita.
Kiki je kod mene. Njen mali simpatični haos. Stvari se odmah nađu po podu, po sofama. Jutros je otišla na fakultet. Rano, kad sam se probudio nije bila tu. Mačor je drijemao na krevetu, nije me jutros budio. Dojadilo mu.
15/4. 13.
Došao na knj. veče, govoriće se o Orfeju, pa će čitati neki danski pjesnik, čiju je knjigu P. Bergstom objavio u Ramusu. Bilo mi je loše maloprije u Arimanu, sad je bolje.
Čekamo da počne. Veče u univerziteskom centru za jezike, sala lijepa, još ljepša književna kritičarka, obilna Dankinja, u kratkoj crnoj suknji, prekrštenih krasnih nogu, vidim joj bijele ivice gaćica.
*
Ovi iz OKF korektni su u ponudama, u prepisci.
Sve više mislim o C. Gori. Tamo sam rođen i to je jedina neupitna činjenica u mom identitetskom bućkurišu. Ne pripadaš nikom, nema te nigdje. Poneko te pripusti u avliju (Bosna), ali nikako u kuću. Svud stojiš sa strane. Visiš, držeći se za ivice.
Jezik. I to ti je najbliže jeziku kojim se govori u C. Gori, u Bihoru.
Majka. Maternji.
Naći tamo malo placa, kupiti drvenu kućicu.
16/4. 13.
Lekar mi je savjetovao da ne putujem. Ja, tako, odbio da idem na Sarajevske dane, pa se, jašta, predomislio. Muka mi je od pomisli da ću ići, kao što mi je muka od pomisli da neću ići. Jutros mi Lejla K. poslala listu učesnika, niko od onih koje bih volio vidjeti. Slaba ekipa, čini se. Osim D. Dedovića, ne znam nikog.
Trebao bih prevesti Šveđane za Sarajevske sveske, ali mi je mučno, ne ide.
Sutra počinje sarajevski sajam knjiga, moj Transtremer nominovan u konkurenciji za najbolji prevod.
17/4. 13.
Nikakav sam, ni dobro ni loše. Dani se svijaju kao jufke, prazni. Jutros prevodio Anuyra, pjesmu i po, više nisam mogao. Stigli obrasci försäkringskasse, umorili me samo što sam ih pogledao.
Za Sarajevo me prolazi svaki merak, nikad lošiji pjesnici nisu dolazili. Odustati, onda.
Slab sam, smršao sam i spavam nesmirno.
18/4. 13.
Bolovi u nogama, strava u glavi, haos iz sna: čaršija, koja liči čas na sarajevsku, čas na pazarsku, čas je samo strma ulica pod kaldrom koja se uspinje ka lundskim crkveno-univerzitetskim gradnjama i Skisernas museumu u čijem se središtu oblikuje, tamna i izgrađena od memljiva ćerpiča i truhla drveta, ali je, nenadno, počinju rušiti – gledaš kako lijepe starinske kuće nestaju, zlatno je i mračno, vidiš srmeno posuđe, ćilime, ornamentiku unutrašnjih zidova, tajanstvene i mekane žene, duša te boli za svaku, a onda si na zelenom, kosom, mokrom brežju, na nagnutoj ledini, trava je niska, gusta poput otave, dole, uz ivicu, visoki je listopad koji prati potok i tu izbijaju seljaci u grupama i spuštaju se ka čaršiji. Ona sada nije gdje je bila, nego je izmještena blizu te padine, ruine kuća su visočije, a ja, ja sad sjedim na zapaljenim i dimljivim tavanima. Ruše se kuće, pretvaraju u prašne zavjese, iz nekog sporednog sokaka vraćaju se ubijeni/umrli – imaju pređašnja tijela koja sam vidio u onoj prvoj čaršiji i oni, ti mrtvi, sad izgone rušitelje. Radost i tuga dok ih gledaš, jedna mi žena iz grupe prilazi, grlimo se, idemo u šumarak iznad tog platoa, zalazimo u nisko žbunje sa druge obale potočića, svlačimo se, ali nas iz vode napadaju oni seljani, koji gacaju kroz brzicu, ja ih guram nogama, odbacujem, jer i ja sam od mrtvih, i naša je snaga nemjerljiva, ali žena koja je sa mnom gubi snagu, postaje živa i ne može da se odbrani od živih (seljaka, rušitelja) i ja polako gubim snagu, seljaci koje guram još uvijek padaju u vodu, pa se brzo dižu uz smijeh jer su opazili moju slabost. Dok nasrću ka obali, hvata me užasan strah, ali se onda pojavljuju spasioci – grupa mrtvih sa platoa, koje poznaješ, premda ih nisi nikada vidio (u zbilji, niti, u snu). Tu se negdje budiš, pod žestokim uzbuđenjem, san kao da dolazi sa dna podsvijesti.
Onda ljuto tugovao.
Ali, preveo Pera Hanssona, trebao bih popodne prevesti Mariu Silkeberg.
*
Pušači. Prijedlog – da i oni poput vlasnika pasa, nose kese sa sobom i bacaju opuške u te kese. Dobro, ne moraju biti crne, mogu imati boju koja “karakteriše i paše” vlasniku. Recimo, Šveđani-pušači rasne, čiste boje – plavu, zelenu, itd. A mi, stranci, pomiješane – kako kome koja dopadne u pamet.
Pa onda crteži na kesama. Religijski simboli. Pušač-katolik, pušač-mormon, pušač-taliban, pušač-ateist, Itd.
