Krađa knjige Danila Kiša “Enciklopedija mrtvih” iz knjižare beogradske Prosvete u Sarajevu 27. listopada 1983.
Deset knjiga u narančastom platnenom uvezu, bez zaštitnog omota. Onako kako je u ranija vremena bio standard kad bi se priređivala sabrana djela književnih klasika. Dostojevski, Andrić, Krleža, Cronin. Kompleti za regal, uglavnom su se kupovali na kredit, šestomjesečni ili godišnji, preko akvizitera, koji su vrijedno obilazili radne kolektive. Naročito su bili aktivni krajem godine, kad bi se dijelila trinaesta plaća i kad zaposleni pri susretu s kalendarskom iluzijom novoga početka nisu previše vodili računa o novcu. Većina kompleta bila je jednoobrazno opremljena. Platneni uvez bio je standard, premda je bilo klasika i u umjetnoj koži. Zaštitni omot rijetko se koristio. Činilo se kao da piscu oduzima na ozbiljnosti. Izuzetak bila su Zorina sabrana djela Antona Pavloviča Čehova iz 1959, s omotnicama u boji bijele kave, s crveno-crnom tipografijom i savršeno izvedenim crtežima Ede Murtića, koji je ediciju i dizajnirao.
Deset knjiga u narančastom platnenom uvezu, s imenom pisca i naslovom knjige ispisanim sitnijim zlatastim štampanim slovima po sredini gornje polovine korica. Istim oblikom i jednakom veličinom slova ime pisca i naslov su na hrbatima. Pola centimetra od rubova korica, prednjih i stražnjih, u platno je utisnut okvir, poput slijepog prozora, skoro nevidljiv. I to je, uglavnom, sve. Narančaste korice vrlo su upadljive u ova siva doba, kada su televizori još uvijek mahom crno-bijeli, fasade su oronule austrougarske, a šarene se uglavnom samo izlozi trgovina gramofonskih ploča i šareni se Sarajevo pred Olimpijske igre.
Nova knjiga kada se otvori čuje se pucketanje u hrptu. To se prvi put naprežu končići koji povezuju stranice, tojest knjiške tabake. Taj zvuk, koji se više neće čuti pri sljedećim otvaranjima jednom rastvorene knjige, jer čuje li se, uvez je loš a knjiga se raspada, uz njezine je mirise, miris olovnog tiska, mirise boja i knjiškog ljepila, mirise platna, čini čulnu privlačnost knjige. Ona je moguća samo ako ime pisca i naslov djeluju na potencijalnog čitatelja, bilo da su mu poznati i privlače ga, bilo da o njima ne zna ništa. Zvuk i govor nezanimljivih ili loših knjiga, kao i njihov miris, bez ikakvog su značaja i značenja. Erotska privlačnost i neprivlačnost, kao i prema ljudima.
Unutrašnja strana korica i predlist vrište u zelenom. Ta zelena bi se, s vanjskom narančastom, slagala na haljini mlade kustosice. Ali Kiš? Otkuda Kiš u tom vrisku? Kako je uopće pristao, sigurno su mu grafičko rješenje slali u Francusku? Knjigu bez slova, s praznim bilježničkim stranicama, mrtvu knjigu s imenom pisca i naslovom, u dvije vrišteće boje. I on je to odobrio. Zašto je odobrio? Oprema Djela Danila Kiša, objavljenih u zajedničkoj Biblioteci svjetski pisci, zagrebačkog Globusa i beogradske Prosvete, izaziva mali skandal po zadimljenim književnim klubovima, u lokalnim domovima Gribojedova, po intelektualnim krčmama i kavanama, u kojima stasava još jedan krvavi ikonoborački naraštaj naših naroda i narodnosti, a o toj opremi će, o narančastim koricama s jedva vidljivim zlatnim slovima, koje su iznutra otrovno zelene, biti riječi i po novinama, na radiju i televiziji. Istina, ne preglasno i ne prejako, nego ispotiha, diskretno, praćeno saznanjem da je Kiš naš. Saznanjem i familijarizirajućim prihvaćanjem, kao da se nikakvo zlo prethodno nije zbilo. A zar jest?, čude se obrvama upitani i neupitani.
Danilo Kiš je četrdesetosmogodišnjak, lijep, snažan i karizmatičan muškarac, naš pisac na vrhuncima svjetske slave. Nedavno se razveo, ali to nije podatak od javnog značaja. Posvuda, a naročito u Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, ima on svoje zagovornike. Često su to najpametnije i najmoćnije žene našega doba. Jedna od njih, Susan Sontag, lani objavljenim “Esejima o fotografiji” i ove godine tiskanom knjigom “Bolest kao metafora”, koju sam proljetos pročitao, ne samo da se snažno utisnula u moje sedamnaestogodišnje životno iskustvo, nego je među onih nekoliko pisaca i mislilaca koji će mi odrediti putanju. Danilo Kiš voljen je u stranome svijetu, onako kako voljen nije bio, niti će ikada biti voljen, ijedan naš pisac. Ta ljubav bi trebala biti ljekovita, jer je prije sedam godina Kiš u svome svijetu i od svojih bio progonjen i prognan. Na obranu svoga integriteta i o pravu svome na progonstvo napisao je “Čas anatomije”, najgnjevniju knjigu u povijesti naših književnosti, i najočajniju, gnjevniju nego što je to bila ijedna Krležina knjiga, koja se upravo po toj mjeri i tom samorazarajućem otrovu unutarnjeg ljudskog očaja od Krleže fatalno i razlikovala. Nikad ni u jednu knjigu nije bio investiran takav lični očaj i nikad nijedna knjiga svome piscu nije bila teža od “Časa anatomije” Danilu Kišu. Progonili su ga, optužujući ga za nešto što njima, njegovim progoniteljima, nije bilo važno. Njemu, međutim, bilo je toliko važno da je bio spreman umrijeti. I umro je “Časom anatomije” Danilo Kiš, samo što vrijeme nije linearno i smrt nužno ne dolazi na kraju. Smrti nema lijeka, tako da na Danila Kiša nije ljekovito mogla djelovati ljubav s kojom je u tuđini dočekan. Nije ga impresionirao ni način na koji je ta ljubav upućena njemu djelovala na njegove progonitelje, koji će ga – praktično svi koji su u tom progonu uspjeli biti nevidljivi i anonimni – u 1983. ljubiti poput sifilitičara koji ljubi crno-bijele pornografske fotografije. I u toj svojoj ljubavi, prigovarat će i oni tom zelenom vrisku iz ugašenih platnenih naranača Danila Kiša.
Knjige u narančastom platnenom uvezu pojavile su se u izlozima dvije sarajevske knjižare u četvrtak, 27. listopada 1983. U izlogu knjižare Svjetlost, koju će u budućim desetljećima preostali sjećajući nazivati Stipinom knjižarom, na postamentu, kao za bistu heroja, komplet iz profila, s hrptova, uz jednu knjigu predstavljenu s lica: “Enciklopedija mrtvih”. Od izloga Svjetlosti do izloga Prosvetine knjižare, tamo preko puta kina Sutjeska, ovog je četvrtka, računam tako, oko dvije tisuće koraka. Možda koja stotina koraka manje. Nemoguće je provjeriti, jer nemoguće je uspostaviti kontakt s nervoznim sedamnaestogodišnjakom i nagovoriti ga da još jednom pređe isti put, ali tako da broji korake. On žuri, njegovi koraci sitniji su nego inače, koraci od polutrka i trka, koraci najveće ovogodišnje žurbe. Srce mu se uzlupalo. U grlu i grkljanu udara, u bas bubanj, jedan-dva-tri, pa u činelu dvaput, u bas bubanj, jedan-dva-tri-četiri, pa u činelu dvaput, u bas bubanj, jedan-dva-tri-četiri-pet, pa u činelu dvaput, u bas bubanj, jedan-dva-tri-četiri-pet-šest, pa u činelu dvaput, u bas bubanj, jedan-dva-tri-četiri-pet-šest-sedam, pa u činelu dvaput. I onda ispočetka, u grlu i grkljanu srce udara: u bas bubanj, jedan-dva-tri, pa u činelu dvaput, u bas bubanj, jedan-dva-tri-četiri, pa u činelu dvaput… Daleko je do Marijin dvora, do drugog izloga u kojem, zna on to, mora biti komplet knjiga u narančastom platnenom uvezu.
U izlogu na Markalama upravo kupljena bijela ruža, položena na metar dug i pola metra širok hamer papir, na kojem crvenim markerom piše: Djela Danila Kiša. Ćirilicom, nesigurnim rukopisom priučenog kaligrafa. Najprije je niz ravnalo tehničkom olovkom, onom najtanje mine, povukao crte kojima će odrediti visinu velikih i malih slova, a onda je, pola sata prije početka radnog vremena, moglo je to biti jutros u pola osam, na širokom drvenom pultu, onakvom kakvi su bili u starinskim tekstilnim trgovinama, što su izumirale sredinom sedamdesetih, u kojima su se štofovi mjerili na lakat – a gazda onog dućana kod Bezistana bio je Drago, sitan i hitar čovječuljak, lavlje grive, pričalo se da je stekao bogatstvo na štofu, kod Kiseljaka crkvu o svoju dušu sagradio, zato što je tako sitan pa mu kratak lakat – na tom Draginom širokom drvenom pultu, dakle, u Prosvetinoj knjižari, tamo preko puta kina Sutjeska, knjižarski kalfa, ili je to bio poslovođa knjižare lično, jutros je, od crte do crte crvenim markerom pisao: Djela Danila Kiša. Plan je najprije bio da napiše Sabrana djela Danila Kiša, ali predugo je to. A ćirilica? Nije on pisao ćirilicom zbog onoga što vam je sad na pameti. Nije ni zato što je Prosveta beogradska ekspozitura. Ćirilicom je pisao zato što je poznato da se u ćiriličnom pismu prikriju loši i diletantski rukopisi. Ćirilica je pismo priučenih kaligrafa.
Sedamnaestogodišnjak dugo je stajao pred izlogom i pogledom pratio tanku, jedva vidljivu crtu, koja, premda povučena niz strogu ravan lenjira – tako bi Danilo Kiš, možda, nazvao ravnalo; premda, možda, i ne bi – vrlo je neravna, pošto prelazi sitne i nepredvidive bregove i brežuljke u strukturi hamer papira. Nešto je tako ganutljivo naivno i nevino u pokušaju da se niz hamer povuče ravna crta. Odnekud iz vječnoga djetinjstva i iz vremena koje ne teži dovršavanju, iz vremena koje ne teče, nego mirno stoji i razlistava se u bezbroj usporednih vremenskih tokova, kao beskraj odraza u zrcalima muškog frizerskog salona, u zrcalima brijačnice tamo kod hotela Evropa, tako se razlistava i razdvaja vrijeme četvrtka 27. listopada 1983, kada iz vječnog djetinjstva izranja ruka priučenog kaligrafa i s tehničkom olovkom među prstima putuje niz planinske vrhunce i udoline hamer papira. Samo naivan je čovjek mogao preživjeti ovo stoljeće i doživjeti ovu godinu. Svaki bi drugi od straha načisto umro! Srušio bi se, jer bi mu otkazalo srce. Otkazalo bi i iskočilo iz grudi, da potraži nekoga dovoljno nevinog i nedužnog da preživi ovaj vijek, ili da umre u stočnom vagonu izvanredne kompozicije, čije putovanje upisano nije ni u jedan europski red vožnje. Eh, kolika su samo srca svih ovih godina poiskakala iz grudiju odraslih, nedovoljno naivnih i nimalo nedužnih, pa išla tražiti one drugačije i druge, da u njima prežive nevolju vijeka. Ili da umru, naivno. Da umru prostodušno i jurodivo, kao sveci. Da umru tako da odmah pređu u tekst, u roman i u novelu, koji će se čitati lako, jer su pisani za naivnu i nedužnu djecu našega stoljeća. Ono što je doista strašno, a crta povučena tehničkom olovkom niz Kišov lenjir nesumnjivo je strašna, jer su u toj crti Gulag i Auschwitz u istoj ravni, u, za naše prilike 1983., još uvijek nedopustivo istoj ravni, može biti izrečeno samo u dječjoj knjizi. Danilo Kiš za sedamnaestogodišnjaka koji zuri u natpis u izlogu knjižare Prosveta, ovoga četvrtka, 27. listopada, negdje oko podne, u Sarajevu, nesumnjivo dječji je pisac. O tome bi svakako još trebalo biti riječi, ali ne sad, ovo su dramatični trenuci, ne smijemo usporavati priču…
Sedamnaestogodišnjak, onaj s kojim nastojimo uspostaviti vezu na svakoj od dosadašnjih petsto i kusur stranica tumaranja po osamdeset i trećoj, ulazi u knjižaru. Neki su ljudi ispred njega, jednoga prepoznaje, profesor Juraj Martinović premeće knjige narančastih korica, miluje ih, jagodicama svojih bijelih prstiju, što izviru iz mekih šaka kustosa kolektivne književne memorije, provjerava konzistentnost i strukturu platna. Pa se obraduje, razveseli se kada prstima pređe po okviru utisnutom u uvez, kojim je uokvireno lice svake knjige. “Samo u kompletu, ili se knjige mogu pojedinačno kupovati!”, pita profesor. “Samo komplet!”, tvrdo će poslovođa. U njegovom glasu ponos je carinika. On odlučno brani povjereno mu blago, jamči sigurnost zajednice. U njegovom je glasu zajednica, on je ta država tisućudevetstoiosamdesettreća.
“A tako!”, smije se profesor, pa nasumce otvara “Enciklopediju mrtvih”, naglas pročita rečenicu-dvije. Sedamnaestogodišnjak ne zna iz koje je to priče. Knjigu, kao ni itko drugi u ovome gradu, na četvrtak, 27. listopada 1983, nije još čitao. A rado bi je, osjeća se to, čitali i profesor i sedamnaestogodišnjak. Jurica Martinović godinu je mlađi od Danila Kiša, četrdesetsedmogodišnjak, pušač lule. U Sarajevu tko god bi da stvori distancu između socijalno agresivne zajednice i sebe, puši lulu. Ljudi prema lulašima imaju poštovanja. Ili to nije poštovanje, nego sitan strah i zazor. Kao da ti s lulama više znaju, kao da su upućeni u ljudske duše, u to što koga boli, kao da znaju kada će kome smrtni čas… Ili ne, nego ljudi ne znaju kako bi započeli priču s onima koji puše lulu, a u ovom ih je gradu malo. Pokušali su to i neki drugi, oni kojima lula ne pripada, pa su ih ismijali. Proglasili ih budalama. Dali im nogu u guzicu. Zalili ih smolom i posuli perjem. Okrutno je, kažu, Sarajevo. Ali nije okrutno, nego vodi računa o tome da čovjek mora dorasti do svake stvari kojom se posluži u predstavljanju svijetu.
Profesor Martinović dorastao je do svoje lule. Lukavo se smije i pokušava uzvratiti vicom knjižaru koji mu kaže da “Enciklopediju mrtvih” može dobiti samo ako kupi komplet Danila Kiša. “A tako!”, ponavlja profesor, nikako se ne sjetivši prigodnog vica. I onda, obuzet knjigom i pretragom arhiva i vicevima u svojoj glavi, čita još dvije rečenice s nasumce otvorene stranice, te neoprezno odlaže dragocjenu svoju lulu od slavonske morte na pult knjižare. Poslovođa ne prihvaća njegov smijeh, ostaje ozbiljan, objašnjava smisao pravila po kojem se do nove knjige Kišovih priča može doći samo ako se nabavi komplet. “Neće to dugo”, govori on, “sigurno neće dugo, ali treba sačekati. Šta treba sačekati?”, postavlja pitanje, pa odmah odgovara, “treba sačekati da knjigu pročitaju svi oni koji su kupili komplet, nakon čega će Prosveta ili neki drugi izdavač, već kako se pisac dogovori, objaviti knjigu izvan kompleta, tako da je mogu pročitati i drugi.”
“Pa to je, to je…”, profesor skoro da je zamucao od iznenađenja, “to je kapitalizam!” Kaže on, pa prasne u smijeh. Smiju se i ostali prisutni. Nasmijati se neće samo poslovođa i sedamnaestogodišnjak, koji stoji negdje iza, kod ulaza u tijesnu knjižaru, pa se nadviruje Jurju Martinoviću preko ramena, gleda u knjigu koju ovaj premeće po rukama, i donosi odluku koja će imati utjecaja na povijest čovječanstva. Je li moguće da odluke nezrelih sedamnaestogodišnjaka imaju utjecaja na povijest čovječanstva? O, kako da ne, zar ste zaboravili u kojem gradu ova priča teče? Tu je prije tačno šezdeset i šest godina i još koji mjesec jedan ovakav sedamnaestogodišnjak, darovit, zainteresiran na poeziju, čitatelj “Vlati trave”, vitmenovac iz Prve muške gimnazije, pucao u bečkog nadvojvodu, prestolonasljednika, pogodio ga i izazvao Veliki rat. Upravo tu!, samo dvije-tri tisuće koraka niže, ako se krene obalom, prema istočnim ulazima u grad. Treba samo još vidjeti hoće li odluka ovoga sedamnaestogodišnjaka biti tako sudbonosna da slijedom nje stradaju milijuni ljudi, ili će nas odvesti u nekom drugom smjeru, put djetinjstva svijeta, a ne njegove odraslosti…
Profesor Martinović vraća poslovođi “Enciklopediju mrtvih”. Govori mu: “Ako je tako…” Poslovođa mu kaže: “Tako je…” Profesor kaže: “A ja ću zakasniti na predavanje, toliko sam se već zadržao…” Pa skoro da istrčava iz knjižare i skreće lijevo, jer mu je do njegova Filozofskog fakulteta najmanje još petsto koraka. Mjereno koracima, Sarajevo je još uvijek veliki grad.
Njegova žurba je tolika da će prisutnima trebati više desetaka profesorovih koraka da primijete lulu na pultu. Tada poslovođa grabi lulu, istrčava iz knjižare ostavljajući svih deset knjiga u narančastom platnenom uvezu, rasutih po pultu. Za njim izlaze mušterije, možda ih je dvojica- trojica, pa znatiželjni knjižarski kalfa. Sedamnaestogodišnjak ostaje sam u knjižari. Iz daljine se, kroz otvorena vrata, čuje zvon tramvaja. Čuje se poslovođa kako doziva: “Profesore, profesore!” Sedamnaestogodišnjak s pulta uzima “Enciklopediju mrtvih” i izlazi van, knjigu usput gura u košulju, koju zatim zakopčava, osjeća je pod pazuhom žureći da stigne kalfu. Zatim trči, taman da vidi profesora Martinovića kako se smije i lulu podiže visoko u zrak. “Vidim ja, nešto mi fali! Kao da sam bez ruke otišao!” Onda se korak uz korak vraća s poslovođom prema knjižari. Nešto mu govori, tako da poslovođa pomisli da je svo vrijeme bio uz njega, a ne u knjižari. Ali istog časa zaboravlja što je to rekao. Poslovođa ulazi u knjižaru, kalfa je već unutra, a on nastavlja prema gradu. Tek negdje kod kina Dubrovnik “Enciklopediju mrtvih” vadi iz njedara. Prethodno se osvrne, da ga netko ne prati. Tad mahinalno zatvara oči i prvi put onjuši knjigu. Uvez je tih, knjiga je više puta otvarana i listana.
Na jedanaestoj stranici knjige, a trećoj stranici priče “Simon čudotvorac”, koju će pročitati istoga dana, čita: “Tu podiže ruke uvis, a iz širokih rukava koji padaju u velikim naborima, pomaljaju se njegove lepe bele ruke i njegovi fini prsti, kakve imaju samo lenjivci i opsenari.” Tu ga prolazi leden val, pomisao da su to ruke Jurja Martinovića, i da je pisac nadzirao scenu u knjižari. Bio je tu, a zatim je pisao već napisanu priču. Ili je u priču bilo upisano nešto što će se u stvarnom vremenu tek dogoditi, ali se u književnom vremenu već dogodilo. Lijepe bijele ruke profesora slovenske književnosti iz finih su svojih prstiju ispustile dragocjenu lulu, da bi njima držali knjigu. Je li Juraj Martinović ljenjivac i opsjenar, to ne znam, jer ga kao sedamnaestogodišnjak i ne poznajem. Upoznat ću ga nekoliko godina kasnije, ali nikad tako da bih pouzdano mogao reći je li opsjenar i je li ljenjivac. Stvarnost je opsjena za onoga koji čita. Književnost je, priča je, opsjena za nečitajućeg.
“Sedamnaest godina posle smrti i čudesnog uskrsnuća Isusa Nazarećanina, na prašnjavim putovima koji presecaju Samariju i zatrpavani ćudljivim peskom gube se u pustinji, pojavljuje se onaj što su ga učenici zvali Čudotvorac, a neprijatelji pogubnim imenom ‘borborita’.” Tako će započeti prva priča “Enciklopedije mrtvih”. Gnostici vjerovahu da čovjek ide spasenju samo putem poznanja istine. Bilo ih je u prvim godinama i stoljećima kršćanstva mnoštvo takvih koje ćemo dvadesetak stoljeća kasnije nazivati gnosticima. To je razumljivo, jer svaka je težnja za poznanjem istine heterodoksija. Iza svake je nova verzija, sljedeća mogućnost, sljedeći odraz u ona dva frizerska zrcala, usmjerena jedno prema drugom.
