Vitold Gombrovič:– Teško mi je da o tome govorim. To je krenulo nekako samo po sebi. Molio bih vas da pročitate moje Razgovore s Dominik de Ruom.
*
Šta je na vas najviše uticalo u oblasti književnosti?
– Poljski pisci: Mickjevič, Pasek;
– Francuski pisci: Montenj, Rable, Žari i nadrealisti (ne direktno već kao atmosfera);
– Engleski pisci: Šekspir, Dikensov Pikvikov klub, Česterton;
– Ruski pisci: Dostojevski;
– Nemački pisci: Gete i Tomas Man;
– Još nekoliko klasičnih pisaca, kao što su Servantes, i nekoliko filozofa (u umetničkom smislu), koji su uticali pre u oblasti stila: Šopenhauer, Niče.
U biti formirao sam se suprotstavljajući se stilovima mojih omiljenih pisaca.
*
Da li je slikarstvo igralo važnu ulogu u vašem delu?
– Slikarstvo? Ja sam neprijatelj slikarstva i pobeđujem ga cigaretama. Postoje opravdane vrednosti i štetne vrednosti. Potreba za hlebom je opravdana, dok je potreba za cigaretama, slikarstvom – loša navika. Kako stečena? Preko ogromnog tržišta, veštačke kulture, osetljivosti deformisane nadmetanjem, nametnutom hijerarhijom vrednosti itd. Moja polemika sa Žanom Dibifeom na ovu temu biće objavljena u „Cahier de l’Herne“, u broju posvećenom meni.
*
Možete li nešto reći o genezi vašeg prvog komada?
– O „Ivoni, kneginji burgundskoj“? – Sve što pišem nastaje nekako samostalno, van mene.
*
Kako radite na komadu?
– Molim vas, pročitajte moj Dnevnik.
*
Da li prisustvujete pozorišnim probama?
– Nikada.
*
Birate li režisera? Da li sarađujete s njim i s glumcima?
– Nikada.
*
Možete li nešto reći o evoluciji svoga dela? Čemu teži Vaše pozorište? Kakav je njegov rodoslov?
– Moje pozorište bira svoje puteve, kao i druga moja dela. Kada započinjem komad pojma nemam kuda će me odvesti. Isto se događa i s celokupnim mojim pozorištem. Ja sam ciničan, računam s efektom, poezijom, posebno sa scenskom vrednošću. Tri komada koja sam napisao zamišljena su i napisana daleko od bilo kakvog uticaja, jer ne idem nikada u pozorište, a i zbog toga što sam živeo u Argentini, udaljen od pozorišnih i književnih sredina. U tim uslovima morao sam da računam isključivo sa samim sobom. Kada su 1964. godine dva moja komada postavljena u pozorištu kritika me je svrstala u Joneskovo i Beketovo pozorište apsurda. Međutim, moji komadi su napisani mnogo pre Beketovog i Joneskovog pozorišta, odnosno: jedan 1935. godine, a drugi 1946. Prema tome, moje pozorište nije pozorište apsurda a ja sam izraziti protivnik opsesije apsurdom i uopšte sam protivnik tona savremene književnosti. Jer, postaje dosadna.
*
Ima li u vašim komadima likova ili su to simbolične pojave?
– Nisu nikakve simbolične pojave. Nisam pisac XIX veka.
*
Da li je to što pišete „novo pozorište“?
– Ne znam šta je to.
*
Žene, Beket, Jonesko, Arabal, Arto?
– Teško je reći o njima u nekoliko reči. U osnovi divim im se, ali izdaleka, jer u pozorištu nisam bio već trideset godina.
*
Šta je za vas idealan pozorišni prostor?
– Obično, veliko pozorište s drobrom akustikom.
*
Da li dekor, svetlo, zvuk igraju ulogu u Vašem pozorištu?
– Da, i to veliku. Međutim, ne podnosim „pomodan“ stil, večno isto. Mada, ne mešam se u te stvari, režiseru ostavljam slobodne ruke. U toj oblasti bivam vernik iz lenjosti, prepuštam se na milost i nemilost Proviđenju.
*
“Opereta, božanski idiotizam, savršeno pozorište” Da li ste napisali operetu?
– Nisam. Napisao sam tragikomediju u vidu operete.
*
Kakvi su vaši planovi za budućnost?
– Grob.
*
Iz: Kazimierz Glaz, Gombrowicz w Vence, Kraków, 1989, str. 116-119.
* Početkom jula 1969. godine profesor jednog američkog univerziteta poslao je Gombroviču pismo s nizom pitanja koja su se uglavnom odnosila na njegovo pozorište, s namerom da intervju objavi u u jednom teatrološkom časopisu. U to vreme Gombrovič je bio teško bolestan i odgovore je diktirao svojoj ženi, Riti Gombrovič. Kako je Gombrovič umro 24. jula 1969. intervju je ostao neobjavljen u Americi. Objavljen je tek u knjizi: Kazimierz Głaz, Gombrovicz w Vence, i inne wspomnienia, Kraków, 1989, 116-119 str.- Prim. prev.
Witold Gombrowicz, poslednji intervju*
*
Kazimjež Glaz: Kakva je bila vaša formacija?