*
Uzmi pa popij nešto.
Ona je uzela veliku kafe-latto. Piči rock. Puni se Ariman.
Ona sjedi, ukočeno.
Bolestan sam. Umoran sam.
Ne dolazim niotkud. Nigdje ne odlazim.
Ugasio sam se. Mokri pepeo u olovnoj šaci.
*
Iščitao sam skoro sve sa “birane police”. Platonov: priče i Čevengur; Kafka: Zamak, Proces, priče; Bulgakov: drame, Majstor i M, Džojs: Ulises, Portret i sve stare pjesnike. Pessou čitao, ali njega nikad nisam primio ka srcu.
Neki mali izdavač objavio Pasternaka, drugi Jejtsta. Veliki izdavači objavljuju pogrebne priručnike.
Tako. Hajmo, sada, kući.
*
U aprilu, vidim, nisam baš često uzimao daščicu za pisanje. To je stoga što sam se bio zamajao sa starim pričama. M. Rastoder mi je slao poruke i poruke i tražio prozu, ja sam ga odbijao tako što sam nalazio svakojake razloge, ali on se nije dao, obećao je da će knjiga biti urađena pristojno, da će iza knjige stati dva izdavača, njegov Forum i OKF sa Cetinja i ja sam, dakle, potonuo u to staro štivo, s kojim se mrsim godinama, mijenjao ponešto, ponešto uklanjao/dodavao – koliko mi je to depresija dopuštala – najviše u Šipurcima i Pešermašima, i na kraju sam skupio rukopis od 80 stranica.
Poslao sam to Rastoderu, a on, odmah, proslijedio na čitanje Ahmedu Buriću i Bogiću Rakočeviću. Burić se javio nakon par dana, priče su mu potvrdile, veli, ono što je već znao. Da je to pisala vješta ruka, da je jezik strašan itd. Napisao je i poslao mi recenziju u kojoj na jednom mjestu tvrdi kako to Bijelo Polje, taj zračni prostor od 10 km, ima četiri velika pisca: Ć. Sijarića, M. Lalića, M. Bulatovića i mene. Hvala mu na tome.
A onda me nagrdio zbog naslova (Poziv na kupanje), jer, po njemu, ja sam majstor da sakrijem stvari, da odbijem čitaoca i da to, rad tržišta, nije baš pohvalno. Tvrdi da knjiga govori o beharu, o stidu od behara, da je to hronika o beharu, pa smo se onda dobacivali prijedlozima za “pravi” naslov (i ta se stvar završila u Sarajevu, u Buybooku – sa naslovom Strah od behara).
**
U aprilu, ne znam kad, čestitao sam (na facebooku) rođendan Håkanu Olssonu, vlasniku Mormora, on mi se, onda, zahvalio i napisao da je kuća ponovo na nogama i da mu, ako hoću, pošaljem nešto. I ja sam mu, ne bez strepnje, nakon pet-šest dana poslao priče. Olsson je rekao da će ih pročitati čim nađe malo slobodnog vremena i da će mi javiti šta je odlučio. I sad mi preostaje nekoliko mjeseci da se nadam i zamjavam ovom šansom na čemu sam, uz sve drugo, zahvalan Olssonu. Ovaj rukopis je čamio kod h:ströma i njegovog urednika Adama Perssona koji ” čeka sa tim” nekoliko godina.
U prvi danima maja, malo prije puta za Sarajevo, Olsson se javio. Rekao je da je priče pročitao, da mu se dopadaju i da će ih štampati. Obradovao sam se, htio sam da pitam – a kad?, ali sam se suzdržao. Za ovu godinu je dockan, katalozi izlaze početkom juna, a bilo bi sjajno da izađe naredne godine.
*
(Jedne večeri, po povratku iz S., sjedio sam za laptopom, brčkao sam po facebooku, kad mi je stigla poruka od Olssona. I u pdf-u skica naslovne korice. Stvarno mi se pamet pomutila. Ne samo izgledom korice, fotografijom neba pred oluju, nego i time što ću, stajalo je u poruci, uskoro dobiti i prelom, da vidim kako to izgleda.)
Sabrao sam se nekao i zahvalio se Olssonu.
*
Ne znam kako sam zaspao. Deset godina te priče (u prijevodu Đorđa Žarkovića, majstora) truhnu u kompjuteru i eto sad će i one izaći.
Izjutra nađem na Librisu i još nekim Online knjižarama – moje Šipurke. Već se mogu naručiti, izlaze u septembru ove godine. I još jedna Olsonova čarolija: knjiga će imati preko 200 stranica (a u rukopisu ima 110). Kako li je od te sirotinje takvo brdo načinio.
Ovim bi se moglo otrgnuti depresiji. Bio sam i kod lekara na kontroli i on veli kako je začuđen brzinom sa kojom sam se reparirao.
Jedino što u aprilu/maju nisam uspio da uradim jest prevod crnogorskih pjesnika koje mi je poslao B. Rakočević. Nisam ni odgovorio na pismo urednika Provinse, a sa njim sam trebao razgovarati oko objavljivanja Crnogoraca. Nisam za to imao snage.
Drastično smanjenje novca. I stipendiju sam okresao poprilično, sramota me – tako novac nestaje i, dobro, nek nestaje, ali bih morao znati gdje nestaje.
Danas je 28/5. U Arimanu sam, natezao sam se da ovo napišem i sad mogu ići kući.