Borboriti jesu prljavci, blatnjavci. Tako ih nazivaju njihovi ortodoksni neprijatelji i protivnici. Borboriti imali su svoje svete knjige i u njima vjerovanja. Jedna od njihovih knjiga bilo je i “Evanđelje po Filipu”, jedna od knjiga iz Biblioteke Nag Hamadi, što ju je u jednoj pećini kod Džabal al-Ṭārifa pronašao jedan arapski seljak. Zbilo se to u prosincu 1945, po završetku jednoga rata. Iz “Evanđelja po Filipu” razvio je postkršćanski trač i odnosu između Isusa i Marije Magdalene, koji naročito za onih sretnih i dosadnih dana bez velikih vijesti zabavlja novinske čitatelje. Borboriti su, kako svjedoče njihovi ortodoksni neprijatelji, oni koji će po Pavlu iz Tarza ponijeti svu istinu o kršćanstvu i nositi je sljedeće dvije tisuće godina, vjerovali da je Isus Krist rođen od dvoje ljudi, Marije i Josipa, i da se tek zatim u Duhu obogotvorio. Učili su da postoji osam nebesa, a Simon, kad pred nevjernima, nevježama, sljedbeništvom svojim i pred neprijateljima, u Kišovoj priči čini čudo, najavljuje da će se uzdići do šestih nebesa i da je to granica njegovih moći. Borboriti ne vjeruju u uskrsnuće poslije smrti. Tko nije živ stekao uskrsnuće, ništa mu se neće dogoditi nakon što umre. Borboriti vjeruju da uskrsli kršćanin postaje Krist. Ili im njihovi neprijatelji takva vjerovanja pripisuju? Tko će to više znati.
Na vrhu planine, kažu, Isus obljubio je Mariju Magdalenu, imao je s njom spolni odnos. Zatim je, svršivši, popio svoje sjeme, i rekao joj: “Tako nam je da bismo živjeli!” Na to je ona, kažu, u nesvijest pala. Ovakve riječi uznemiravaju ortodokse, ali ne može se reći, već dvije se tisuće godina to ne može znati, uznemiruju li ih zato što su uvreda Sinu Božjemu, ili ih uznemiruju zato što su proizašle upravo iz njihove imaginacije. Čovjek nema potpunu kontrolu nad svojom maštom. I to je jedno od osnovnih radnih sredstava, oružja i alata svake vjerske ortodoksije.
Priča “Simon Čudotvorac”, međutim, ne govori o tome. Ne govori ni o onome drugom: da su se borboriti, ako ih njihovi neprijatelji optužuju, u euharistiji služili menstrualnom krvlju. Ona, ta priča, doista govori o čudu i o sudbini čudotvorca. Nakon što se, prema jednoj verziji, vine u nebo i zaprepasti ortodokse, koji odmah, međutim, stvore interpretaciju o prividu čuda, Simon tresne o zemlju. Mrtav, pretvoren u bljuzgotiku polomljenih kostiju i mesa. Prema drugoj, pak, verziji on naredi da ga pokopaju, jer da će tri dana kasnije živ ustati iz groba. Tri dana kasnije iskopaše ga. Sve je iluzija, učio je, prema Kišu, Simon Čudotvorac: i nebo je iluzija, i zemlja je iluzija, najmračnija od svih. Ortodoksi, zacijelo, zadovoljni bijahu onim što su otkopali: “Prvo ih zapahnu užasan smrad, kao iz pakla. Onda uskoro ugledaše, pod iskopanom zemljom, potamnele, kao zarđale, daske sanduka. Radnici izbiše klinove i podigoše poklopac. Lice Simona Čudotvorca ličilo je na rastočenu gubavu masu, a iz očnih duplji provirivahu crvi. Samo mu žućkasti zubi behu iskeženi kao od grča ili kao da se smeje.”
No, kratko je, vrlo kratko, potrajalo njihovo moguće sablasno oduševljenje. Jer Sofija, žena koja je pratila Simona Čudotvorca, vrisnu, pa se okrene Petru, onome koji je branio pravovjerje, i reče “I ovo je dokaz istine njegovog učenja. Čovečiji je život pad i pakao a svet je u rukama tirana. Neka je proklet najveći od svih tirana, Elohim.”
I to bi prokletstvo, što ga Sofija baca na samoga Boga, ili na opće i na svako božanstvo, bilo logičan završetak jedne priče. Tako bi je završio svatko, osim Danila Kiša, koji ovu priču, kao i cijelu “Enciklopediju mrtvih”, piše nadahnut Borgesovim formalnim i tematskim naslijeđem. Njemu su, naime, potrebne još dvije rečenice:
“Gomila joj napravi mesto i ona se probi kroz utihlu svetinu i uputi se ka pustinji, naričući.
Njeno se smrtno telo vrati u lupanar, a njen se duh useli u neku novu Iluziju.”
I tu se dogodi još jedan preokret u priči. Ili u njezinom smislu i značenju. Simon Čudotvorac je, a da čitatelju prethodno nije na um palo, Isus Krist, ili je onaj borboritski kršćanin koji je postao Krist, a Sofija njegova je Marija Magdalena. Simonovi učenici u njoj su nalazili ženu velike ljepote i mudrosti. Neprijatelji nalazili su samo kurvu. I vjerojatno su imali vrlo slikovitu i razrađenu pripovijest o njezinom bogatom kurvanjskom iskustvu. Pisac je u posljednjoj rečenici vraća u lupanar, u vučicin brlog, u predkršćansku pompejsku javnu kuću. A njezin duh useljava u neku novu iluziju. U Pompeje sedamnaestogodišnji ovaj čitatelj, čije se tijelo stapa sa svim tijelima njegova četrdesetak godina kasnijeg krvosljednika, koji istovremeno je i stariji i mlađi od njega, stiže 2007. godine. Tada mu ljubazna turistička vodička, Talijanka njegovih godina, veoma lijepa, pokazuje pompejski kupleraj, pokazuje mu famozni lupanar, pri čemu on doživljava dubinsko metafizičko ozarenje, preobrazi ga jedno duboko sjećanje, i samo što ne zaplače. Vodička to pogrešno shvati, zacrveni se, pogled joj tresne o kamen, razbije se kao dragocjena čaša, posljednja od njih šest, jer krivo shvati njegovo ganuće. Trebalo bi mu vrijeme mnogo duže od vremena jednog obilaska Pompeja, pa da joj unatrag u svijest upriča pripovijest o jednoj riječi, o lupanaru u posljednjoj rečenici “Simona Čudotvorca”.
“Enciklopedija mrtvih” na Sepetarevac stiže kao dragocjenost. Prvi album grupe Clash, u tramvaju izgubljeni “Happy Trails”, grupe Quicksilver Messenger Service, album “Happy Trails”, “Closer”, Joy Division… Svijest sedamnaestogodišnjaka išće preobražujuće doživljaje, ona je vječno proždrljivi memory stick koji se puni podacima i senzacijama. Ti podaci i senzacije poslije se više ne mogu izbrisati, jer oblikuju njegovu imaginaciju, svijest i sjećanja. Ta bi imaginacija trebala ispričati samu sebe i u ovim romanesknim manevrima pronaći put u 1983, godinu u kojoj uz rudarske nesreće, smrt i sprovod bivšeg svemoćnog šefa svih jugoslavenskih policija, atentat na turskog ambasadora u Beogradu, sovjetsko rušenje korejskog putničkog aviona, eksperimentalno uvođenje trolejbusa u Sarajevu, kao i događaje za koje ne znamo, jer se još nisu dogodili, krađa i čitanje “Enciklopedije mrtvih” ima veoma važnu ulogu. Da knjiga nije s predumišljajem i u grdnome strahu ukradena, da krađa nije bila uspješna, da to, zahvaljujući profesoru slovenske književnosti s Filozofskog fakulteta u Sarajevu Jurju Martinoviću, nije bio savršen zločin, koji ostane neotkriven sljedećih četrdeset godina, možda ne bi bila odmah čitana i možda čitanje ne bi proizvelo toliku živčanu napetost i takvu osjetljivost duše ne samo za događanja u svih devet priča “Enciklopedije mrtvih”, nego i za njezinu formu, za stil i način Danila Kiša. Da urednici i izdavači prvih Kišovih izabranih djela nisu bili poneseni novim dobom, daškom kapitalizma koji je provejavao osamdesettrećom godinom, u kojoj su se građani Jugoslavije postupno navikavali na Titovu smrt, i da im nije na um palo da mimo pravila i običaja u Djela umeću jednu sasvim novu, upravo napisanu knjigu, koja neizvjesno dugo neće biti dostupna u knjižarama ako se ne kupi komplet knjiga u narančastom uvezu, sedamnaestogodišnjak ne bi imao razloga da ukrade “Enciklopediju mrtvih”. Kupio bi je kao i svaku prethodnu knjigu ovog pisca. U kućnoj biblioteci na Sepetarevcu, stvaranoj kroz cijelo dvadeseto stoljeće, bile su u jesen 1983, u različitim izdanjima, sve prethodne Kišove knjige. Svaku je u protekle dvije i pol godine kupovao sedamnaestogodišnjak, što znači i da je Kiša počeo čitati prije navršene petnaeste. Prva pročitana bila je “Grobnica za Borisa Davidoviča”, premda bi prema uzrasno-poetičkim, kalendarskim, biokemijskim i dramskim pravilima ispravno bilo da je započeo s “Ranim jadima” i “Baštom, pepeo”. No, “Rane jade” s dubokim će razumijevanjem čitati posljednje. Tačno dvadeset godina kasnije, u Zagrebu, s proljeća 2003, bolujući od varičela. Kasno djetinjstvo i adolescencija naše generacije bili su posvećeni teškim i ozbiljnim temama, revoluciji, logorima i Holokaustu, avangardi s početka stoljeća, Ruskom umjetničkom eksperimentu… Sedamnaestogodišnjak te 1983, u nekom časopisu, čiji naziv ostaje trajno zamućen, kupljenom u knjižari Svjetlosti, u Titovoj ulici, čita fragmente “Refleksija iz oštećenog života”, iz još uvijek neprevedene knjige Teodora W. Adorna “Minima moralia”. Dogodine, kada malo pred vojsku bude išao na prijemni ispit za studij filozofije i sociologije, umjesto da ode na komparativnu književnost, na umu će mu biti tih nekoliko Adornovih tekstova iz časopisa. Pomislit će, fatalno krivo, da je ta životna i egzistencijalna potresenost, kojom se mijenjaju svi estetski nazori i započinje doba ranjive i neizrecive nježnosti nakon Auschwitza, cilj i krajnji stadij prethodne povijesti filozofije. Pomislit će, o Bože kako pogrešno!, da na tom studiju svakoga trenutka, pri svakoj temi, postoji svijest o Auschwitzu i Kolimi, i da ćemo tamo čitati stoike i svetog Augustina, u pokušaju da razumijemo mrvu kruha koja se na istoku Poljske i u Ukrajini pretvara u prah…
Sve to je, dakle, kao doživljaj svijeta upisano u prvo čitanje “Enciklopedije mrtvih”, u kojoj slijedi druga, sedamnaestogodišnjaku najvažnija priča u knjizi, naslova “Posmrtne počasti”.
Jedan od elemenata Kišovog majstorstva, prethodno temeljito proživljenog kod Borgesa, svakako je iznenadan, nenajavljen ulazak u priču. Ništa veliko, ništa sudbonosno u prve dvije-tri rečenice, katkad ni u prva dva-tri odlomka. Pripovjedača se ne predstavlja, ali čitatelj ga doživljava kao sporednog sudionika priče. Kiš umije pripovijedati iz očišta epizodista, pa podizati glas do u sedma-osma nebesa. U “Posmrtnim počastima” započinje stilski neurednim rečenicama, iz neke vrlo niske lage. Započinje namjerno falš odsviranom notom: “Stvar se događa hiljadu devetsto dvadeset treće ili dvadeset četvrte. Mislim da je u pitanju Hamburg.” Pripovjedač ne zna gdje je, čime sugerira priču iz druge, treće ili četvrte ruke. Sugerira nešto što ćemo jezikom ponešto kulturnije ulice 1983. nazivati “urbanom legendom”. Pritom, pripovjedačeva su saznanja o priči toliko plitka da nije siguran događa li se ovo sve u Hamburgu. A Hamburg jedan je od onih gradova, možda uz Sankt Peterburg, koji dvadeset treće ili dvadeset četvrte nije još postao Lenjingrad, Pula i Trst, jedan od onih gradova, velikih i malih, koje je nemoguće zamijeniti s bilo kojim drugim gradom. Pa teško da je moguće misliti da je u pitanju Hamburg, Lenjingrad, Pula ili Trst, ako već nije Hamburg, Lenjingrad, Pula ili Trst. Ovaj apriorni pripovjedačev pomak u neizvjesnost i nesigurnost pripovijedanja važan je u “Posmrtnim počastima”, kao što je važna i rečenica (prva u priči) koja mu prethodi. “Stvar se događa”, započinje Kiš, kao da započinje govoriti, a ne ispisivati tekst, i kao da mu nimalo nije stalo upravo do onoga do čega mu je najviše stalo: kako će što dalje biti izrečeno! Radi se o igri, o svojevrsnom mini-trileru usmenoga pripovijedanja, primijenjenom na tekst. Majstor kada krene iz tako niske lage, kada započne toliko neuredno, kao da govori između dva srka duhanskog dima, u najzadimljenijoj sobi Palmotićeve ulice u Beogradu, kada priču započne onako kako se prema svim priručnicima i pratećim učiteljskim preporukama priče nipošto ne započinju – jer ne možete, Danilo dragi, u pjesmu ući izvan tonaliteta ili falš, a da se poslije vraćate u tonalitet, jer u njemu prethodno niste ni bili!, začuju se brojni učiteljski glasovi – majstor radi nešto što će priču silnom učiniti, ako slučajno uspije. Ne samo da on kuću počinje graditi od krova, nego je počinje graditi od ona dva-tri loše postavljena crijepa, na koja će nastaviti svoj savršeni krov, s drvenom krovnom konstrukcijom i ostalim što kući i ideji kuće pripada. Tako započinju “Posmrtne počasti”, tako započinje, pomišljat će sedamnaestogodišnjak četrdesetak godina kasnije, rad genija. U književnom radu, u prozi, pa čak i u pripovjedačkoj prozi, u andrićevskoj pripovijetki i u kišovskoj ili Kišovoj priči, ne postoji gravitacija Zemlje, tako da bi se kuća mogla graditi od krova, kada bi pisac bio u stanju da izbriše (ili odgodi) vlastitu svijest o postojanju zemljine gravitacije. S dalekom mišlju, slutnjom, fascinacijom nad prve dvije rečenice u “Posmrtnim počastima” i nad dva-tri loše postavljena crijepa pod koje Kiš smješta priču, sedamnaestogodišnjak će, tačno dvadeset godina kasnije, godine 2003. dovršiti “Dvore od oraha”, roman koji je unatrag ispripovijedan i koji je izgrađen od krova prema temeljima. Bit će mu tada, sedamnaestogodišnjaku, trideset i sedam, i možda će to biti kraj njegovih muka s čitanjem “Enciklopedije mrtvih” i s pokušajima da čitatelj jedne knjige postane i njezin pisac.
Do kraja prvog odlomka stvar dalje teče ovako: “To je vreme berzanskih katastrofa i vrtoglave devalvacije: dnevnica jednog lučkog radnika iznosi sedamnaest milijardi maraka, a bolje prostitutke svoje usluge naplaćuju trostruko. (Mornari u hamburškoj luci nose ‘sitninu’ u kartonskim kutijama pod pazuhom.)” Znači, tu smo već prilično sigurni da će se priča odviti u Hamburgu. Otpočetka znali su to i pisac, i čitatelj, ali obojici im je potrebna ova igra. Bit će im potrebna do kraja, neka se čitatelj ovih romanesknih manevara ne plaši, neka se čitatelj ovoga čitatelja – jer tako to trenutno jest! – ne plaši, neće ta igra biti raščarana ni obezigrana svim ovim objašnjenjima, tumačenjima i upričavanjima. Naprotiv, nešto drugo je ovome cilj! U vrijeme kada sedamnaestogodišnjak prvi put čita “Posmrtne počasti”, to je u subotu 29. ili u nedjelju 30 listopada, Danilo Kiš živ je i još uvijek je zdrav, osim što mnogo puši pa stalno kašlje. U prvom čitanju odnos čitatelja i njegova pisca sasvim sigurno neće biti dubok ni intenzivan kao što kasnije postaje – pogotovu jer sedamnaestogodišnjak u knjizi traži još jednu “Grobnicu za Borisa Davidoviča” i strepi, nesiguran u sebe, da neće razumjeti svaku rečenicu – ali je taj odnos življi nego što će, za budućih čitanja “Posmrtnih počasti”, ikad poslije moći da bude. Za novih čitanja istoga teksta, onog koji ga je sasvim opčinio, pisac nužno malo-pomalo umire za čitatelja. To umiranje kod odistinski velikih pisaca i njima dostojnih velikih čitatelja, ili naprosto kod pisaca i čitatelja među kojima postoji neka srodnost i bliskost, potraje duže od ljudskog života. Ako se nešto sa strane ne dogodi, nešto što obično nema izravne veze s književnošću, čitatelj ne doživi smrt svoga pisca. Ako je, pak, i bude, ta smrt mu je nevažna, jer je pisca nestalo i prije nego što je umro. Ili je, u nekim drugim slučajevima, ta smrt toliko ružna da se u nju ne može gledati. Smrti pisca nema bez smrti njegova čitatelja. (Čitatelju ovog čitatelja vrijedi to napominjati, da bi mu se moglo još nešto reći: Danilo Kiš za čitatelja će biti jednako živ i kad, četrdeset godina kasnije, bude čitao “Posmrtne počasti”, premda će im životi, pisca i čitatelja, dugo i često teći jedan mimo drugoga. Čitatelj, naime, izbjegava govoriti da mu je Danilo Kiš baš taj, posvećeni pisac. Vrijeme je, naime, takvo: Kiš je ikona čak nekoliko vrlo sumnjivih generacija jugoslavenskih i postjugoslavenskih pisaca. Ikone su obično mrtvi i iscrvotočeni komadi drva, po kojima blijede boje i ljušti se pozlata, a lica su blaga, neprepoznatljiva, daleka i sveta…)
Prostitutka imena Marijeta iznenada umire od upale pluća. Kiš ne kaže kao što bi rekao čitatelj njegov nakon što se uzdigne (ili nakon što potone) među pisce: lučka kurva Marijeta. Za njega bilo bi to nedelikatno, možda bi bilo i grubo, to uostalom nije njegov jezik. Moj, međutim, jest. Lučka kurva rađala se u jeziku, u njemu živjela i žarila maštu cijelo moje djetinjstvo. Djetinjstvo sedamnaestogodišnjaka. Sintagmu sam čuo od None. Slušao je, valjda, od rođenja, i upamtio je onda kada je mogla biti naseljena značenjem, makar i krivim. Možda kad mi je bilo četiri-pet. Lučke kurve, u Gružu, na Lapadu, oko peskarije u onoj pitomoj prastaroj gradskoj luci, lica su i osobe iz Nonina dubrovačkog djetinjstva. Avanturistkinje, hrabre žene i nesretnice. Ničije, čeljad ženska bez ikoga svog, bez mačeta i kučeta, i bez viškova porodičnih povijesti. Slobodne. Ne mogu to reći, jer nemam na osnovu čega da kažem, nego na osnovu onog u što me vodi mašta, ali Nona bila je fascinirana lučkim kurvama. Ili jednom od njih, to ne znam.
Sintagma lučka kurva u njezinom se govoru obično javljala u usporedbi, u metafori. Ne sjećam se, premda bi se sadamnaestogodišnjak možda i mogao toga sjetiti, je li ikad o nekoj lučkoj kurvi govorila izvan usporedbe i metafore. Ako i jest, nije je spominjala po zlu. Ili samo po zlu. Kao što zle i nemoralne žene i muškarce nikad nije uspoređivala s lučkim kurvama. Oni bi svršili u kavezima nekih drugih, manje otvorenih i bujnih metafora. A ja sam, bivajući dječakom, sa svakim novim saznanjem o značenju lučke kurve nizao u svijesti bezbrojne nove priče iz mog unutarnjeg svijeta lučkih kurvi.
Stoga mi je, sedamnaestogodišnjaku, pomalo daleko kad Kiš kaže: “U jednoj od ružičastih sobica na domak luke umrla je iznenadno, od zapaljenja pluća, prostitutka imenom Marijeta.” Tolike bi dekoracije u ovoj rečenici bile izbjegnute da je mogao naprosto reći – lučka kurva. Ali to onda ne bi bio Danilo Kiš, niti bi sedamnaestogodišnjak mogao biti onaj i onakav njegov čitatelj. A možda, četrdeset godina kasnije, ni svevideći pripovjedač ne bi više mogao biti isti. Riječi imaju svoju povijest. Njome se katkad bave filolozi i etimolozi. Ali riječi imaju i onu mnogo zanimljiviju privatnu povijest. Svaki je idiolekt, privatni govor svakog i najneukijeg govornika ovoga jezika, velika i neistražena biblioteka nenapisanih povijesti. Ako prosječan čovjek, kao što tvrde, zna pedesetak tisuća riječi svoga materinjeg jezika, onda je to pedeset tisuća nenapisanih povijesti, kojima bi valjalo pridodati neizvjestan broj fraza, sintagmi i rečeničnih konstrukcija, čija je povijest još bogatija i uzbudljivija od povijesti pojedinih riječi. Tako, eto, i lučka kurva. Historija riječi upisana je u čovjekovu svijest i ličnost, onako kako je upisano i svako drugo sjećanje.