Vitold Gombrovič: – Teško mi je da o tome govorim. To je krenulo nekako samo po sebi. Molio bih vas da pročitate moje Razgovore s Dominik de Ruom.
*
Šta je na vas najviše uticalo u oblasti književnosti?
– Poljski pisci: Mickjevič, Pasek;
– Francuski pisci: Montenj, Rable, Žari i nadrealisti (ne direktno već kao atmosfera);
– Engleski pisci: Šekspir, Dikensov Pikvikov klub, Česterton;
– Ruski pisci: Dostojevski;
– Nemački pisci: Gete i Tomas Man;
– Još nekoliko klasičnih pisaca, kao što su Servantes, i nekoliko filozofa (u umetničkom smislu), koji su uticali pre u oblasti stila: Šopenhauer, Niče.
U biti formirao sam se suprotstavljajući se stilovima mojih omiljenih pisaca.
*
Da li je slikarstvo igralo važnu ulogu u vašem delu?
– Slikarstvo? Ja sam neprijatelj slikarstva i pobeđujem ga cigaretama. Postoje opravdane vrednosti i štetne vrednosti. Potreba za hlebom je opravdana, dok je potreba za cigaretama, slikarstvom – loša navika. Kako stečena? Preko ogromnog tržišta, veštačke kulture, osetljivosti deformisane nadmetanjem, nametnutom hijerarhijom vrednosti itd. Moja polemika sa Žanom Dibifeom na ovu temu biće objavljena u „Cahier de l’Herne“, u broju posvećenom meni.
*
Možete li nešto reći o genezi vašeg prvog komada?
– O „Ivoni, kneginji burgundskoj“? – Sve što pišem nastaje nekako samostalno, van mene.
*
Kako radite na komadu?
– Molim vas, pročitajte moj Dnevnik.
*
Da li prisustvujete pozorišnim probama?
– Nikada.
*
Birate li režisera? Da li sarađujete s njim i s glumcima?
– Nikada.
*
Možete li nešto reći o evoluciji svoga dela? Čemu teži Vaše pozorište? Kakav je njegov rodoslov?
– Moje pozorište bira svoje puteve, kao i druga moja dela. Kada započinjem komad pojma nemam kuda će me odvesti. Isto se događa i s celokupnim mojim pozorištem. Ja sam ciničan, računam s efektom, poezijom, posebno sa scenskom vrednošću. Tri komada koja sam napisao zamišljena su i napisana daleko od bilo kakvog uticaja, jer ne idem nikada u pozorište, a i zbog toga što sam živeo u Argentini, udaljen od pozorišnih i književnih sredina. U tim uslovima morao sam da računam isključivo sa samim sobom. Kada su 1964. godine dva moja komada postavljena u pozorištu kritika me je svrstala u Joneskovo i Beketovo pozorište apsurda. Međutim, moji komadi su napisani mnogo pre Beketovog i Joneskovog pozorišta, odnosno: jedan 1935. godine, a drugi 1946. Prema tome, moje pozorište nije pozorište apsurda a ja sam izraziti protivnik opsesije apsurdom i uopšte sam protivnik tona savremene književnosti. Jer, postaje dosadna.
*
Ima li u vašim komadima likova ili su to simbolične pojave?
– Nisu nikakve simbolične pojave. Nisam pisac XIX veka.
*
Da li je to što pišete „novo pozorište“?
– Ne znam šta je to.
*
Žene, Beket, Jonesko, Arabal, Arto?
– Teško je reći o njima u nekoliko reči. U osnovi divim im se, ali izdaleka, jer u pozorištu nisam bio već trideset godina.
*
Šta je za vas idealan pozorišni prostor?
– Obično, veliko pozorište s drobrom akustikom.
*
Da li dekor, svetlo, zvuk igraju ulogu u Vašem pozorištu?
– Da, i to veliku. Međutim, ne podnosim „pomodan“ stil, večno isto. Mada, ne mešam se u te stvari, režiseru ostavljam slobodne ruke. U toj oblasti bivam vernik iz lenjosti, prepuštam se na milost i nemilost Proviđenju.
*
“Opereta, božanski idiotizam, savršeno pozorište” Da li ste napisali operetu?
– Nisam. Napisao sam tragikomediju u vidu operete.
*
Kakvi su vaši planovi za budućnost?
– Grob.
*
Iz: Kazimierz Glaz, Gombrowicz w Vence, Kraków, 1989, str. 116-119.
* Početkom jula 1969. godine profesor jednog američkog univerziteta poslao je Gombroviču pismo s nizom pitanja koja su se uglavnom odnosila na njegovo pozorište, s namerom da intervju objavi u u jednom teatrološkom časopisu. U to vreme Gombrovič je bio teško bolestan i odgovore je diktirao svojoj ženi, Riti Gombrovič. Kako je Gombrovič umro 24. jula 1969. intervju je ostao neobjavljen u Americi. Objavljen je tek u knjizi: Kazimierz Głaz, Gombrovicz w Vence, i inne wspomnienia, Kraków, 1989, 116-119 str.- Prim. prev.
*
S poljskog prevela Biserka Rajčić