I odmah sljedeća rečenica: “Ukrajinac Bandura, mornar i revolucionar, tvrdio je da je ‘izgorela od ljubavi’. Nije mogao uz njeno božansko telo da veže ni jednu banalnost, a zapaljenje pluća je ‘buržoaska bolest’. ‘Izgorela je kao na lomači’, govorio je. Mada je od tog događaja bilo prošlo skoro pet godina, Bandurin glas je u tom času postao hrapav i prigušen, kao da se davi od kašlja. To nije bila posledica samo alkohola, mada, istini za volju, Bandura je u to vreme već bio ruina, odbačen od svojih i nalik na kakav golemi zarđali brod koji, nasukan, trune u plićaku.”
Tako, ipak, saznajemo odakle potječe ova velika priča. Legenda. Jer svaka je velika priča legenda u nastajanju. Pripovjedač je bio prisutan dok je Bandura pričao. Ljudska ruina, odbačena od svojih, Ukrajinac, mornar i revolucionar, gdje bi to pripovjedač mogao sresti takvoga čovjeka? I kakva bi morala biti njegova biografija, pa da sudbina udesi takav susret? Teško je bivšeg mornara, odbačenog revolucionara i ruinu od čovjeka igdje sresti, ako i sam ne ispunjavaš ponešto od tih mahom životno neugodnih pretpostavki. Kiš je majstor te vrste autentičnosti – sedamnaestogodišnjak toga ne može biti svjestan, jer niti je pisac, niti je uzrastao do vlastite sudbine, koja bi mu onda omogućila da bude istinski čitalac – jer on, Kiš, ne dopušta da se u odnosu pripovjedača i njegova lika išta podrazumijeva. To je, bit će, jedna od razlika između doba F. M. Dostojevskog i vremena logorologijskih i postlogorologijskih književnih postupaka. Kod Dostojevskog, pripovjedač doista može biti sveznajući i sa strane može ispratiti umiranje psa Azorke, kao da je u duši tog psa i njegova sirotog vlasnika, dok kod Kiša takve vrste sveznanja nema. Ali postoji ono što postoji i kod Borgesa: neispričana, a na neki način vjerojatna pripovijest, koja će objasniti otkud pripovjedač zna ono što upravo pripovijeda. Ta pripovijest naslućena je – “Bandurin glas je u tom času postao hrapav i prigušen…” – očito su negdje zajedno bili, Bandura i on, pa je on mogao čuti Bandurin glas, i nijansirano ga komentirati. Istina, poslije se ništa više neće saznati o tom susretu, nije on tema “Posmrtnih počasti”, ali ono što je naslućeno i čitateljevoj je imaginaciji najavljeno, otvara priču koju Danilo Kiš nikad nije napisao, ali koju čitatelj naznači samome sebi. Ako je pritom i pisac, može tu priču i napisati.
Tako je konačno pripremljena scena za ono što je tema i legenda “Posmrtnih počasti”. Bandura, potrošen čovjek, onaj kojemu od života ostaje još samo priča o životu, Marijetin pogreb ima za svoje životno djelo. To saznajemo kroz dva duga odlomka, na koja će se mnogim čitateljima svesti cijela ova priča, njezina tema i sav njezin sadržaj, dva odlomka koja će sedamnaestogodišnjaku predstavljati nerješiv labirint, začudan i opčinjavajući, kojim će godinama lutati, htijući da i sam bude pisac, ne shvaćajući da bi najprije morao postati čitalac. Čitatelj je, naime, odvajkada bio, ali čitalac čija će saznanja o priči i o mogućnostima priče razumijevati i prihvaćati pisac u njemu, to tek treba da postane. Ili da ne postane nikad, ako mu to život, a u životu ćud njegova i karakter, mnogo više nego talent, ne dopuste. Karakter i teško oštećena ličnost, pretpostavke su za pisca.
Evo ta dva odlomka, koje sedamnaestogodišnjak neće napamet naučiti, ali će ih u sebi znati i ponijet će ih kao muku već iz prvoga čitanja “Posmrtnih počasti”, od subote 29. ili nedjelje 30. listopada 1983.:
“Za Marijetin pogreb bejahu poharane cvetne leje staklenih bašta i opustošeni vrtovi periferijskih vila, psi su lajali svu noć, dozivali se doge i vučjaci otimajući se iz ogrlica nalik na pseći trnov venac; klizali su beočuzi teških lanaca uz zategnute čelične žice, kao da zveče lanci svih robova istorije, a da niko ni slutio nije, pa čak ni stari umorni vrtlari u čijim je bolesnim kostima ležala istorija bolesti golema kao istorija proletarijata, da se te noći dogodila jedna mala, separatna revolucija: mornari iz hamburške luke osvojili su na prepad bogataške kurije i ta su deca proletera iz Avra, Marselja, Antverpena, pod okriljem noći poklala gladiole, zarezavši ih u korenu oštrim matroskim britvama, pogazivši svojim poderanim bakandžama sve sitno bilje koje ne bejaše dostojno noža. Parkovi i skverovi bejahu te noći ‘varvarski pogaženi’, a ne bejaše pošteđena ni Gradska bašta, ni skver pred Većnicom, ‘na dva koraka od Policije’. -‘Taj varvarski čin’, pisale su novine, ‘izveli su bez sumnje neki anarhistički nastrojeni duhovi i bezdušni krijumčari cveća.’
Na Marijetin grob bejahu doneseni bokori ruža, beli i crveni, grane pinija sa svežim zaseklinama, tulipani i hrizanteme, tuberoze, nebeskoplave hortenzije, dekadentne secesionističke perunike, to razbludno cveće, jacint i skupoceni crni tulipani, cveće noći, mrtvački voštani ljiljani, cvet nevinosti i Prvog pričešća, ljubičasti jorgovani što osećaju na raspadanje, fukarske hortenzije i nakazne gladiole (kojih bejaše ponajviše), nežnobele i nežnorumene, svetačke, anđeoske gladiole sa nekom ugrađenom mistikom mača-i-ruže, i sve to u znaku trulog bogatstva, u znaku hladovitih bogataških vila, mrtvački bujne gladiole zalivene znojem starih umornih vrtlara, ružom prskalica, veštačkom kišom arteskih bunara, kako bi se zaštitilo od nepogoda bolesno bujanje tih jalovih cvetova bez ikakvog mirisa, čak ni ribljeg, uprkos toj fantastičnoj konstrukciji od zglobova nalik na klešta jastoga, uprkos voštanim naborima cvetova i lažnim pipcima prašnika i lažnim bodljama zašiljenih pupoljaka: sva ta nakazna bujnost ne bejaše u stanju da iscedi iz sebe ni jedan jedini atom miomirisa, ni koliko jedna divlja poljska ljubičica. Kruna tog bujnog vatrometa boja bejahu grane magnolija orobljenih u Botaničkoj bašti, bujne grane kožnatih listova, sa po jednim golemim belim cvetom pri vrhu, nalik na svilene mašne u kosama onih ‘devojaka iz dobrih kuća’ što ih je kamerad Bandura uporedio (sa njemu svojstvenom preteranošću) sa lučkim kurvama. Jedino još behu pošteđena groblja, jer je Bandura u svom apelu ‘svim mornarima, svim dokerima, svima koji su je voleli’ zahtevao samo živo cveće i izričito je zabranio, bez sumnje u nastupu nekog skoro mističnog nadahnuća, da se skrnave grobovi. Verujem da mogu rekonstruisati, bar približno, tok njegovih misli: ‘Smrti se ne podvaljuje: cveće ima svoju jasnu dijalektičku putanju i biološki ciklus kao i čovjek: od cvetanja do truljenja; proleteri imaju pravo na iste posmrtne počasti kao i gospoda; kurve su proizvod klasnih razlika; kurve su (dakle) do stojne onog istog cveća kojeg i gospođice iy dobrih kuća.’ Itd.”
Ono što nije bila pripovjedačeva riječ, niti riječ Danila Kiša koji se presvlačio u pripovjedača, pripalo je, dakle, govoru jedne odbačene mornarske i revolucionarske ruine. Bandurin pojam lučke kurve dijelom je blizak i srodan Noninoj, a onda i mojoj, naslijeđenoj lučkoj kurvi. Iz Kišove perspektive, riječ je tek o gradaciji jezičnoj: ako pripovjedač kaže prostitutka, ondaBandura, grubi lik njegove pripovijesti, kaže lučka kurva. On, Bandura, dobro zna ono što ni Danilo Kiš ni njegov pripovjedač ne mogu znati: što meni znači lučka kurva. I što taj pojam uopće znači nekome kome on nije tek neka ponešto slikovitija leksička sintagma, jezična tvorba. Pisac stvara likove koji ne samo da se od pisca razlikuju, nego i likove koji ga po koječemu nadmašuju. Pisac stvara likove koji jezik razumiju drukčije od njega i koji pojedine riječi i pojmove bolje i drukčije od njega znaju. Osim što pripovijest nadmašuje svoga tvorca, nadmašuju ga, u pojedinim trenucima, i likovi te pripovijesti. Razlika je to važna između pripovjedača i Boga. Bog je stvorio svijet i čovjeka u tom svijetu, koji premda je na Njegovu sliku i priliku, ničim, kao ni sam svijet, nije ravan Bogu. A o nadmašivanju da se i ne govori! Pisac, ako je odistinski pisac, onakav kakav je Danilo Kiš, stvorit će svijet i likove koji ga nadmašuju, koji bolje i drukčije od njega znaju ono što znaju. Znači li to da Bog nije u stanju stvoriti nešto što je od Njega veće, i da je pisac moćniji od moga, jer on čini upravo to? Pripovijeda li ikada Bog?
Kiš ima strast za listama, nizovima, spiskovima. Strast je to borhesovska. Ali u Kišovom slučaju strast je to sina čiji je otac bio urednik željezničkog reda vožnje. Sedamnaestogodišnjakov djed bio je konstruktor reda vožnje. To je nešto drugo. Nono je unutar vremena ugađao polaske vlakova, tako da se ne susreću na istim kolosijecima. Ili tako da se ne sudaraju.
Ali u toj strasti za listama i spiskovima postoji i nešto što još nije opisano. U kući na Sepetarevcu 1983. tri su telefonska imenika. Jedan je najstariji. Javorka ga je kupila 1976, kada smo konačno dobili telefon. Prije toga pune četiri godine nismo imali telefon, jer su nas prevarili kad smo se selili iz kuće gospođe Hajm. Tako je mati govorila. Nona bi rekla da nas nisu prevarili, nego smo telefon zaboravili “prenijeti”. Nisam znao što to znači, ali zvučalo je slikovito. U “prenošenju” telefona postojala je neka metafizika. Nešto molitveno, neobjašnjivo. Mi se, eto, nismo pomolili, pa smo ostali bez telefona. Javorka je bjesnila, jer je to doživljavala kao primjedbu sebi. Ne mogu ni ja sve sama. Ja imam stare roditelje, govorila je svojim prijateljicama. Kada smo se selili iz kuće gospođe Hajm, godine 1969, Noni su bile tek 64, a Nonetu 72. Majci bilo je 27. Bila je samo deset godina starija od sedamnaestogodišnjaka, i zaboravila je da mora “prenijeti” telefon.
Mislim da smo 1976. telefon dobili preko veze. Broj mu je bio 26-362. Palindrom: s obje strane broj je bio isti. Telefonski imenik koji je uz njega kupila bio je sivi. S puno reklama na koricama, koje su se savijale i raspadale, jer su bile načinjene od lošeg kartona. Taj imenik bio je najdeblji od sva tri. Drugi imenik kupljen je četiri godine kasnije, jer se u međuvremenu pojavilo mnoštvo novih brojeva i pretplatnika. Treći je imenik mati morala nabavljati već sljedeće godine, jer je u međuvremenu provedena reforma telefonskih brojeva. Nestali su brojeve s pet cifara, svi su sad imali šestocifreni broj. Naš novi broj bio je 514-489. Ubrzo su ga iz nepoznatog razloga promijenili: 510-343. To je telefonski broj na Sepetarevcu godine 1983.
Sedamnaestogodišnjaku vrijeme još uvijek teče toliko sporo da ga, i unatoč strahu pred skorim odlaskom u vojsku koji ubrzava njegov protok, još uvijek biva viška. Pa onda u tom višku vremena, kada ne čita knjige, ne lista atlase i enciklopedije, ne gleda utakmice na televiziji i ne zaključava se u svoju sobu da masturbira, stavlja neku tihu ploču na gramofon i liježe na kauč, pa zagledan u strop praznog se uma ježi od nekog užitka bivanja u vremenu.
Ili, ako ne leži, uzima jedan od ona tri telefonska imenika, najčešće onaj najdeblji i najstariji, lista ih, stranicu po stranicu, čita imena, prezimena i adrese. Preskače samo brojeve telefona. Oni ga ne zanimaju. Time požuruje vrijeme, pa ne osjeti da mu je tako, u izmjenjivanju ploča na gramofonu i u čitanju tog najdužeg i najsadržajnijeg spiska u 1983. godini, telefonskog imenika za grad Sarajevo i za Bosnu i Hercegovinu, prošlo jedno nedjeljno popodne. Trebalo bi jednom imati vremena i strpljenja, misli sedamnaestogodišnjak, ili to misli četrdesetak godina stariji njegov vrsnik i nasljednik njegove svijesti, pa temeljito proučiti cijeli taj spisak, pročitati svako ime i svaku adresu, pa u svijesti stvoriti sustav koji će sve to obuhvatiti. Da bi se takav sustav stvorio, sva bi imena i adrese trebalo napamet naučiti, naizust bi ih trebalo znati, kao što vjernik naizust zna sav sadržaj svoje Knjige. Vjernik je živa Knjiga. Ti si, sedamnaestogodišnjak, mogao biti živi Telefonski imenik. I možda si to i bio! Ti si, sedamnaestogodišnjak, u glavi svojoj, praznoj od svake misli, imao sva ta imena i sve adrese. A onda bi se, poput atomskog reaktora, pokrenula tvoja imaginacija i ti bi budan, u drijemežu, u snu kao i na javi, pratio odvijanje sustava u kojem bi svako ime pripovijedalo svoju priču, svaka adresa, svaka rima, aliteracija i asonanca koje su proizvodili, pripovijedali su usporedo jedni s drugima svoje priče. I tih je priča istovremeno bilo toliko da su žamorile skladno poput Bachove fuge. Telefonski imenik Sarajeva Bachova je fuga u glavi sedamnaestogodišnjaka.
Spisak cvijeća s pogreba u “Posmrtnim počastima” jedan je od brojnih spiskova u prozama Danila Kiša. Nabrajanje ima gradaciju, gotovo orkestralnu, koja se kreće prema vrhuncu. I negdje pri vrhuncu, kad u savršenoj akustici Kišove priče zagrmi ta simfonija svijeća, orkestar se najednom utišava. Mirisi, veli pisac – koji je tu već preuzeo glas od svoga pripovjedača, mirisa tu nema, “sva ta nakazna bujnost ne bejaše u stanju da iscedi iz sebe ni jedan jedini atom miomirisa, ni koliko jedna divlja poljska ljubičica”. Manje upućenom čitatelju – takav je svakako ovaj sedamnaestogodišnjak – koji malo zna o cvijeću, mnogo manje od pisca koji se pripremao za “Posmrtne počasti”, ili je odnekud imao hortikulturna znanja – fikcija se hrani mnoštvom piščevih bespotrebnih znanja i iskustava; ona su važan element književnog talenta, pred unutrašnjim će se okom na spomen poljske ljubičice pojaviti krivi cvijet. Poljskom ljubičicom nazivaju se dvije srodne biljke, Viola arvensis i Viola tricolor, obje iz porodice Violaceae. Prva je sitan bijeli cvijetak koji zakorovljuje livade, travu pokraj puta, žitna polja… Jedna biljka godišnje stvori od 1500 do 8500 sjemenki, koje i nakon 400 godina zadržavaju sposobnost klijanja. Druga, također je korov, naziva se i maćuhica, a 1983. raste po saksijama, u prozorima i na ograđenim prozorskim simsovima svih naših gradova. Narančaste posude od nepečene gline – plastične još uvijek nisu prevladale – s vječno rascvalim maćuhicama znak su da je s ovim domom sve u redu i sve je dobro. Dom bez maćuhica mrtvi je dom.
Poljska ljubičica, Viola arvensis, jednako kao i Viola tricolor, cvijet je bez mirisa. Ili je, u polju, taj miris vrlo slab i pripada nečemu drugom što u blizini miriše, ili, što je mnogo vjerojatnije, rađa se u imaginaciji čovjekovoj. Većina mirisa u našem životu fantomski su mirisi, njušne halucinacije, simptom onog nedijagnosticiranog ludila na koje se na kraju svede život. Ili od kojega život i započinje.
Ali sedamnaestogodišnjaku, a vjerojatno ni većini čitatelja “Posmrtnih počasti”, riječi “sva ta nakazna bujnost ne bejaše u stanju da iscedi iz sebe ni jedan jedini atom miomirisa, ni koliko jedna divlja poljska ljubičica”, ne znače to, jer im na umu nije ni jedan ni drugi bezmirisni cvijet. Riječ ljubičica i ljubica u govoru i u hortikulturno neosviještenom jeziku naviješta uglavnom samo mirisnu ljubičicu, Violu odoratu, koja raste po listopadnim šumama, uz obale rijeka i potoka, na tlima vlažnim i bogatim humusom, a sedamnaestogodišnjaku zauvijek upisala se među iskustva kao sasvim malom dječaku, u Drveniku, po tihim ranoproljetnim maslinicima i gajevima podno Čmilja i prema Donjoj vali. Tada je Viola odorata trajno zamirisala riječju ljubičica i vodila krivom čitanju jedne važne rečenice u “Posmrtnim počastima”. A možda to čitanje i nije bilo tako krivo. Naime, ako je to Viola odorata zamirisala Kišovom pričom, premda ona nipošto nije “divlja poljska ljubičica”, tada je čitatelj doživio jednu vrlo intenzivnu olfaktornu senzaciju: cvijetak koji zajedno sa stabljičicom nije veći od dječjeg kažiprsta zamirisao je, premda ga na groblju nije bilo, intenzivnije od brda grobljanskoga cvijeća. Takva prispodoba kao da ima više smisla od one prave, istinite, prema kojoj brdo cvijeća na grobu prostitutke Marijete jednako nije mirisalo kao što ne mirišu Viola arvensis i Viola tricolor, te dvije divlje poljske ljubičice. Pisac vjerojatno nije računao na čitateljevu grešku, ali u dobroj, velikoj prozi i greška vodi u dobrom pravcu.
U jednome trenutku, negdje pri samom početku priče, Bandura govori: “‘nijedna kurva na svetu ne bejaše iskrenije ožaljena… I nijedna ne bejaše sahranjena sa većim počastima.’” Na kraju, u posljednjim rečenicama “Posmrtnih počasti”, on skoro da ponovi: “Nijedna gospođica iz dobrih kuća ne bejaše iskrenije ožaljena. I nijedna ne bejaše sahranjena sa većim počastima.’” Razlika je, međutim, velika: između kurve – ta riječ na ovom se mjestu prvi put u priči pojavljuje – i gospođice iz dobre kuće. Razlika se toliko ne odnosi na Marijetu, niti je riječ o moralnom razlikovanju kurvi i gospođica iz boljih kuća. Razlika je u mjeri samopoštovanja onoga koji priču pripovijeda: kada je započinje, on je jedan, da bi na kraju bio netko drugi. Kao u pjesmi Internacionale, “mi nismo ništa, bit ćemo sve”, Bandura se, skupa s onima koji njegovu priču slušaju, uzdigao iz bijede.
Godina 1983. posljednja je godina onoga antikomunizma, kojem su se sedamnaestogodišnjak i njegovi generacijski i gimnazijski drugovi učili od Džonija, od Karla Štajnera i od Danila Kiša. Ustvari, prije svih od Danila Kiša. Nema nikakve razlike između nacističkih i komunističkih logora. A ako na razlici već insistirate, gori su oni komunistički. Tako je propovijedao Danilo Kiš, odjekivalo je to iz “Grobnice za Borisa Davidoviča” i iz Kišovih polemičkih obračuna s komunističkom (a ustvari: nacionalističkom!) beogradskom i jugoslavenskom čaršijom, i to je oslobađajuće djelovalo na nas. Možda još 1983, tog 29. i 30. listopada, kada je sedamnaestogodišnjak čitao “Posmrtne počasti”, a onda nikada više.
Ono što tada nije mogao pročitati iz Kišove priče, jer mu imaginacija nije do toga mogla doprijeti ili možda zato što toga tada u toj priči još uvijek nije bilo, jest da su “Posmrtne počasti” jedini afirmativni i afirmirajući tekst Danila Kiša o revoluciji. Onoj lijevoj, opjevanoj u Internacionalni. Nikakve tu ironije nema, dvojbe ni sumnje, nego potpuno prepuštanje rijeci povijesti i povijesnog događanja u kojoj “mi nismo ništa, bit ćemo sve”. A da to jest revolucija, potvrđuje trenutak u kojemu se ona okreće protiv same sebe, koji opet vrijedi Kišovim riječima predočiti: “Kada je umukao Bandurin napukli glas, počeše da udaraju u sanduk prve grumeni, bacane tvrdim rukama mornara i dokere koji su drobili zemlju kao da usoljavaju utrobu neke goleme ribe. Nad otvorenim grobom čulo se prštanje svile crvenih i crnih zastava koje sad behu samo pogrebni barjaci. Onda je zemlja počela da se sručuje u grob lopatama, da dobuje promuklo po sanduku, kao kad se pritisne uvo na pomahnitalo srce devojčure posle ljubavnog zagrljaja. Cveće bacahu prvo struk po struk, zatim u buketima, pa krenuše da ga nabacuju naramcima, da ga dodaju jedno drugom, od ruke do ruke, kao na kakvoj mobi cveća, sve tako od kapele pa do tog siromašnog grobljanskog kvarta gde se naglo smanjuju krstovi i gde granitne grobnice i bronzane spomenike zamenjuju kamene belege i trule drvene krstače. I niko više nikada neće saznati šta ih je to nateralo, kakav nagon, kakvo pijanstvo, kakav bol, klasna mržnja ili jamajka-rum, da prekrše Bandurinu zapovest, tek zbi se čudo revolucionarne neposlušnosti, stihija bezrazložne pobune: mornari i lučke kamenjarke, to tvrdo pleme, počeše da čupaju u besu, u zanosu, kroz suze i škrgut zuba, gospodske gladiole, da krvave dlanove na stabljikama ruža, da čupaju tulipane zajedno sa lukovicom, da kidaju zubima karamfile, da dodaju sve to jedno drugom, od ruke k ruci, i u naramcima. Bilo je to uskoro brdo cveća i zelenila, lomača tulipana, hortenzija i ruža, kosturnica gladiola, a krst što se dizao nad svežom humkom i humka sama nestadoše pod tim golemim stogom što je mirisao svojim sopstvenim natrulim mirisom precvalih jorgovana.”
I to ja, zapravo, kraj. Poslije toga stiže policija. Poslije toga se uplakani mornari pokušavaju sjetiti Marijetinog lica. Poslije toga se sve svodi na taj finalni, očajem ispunjeni akt nasilja, na muške šake krvave od ruža. To je, dakle, ta revolucija. Dalje nema, dalje nije ni moguće. Ali nešto kao rezultat postoji: nisu to više bile posmrtne počasti za jednu lučku kurvu, kakvima prethodno nije ispraćena nijedna druga kurva. Uspostavljen je barem na kratko, barem u jednome vrlo kratkom povijesnom vremenu, barem u ovoj kratkoj priči, egalitaran svijet, u kojemu se mrtva Marijeta mogla usporediti s bilo kojom gospođicom iz bolje kuće.
“Posmrtne počasti” donijet će sedamnaestogodišnjaku dugo vrijeme zbunjenosti i izgubljenosti u pokušajima da propiše ili da, tačnije rečeno, propriča. Htio je, naime, napisati nešto tako potresno i elementarno kao što su “Posmrtne počasti”, i u tome bio je uznemirujuće neuspješan. Ništa nije toliko beznadno, ništa čovjeka ne učini tako izgubljenim kao izgubljenost u priči i nemoć da ispripovijeda svoj svijet. A stvar je, zapravo, jednostavna. Toliko jednostavna da je nedohvatljiva. Kad ti je sedamnaest. Čim jednoga dana započne rat, svijet će se sam od sebe ispripovijedati. Kao crveni džemper koji se para, očicu po očicu, red po red, jer je jedna očica zapela za trn.
Treća priča u knjizi je naslovna. Ispričana u ženskom licu, s posvetom “za M.”, ovo je trebala biti jedna od onih priča kakvih kod Kiša biva i kakvih općenito ima kod do kraja ostvarenih pisaca, koji već mogu ispripovijedati upravo sve (osim onoga što je lažno, naravno), u kojoj će biti iznesena jedna osobna i intimna pripovijest, koja će imati univerzalni smisao za svoje čitatelje, ali će pisca i za još ponekog ostati vrlo privatna. Književnost je, između ostaloga, i to: privatan čin od univerzalnog smisla i značaja. U tome i jest razlog zašto nam tako teško pada kada u književnom tekstu osjetimo nešto sitno indiskretno, što nas onda oblije sramom. Uvijek je to dokaz najvećega piščeva neuspjeha: nije uspio napisati priču, pa je ispisao privatnu denuncijaciju. Ili mu je priča toliko loša da nalikuje na privatnu denuncijaciju.
Glavna junakinja lani je bila u Švedskoj, na poziv Instituta za pozorišna istraživanja. “Videla sam pet-šest predstava, od kojih je najzanimljivije pomenuti uspeh Beketovog ‘Čekajući Godoa’ koji se prikazuje zatvorenicima.” Gospođa Johanson, koja je za nju bila zadužena, pokazivala joj je i druge znamenitosti, pa ju je tako povela i u Biblioteku. Tamo bila je i čuvena Enciklopedija mrtvih,knjiga u vječnom nastajanju, u koju se unose podaci o svim ljudima koji su ikad živjeli. Preduvjet je samo taj da prethodno nisu uvršteni ni u jednu drugu enciklopediju. U toj su knjizi, ustvari u tim su bezbrojnim tomovima, sistematizirani i u leksikografske natuknice pretvoreni podaci iz njihovih života. Kiš se, kroz lice svoje pripovjedačice, ne trudi da objasni kriterije po kojima se ispisuju natuknice – jer što je to s leksikografskog stanovišta važno, a što nije važno u životu nekoga običnog čovjeka, takvoga koji nije zavrijedio uvrštenje ni u jednu enciklopediju ili leksikon? – ali po onom što glavna junakinja nalazi o svome pokojnom ocu, čini se da su kriteriji takvi da se u natuknicu pretvara, dakle važno je, sve ono što je čovjeku i njegovima za života bilo važno. Pritom, ponešto od toga može se činiti slučajnim. To je zato što u čovjekovu životu ništa nije istovremeno toliko prolazno i privremeno, i tako tajanstveno kao pitanje što je u tom životu važno, a što je nevažno. Ono što je važno u ovome satu, prestat će biti važno u ovome danu. Ono što je, pak, danas važno, neće biti važno za tjedan, za mjesec, za godinu.
Na sličan, jednako tajanstven način, uspostavljaju se čovjekova sjećanja. Zašto nešto pamtimo, a drugo zaboravljamo? Zašto su nam sjećanja puna fragmenata koji su bez ikakvog smisla, reda i značenja? Kako se i na čemu sjećanja pronose kroz vrijeme i održavaju? Ono čega se sjećam iz 1983. i što četrdeset godina kasnije pokušavam imaginirati u svijesti sedamnaestogodišnjaka, a zatim i izroniti iz njezina dubokog mora, niz je nesređenih fragmenata, koje bi trebalo dovesti u neki red i sklad s osobnom i društvenom poviješću, te s materijalnim ostacima 1983, koji u međuvremenu nisu pretvoreni u smeće, nisu izgorjeli ni nestali, nisu postradali u vremenu.
Enciklopedija mrtvih, kako je Danilo Kiš vidi u priči “Enciklopedija mrtvih”, iz budućnosti će se doimati kao savršen Internet. Još donedavno smo, u rana vremena Googlea, vjerovali da će u tom moru bespotrebnih i kaotično nagomilanih činjenica postojati podaci o svima čija imena i životi nisu bili već sasvim zaboravljeni prije nego što se Internet pojavio. Vjerovali smo da je Google jamac besmrtnosti svakog životopisa, ne ulazeći u to koliko je taj životopis istinit i pouzdan. Kao da su čovjekova sjećanja pouzdanija! Ali onda se pokazalo da od toga neće biti ništa. Nesavršeni su, sugestibilni, korumpirani i lažljivi elektronski pretraživači. Na kraju, moglo bi biti da tamo, u toj nepreglednoj biblioteci digitalnih saznanja koja nas je podsjetila na Enciklopediju mrtvih, zapravo ničega i nema. Samo deponij prisilnih i kratkotrajnih sjećanja čovječanstva.
Ali za priču “Enciklopedija mrtvih” vezana je jedna jezovita naknadna mistifikacija. Koja, možda, i nije mistifikacija. Pripovjedačica na osnovu podataka iz Enciklopedije mrtvih, tog golemog arhiva isteklih života, rekonstruira očev život. Priča je, kako smo rekli “za M.”, a sudeći po detaljima iz očeva života, kao i po tome što se pripovjedačica profesionalno bavi kazalištem, čitatelju dopustivo je da nasluti da je “Enciklopedija mrtvih” priča ispripovijedana iz lica bivše Kišove supruge M. M. U finalu opisuju se okolnosti očeve smrti.
Nakon što proživi neke od dramatičnijih epizoda našega kratkog vijeka, onako kako se taj vijek odrazio na naše krajeve, pod starost čovjeku se malo-pomalo mijenja i karakter. “Nezadovoljan svojim životom, nagrizan onom staračkom melanholijom koja se ne može ublažiti ničim, ni odanom decom, ni dobrim unucima, ni relativnim spokojstvom svakodnevnog života, počeo je da gunđa, da se sve češće opija. Tada bi dobijao nagle napade besa, sasvim neočekivanog od tog mirnog čoveka s blagim osmehom. Psovao bi Boga, nebo, zemlju, Ruse, Amerikance, Nemce, vladu i one što su mu odredili tako bednu penziju za sve što je argatovao celog svog veka, a najviše televiziju, koja mu je ispunjavala pustoš večeri, unoseći mu mu kuću, bezočno do uvrede, veliku iluziju života.” Sutradan bi se kajao. Pa bi se okrenuo filateliji, išao je u poštu, kupovao marke i zajedno s unukom raspoređivao ih po albumima. U šezdeset i šestoj godini prvi je put prešao državnu granicu: putovao je u Trst. U trenutku našao se ojađen među ljudima čiji jezik ne poznaje. Posvađao se sa ženom. Nove cipele su ga nažuljale. “Treba li da vam kažem da je to putovanje u Trst i ta kiša pred hotelom Adriatico, dok je stajao pod strehom, bez kišobrana, izgubljen kao kakav stari pokisli pas (dok je moja majka na Ponte Rosu preturala po cipelama), da je, dakle, svemu tome u Knjizi mrtvih dato mesto koje ta epizoda zaslužuje? Jedino što ga je na neki način tešilo u vezi s tim nesrećnim tršćanskih izletom, bila je kupovina cvetnog semena koje je našao izloženo pred nekom radnjom. (Srećom, na kesicama su bili islikani cvetovi a cena istaknuta, tako da nije morao da se nateže sa prodavačicom.) Jer u to vreme Đ. M. se već uveliko ‘bavi gajenjem ukrasnog cveća’, kako to piše u Enciklopediji. (Sledi inventar cvetova u saksijama i loncima na dvorišnoj i uličnoj terasi.)
Usporedo sa sijanjem i uzgojem kućnoga i vrtnog cvijeća, otac počinje slikati cvijeće. Počeo je, jer je bio nezadovoljan time kako mu je neki priučeni pitur okrečio kupaonicu, tako da su po zidu odmah po krečenju izbile prethodne vlažne mrlje. Otac je, prateći obrise mrlja i logiku vlastite imaginacije, od njih naslikao cvjetove. Tako je počelo. Uskoro je po cijeli dan slikao floralne motive, “neumorno, ne ispuštajući cigaretu iz usta. (I u tišini bi se čulo kako mu šište pluća, kao meh.) Islikao je nekim cvećem jedva nalik na realno stare okrzane sanduke, porculanske abažure, flaše od konjaka, proste staklene vaze, staklene posude za Nescafe, drvene kutije za cigare.”
I tu započinje književna mistifikacija: pripovjedačica u Enciklopediji mrtvih, u natuknici o ocu, pronalazi crtež neobičnog, neidentificiranog cvijeta. I napomenu da je to temeljni cvijetni motiv na svim njegovim slikama. Te objašnjenje leksikografa da je otac počeo slikati u trenutku kada se negdje u njemu pojavio prvi simptom raka. Kako je više slikao, to se bolest razvijala. Ili, pravilnije rečeno, kako se bolest dalje razvijala, to je on sve više slikao. Pripovjedačica je, zgromljena, kopirala crtež iz Enciklopedije.
I onda slijedi posljednji odlomak priče, kao udarac veslom po mirnoj vodi: “Kada sam pokazala taj crtež doktoru Petroviću, potvrdio mi je, ne bez čuđenja, da je sarkom u utrobi mog oca izgledao upravo tako. I da je efloracija trajala bez sumnje godinama.”
Time se mistifikacija kao književni postupak i zaključuje. Priča je uzbudljiva, šokantna i u nekom općem smislu uznemirujuće tačna: kako se rak uveliko percipira kao neizlječiva bolest, iznenadna, ničim izazvana, gotovo redovito je praćen mistifikacijama. Tako je u stvarnim životima i u pripovijestima koje se nadopričavaju i prenose u obiteljima dok god je onih koji pamte. Tako je među praznovjernim i neukim svijetom, ali nije mnogo drukčije ni među obrazovanim i prosvijećenim. Čak se i liječničkim obiteljima rak često dočekuje i ispraća uz poneku mistifikaciju koja s nastankom i razvojem bolesti nema veze. Danilo Kiš tome je dao formu, progovorivši kroz lice jedne od dviju žena svog života.
“Uzeh drhtavim rukama da precrtavam taj neobični cvet. Bio je najvećma nalik na neku golemu oljuštenu i raspuklu pomorandžu, ispresecanu tankim crvenim linijama, poput kapilara, Na trenutak sam bila razočarana. Dobro sam znala sve crteže koje je moj otac islikao u dokolici po stolovima, daskama, flašama i kutijama, ali ni jedan nije bio sličan ovome. Da, rekoh u sebi, čak i oni mogu da pogreše. A onda, precrtavši tu golemu ljuštenu pomorandžu, pročitah poslednji pasus, i vrisnuh. Probudila sam se u goloj vodi. Tada sam zapisala sve što sam zapamtila iz tog sna. I evo šta je od svega ostalo…”
Time se, ponovimo, književna mistifikacija zaključuje. Priča je, čitamo u “Post scriptumu” s kraja knjige, prvi put objavljena u časopisu Književnost, broj za maj-juni 1981, da bi godinu kasnije, u prijevodu Amijela Alkalaja, bila objavljena u New Yorkeru. “Osoba koja je sanjala ovaj san, i kojoj je priča posvećena, jednog je dana otkrila, ne bez čuđenja bliskog drhtaju, da su njeni najintimniji košmari već materijalizovani u tvrdom kamenu, kao kakav čudovišan spomenik.” Pola godine nakon objave priče, u beogradskoj Dugi izašao je tekst o mormonskom arhivu u američkoj državi Utah, gdje se na milijun i dvjesto pedeset tisuća mikrofilmova čuvaju imena osamnaest milijardi ljudi, koji žive ili su ikad živjeli, koja je prikupilo Genealoško društvo crkve svetaca sudnjeg dana. Ono što je u priči “Enciklopedija mrtvih” nastalo kao čin imaginacije, dijelom zasnovane na snu osobe kojoj je priča posvećena, negdje već postoji.
Ali to i nije nešto. Događa se da mašta zaostaje za svijetom. Životna mistifikacija otpočinje s onim što tek slijedi. Rak pluća, koji je Danilu Kišu dijagnosticiran u jesen 1986, nakon prethodnih, zapravo možda i predugih, sumnji na tuberkulozu, vjerojatno nije bacio klicu u vrijeme kada je priča napisana i prvi put objavljena, ali se zasigurno razvijao u jesen 1983, kada izlaze knjige u narančastom platnenom uvezu, a među njima, po prvi put, i “Enciklopedija mrtvih”. Premda ne doslovno – jer doslovnost je karakteristika loše književnosti, ili općenito loše priče – u priči “Enciklopedija mrtvih” piscu se ponavlja ono što je već napisao. Ovome će loš čitatelj pronalaziti nadnaravne uzroke. Reći će da je pisac nešto pretkazao. Danilo Kiš će, o grozne li sudbine!, zadobiti ulogu proročice iz Delfa, koje se nikako više neće moći osloboditi. Jer lošim čitateljima, pogrebnom puku općenito, proročice su, hijerarhijski gledano, iznad pisaca. I zažalit će, ti loši čitatelji, što se kod Kiša, još dok je bio živ, netko nije raspitao o brojevima koji će sljedećeg tjedna biti izvučeni na lotu. Ako je tako precizno mogao opisati svoje umiranje, onda mu sedam nasumičnih jednocifrenih i dvocifrenih brojeva ne bi nikako mogli biti problem. Doista, s proricateljskog je stajališta tako. Ali kako shvatiti da pisac, ako je doista pisac, nikada ništa ne predviđa i ne proriče? Osim što on, kao ni bilo koji drugi čovjek – osim proročica i proricatelja, naravno! – ne zna ništa o onome što se još nije dogodilo, proricanje je izrazito neknjiževna gesta. Proricanje prvi je i posljednji simptom lošega stila i još goreg mišljenja.
Pa kako je onda znao? Pita opet loš čitatelj. Jer loš čitatelj je uporan, ne zaustavlja se ni kad mu kažu da više ne bi trebao čitati, pa onda neće morati ni da pita. Pa kako je onda pisac znao za svoju bolest? Nije znao! To se njegova imaginacija kretala onako kako će se tek zatim pokrenuti život. Ono što će se u životu dogoditi samo će nalikovati priči, ali život neće biti tako precizno vođen. Život, zapravo, uopće neće biti vođen.
“Enciklopedija mrtvih” priča je o jednome snu u Stockholmu, koji sanjačica ispriča piscu. On je napisao priču prema tom snu. Osim što je priča njoj posvećena, osim što ju je on ispripovijedao njezinim glasom i što sadrži fragmente njezina života s ocem, ona prethodi nečemu što će se u životu događati. Pripovijest o jednoj smrti prethodi drugoj smrti. Životi pokojnika međusobno se zrcale, ali zrcale se njihove smrti, te donekle njihove uloge u životu pripovjedačice. Kod parova koji su dugo zajedno i koji u određenom smislu ostaju zajedno i nakon što se rastave, pa čak i nakon što se međusobno iznevjere, naročito kod staraca, u neka doba on preuzima ulogu njezina oca, a ona preuzima ulogu njegove majke. Osim što su jedno drugom ljubavnici, jedno su drugom, u nekom kompliciranom prepletu, roditelji i djeca. Otac koji onako stari, razbolijeva se i umire u priči, nedostojan očinske uloge, ali svakako voljen, dobiva u životu svoju protufiguru, koja se, dostojnija jer je odabrana, razbolijeva i umire. To je, donekle, smisao mistifikacije priče “Enciklopedija mrtvih” Sedamnaestogodišnjak je, pretpostavljamo, čita u ponedjeljak 31. listopada 1983. ili najkasnije u utorak 1. prosinca, na Svisvete. Uzbuđuju ga finalni obrati, obuzima ga jeza priče o Enciklopediji u kojoj su opisani svi životi, ali što on o svemu tome zna? Još uvijek ne zna ništa. Konačno oblikovanje književnoga teksta ne dovršava se kroz odnos čitatelja s tekstom, a ni kroz vrijeme koje po objavi knjige potekne i koje pred tekst dovodi ljude koji nisu svjedočili vremenu u kojemu je on nastajao. Konačno oblikovanje književnoga teksta zapravo se ne dovršava nikad. Ono se nastavlja kroz povijest i svakodnevicu, dok god se knjiga ne saspe u prah i u zaborav.
Pisac čitatelja vodi iz sna u san. U stvarnosti, ili u onome što nazivamo takozvanom stvarnošću, a što je jedina faktografija naših života, premda sa životom često nema veze, u onome, dakle, gdje jedino i postoji godina 1983., i gdje su jedino i mogući ovi romaneskni manevri o njoj, u toj stvarnosti, dakle, koja se u već u sljedećem trenutku istom pretvara u sjećanja i u krajnje nepouzdanu iluziju iz prvog susjedstva sna, tamo, dakle, čovjeku je dano da biva samo u jednom vremenu. Recimo, u 1983. godini. U snu, međutim, sanjač je izvan vremena, jer istodobno može biti u svakom vremenu. Tako iz priče “Enciklopedija mrtvih”, koja se načas doima fantastičarskom, borhesovskom konstrukcijom, u koju je, međutim, upisana hiperrealistična slika jednog života, a načas je priča o jednome od onih snova u kojima je mnogo toga stvarnije nego što će biti u stvarnosti u koju se sanjačica budi, iz te priče, koja se odvija u nekoj sadašnjosti, recimo krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, čitatelj prelazi u “Legendu o spavačima”, u priču koju Kiš opisuje kao Kuransku parabolu, prethodno zabilježenu i u Talmudu. Radi se, dakle, o legendi, koju donosi izvanvremenski, gotovo depersonalizirani pripovjedač, koji će glasom i tonom plahijeg čitatelja doista i podsjetiti na pripovjedača iz svetih spisa. Ova priča, kao i sve u knjizi, govori o smrti. Ali posredno govori i o vremenu, o pokušaju da se kroz san izađe iz svoga vremena. Majstorstvo Danila Kiša je majstorstvo ranjivog čovjeka, ranjivog genija – ako je tu plitku i plošnu, u 1983. neonsku riječ, koja će desetljećima zatim preći u svoj jednak plitak digitalni dikcionalitet, pristojno izgovarati. I u svakom se njegovom nastupu, u svakoj njegovoj pripovjedačkoj osobi, ta ranjivost naslućuje. I briga oko toga da se onaj koji piše za onog koji pripovijeda od te ranjivosti zaštiti. U “Legendi o spavačima” Kiš se štiti aoristima i imperfektima, i savršenim uosobljenjem u jeziku svete knjige, koji je u nas, ili u jezicima koje Kiš doživljava kao jedan srpskohrvatski jezik, najtrajniji i najdovršeniji u Vuk-Daničićevim prijevodima Svetog pisma. Pa tako, u tom jeziku, negdje pri kraju “Legende o spavačima” ispisuje Kiš inkantaciju koja će čitatelja i četrdesetak godina zatim voditi k suzama ganuća:
“Ah, ko će omeđiti san od jave, dan od noći, noć od svitanja, uspomene od tlapnje?
Ko će staviti belegu jasnu između sna i smrti?
Ko će, o Gospode, staviti među i belegu jasnu između sadašnjosti, prošlosti i budućnosti?
Ko će, Gospode, odeliti radost ljubavi od tuge sećanja?
Blago onima, Gospode, koji imaju nadanja svojega, jer njihove će se nade ispuniti.
Blago onima, Gospode, koji znaju šta je dan a šta je noć, jer će se oni nauživati dana i nauživati noći i počinka noćnoga.
Blago onima, Gospode, kojima je prošlost bila, sadašnjost jeste a budućnost biće, jer će im život proteći kao voda.
Blago onima koji obnoć sanjaju a obdan se sećanju sanja svojih, jer oni će se radovati.
Blago onima, Gospode, koji obdan znaju gde obnoć iđahu, jer njihov je dan i njihova je noć.
Blago onima, Gospode, koji se obdan ne sećaju noćnoga puta svojega, jer njihova će biti svetlost dana.”
U tim riječima, u pohvali i molitvi u njima sadržanoj objašnjenje je konačno, i uzaludnost bilo kakvih objašnjavanja, za ove romaneskne manevre, koji će i nakon dugog poglavlja posvećenog stjecanju “Enciklopedije mrtvih” u jesen 1983, te njezinom prvom čitanju u koje su upisani odjeci i svih budućih čitanja što naknadno omogućiše to prvo, nastaviti još neko vrijeme, sve s nadom da negdje postoji belega jasna između sna i smrti, i da sve do posljednje tačke na kraju posljednje rečenice ta belega neće biti pređena.
U tih dvadesetak redaka obraćanja gospodu, koji su nešto poput završnoga refrena “Legende o spavačima”, sedamnaestogodišnjak će pronalaziti prvu svoju molitvu. Vrijeme je iznenadnog sazrijevanja, koje se odvija u neredu doma na Sepetarevcu 23 i u vrvežu neskladnih porodičnih gena. U ritmu jezika, u melodiji, razabiru se riječi koje mu se godinama poslije vraćaju poput refrena. Blago onima koji obnoć sanjaju a obdan se sjećanju sanja svojih, jer oni će se radovati. I blago onima, Gospode, kojima je prošlost bila, sadašnjost jeste a budućnost biće, jer će im život proteći kao voda. Zaboravlja odakle je to upamtio. Zaboravlja i riječi, ostaju mu samo ritam i melodija. I tako sve do ljeta 1992, do kolovoza, do ručkova u studentskoj trpezariji Katoličke bogoslovije, prije kojih će svakoga dana slušati Očenaš i Zdravomariju, i tako će mu na neko vrijeme iz glave iščiliti melodija molitve zahvalnice iz “Legende o spavačima”.
“Ogledalo nepoznatog” četrdesetak godina kasnije čini se upečatljivo židovskom pričom. “Priča ne počinje ‘in medias res’, naglo, nego postepeno, kao kad se smračuje u šumi. To je gusta hrastova šuma, toliko gusta da se zrak zalazećeg sunca probija kroz krošnje tek tu i tamo, na trenutak, po ćudi nekog zalelujanog lista, zatim kane na tle kao krvava mrlja i tu odmah iščezne.” Kiš majstorski stvara atmosferu tajanstva. To tajanstvo postaje prijeteće u imaginaciji čitateljevoj. Ali prijetnja nije mu inherentna. U nekoj drugoj mašti, možda u drugom vremenu, ono što se sad doživi kao prijetnja bila bila bi idila. Sedamnaestogodišnjak ježi se od neke neispitane strave dok čita priču. To je horor, to je za njega najstrašnija Kišova priča, takvo što osjetio je samo kod Borgesa, donekle slično je strahu od mraka.
“Ogledalo nepoznatog” priča je o pogromu i prekogniciji. O tom strašnom trenutku u kojem u zrcalu ugledaš pokolj svojih bližnjih. Sedamnaestogodišnjak, međutim, još uvijek ne osjeća taj karakteristični židovski moment. Njemu priča nastavlja se na nešto drugo, na priču o otati Karlu, kojemu se za posljednih dvadesetak godina života nekoliko puta dogodilo da “vidi” željezničku nesreću koja se upravo dogodila na nekoj od njemu bliskih pruga. Upravo tako se govorilo: otata vidi! A kako vidi i gdje vidi, to nitko nije ni pokušavao reći. Svi bi se samo ježili i kostriješili od straha, svi bi se pretvarali u mačke što se kostriješe ispred nekoga strašnog nevidljivog psa, i ponavljali: otata vidi! I otata je vidio nesreću! Onda bi palili radio, onda bi sa strepnjom čekali prve vijesti, strepili bi nad klasičnom muzikom koja bi se začula prije vijesti, jer su unaprijed znali da toj muzici prethodne još nepoznate smrti i stradanja. I doista, sve bi se to potvrđivalo. Otata nije bio histerik, pa da vidi nešto što se nije dogodilo. Ustvari, nešto što se neće dogoditi. Poslije se to bezbroj puta prepričavalo, kao i sve što se na Sepetarevcu i oko Sepetarevca, kao i u Kasindolskoj i oko Kasindolske, uvijek prepričavalo. A ja kad bih kao mali dječak slušao kako je otata vidio nesreću koja se tek trebala dogoditi, i kako su svi onda čekali vijesti o nesreći, pitao sam se a zašto nisu učinili nešto, zašto nekome nisu telefonirali i brzojavili, zašto nisu otišli na miliciju pa prijavili nesreću koja će se upravo dogoditi, umjesto da tako samo čekaju? Nisam svoje nikad izgovarao, bio sam na njega zaboravio, možda ga se ni kao sedamnaestogodišnjak nisam sjećao, ali sad ga se vrlo jasno sjećam. Sve je prošlo i time postalo je nevažno. Nabralo se smrti, kojima je sad mjesto samo u pričama.
“Priča o majstoru i učeniku” imala je 1983. u sebi nešto od alegorije i dramaturgije narodnih bajki. I zasnovana je na situaciji, pa skoro i na općepoznatom životnom i sudbinskom gegu, o učeniku koji želi uništiti učitelja. Na neki način, to je dovršetak svake pouke, svake istinski proučene škole. Završetak poput je odjeka timpana s unutarnje strane čeone kosti: “Iz ovog proizilazi jedna nova pouka koja nam sugerira, poslovično, da je opasno naginjati se nad tuđom prazninom, a u pustoj želji da se u njoj, kao na dnu bunara, ogleda svoje sopstveno lice, jer i to je taština. Taština nad taštinama.”
Na “Priču o majstoru i učeniku” nastavlja se “Slavno je za otadžbinu mreti”. Priča u tren zatravi sedamnaestogodišnjaka, koji je, vjerojatno, čita u petak 4. studenog, i koja će i svaki sljedeći put nadrastati njegove čitateljske i književne moći i razloge. Jednako kao što 1983. nije bio u stanju priču pročitati tako da izuzme živoga sebe od njezina djelovanja, tako je nije u stanju pročitati ni četrdesetak godina kasnije. Zadivljen, zatravljen njezinom savršenom ljepotom, čitatelj je istovremeno žrtva vlastite identifikacije. Ali ne s piscem i njegovim književnim postupkom, nego s glavnim likovima njegove priče, osuđenikom na smrt, mladim grofom Esterhazijem, i majkom koja ga posjećuje jutro pred pogubljenje. Obraća mu se na francuskom, da zbuni čuvare, i govori sinu da ide moliti za njegovo pomilovanje:
“‘Baciću mu se pred noge’, šaputala je.
‘Spreman sam umreti, majko!’, reče on.
Ona ga preseče strogo, možda suviše strogo:
‘Mon fils, reprenez courage!’
Sada je prvi put pomerila glavu malko u pravcu stražara. Glas joj je bio samo šapat, izmešan sa šapatom njenih svilenih volana.
‘Stajaću na balkonu’, reče jedvačujno.
‘Ukoliko budem u belom, znači da sam uspela…’
‘U protivnom, bićete u crnini, pretpostavljam’, reče on.”
Zatim slijedi dugi, predugi uvod u finale jedne kratke priče, čini nam se i najkraće u “Enciklopediji mrtvih”, u kojem se štošta još zbude i u kojem se, kako to Kiš već zna učiniti, pripovjedački glas, do tada jedinstven, sveznajući, razabire u nekoliko glasova, u svojevrsni kor. Napetost s kojom čitatelj iščekuje hoće li mati biti u bijelom, ili će biti u crnom ubrzo izmiče logici zbivanja. Izmiče logici drame. I svaki put, koliko god da je u životu stigao nakraj priče, čitatelj osjeti istu napetost, a onda i istu nadu da će se ovaj put dogoditi nešto drugo. Pritom, podilazi ga nelagoda, sram nekakav davni, od onog što se pred njegovim očima u tekstu zbiva. Svaki put isto, uvijek isto…
I tako osuđenika izvedoše na stratište, prvi put pred očima sedamnaestogodišnjaka koji čita knjigu ukradenu iz sarajevske knjižare, pa onda i svaki sljedeći put, do dana današnjega. Naokolo okupljena je masa. Po bulevaru bučna svjetina dovedena iz cijele zemlje, da gleda smaknuće grofa Esterhazija koji se pobunio protiv reda stvari i zato je bio na smrt osuđen. Četrdesetak godina kasnije, ovom se čitatelju, iz teksta koji upravo još jednom čita, s riječju bulevar pred unutrašnjim okom u glavi stvara slika upravo onoga sarajevskog bulevara, kojega nitko tako nije zvao, koji se rastvara čim se od knjižare krene prema gradu. I dok u mislima tako kreće tim bulevarom između Alipašine džamije i Higijenskog zavoda u suprotnom smjeru se, prema Marijinom dvoru kreće povorka s osuđenikom. U toj čitateljevoj viziji – onoj pri kojoj se tek svaki tekst dovršava na prizorištu čitalačke imaginacije – osuđenik kojeg upravo sad dobro vidi dok žuri prema gradu s ukradenom knjigom, nije više grof Esterhazi. Nego je to on, koji čitajući po tko zna koji put odavno čitanu priču opet doživi tu potpunu identifikaciju. I dok dok tako prolazi pokraj samoga sebe, kojeg vode na pogubljenje, dalje kroz Kišovu priču nastavlja da misli niz dva usporedna toka, niz dvije gotovo odvojene svijesti.
“Kroz proređene salve doboša čuo je šum gomile, njen preteći žamor, i video s mržnjom zamahnute pesnice. Gomila je klicala carskoj pravdi, jer svetima uvek kliče pobedniku. To ga saznanje skrši. Glava mu tek malko klonu na grudi, ramena se skupiše kao da se brani od udaraca (doleteo bi po neki kamen), u pasu se pognu tek malo više. No to je bilo dovoljno da pučina oseti kako ga je hrabrost izdala, kako mu se gordost skršila. To izazva skoro radosno klicanje. (Jer svetina voli da vidi kako se lome gordi i hrabri.)”
Ali onda nastupa preokret, “pri vrhu bulevara, tamo gde počinju plemićke kurije i gde se gomila malko razredila”, što je u mojoj načetoj imaginaciji mjesto na kojemu se, negdje prije ulaza u Hotel Zagreb, bulevar sužava, pretvara se opet u ulicu nad koju su nadnesene habsburške višekatnice, i tu, iz tog hlada, malo prije nego što će se rastvoriti široki vidici prema velikoj i visokoj novoj zgradi republičke skupštine, osuđenik na balkonu posljednje zgrade tog suženog bulevara ugleda majku – u bijelom. “Naglo se ispravi, skoro prkosno, željan da dovikne toj pretećoj svetini da jedan Esterhazi ne može umreti tek tako, da ne može biti pogubljen kao kakav drumski razbojnik.”
Pa čvrsto staje pod vješala, još uvijek uvjeren da u posljednjem trenutku mora stići glas o pomilovanju. A onda se događa ono što je u priči, a možda i u životu, već neizbježno. Mladić umire, i čitatelj s njime umire, djetinje iznenađen, razočaran, poražen… Koliko god puta da je priču pročitao i dobro zna da se ona mora tako završiti, on je iznova iznenađen. Iznova je poražen u svojoj teško objašnjivoj nadi da će drukčije biti. Majka mu je, naime, obećala. Nije on to od nje tražio, ničemu se nije nadao, ali mu je obećala. I on je, nakon što je priču toliko puta već pročitao, očekivao da obećanje bude ispunjeno. I on je, nakon što ga je već toliko puta u životu prevarila, očekivao da ovaj put bude drukčije. Nije njemu, čitatelju, do života koji mu je obećala, nego mu je do samog obećanja.
Sedamnaestogodišnjaka potresla je i uznemirila vlastita reakcija na priču. Dugo se od nje oporavljao, satima, ležeći sam u mraku, u sobi koja se malo-pomalo hladila, jer je trebalo naložiti peć. Trebalo je otići u podrum po ugljen, a njemu se nije dalo, jer nije mogao izaći van iz priče “Slavno je za otadžbinu mreti”. Nije mogao ili nije htio. Majka je u dnevnoj sobi ležala pokrivena preko glave, s migrenom.
“Dva su moguća zaključka. Ili je mladi plemić umro hrabro i dostojanstveno, sa punom svešću u izvesnost smrti, držeći glavu visoko, ili je zaista sve to bila samo dobro smišljena režija čije je konce držala u rukama jedna ponosna majka. Prvu, herojsku verziju, podržavali su i širili, usmeno, a zatim zabeležili i u hronikama, sankiloti i jakobinci. Drugu, po kojoj se mladić sve do posljednjeg časa nadao nekom volšebnom obrtu, zabeležili su zvanični istoričari moćne habsburške dinastije, kako bi sprečili rađanje legende. Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt.”
Ovom je pričom, sad već sigurno najkraćom u knjizi, trebala završiti “Enciklopedija mrtvih”. Ali Danilo Kiš nije takav pisac, od velikih sentimentalnih gesti i prejakih završnih rečenica. Tu se već i njegov sedamnaestogodišnji čitatelj razlikuje od njega. Četrdesetak godina kasnije, pak, kada već bude stariji od Kiša i kada već bude pisac, znat će da poštuje tu nesklonost Kišovu kiši suza i Kišov strah od kiča. Prije kraja “Enciklopedije mrtvih” uslijedit će još dvije priče: “Knjiga kraljeva i budala”, ta hladna i suha, gotovo bilježnička rekonstrukcija slučaja s “Protokolom sionskih mudraca”, tim “remek-delom klevete”, i “Crvene marke s likom Lenjina”, još jedna ženska priča, nešto kao zakašnjeli izlaz, melankolični fade out na kraju “Grobnice za Borisa Davidoviča”, “čista fantazija”, kaže Kiš, htijući reći – izmišljotina, da bi se odmah zatim pozvao na Nabokova: “nikad nisam shvatio čemu služi izmišljati knjige ili transkribovati stvari koje se nisu, na ovaj ili onaj način, zaista dogodile”.
I doista, ništa nije izmišljeno! Dok sedamnaestogodišnjak sav uzbuđen hita prema gradu, noseći u njedrima najdragocjeniju desetu knjigu u narančastom platnenom uvezu, koja će ga nakon ovog 27. listopada 1983. pratiti u sljedećih četrdesetak godina, a on će mnogo puta prolaziti njome idući kroz život, isti sedamnaestogodišnjak se slomljena vrata i srca ljulja na užetu grofa Esterhazija, trajno nesposoban da preboli svoju razočaranost neispunjenim obećanjem.
Postoji, naime, treći zaključak, na koji Kiš ne računa u svojoj priči. U majku on gleda kao u sveticu, pobožno. Gdje se majka pojavi, tu nema ni straha od kiča. Posvetio joj je sentimentalnu pjesmu “Oproštaj s majkom”, u nekom razgovoru je rekao da je nakon četiri godine njezine patnje, a zatim i smrti, doživio kao dokaz da Boga nema. Zato, možda, Kišu ne pada na um ono što u čitatelju već više od četrdeset godina izazove isti onaj sedamnaestogodišnjakov sram i jad prepoznavanja. Majka je mladoga grofa, sina svojega, prevarila, ali ne zato što je vodila računa o njegovu dostojanstvu. Prevarila ga je dvaput: prvi put, kad mu je govorila da će klečati pred silnikom, moleći pomilovanje za njega; drugi put, kad je obukla bijele umjesto crnih haljina. Prvo je izgovorila da ugodi svojoj taštini, drugo da otkloni pitanja savjesti. Pred svima je, pa tako i pred svojim piscem, ispala velika majka. Razočaranja je nestalo skupa sa sinom.
Književni tekst biva dovršen tek kroz imaginaciju čitatelja. A njegova je imaginacija određena sjećanjima i životnim iskustvima, sviješću njegovom i ličnošću. Prema tome, jedinstveno je i neponovljivo svako unutarnje čitateljsko prizorište, jednako kao što je jedinstvena imaginacija iz koje je stvoren tekst. Čitanja su sva različita, ali autentična su samo ona koja se drže teksta onako kako se teksta drži i pisac koji ga upravo piše. U svemu, međutim, važne znaju biti sporedne okolnosti. Da profesor Juraj Martinović nije na štand knjižare u kojoj su se prvoj pojavila Djela Danila Kiša odložio svoju lulu, načinjenu od slavonske morte, hrastovine koja je tisućama godina u mulju čuvana od truljenja, nazivaju je i abonos, i da ta lula sama po sebi nije djelovala tako dragocjeno, ili da je poslovođa knjižare i njegov šegrt nisu tako vezivali uz profesorovu pojavu, ne mogavši ga zamisliti bez te njegove lule, pa da nisu za njim s lulom istrčali i sedamnaestogodišnjaka ostavili samog u radnji, drukčija bi bila ne samo povijest 1983., stil njezina teksta i struktura, nego bi zacijelo drukčijim dalje potekao sedamnaestogodišnjakov život. Kakav bi bio, ne zna se. Dokoni pretpostavljaju, lakomisleni sude, hulje konačno zaključuju i odgovaraju na nepostavljena pitanja. Pisac u tišini radi s onim što je nakon svega preostalo.
1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine/29
Krađa knjige Danila Kiša “Enciklopedija mrtvih” iz knjižare beogradske Prosvete u Sarajevu 27. listopada 1983.
Deset knjiga u narančastom platnenom uvezu, bez zaštitnog omota. Onako kako je u ranija vremena bio standard kad bi se priređivala sabrana djela književnih klasika. Dostojevski, Andrić, Krleža, Cronin. Kompleti za regal, uglavnom su se kupovali na kredit, šestomjesečni ili godišnji, preko akvizitera, koji su vrijedno obilazili radne kolektive. Naročito su bili aktivni krajem godine, kad bi se dijelila trinaesta plaća i kad zaposleni pri susretu s kalendarskom iluzijom novoga početka nisu previše vodili računa o novcu. Većina kompleta bila je jednoobrazno opremljena. Platneni uvez bio je standard, premda je bilo klasika i u umjetnoj koži. Zaštitni omot rijetko se koristio. Činilo se kao da piscu oduzima na ozbiljnosti. Izuzetak bila su Zorina sabrana djela Antona Pavloviča Čehova iz 1959, s omotnicama u boji bijele kave, s crveno-crnom tipografijom i savršeno izvedenim crtežima Ede Murtića, koji je ediciju i dizajnirao.
Deset knjiga u narančastom platnenom uvezu, s imenom pisca i naslovom knjige ispisanim sitnijim zlatastim štampanim slovima po sredini gornje polovine korica. Istim oblikom i jednakom veličinom slova ime pisca i naslov su na hrbatima. Pola centimetra od rubova korica, prednjih i stražnjih, u platno je utisnut okvir, poput slijepog prozora, skoro nevidljiv. I to je, uglavnom, sve. Narančaste korice vrlo su upadljive u ova siva doba, kada su televizori još uvijek mahom crno-bijeli, fasade su oronule austrougarske, a šarene se uglavnom samo izlozi trgovina gramofonskih ploča i šareni se Sarajevo pred Olimpijske igre.
Nova knjiga kada se otvori čuje se pucketanje u hrptu. To se prvi put naprežu končići koji povezuju stranice, tojest knjiške tabake. Taj zvuk, koji se više neće čuti pri sljedećim otvaranjima jednom rastvorene knjige, jer čuje li se, uvez je loš a knjiga se raspada, uz njezine je mirise, miris olovnog tiska, mirise boja i knjiškog ljepila, mirise platna, čini čulnu privlačnost knjige. Ona je moguća samo ako ime pisca i naslov djeluju na potencijalnog čitatelja, bilo da su mu poznati i privlače ga, bilo da o njima ne zna ništa. Zvuk i govor nezanimljivih ili loših knjiga, kao i njihov miris, bez ikakvog su značaja i značenja. Erotska privlačnost i neprivlačnost, kao i prema ljudima.
Unutrašnja strana korica i predlist vrište u zelenom. Ta zelena bi se, s vanjskom narančastom, slagala na haljini mlade kustosice. Ali Kiš? Otkuda Kiš u tom vrisku? Kako je uopće pristao, sigurno su mu grafičko rješenje slali u Francusku? Knjigu bez slova, s praznim bilježničkim stranicama, mrtvu knjigu s imenom pisca i naslovom, u dvije vrišteće boje. I on je to odobrio. Zašto je odobrio? Oprema Djela Danila Kiša, objavljenih u zajedničkoj Biblioteci svjetski pisci, zagrebačkog Globusa i beogradske Prosvete, izaziva mali skandal po zadimljenim književnim klubovima, u lokalnim domovima Gribojedova, po intelektualnim krčmama i kavanama, u kojima stasava još jedan krvavi ikonoborački naraštaj naših naroda i narodnosti, a o toj opremi će, o narančastim koricama s jedva vidljivim zlatnim slovima, koje su iznutra otrovno zelene, biti riječi i po novinama, na radiju i televiziji. Istina, ne preglasno i ne prejako, nego ispotiha, diskretno, praćeno saznanjem da je Kiš naš. Saznanjem i familijarizirajućim prihvaćanjem, kao da se nikakvo zlo prethodno nije zbilo. A zar jest?, čude se obrvama upitani i neupitani.
Danilo Kiš je četrdesetosmogodišnjak, lijep, snažan i karizmatičan muškarac, naš pisac na vrhuncima svjetske slave. Nedavno se razveo, ali to nije podatak od javnog značaja. Posvuda, a naročito u Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, ima on svoje zagovornike. Često su to najpametnije i najmoćnije žene našega doba. Jedna od njih, Susan Sontag, lani objavljenim “Esejima o fotografiji” i ove godine tiskanom knjigom “Bolest kao metafora”, koju sam proljetos pročitao, ne samo da se snažno utisnula u moje sedamnaestogodišnje životno iskustvo, nego je među onih nekoliko pisaca i mislilaca koji će mi odrediti putanju. Danilo Kiš voljen je u stranome svijetu, onako kako voljen nije bio, niti će ikada biti voljen, ijedan naš pisac. Ta ljubav bi trebala biti ljekovita, jer je prije sedam godina Kiš u svome svijetu i od svojih bio progonjen i prognan. Na obranu svoga integriteta i o pravu svome na progonstvo napisao je “Čas anatomije”, najgnjevniju knjigu u povijesti naših književnosti, i najočajniju, gnjevniju nego što je to bila ijedna Krležina knjiga, koja se upravo po toj mjeri i tom samorazarajućem otrovu unutarnjeg ljudskog očaja od Krleže fatalno i razlikovala. Nikad ni u jednu knjigu nije bio investiran takav lični očaj i nikad nijedna knjiga svome piscu nije bila teža od “Časa anatomije” Danilu Kišu. Progonili su ga, optužujući ga za nešto što njima, njegovim progoniteljima, nije bilo važno. Njemu, međutim, bilo je toliko važno da je bio spreman umrijeti. I umro je “Časom anatomije” Danilo Kiš, samo što vrijeme nije linearno i smrt nužno ne dolazi na kraju. Smrti nema lijeka, tako da na Danila Kiša nije ljekovito mogla djelovati ljubav s kojom je u tuđini dočekan. Nije ga impresionirao ni način na koji je ta ljubav upućena njemu djelovala na njegove progonitelje, koji će ga – praktično svi koji su u tom progonu uspjeli biti nevidljivi i anonimni – u 1983. ljubiti poput sifilitičara koji ljubi crno-bijele pornografske fotografije. I u toj svojoj ljubavi, prigovarat će i oni tom zelenom vrisku iz ugašenih platnenih naranača Danila Kiša.
Knjige u narančastom platnenom uvezu pojavile su se u izlozima dvije sarajevske knjižare u četvrtak, 27. listopada 1983. U izlogu knjižare Svjetlost, koju će u budućim desetljećima preostali sjećajući nazivati Stipinom knjižarom, na postamentu, kao za bistu heroja, komplet iz profila, s hrptova, uz jednu knjigu predstavljenu s lica: “Enciklopedija mrtvih”. Od izloga Svjetlosti do izloga Prosvetine knjižare, tamo preko puta kina Sutjeska, ovog je četvrtka, računam tako, oko dvije tisuće koraka. Možda koja stotina koraka manje. Nemoguće je provjeriti, jer nemoguće je uspostaviti kontakt s nervoznim sedamnaestogodišnjakom i nagovoriti ga da još jednom pređe isti put, ali tako da broji korake. On žuri, njegovi koraci sitniji su nego inače, koraci od polutrka i trka, koraci najveće ovogodišnje žurbe. Srce mu se uzlupalo. U grlu i grkljanu udara, u bas bubanj, jedan-dva-tri, pa u činelu dvaput, u bas bubanj, jedan-dva-tri-četiri, pa u činelu dvaput, u bas bubanj, jedan-dva-tri-četiri-pet, pa u činelu dvaput, u bas bubanj, jedan-dva-tri-četiri-pet-šest, pa u činelu dvaput, u bas bubanj, jedan-dva-tri-četiri-pet-šest-sedam, pa u činelu dvaput. I onda ispočetka, u grlu i grkljanu srce udara: u bas bubanj, jedan-dva-tri, pa u činelu dvaput, u bas bubanj, jedan-dva-tri-četiri, pa u činelu dvaput… Daleko je do Marijin dvora, do drugog izloga u kojem, zna on to, mora biti komplet knjiga u narančastom platnenom uvezu.
U izlogu na Markalama upravo kupljena bijela ruža, položena na metar dug i pola metra širok hamer papir, na kojem crvenim markerom piše: Djela Danila Kiša. Ćirilicom, nesigurnim rukopisom priučenog kaligrafa. Najprije je niz ravnalo tehničkom olovkom, onom najtanje mine, povukao crte kojima će odrediti visinu velikih i malih slova, a onda je, pola sata prije početka radnog vremena, moglo je to biti jutros u pola osam, na širokom drvenom pultu, onakvom kakvi su bili u starinskim tekstilnim trgovinama, što su izumirale sredinom sedamdesetih, u kojima su se štofovi mjerili na lakat – a gazda onog dućana kod Bezistana bio je Drago, sitan i hitar čovječuljak, lavlje grive, pričalo se da je stekao bogatstvo na štofu, kod Kiseljaka crkvu o svoju dušu sagradio, zato što je tako sitan pa mu kratak lakat – na tom Draginom širokom drvenom pultu, dakle, u Prosvetinoj knjižari, tamo preko puta kina Sutjeska, knjižarski kalfa, ili je to bio poslovođa knjižare lično, jutros je, od crte do crte crvenim markerom pisao: Djela Danila Kiša. Plan je najprije bio da napiše Sabrana djela Danila Kiša, ali predugo je to. A ćirilica? Nije on pisao ćirilicom zbog onoga što vam je sad na pameti. Nije ni zato što je Prosveta beogradska ekspozitura. Ćirilicom je pisao zato što je poznato da se u ćiriličnom pismu prikriju loši i diletantski rukopisi. Ćirilica je pismo priučenih kaligrafa.
Sedamnaestogodišnjak dugo je stajao pred izlogom i pogledom pratio tanku, jedva vidljivu crtu, koja, premda povučena niz strogu ravan lenjira – tako bi Danilo Kiš, možda, nazvao ravnalo; premda, možda, i ne bi – vrlo je neravna, pošto prelazi sitne i nepredvidive bregove i brežuljke u strukturi hamer papira. Nešto je tako ganutljivo naivno i nevino u pokušaju da se niz hamer povuče ravna crta. Odnekud iz vječnoga djetinjstva i iz vremena koje ne teži dovršavanju, iz vremena koje ne teče, nego mirno stoji i razlistava se u bezbroj usporednih vremenskih tokova, kao beskraj odraza u zrcalima muškog frizerskog salona, u zrcalima brijačnice tamo kod hotela Evropa, tako se razlistava i razdvaja vrijeme četvrtka 27. listopada 1983, kada iz vječnog djetinjstva izranja ruka priučenog kaligrafa i s tehničkom olovkom među prstima putuje niz planinske vrhunce i udoline hamer papira. Samo naivan je čovjek mogao preživjeti ovo stoljeće i doživjeti ovu godinu. Svaki bi drugi od straha načisto umro! Srušio bi se, jer bi mu otkazalo srce. Otkazalo bi i iskočilo iz grudi, da potraži nekoga dovoljno nevinog i nedužnog da preživi ovaj vijek, ili da umre u stočnom vagonu izvanredne kompozicije, čije putovanje upisano nije ni u jedan europski red vožnje. Eh, kolika su samo srca svih ovih godina poiskakala iz grudiju odraslih, nedovoljno naivnih i nimalo nedužnih, pa išla tražiti one drugačije i druge, da u njima prežive nevolju vijeka. Ili da umru, naivno. Da umru prostodušno i jurodivo, kao sveci. Da umru tako da odmah pređu u tekst, u roman i u novelu, koji će se čitati lako, jer su pisani za naivnu i nedužnu djecu našega stoljeća. Ono što je doista strašno, a crta povučena tehničkom olovkom niz Kišov lenjir nesumnjivo je strašna, jer su u toj crti Gulag i Auschwitz u istoj ravni, u, za naše prilike 1983., još uvijek nedopustivo istoj ravni, može biti izrečeno samo u dječjoj knjizi. Danilo Kiš za sedamnaestogodišnjaka koji zuri u natpis u izlogu knjižare Prosveta, ovoga četvrtka, 27. listopada, negdje oko podne, u Sarajevu, nesumnjivo dječji je pisac. O tome bi svakako još trebalo biti riječi, ali ne sad, ovo su dramatični trenuci, ne smijemo usporavati priču…
Sedamnaestogodišnjak, onaj s kojim nastojimo uspostaviti vezu na svakoj od dosadašnjih petsto i kusur stranica tumaranja po osamdeset i trećoj, ulazi u knjižaru. Neki su ljudi ispred njega, jednoga prepoznaje, profesor Juraj Martinović premeće knjige narančastih korica, miluje ih, jagodicama svojih bijelih prstiju, što izviru iz mekih šaka kustosa kolektivne književne memorije, provjerava konzistentnost i strukturu platna. Pa se obraduje, razveseli se kada prstima pređe po okviru utisnutom u uvez, kojim je uokvireno lice svake knjige. “Samo u kompletu, ili se knjige mogu pojedinačno kupovati!”, pita profesor. “Samo komplet!”, tvrdo će poslovođa. U njegovom glasu ponos je carinika. On odlučno brani povjereno mu blago, jamči sigurnost zajednice. U njegovom je glasu zajednica, on je ta država tisućudevetstoiosamdesettreća.
“A tako!”, smije se profesor, pa nasumce otvara “Enciklopediju mrtvih”, naglas pročita rečenicu-dvije. Sedamnaestogodišnjak ne zna iz koje je to priče. Knjigu, kao ni itko drugi u ovome gradu, na četvrtak, 27. listopada 1983, nije još čitao. A rado bi je, osjeća se to, čitali i profesor i sedamnaestogodišnjak. Jurica Martinović godinu je mlađi od Danila Kiša, četrdesetsedmogodišnjak, pušač lule. U Sarajevu tko god bi da stvori distancu između socijalno agresivne zajednice i sebe, puši lulu. Ljudi prema lulašima imaju poštovanja. Ili to nije poštovanje, nego sitan strah i zazor. Kao da ti s lulama više znaju, kao da su upućeni u ljudske duše, u to što koga boli, kao da znaju kada će kome smrtni čas… Ili ne, nego ljudi ne znaju kako bi započeli priču s onima koji puše lulu, a u ovom ih je gradu malo. Pokušali su to i neki drugi, oni kojima lula ne pripada, pa su ih ismijali. Proglasili ih budalama. Dali im nogu u guzicu. Zalili ih smolom i posuli perjem. Okrutno je, kažu, Sarajevo. Ali nije okrutno, nego vodi računa o tome da čovjek mora dorasti do svake stvari kojom se posluži u predstavljanju svijetu.
Profesor Martinović dorastao je do svoje lule. Lukavo se smije i pokušava uzvratiti vicom knjižaru koji mu kaže da “Enciklopediju mrtvih” može dobiti samo ako kupi komplet Danila Kiša. “A tako!”, ponavlja profesor, nikako se ne sjetivši prigodnog vica. I onda, obuzet knjigom i pretragom arhiva i vicevima u svojoj glavi, čita još dvije rečenice s nasumce otvorene stranice, te neoprezno odlaže dragocjenu svoju lulu od slavonske morte na pult knjižare. Poslovođa ne prihvaća njegov smijeh, ostaje ozbiljan, objašnjava smisao pravila po kojem se do nove knjige Kišovih priča može doći samo ako se nabavi komplet. “Neće to dugo”, govori on, “sigurno neće dugo, ali treba sačekati. Šta treba sačekati?”, postavlja pitanje, pa odmah odgovara, “treba sačekati da knjigu pročitaju svi oni koji su kupili komplet, nakon čega će Prosveta ili neki drugi izdavač, već kako se pisac dogovori, objaviti knjigu izvan kompleta, tako da je mogu pročitati i drugi.”
“Pa to je, to je…”, profesor skoro da je zamucao od iznenađenja, “to je kapitalizam!” Kaže on, pa prasne u smijeh. Smiju se i ostali prisutni. Nasmijati se neće samo poslovođa i sedamnaestogodišnjak, koji stoji negdje iza, kod ulaza u tijesnu knjižaru, pa se nadviruje Jurju Martinoviću preko ramena, gleda u knjigu koju ovaj premeće po rukama, i donosi odluku koja će imati utjecaja na povijest čovječanstva. Je li moguće da odluke nezrelih sedamnaestogodišnjaka imaju utjecaja na povijest čovječanstva? O, kako da ne, zar ste zaboravili u kojem gradu ova priča teče? Tu je prije tačno šezdeset i šest godina i još koji mjesec jedan ovakav sedamnaestogodišnjak, darovit, zainteresiran na poeziju, čitatelj “Vlati trave”, vitmenovac iz Prve muške gimnazije, pucao u bečkog nadvojvodu, prestolonasljednika, pogodio ga i izazvao Veliki rat. Upravo tu!, samo dvije-tri tisuće koraka niže, ako se krene obalom, prema istočnim ulazima u grad. Treba samo još vidjeti hoće li odluka ovoga sedamnaestogodišnjaka biti tako sudbonosna da slijedom nje stradaju milijuni ljudi, ili će nas odvesti u nekom drugom smjeru, put djetinjstva svijeta, a ne njegove odraslosti…
Profesor Martinović vraća poslovođi “Enciklopediju mrtvih”. Govori mu: “Ako je tako…” Poslovođa mu kaže: “Tako je…” Profesor kaže: “A ja ću zakasniti na predavanje, toliko sam se već zadržao…” Pa skoro da istrčava iz knjižare i skreće lijevo, jer mu je do njegova Filozofskog fakulteta najmanje još petsto koraka. Mjereno koracima, Sarajevo je još uvijek veliki grad.
Njegova žurba je tolika da će prisutnima trebati više desetaka profesorovih koraka da primijete lulu na pultu. Tada poslovođa grabi lulu, istrčava iz knjižare ostavljajući svih deset knjiga u narančastom platnenom uvezu, rasutih po pultu. Za njim izlaze mušterije, možda ih je dvojica- trojica, pa znatiželjni knjižarski kalfa. Sedamnaestogodišnjak ostaje sam u knjižari. Iz daljine se, kroz otvorena vrata, čuje zvon tramvaja. Čuje se poslovođa kako doziva: “Profesore, profesore!” Sedamnaestogodišnjak s pulta uzima “Enciklopediju mrtvih” i izlazi van, knjigu usput gura u košulju, koju zatim zakopčava, osjeća je pod pazuhom žureći da stigne kalfu. Zatim trči, taman da vidi profesora Martinovića kako se smije i lulu podiže visoko u zrak. “Vidim ja, nešto mi fali! Kao da sam bez ruke otišao!” Onda se korak uz korak vraća s poslovođom prema knjižari. Nešto mu govori, tako da poslovođa pomisli da je svo vrijeme bio uz njega, a ne u knjižari. Ali istog časa zaboravlja što je to rekao. Poslovođa ulazi u knjižaru, kalfa je već unutra, a on nastavlja prema gradu. Tek negdje kod kina Dubrovnik “Enciklopediju mrtvih” vadi iz njedara. Prethodno se osvrne, da ga netko ne prati. Tad mahinalno zatvara oči i prvi put onjuši knjigu. Uvez je tih, knjiga je više puta otvarana i listana.
Na jedanaestoj stranici knjige, a trećoj stranici priče “Simon čudotvorac”, koju će pročitati istoga dana, čita: “Tu podiže ruke uvis, a iz širokih rukava koji padaju u velikim naborima, pomaljaju se njegove lepe bele ruke i njegovi fini prsti, kakve imaju samo lenjivci i opsenari.” Tu ga prolazi leden val, pomisao da su to ruke Jurja Martinovića, i da je pisac nadzirao scenu u knjižari. Bio je tu, a zatim je pisao već napisanu priču. Ili je u priču bilo upisano nešto što će se u stvarnom vremenu tek dogoditi, ali se u književnom vremenu već dogodilo. Lijepe bijele ruke profesora slovenske književnosti iz finih su svojih prstiju ispustile dragocjenu lulu, da bi njima držali knjigu. Je li Juraj Martinović ljenjivac i opsjenar, to ne znam, jer ga kao sedamnaestogodišnjak i ne poznajem. Upoznat ću ga nekoliko godina kasnije, ali nikad tako da bih pouzdano mogao reći je li opsjenar i je li ljenjivac. Stvarnost je opsjena za onoga koji čita. Književnost je, priča je, opsjena za nečitajućeg.
“Sedamnaest godina posle smrti i čudesnog uskrsnuća Isusa Nazarećanina, na prašnjavim putovima koji presecaju Samariju i zatrpavani ćudljivim peskom gube se u pustinji, pojavljuje se onaj što su ga učenici zvali Čudotvorac, a neprijatelji pogubnim imenom ‘borborita’.” Tako će započeti prva priča “Enciklopedije mrtvih”. Gnostici vjerovahu da čovjek ide spasenju samo putem poznanja istine. Bilo ih je u prvim godinama i stoljećima kršćanstva mnoštvo takvih koje ćemo dvadesetak stoljeća kasnije nazivati gnosticima. To je razumljivo, jer svaka je težnja za poznanjem istine heterodoksija. Iza svake je nova verzija, sljedeća mogućnost, sljedeći odraz u ona dva frizerska zrcala, usmjerena jedno prema drugom.
Borboriti jesu prljavci, blatnjavci. Tako ih nazivaju njihovi ortodoksni neprijatelji i protivnici. Borboriti imali su svoje svete knjige i u njima vjerovanja. Jedna od njihovih knjiga bilo je i “Evanđelje po Filipu”, jedna od knjiga iz Biblioteke Nag Hamadi, što ju je u jednoj pećini kod Džabal al-Ṭārifa pronašao jedan arapski seljak. Zbilo se to u prosincu 1945, po završetku jednoga rata. Iz “Evanđelja po Filipu” razvio je postkršćanski trač i odnosu između Isusa i Marije Magdalene, koji naročito za onih sretnih i dosadnih dana bez velikih vijesti zabavlja novinske čitatelje. Borboriti su, kako svjedoče njihovi ortodoksni neprijatelji, oni koji će po Pavlu iz Tarza ponijeti svu istinu o kršćanstvu i nositi je sljedeće dvije tisuće godina, vjerovali da je Isus Krist rođen od dvoje ljudi, Marije i Josipa, i da se tek zatim u Duhu obogotvorio. Učili su da postoji osam nebesa, a Simon, kad pred nevjernima, nevježama, sljedbeništvom svojim i pred neprijateljima, u Kišovoj priči čini čudo, najavljuje da će se uzdići do šestih nebesa i da je to granica njegovih moći. Borboriti ne vjeruju u uskrsnuće poslije smrti. Tko nije živ stekao uskrsnuće, ništa mu se neće dogoditi nakon što umre. Borboriti vjeruju da uskrsli kršćanin postaje Krist. Ili im njihovi neprijatelji takva vjerovanja pripisuju? Tko će to više znati.
Na vrhu planine, kažu, Isus obljubio je Mariju Magdalenu, imao je s njom spolni odnos. Zatim je, svršivši, popio svoje sjeme, i rekao joj: “Tako nam je da bismo živjeli!” Na to je ona, kažu, u nesvijest pala. Ovakve riječi uznemiravaju ortodokse, ali ne može se reći, već dvije se tisuće godina to ne može znati, uznemiruju li ih zato što su uvreda Sinu Božjemu, ili ih uznemiruju zato što su proizašle upravo iz njihove imaginacije. Čovjek nema potpunu kontrolu nad svojom maštom. I to je jedno od osnovnih radnih sredstava, oružja i alata svake vjerske ortodoksije.
Priča “Simon Čudotvorac”, međutim, ne govori o tome. Ne govori ni o onome drugom: da su se borboriti, ako ih njihovi neprijatelji optužuju, u euharistiji služili menstrualnom krvlju. Ona, ta priča, doista govori o čudu i o sudbini čudotvorca. Nakon što se, prema jednoj verziji, vine u nebo i zaprepasti ortodokse, koji odmah, međutim, stvore interpretaciju o prividu čuda, Simon tresne o zemlju. Mrtav, pretvoren u bljuzgotiku polomljenih kostiju i mesa. Prema drugoj, pak, verziji on naredi da ga pokopaju, jer da će tri dana kasnije živ ustati iz groba. Tri dana kasnije iskopaše ga. Sve je iluzija, učio je, prema Kišu, Simon Čudotvorac: i nebo je iluzija, i zemlja je iluzija, najmračnija od svih. Ortodoksi, zacijelo, zadovoljni bijahu onim što su otkopali: “Prvo ih zapahnu užasan smrad, kao iz pakla. Onda uskoro ugledaše, pod iskopanom zemljom, potamnele, kao zarđale, daske sanduka. Radnici izbiše klinove i podigoše poklopac. Lice Simona Čudotvorca ličilo je na rastočenu gubavu masu, a iz očnih duplji provirivahu crvi. Samo mu žućkasti zubi behu iskeženi kao od grča ili kao da se smeje.”
No, kratko je, vrlo kratko, potrajalo njihovo moguće sablasno oduševljenje. Jer Sofija, žena koja je pratila Simona Čudotvorca, vrisnu, pa se okrene Petru, onome koji je branio pravovjerje, i reče “I ovo je dokaz istine njegovog učenja. Čovečiji je život pad i pakao a svet je u rukama tirana. Neka je proklet najveći od svih tirana, Elohim.”
I to bi prokletstvo, što ga Sofija baca na samoga Boga, ili na opće i na svako božanstvo, bilo logičan završetak jedne priče. Tako bi je završio svatko, osim Danila Kiša, koji ovu priču, kao i cijelu “Enciklopediju mrtvih”, piše nadahnut Borgesovim formalnim i tematskim naslijeđem. Njemu su, naime, potrebne još dvije rečenice:
“Gomila joj napravi mesto i ona se probi kroz utihlu svetinu i uputi se ka pustinji, naričući.
Njeno se smrtno telo vrati u lupanar, a njen se duh useli u neku novu Iluziju.”
I tu se dogodi još jedan preokret u priči. Ili u njezinom smislu i značenju. Simon Čudotvorac je, a da čitatelju prethodno nije na um palo, Isus Krist, ili je onaj borboritski kršćanin koji je postao Krist, a Sofija njegova je Marija Magdalena. Simonovi učenici u njoj su nalazili ženu velike ljepote i mudrosti. Neprijatelji nalazili su samo kurvu. I vjerojatno su imali vrlo slikovitu i razrađenu pripovijest o njezinom bogatom kurvanjskom iskustvu. Pisac je u posljednjoj rečenici vraća u lupanar, u vučicin brlog, u predkršćansku pompejsku javnu kuću. A njezin duh useljava u neku novu iluziju. U Pompeje sedamnaestogodišnji ovaj čitatelj, čije se tijelo stapa sa svim tijelima njegova četrdesetak godina kasnijeg krvosljednika, koji istovremeno je i stariji i mlađi od njega, stiže 2007. godine. Tada mu ljubazna turistička vodička, Talijanka njegovih godina, veoma lijepa, pokazuje pompejski kupleraj, pokazuje mu famozni lupanar, pri čemu on doživljava dubinsko metafizičko ozarenje, preobrazi ga jedno duboko sjećanje, i samo što ne zaplače. Vodička to pogrešno shvati, zacrveni se, pogled joj tresne o kamen, razbije se kao dragocjena čaša, posljednja od njih šest, jer krivo shvati njegovo ganuće. Trebalo bi mu vrijeme mnogo duže od vremena jednog obilaska Pompeja, pa da joj unatrag u svijest upriča pripovijest o jednoj riječi, o lupanaru u posljednjoj rečenici “Simona Čudotvorca”.
“Enciklopedija mrtvih” na Sepetarevac stiže kao dragocjenost. Prvi album grupe Clash, u tramvaju izgubljeni “Happy Trails”, grupe Quicksilver Messenger Service, album “Happy Trails”, “Closer”, Joy Division… Svijest sedamnaestogodišnjaka išće preobražujuće doživljaje, ona je vječno proždrljivi memory stick koji se puni podacima i senzacijama. Ti podaci i senzacije poslije se više ne mogu izbrisati, jer oblikuju njegovu imaginaciju, svijest i sjećanja. Ta bi imaginacija trebala ispričati samu sebe i u ovim romanesknim manevrima pronaći put u 1983, godinu u kojoj uz rudarske nesreće, smrt i sprovod bivšeg svemoćnog šefa svih jugoslavenskih policija, atentat na turskog ambasadora u Beogradu, sovjetsko rušenje korejskog putničkog aviona, eksperimentalno uvođenje trolejbusa u Sarajevu, kao i događaje za koje ne znamo, jer se još nisu dogodili, krađa i čitanje “Enciklopedije mrtvih” ima veoma važnu ulogu. Da knjiga nije s predumišljajem i u grdnome strahu ukradena, da krađa nije bila uspješna, da to, zahvaljujući profesoru slovenske književnosti s Filozofskog fakulteta u Sarajevu Jurju Martinoviću, nije bio savršen zločin, koji ostane neotkriven sljedećih četrdeset godina, možda ne bi bila odmah čitana i možda čitanje ne bi proizvelo toliku živčanu napetost i takvu osjetljivost duše ne samo za događanja u svih devet priča “Enciklopedije mrtvih”, nego i za njezinu formu, za stil i način Danila Kiša. Da urednici i izdavači prvih Kišovih izabranih djela nisu bili poneseni novim dobom, daškom kapitalizma koji je provejavao osamdesettrećom godinom, u kojoj su se građani Jugoslavije postupno navikavali na Titovu smrt, i da im nije na um palo da mimo pravila i običaja u Djela umeću jednu sasvim novu, upravo napisanu knjigu, koja neizvjesno dugo neće biti dostupna u knjižarama ako se ne kupi komplet knjiga u narančastom uvezu, sedamnaestogodišnjak ne bi imao razloga da ukrade “Enciklopediju mrtvih”. Kupio bi je kao i svaku prethodnu knjigu ovog pisca. U kućnoj biblioteci na Sepetarevcu, stvaranoj kroz cijelo dvadeseto stoljeće, bile su u jesen 1983, u različitim izdanjima, sve prethodne Kišove knjige. Svaku je u protekle dvije i pol godine kupovao sedamnaestogodišnjak, što znači i da je Kiša počeo čitati prije navršene petnaeste. Prva pročitana bila je “Grobnica za Borisa Davidoviča”, premda bi prema uzrasno-poetičkim, kalendarskim, biokemijskim i dramskim pravilima ispravno bilo da je započeo s “Ranim jadima” i “Baštom, pepeo”. No, “Rane jade” s dubokim će razumijevanjem čitati posljednje. Tačno dvadeset godina kasnije, u Zagrebu, s proljeća 2003, bolujući od varičela. Kasno djetinjstvo i adolescencija naše generacije bili su posvećeni teškim i ozbiljnim temama, revoluciji, logorima i Holokaustu, avangardi s početka stoljeća, Ruskom umjetničkom eksperimentu… Sedamnaestogodišnjak te 1983, u nekom časopisu, čiji naziv ostaje trajno zamućen, kupljenom u knjižari Svjetlosti, u Titovoj ulici, čita fragmente “Refleksija iz oštećenog života”, iz još uvijek neprevedene knjige Teodora W. Adorna “Minima moralia”. Dogodine, kada malo pred vojsku bude išao na prijemni ispit za studij filozofije i sociologije, umjesto da ode na komparativnu književnost, na umu će mu biti tih nekoliko Adornovih tekstova iz časopisa. Pomislit će, fatalno krivo, da je ta životna i egzistencijalna potresenost, kojom se mijenjaju svi estetski nazori i započinje doba ranjive i neizrecive nježnosti nakon Auschwitza, cilj i krajnji stadij prethodne povijesti filozofije. Pomislit će, o Bože kako pogrešno!, da na tom studiju svakoga trenutka, pri svakoj temi, postoji svijest o Auschwitzu i Kolimi, i da ćemo tamo čitati stoike i svetog Augustina, u pokušaju da razumijemo mrvu kruha koja se na istoku Poljske i u Ukrajini pretvara u prah…
Sve to je, dakle, kao doživljaj svijeta upisano u prvo čitanje “Enciklopedije mrtvih”, u kojoj slijedi druga, sedamnaestogodišnjaku najvažnija priča u knjizi, naslova “Posmrtne počasti”.
Jedan od elemenata Kišovog majstorstva, prethodno temeljito proživljenog kod Borgesa, svakako je iznenadan, nenajavljen ulazak u priču. Ništa veliko, ništa sudbonosno u prve dvije-tri rečenice, katkad ni u prva dva-tri odlomka. Pripovjedača se ne predstavlja, ali čitatelj ga doživljava kao sporednog sudionika priče. Kiš umije pripovijedati iz očišta epizodista, pa podizati glas do u sedma-osma nebesa. U “Posmrtnim počastima” započinje stilski neurednim rečenicama, iz neke vrlo niske lage. Započinje namjerno falš odsviranom notom: “Stvar se događa hiljadu devetsto dvadeset treće ili dvadeset četvrte. Mislim da je u pitanju Hamburg.” Pripovjedač ne zna gdje je, čime sugerira priču iz druge, treće ili četvrte ruke. Sugerira nešto što ćemo jezikom ponešto kulturnije ulice 1983. nazivati “urbanom legendom”. Pritom, pripovjedačeva su saznanja o priči toliko plitka da nije siguran događa li se ovo sve u Hamburgu. A Hamburg jedan je od onih gradova, možda uz Sankt Peterburg, koji dvadeset treće ili dvadeset četvrte nije još postao Lenjingrad, Pula i Trst, jedan od onih gradova, velikih i malih, koje je nemoguće zamijeniti s bilo kojim drugim gradom. Pa teško da je moguće misliti da je u pitanju Hamburg, Lenjingrad, Pula ili Trst, ako već nije Hamburg, Lenjingrad, Pula ili Trst. Ovaj apriorni pripovjedačev pomak u neizvjesnost i nesigurnost pripovijedanja važan je u “Posmrtnim počastima”, kao što je važna i rečenica (prva u priči) koja mu prethodi. “Stvar se događa”, započinje Kiš, kao da započinje govoriti, a ne ispisivati tekst, i kao da mu nimalo nije stalo upravo do onoga do čega mu je najviše stalo: kako će što dalje biti izrečeno! Radi se o igri, o svojevrsnom mini-trileru usmenoga pripovijedanja, primijenjenom na tekst. Majstor kada krene iz tako niske lage, kada započne toliko neuredno, kao da govori između dva srka duhanskog dima, u najzadimljenijoj sobi Palmotićeve ulice u Beogradu, kada priču započne onako kako se prema svim priručnicima i pratećim učiteljskim preporukama priče nipošto ne započinju – jer ne možete, Danilo dragi, u pjesmu ući izvan tonaliteta ili falš, a da se poslije vraćate u tonalitet, jer u njemu prethodno niste ni bili!, začuju se brojni učiteljski glasovi – majstor radi nešto što će priču silnom učiniti, ako slučajno uspije. Ne samo da on kuću počinje graditi od krova, nego je počinje graditi od ona dva-tri loše postavljena crijepa, na koja će nastaviti svoj savršeni krov, s drvenom krovnom konstrukcijom i ostalim što kući i ideji kuće pripada. Tako započinju “Posmrtne počasti”, tako započinje, pomišljat će sedamnaestogodišnjak četrdesetak godina kasnije, rad genija. U književnom radu, u prozi, pa čak i u pripovjedačkoj prozi, u andrićevskoj pripovijetki i u kišovskoj ili Kišovoj priči, ne postoji gravitacija Zemlje, tako da bi se kuća mogla graditi od krova, kada bi pisac bio u stanju da izbriše (ili odgodi) vlastitu svijest o postojanju zemljine gravitacije. S dalekom mišlju, slutnjom, fascinacijom nad prve dvije rečenice u “Posmrtnim počastima” i nad dva-tri loše postavljena crijepa pod koje Kiš smješta priču, sedamnaestogodišnjak će, tačno dvadeset godina kasnije, godine 2003. dovršiti “Dvore od oraha”, roman koji je unatrag ispripovijedan i koji je izgrađen od krova prema temeljima. Bit će mu tada, sedamnaestogodišnjaku, trideset i sedam, i možda će to biti kraj njegovih muka s čitanjem “Enciklopedije mrtvih” i s pokušajima da čitatelj jedne knjige postane i njezin pisac.
Do kraja prvog odlomka stvar dalje teče ovako: “To je vreme berzanskih katastrofa i vrtoglave devalvacije: dnevnica jednog lučkog radnika iznosi sedamnaest milijardi maraka, a bolje prostitutke svoje usluge naplaćuju trostruko. (Mornari u hamburškoj luci nose ‘sitninu’ u kartonskim kutijama pod pazuhom.)” Znači, tu smo već prilično sigurni da će se priča odviti u Hamburgu. Otpočetka znali su to i pisac, i čitatelj, ali obojici im je potrebna ova igra. Bit će im potrebna do kraja, neka se čitatelj ovih romanesknih manevara ne plaši, neka se čitatelj ovoga čitatelja – jer tako to trenutno jest! – ne plaši, neće ta igra biti raščarana ni obezigrana svim ovim objašnjenjima, tumačenjima i upričavanjima. Naprotiv, nešto drugo je ovome cilj! U vrijeme kada sedamnaestogodišnjak prvi put čita “Posmrtne počasti”, to je u subotu 29. ili u nedjelju 30 listopada, Danilo Kiš živ je i još uvijek je zdrav, osim što mnogo puši pa stalno kašlje. U prvom čitanju odnos čitatelja i njegova pisca sasvim sigurno neće biti dubok ni intenzivan kao što kasnije postaje – pogotovu jer sedamnaestogodišnjak u knjizi traži još jednu “Grobnicu za Borisa Davidoviča” i strepi, nesiguran u sebe, da neće razumjeti svaku rečenicu – ali je taj odnos življi nego što će, za budućih čitanja “Posmrtnih počasti”, ikad poslije moći da bude. Za novih čitanja istoga teksta, onog koji ga je sasvim opčinio, pisac nužno malo-pomalo umire za čitatelja. To umiranje kod odistinski velikih pisaca i njima dostojnih velikih čitatelja, ili naprosto kod pisaca i čitatelja među kojima postoji neka srodnost i bliskost, potraje duže od ljudskog života. Ako se nešto sa strane ne dogodi, nešto što obično nema izravne veze s književnošću, čitatelj ne doživi smrt svoga pisca. Ako je, pak, i bude, ta smrt mu je nevažna, jer je pisca nestalo i prije nego što je umro. Ili je, u nekim drugim slučajevima, ta smrt toliko ružna da se u nju ne može gledati. Smrti pisca nema bez smrti njegova čitatelja. (Čitatelju ovog čitatelja vrijedi to napominjati, da bi mu se moglo još nešto reći: Danilo Kiš za čitatelja će biti jednako živ i kad, četrdeset godina kasnije, bude čitao “Posmrtne počasti”, premda će im životi, pisca i čitatelja, dugo i često teći jedan mimo drugoga. Čitatelj, naime, izbjegava govoriti da mu je Danilo Kiš baš taj, posvećeni pisac. Vrijeme je, naime, takvo: Kiš je ikona čak nekoliko vrlo sumnjivih generacija jugoslavenskih i postjugoslavenskih pisaca. Ikone su obično mrtvi i iscrvotočeni komadi drva, po kojima blijede boje i ljušti se pozlata, a lica su blaga, neprepoznatljiva, daleka i sveta…)
Prostitutka imena Marijeta iznenada umire od upale pluća. Kiš ne kaže kao što bi rekao čitatelj njegov nakon što se uzdigne (ili nakon što potone) među pisce: lučka kurva Marijeta. Za njega bilo bi to nedelikatno, možda bi bilo i grubo, to uostalom nije njegov jezik. Moj, međutim, jest. Lučka kurva rađala se u jeziku, u njemu živjela i žarila maštu cijelo moje djetinjstvo. Djetinjstvo sedamnaestogodišnjaka. Sintagmu sam čuo od None. Slušao je, valjda, od rođenja, i upamtio je onda kada je mogla biti naseljena značenjem, makar i krivim. Možda kad mi je bilo četiri-pet. Lučke kurve, u Gružu, na Lapadu, oko peskarije u onoj pitomoj prastaroj gradskoj luci, lica su i osobe iz Nonina dubrovačkog djetinjstva. Avanturistkinje, hrabre žene i nesretnice. Ničije, čeljad ženska bez ikoga svog, bez mačeta i kučeta, i bez viškova porodičnih povijesti. Slobodne. Ne mogu to reći, jer nemam na osnovu čega da kažem, nego na osnovu onog u što me vodi mašta, ali Nona bila je fascinirana lučkim kurvama. Ili jednom od njih, to ne znam.
Sintagma lučka kurva u njezinom se govoru obično javljala u usporedbi, u metafori. Ne sjećam se, premda bi se sadamnaestogodišnjak možda i mogao toga sjetiti, je li ikad o nekoj lučkoj kurvi govorila izvan usporedbe i metafore. Ako i jest, nije je spominjala po zlu. Ili samo po zlu. Kao što zle i nemoralne žene i muškarce nikad nije uspoređivala s lučkim kurvama. Oni bi svršili u kavezima nekih drugih, manje otvorenih i bujnih metafora. A ja sam, bivajući dječakom, sa svakim novim saznanjem o značenju lučke kurve nizao u svijesti bezbrojne nove priče iz mog unutarnjeg svijeta lučkih kurvi.
Stoga mi je, sedamnaestogodišnjaku, pomalo daleko kad Kiš kaže: “U jednoj od ružičastih sobica na domak luke umrla je iznenadno, od zapaljenja pluća, prostitutka imenom Marijeta.” Tolike bi dekoracije u ovoj rečenici bile izbjegnute da je mogao naprosto reći – lučka kurva. Ali to onda ne bi bio Danilo Kiš, niti bi sedamnaestogodišnjak mogao biti onaj i onakav njegov čitatelj. A možda, četrdeset godina kasnije, ni svevideći pripovjedač ne bi više mogao biti isti. Riječi imaju svoju povijest. Njome se katkad bave filolozi i etimolozi. Ali riječi imaju i onu mnogo zanimljiviju privatnu povijest. Svaki je idiolekt, privatni govor svakog i najneukijeg govornika ovoga jezika, velika i neistražena biblioteka nenapisanih povijesti. Ako prosječan čovjek, kao što tvrde, zna pedesetak tisuća riječi svoga materinjeg jezika, onda je to pedeset tisuća nenapisanih povijesti, kojima bi valjalo pridodati neizvjestan broj fraza, sintagmi i rečeničnih konstrukcija, čija je povijest još bogatija i uzbudljivija od povijesti pojedinih riječi. Tako, eto, i lučka kurva. Historija riječi upisana je u čovjekovu svijest i ličnost, onako kako je upisano i svako drugo sjećanje.
I odmah sljedeća rečenica: “Ukrajinac Bandura, mornar i revolucionar, tvrdio je da je ‘izgorela od ljubavi’. Nije mogao uz njeno božansko telo da veže ni jednu banalnost, a zapaljenje pluća je ‘buržoaska bolest’. ‘Izgorela je kao na lomači’, govorio je. Mada je od tog događaja bilo prošlo skoro pet godina, Bandurin glas je u tom času postao hrapav i prigušen, kao da se davi od kašlja. To nije bila posledica samo alkohola, mada, istini za volju, Bandura je u to vreme već bio ruina, odbačen od svojih i nalik na kakav golemi zarđali brod koji, nasukan, trune u plićaku.”
Tako, ipak, saznajemo odakle potječe ova velika priča. Legenda. Jer svaka je velika priča legenda u nastajanju. Pripovjedač je bio prisutan dok je Bandura pričao. Ljudska ruina, odbačena od svojih, Ukrajinac, mornar i revolucionar, gdje bi to pripovjedač mogao sresti takvoga čovjeka? I kakva bi morala biti njegova biografija, pa da sudbina udesi takav susret? Teško je bivšeg mornara, odbačenog revolucionara i ruinu od čovjeka igdje sresti, ako i sam ne ispunjavaš ponešto od tih mahom životno neugodnih pretpostavki. Kiš je majstor te vrste autentičnosti – sedamnaestogodišnjak toga ne može biti svjestan, jer niti je pisac, niti je uzrastao do vlastite sudbine, koja bi mu onda omogućila da bude istinski čitalac – jer on, Kiš, ne dopušta da se u odnosu pripovjedača i njegova lika išta podrazumijeva. To je, bit će, jedna od razlika između doba F. M. Dostojevskog i vremena logorologijskih i postlogorologijskih književnih postupaka. Kod Dostojevskog, pripovjedač doista može biti sveznajući i sa strane može ispratiti umiranje psa Azorke, kao da je u duši tog psa i njegova sirotog vlasnika, dok kod Kiša takve vrste sveznanja nema. Ali postoji ono što postoji i kod Borgesa: neispričana, a na neki način vjerojatna pripovijest, koja će objasniti otkud pripovjedač zna ono što upravo pripovijeda. Ta pripovijest naslućena je – “Bandurin glas je u tom času postao hrapav i prigušen…” – očito su negdje zajedno bili, Bandura i on, pa je on mogao čuti Bandurin glas, i nijansirano ga komentirati. Istina, poslije se ništa više neće saznati o tom susretu, nije on tema “Posmrtnih počasti”, ali ono što je naslućeno i čitateljevoj je imaginaciji najavljeno, otvara priču koju Danilo Kiš nikad nije napisao, ali koju čitatelj naznači samome sebi. Ako je pritom i pisac, može tu priču i napisati.
Tako je konačno pripremljena scena za ono što je tema i legenda “Posmrtnih počasti”. Bandura, potrošen čovjek, onaj kojemu od života ostaje još samo priča o životu, Marijetin pogreb ima za svoje životno djelo. To saznajemo kroz dva duga odlomka, na koja će se mnogim čitateljima svesti cijela ova priča, njezina tema i sav njezin sadržaj, dva odlomka koja će sedamnaestogodišnjaku predstavljati nerješiv labirint, začudan i opčinjavajući, kojim će godinama lutati, htijući da i sam bude pisac, ne shvaćajući da bi najprije morao postati čitalac. Čitatelj je, naime, odvajkada bio, ali čitalac čija će saznanja o priči i o mogućnostima priče razumijevati i prihvaćati pisac u njemu, to tek treba da postane. Ili da ne postane nikad, ako mu to život, a u životu ćud njegova i karakter, mnogo više nego talent, ne dopuste. Karakter i teško oštećena ličnost, pretpostavke su za pisca.
Evo ta dva odlomka, koje sedamnaestogodišnjak neće napamet naučiti, ali će ih u sebi znati i ponijet će ih kao muku već iz prvoga čitanja “Posmrtnih počasti”, od subote 29. ili nedjelje 30. listopada 1983.:
“Za Marijetin pogreb bejahu poharane cvetne leje staklenih bašta i opustošeni vrtovi periferijskih vila, psi su lajali svu noć, dozivali se doge i vučjaci otimajući se iz ogrlica nalik na pseći trnov venac; klizali su beočuzi teških lanaca uz zategnute čelične žice, kao da zveče lanci svih robova istorije, a da niko ni slutio nije, pa čak ni stari umorni vrtlari u čijim je bolesnim kostima ležala istorija bolesti golema kao istorija proletarijata, da se te noći dogodila jedna mala, separatna revolucija: mornari iz hamburške luke osvojili su na prepad bogataške kurije i ta su deca proletera iz Avra, Marselja, Antverpena, pod okriljem noći poklala gladiole, zarezavši ih u korenu oštrim matroskim britvama, pogazivši svojim poderanim bakandžama sve sitno bilje koje ne bejaše dostojno noža. Parkovi i skverovi bejahu te noći ‘varvarski pogaženi’, a ne bejaše pošteđena ni Gradska bašta, ni skver pred Većnicom, ‘na dva koraka od Policije’. -‘Taj varvarski čin’, pisale su novine, ‘izveli su bez sumnje neki anarhistički nastrojeni duhovi i bezdušni krijumčari cveća.’
Na Marijetin grob bejahu doneseni bokori ruža, beli i crveni, grane pinija sa svežim zaseklinama, tulipani i hrizanteme, tuberoze, nebeskoplave hortenzije, dekadentne secesionističke perunike, to razbludno cveće, jacint i skupoceni crni tulipani, cveće noći, mrtvački voštani ljiljani, cvet nevinosti i Prvog pričešća, ljubičasti jorgovani što osećaju na raspadanje, fukarske hortenzije i nakazne gladiole (kojih bejaše ponajviše), nežnobele i nežnorumene, svetačke, anđeoske gladiole sa nekom ugrađenom mistikom mača-i-ruže, i sve to u znaku trulog bogatstva, u znaku hladovitih bogataških vila, mrtvački bujne gladiole zalivene znojem starih umornih vrtlara, ružom prskalica, veštačkom kišom arteskih bunara, kako bi se zaštitilo od nepogoda bolesno bujanje tih jalovih cvetova bez ikakvog mirisa, čak ni ribljeg, uprkos toj fantastičnoj konstrukciji od zglobova nalik na klešta jastoga, uprkos voštanim naborima cvetova i lažnim pipcima prašnika i lažnim bodljama zašiljenih pupoljaka: sva ta nakazna bujnost ne bejaše u stanju da iscedi iz sebe ni jedan jedini atom miomirisa, ni koliko jedna divlja poljska ljubičica. Kruna tog bujnog vatrometa boja bejahu grane magnolija orobljenih u Botaničkoj bašti, bujne grane kožnatih listova, sa po jednim golemim belim cvetom pri vrhu, nalik na svilene mašne u kosama onih ‘devojaka iz dobrih kuća’ što ih je kamerad Bandura uporedio (sa njemu svojstvenom preteranošću) sa lučkim kurvama. Jedino još behu pošteđena groblja, jer je Bandura u svom apelu ‘svim mornarima, svim dokerima, svima koji su je voleli’ zahtevao samo živo cveće i izričito je zabranio, bez sumnje u nastupu nekog skoro mističnog nadahnuća, da se skrnave grobovi. Verujem da mogu rekonstruisati, bar približno, tok njegovih misli: ‘Smrti se ne podvaljuje: cveće ima svoju jasnu dijalektičku putanju i biološki ciklus kao i čovjek: od cvetanja do truljenja; proleteri imaju pravo na iste posmrtne počasti kao i gospoda; kurve su proizvod klasnih razlika; kurve su (dakle) do stojne onog istog cveća kojeg i gospođice iy dobrih kuća.’ Itd.”
Ono što nije bila pripovjedačeva riječ, niti riječ Danila Kiša koji se presvlačio u pripovjedača, pripalo je, dakle, govoru jedne odbačene mornarske i revolucionarske ruine. Bandurin pojam lučke kurve dijelom je blizak i srodan Noninoj, a onda i mojoj, naslijeđenoj lučkoj kurvi. Iz Kišove perspektive, riječ je tek o gradaciji jezičnoj: ako pripovjedač kaže prostitutka, onda Bandura, grubi lik njegove pripovijesti, kaže lučka kurva. On, Bandura, dobro zna ono što ni Danilo Kiš ni njegov pripovjedač ne mogu znati: što meni znači lučka kurva. I što taj pojam uopće znači nekome kome on nije tek neka ponešto slikovitija leksička sintagma, jezična tvorba. Pisac stvara likove koji ne samo da se od pisca razlikuju, nego i likove koji ga po koječemu nadmašuju. Pisac stvara likove koji jezik razumiju drukčije od njega i koji pojedine riječi i pojmove bolje i drukčije od njega znaju. Osim što pripovijest nadmašuje svoga tvorca, nadmašuju ga, u pojedinim trenucima, i likovi te pripovijesti. Razlika je to važna između pripovjedača i Boga. Bog je stvorio svijet i čovjeka u tom svijetu, koji premda je na Njegovu sliku i priliku, ničim, kao ni sam svijet, nije ravan Bogu. A o nadmašivanju da se i ne govori! Pisac, ako je odistinski pisac, onakav kakav je Danilo Kiš, stvorit će svijet i likove koji ga nadmašuju, koji bolje i drukčije od njega znaju ono što znaju. Znači li to da Bog nije u stanju stvoriti nešto što je od Njega veće, i da je pisac moćniji od moga, jer on čini upravo to? Pripovijeda li ikada Bog?
Kiš ima strast za listama, nizovima, spiskovima. Strast je to borhesovska. Ali u Kišovom slučaju strast je to sina čiji je otac bio urednik željezničkog reda vožnje. Sedamnaestogodišnjakov djed bio je konstruktor reda vožnje. To je nešto drugo. Nono je unutar vremena ugađao polaske vlakova, tako da se ne susreću na istim kolosijecima. Ili tako da se ne sudaraju.
Ali u toj strasti za listama i spiskovima postoji i nešto što još nije opisano. U kući na Sepetarevcu 1983. tri su telefonska imenika. Jedan je najstariji. Javorka ga je kupila 1976, kada smo konačno dobili telefon. Prije toga pune četiri godine nismo imali telefon, jer su nas prevarili kad smo se selili iz kuće gospođe Hajm. Tako je mati govorila. Nona bi rekla da nas nisu prevarili, nego smo telefon zaboravili “prenijeti”. Nisam znao što to znači, ali zvučalo je slikovito. U “prenošenju” telefona postojala je neka metafizika. Nešto molitveno, neobjašnjivo. Mi se, eto, nismo pomolili, pa smo ostali bez telefona. Javorka je bjesnila, jer je to doživljavala kao primjedbu sebi. Ne mogu ni ja sve sama. Ja imam stare roditelje, govorila je svojim prijateljicama. Kada smo se selili iz kuće gospođe Hajm, godine 1969, Noni su bile tek 64, a Nonetu 72. Majci bilo je 27. Bila je samo deset godina starija od sedamnaestogodišnjaka, i zaboravila je da mora “prenijeti” telefon.
Mislim da smo 1976. telefon dobili preko veze. Broj mu je bio 26-362. Palindrom: s obje strane broj je bio isti. Telefonski imenik koji je uz njega kupila bio je sivi. S puno reklama na koricama, koje su se savijale i raspadale, jer su bile načinjene od lošeg kartona. Taj imenik bio je najdeblji od sva tri. Drugi imenik kupljen je četiri godine kasnije, jer se u međuvremenu pojavilo mnoštvo novih brojeva i pretplatnika. Treći je imenik mati morala nabavljati već sljedeće godine, jer je u međuvremenu provedena reforma telefonskih brojeva. Nestali su brojeve s pet cifara, svi su sad imali šestocifreni broj. Naš novi broj bio je 514-489. Ubrzo su ga iz nepoznatog razloga promijenili: 510-343. To je telefonski broj na Sepetarevcu godine 1983.
Sedamnaestogodišnjaku vrijeme još uvijek teče toliko sporo da ga, i unatoč strahu pred skorim odlaskom u vojsku koji ubrzava njegov protok, još uvijek biva viška. Pa onda u tom višku vremena, kada ne čita knjige, ne lista atlase i enciklopedije, ne gleda utakmice na televiziji i ne zaključava se u svoju sobu da masturbira, stavlja neku tihu ploču na gramofon i liježe na kauč, pa zagledan u strop praznog se uma ježi od nekog užitka bivanja u vremenu.
Ili, ako ne leži, uzima jedan od ona tri telefonska imenika, najčešće onaj najdeblji i najstariji, lista ih, stranicu po stranicu, čita imena, prezimena i adrese. Preskače samo brojeve telefona. Oni ga ne zanimaju. Time požuruje vrijeme, pa ne osjeti da mu je tako, u izmjenjivanju ploča na gramofonu i u čitanju tog najdužeg i najsadržajnijeg spiska u 1983. godini, telefonskog imenika za grad Sarajevo i za Bosnu i Hercegovinu, prošlo jedno nedjeljno popodne. Trebalo bi jednom imati vremena i strpljenja, misli sedamnaestogodišnjak, ili to misli četrdesetak godina stariji njegov vrsnik i nasljednik njegove svijesti, pa temeljito proučiti cijeli taj spisak, pročitati svako ime i svaku adresu, pa u svijesti stvoriti sustav koji će sve to obuhvatiti. Da bi se takav sustav stvorio, sva bi imena i adrese trebalo napamet naučiti, naizust bi ih trebalo znati, kao što vjernik naizust zna sav sadržaj svoje Knjige. Vjernik je živa Knjiga. Ti si, sedamnaestogodišnjak, mogao biti živi Telefonski imenik. I možda si to i bio! Ti si, sedamnaestogodišnjak, u glavi svojoj, praznoj od svake misli, imao sva ta imena i sve adrese. A onda bi se, poput atomskog reaktora, pokrenula tvoja imaginacija i ti bi budan, u drijemežu, u snu kao i na javi, pratio odvijanje sustava u kojem bi svako ime pripovijedalo svoju priču, svaka adresa, svaka rima, aliteracija i asonanca koje su proizvodili, pripovijedali su usporedo jedni s drugima svoje priče. I tih je priča istovremeno bilo toliko da su žamorile skladno poput Bachove fuge. Telefonski imenik Sarajeva Bachova je fuga u glavi sedamnaestogodišnjaka.
Spisak cvijeća s pogreba u “Posmrtnim počastima” jedan je od brojnih spiskova u prozama Danila Kiša. Nabrajanje ima gradaciju, gotovo orkestralnu, koja se kreće prema vrhuncu. I negdje pri vrhuncu, kad u savršenoj akustici Kišove priče zagrmi ta simfonija svijeća, orkestar se najednom utišava. Mirisi, veli pisac – koji je tu već preuzeo glas od svoga pripovjedača, mirisa tu nema, “sva ta nakazna bujnost ne bejaše u stanju da iscedi iz sebe ni jedan jedini atom miomirisa, ni koliko jedna divlja poljska ljubičica”. Manje upućenom čitatelju – takav je svakako ovaj sedamnaestogodišnjak – koji malo zna o cvijeću, mnogo manje od pisca koji se pripremao za “Posmrtne počasti”, ili je odnekud imao hortikulturna znanja – fikcija se hrani mnoštvom piščevih bespotrebnih znanja i iskustava; ona su važan element književnog talenta, pred unutrašnjim će se okom na spomen poljske ljubičice pojaviti krivi cvijet. Poljskom ljubičicom nazivaju se dvije srodne biljke, Viola arvensis i Viola tricolor, obje iz porodice Violaceae. Prva je sitan bijeli cvijetak koji zakorovljuje livade, travu pokraj puta, žitna polja… Jedna biljka godišnje stvori od 1500 do 8500 sjemenki, koje i nakon 400 godina zadržavaju sposobnost klijanja. Druga, također je korov, naziva se i maćuhica, a 1983. raste po saksijama, u prozorima i na ograđenim prozorskim simsovima svih naših gradova. Narančaste posude od nepečene gline – plastične još uvijek nisu prevladale – s vječno rascvalim maćuhicama znak su da je s ovim domom sve u redu i sve je dobro. Dom bez maćuhica mrtvi je dom.
Poljska ljubičica, Viola arvensis, jednako kao i Viola tricolor, cvijet je bez mirisa. Ili je, u polju, taj miris vrlo slab i pripada nečemu drugom što u blizini miriše, ili, što je mnogo vjerojatnije, rađa se u imaginaciji čovjekovoj. Većina mirisa u našem životu fantomski su mirisi, njušne halucinacije, simptom onog nedijagnosticiranog ludila na koje se na kraju svede život. Ili od kojega život i započinje.
Ali sedamnaestogodišnjaku, a vjerojatno ni većini čitatelja “Posmrtnih počasti”, riječi “sva ta nakazna bujnost ne bejaše u stanju da iscedi iz sebe ni jedan jedini atom miomirisa, ni koliko jedna divlja poljska ljubičica”, ne znače to, jer im na umu nije ni jedan ni drugi bezmirisni cvijet. Riječ ljubičica i ljubica u govoru i u hortikulturno neosviještenom jeziku naviješta uglavnom samo mirisnu ljubičicu, Violu odoratu, koja raste po listopadnim šumama, uz obale rijeka i potoka, na tlima vlažnim i bogatim humusom, a sedamnaestogodišnjaku zauvijek upisala se među iskustva kao sasvim malom dječaku, u Drveniku, po tihim ranoproljetnim maslinicima i gajevima podno Čmilja i prema Donjoj vali. Tada je Viola odorata trajno zamirisala riječju ljubičica i vodila krivom čitanju jedne važne rečenice u “Posmrtnim počastima”. A možda to čitanje i nije bilo tako krivo. Naime, ako je to Viola odorata zamirisala Kišovom pričom, premda ona nipošto nije “divlja poljska ljubičica”, tada je čitatelj doživio jednu vrlo intenzivnu olfaktornu senzaciju: cvijetak koji zajedno sa stabljičicom nije veći od dječjeg kažiprsta zamirisao je, premda ga na groblju nije bilo, intenzivnije od brda grobljanskoga cvijeća. Takva prispodoba kao da ima više smisla od one prave, istinite, prema kojoj brdo cvijeća na grobu prostitutke Marijete jednako nije mirisalo kao što ne mirišu Viola arvensis i Viola tricolor, te dvije divlje poljske ljubičice. Pisac vjerojatno nije računao na čitateljevu grešku, ali u dobroj, velikoj prozi i greška vodi u dobrom pravcu.
U jednome trenutku, negdje pri samom početku priče, Bandura govori: “‘nijedna kurva na svetu ne bejaše iskrenije ožaljena… I nijedna ne bejaše sahranjena sa većim počastima.’” Na kraju, u posljednjim rečenicama “Posmrtnih počasti”, on skoro da ponovi: “Nijedna gospođica iz dobrih kuća ne bejaše iskrenije ožaljena. I nijedna ne bejaše sahranjena sa većim počastima.’” Razlika je, međutim, velika: između kurve – ta riječ na ovom se mjestu prvi put u priči pojavljuje – i gospođice iz dobre kuće. Razlika se toliko ne odnosi na Marijetu, niti je riječ o moralnom razlikovanju kurvi i gospođica iz boljih kuća. Razlika je u mjeri samopoštovanja onoga koji priču pripovijeda: kada je započinje, on je jedan, da bi na kraju bio netko drugi. Kao u pjesmi Internacionale, “mi nismo ništa, bit ćemo sve”, Bandura se, skupa s onima koji njegovu priču slušaju, uzdigao iz bijede.
Godina 1983. posljednja je godina onoga antikomunizma, kojem su se sedamnaestogodišnjak i njegovi generacijski i gimnazijski drugovi učili od Džonija, od Karla Štajnera i od Danila Kiša. Ustvari, prije svih od Danila Kiša. Nema nikakve razlike između nacističkih i komunističkih logora. A ako na razlici već insistirate, gori su oni komunistički. Tako je propovijedao Danilo Kiš, odjekivalo je to iz “Grobnice za Borisa Davidoviča” i iz Kišovih polemičkih obračuna s komunističkom (a ustvari: nacionalističkom!) beogradskom i jugoslavenskom čaršijom, i to je oslobađajuće djelovalo na nas. Možda još 1983, tog 29. i 30. listopada, kada je sedamnaestogodišnjak čitao “Posmrtne počasti”, a onda nikada više.
Ono što tada nije mogao pročitati iz Kišove priče, jer mu imaginacija nije do toga mogla doprijeti ili možda zato što toga tada u toj priči još uvijek nije bilo, jest da su “Posmrtne počasti” jedini afirmativni i afirmirajući tekst Danila Kiša o revoluciji. Onoj lijevoj, opjevanoj u Internacionalni. Nikakve tu ironije nema, dvojbe ni sumnje, nego potpuno prepuštanje rijeci povijesti i povijesnog događanja u kojoj “mi nismo ništa, bit ćemo sve”. A da to jest revolucija, potvrđuje trenutak u kojemu se ona okreće protiv same sebe, koji opet vrijedi Kišovim riječima predočiti: “Kada je umukao Bandurin napukli glas, počeše da udaraju u sanduk prve grumeni, bacane tvrdim rukama mornara i dokere koji su drobili zemlju kao da usoljavaju utrobu neke goleme ribe. Nad otvorenim grobom čulo se prštanje svile crvenih i crnih zastava koje sad behu samo pogrebni barjaci. Onda je zemlja počela da se sručuje u grob lopatama, da dobuje promuklo po sanduku, kao kad se pritisne uvo na pomahnitalo srce devojčure posle ljubavnog zagrljaja. Cveće bacahu prvo struk po struk, zatim u buketima, pa krenuše da ga nabacuju naramcima, da ga dodaju jedno drugom, od ruke do ruke, kao na kakvoj mobi cveća, sve tako od kapele pa do tog siromašnog grobljanskog kvarta gde se naglo smanjuju krstovi i gde granitne grobnice i bronzane spomenike zamenjuju kamene belege i trule drvene krstače. I niko više nikada neće saznati šta ih je to nateralo, kakav nagon, kakvo pijanstvo, kakav bol, klasna mržnja ili jamajka-rum, da prekrše Bandurinu zapovest, tek zbi se čudo revolucionarne neposlušnosti, stihija bezrazložne pobune: mornari i lučke kamenjarke, to tvrdo pleme, počeše da čupaju u besu, u zanosu, kroz suze i škrgut zuba, gospodske gladiole, da krvave dlanove na stabljikama ruža, da čupaju tulipane zajedno sa lukovicom, da kidaju zubima karamfile, da dodaju sve to jedno drugom, od ruke k ruci, i u naramcima. Bilo je to uskoro brdo cveća i zelenila, lomača tulipana, hortenzija i ruža, kosturnica gladiola, a krst što se dizao nad svežom humkom i humka sama nestadoše pod tim golemim stogom što je mirisao svojim sopstvenim natrulim mirisom precvalih jorgovana.”
I to ja, zapravo, kraj. Poslije toga stiže policija. Poslije toga se uplakani mornari pokušavaju sjetiti Marijetinog lica. Poslije toga se sve svodi na taj finalni, očajem ispunjeni akt nasilja, na muške šake krvave od ruža. To je, dakle, ta revolucija. Dalje nema, dalje nije ni moguće. Ali nešto kao rezultat postoji: nisu to više bile posmrtne počasti za jednu lučku kurvu, kakvima prethodno nije ispraćena nijedna druga kurva. Uspostavljen je barem na kratko, barem u jednome vrlo kratkom povijesnom vremenu, barem u ovoj kratkoj priči, egalitaran svijet, u kojemu se mrtva Marijeta mogla usporediti s bilo kojom gospođicom iz bolje kuće.
“Posmrtne počasti” donijet će sedamnaestogodišnjaku dugo vrijeme zbunjenosti i izgubljenosti u pokušajima da propiše ili da, tačnije rečeno, propriča. Htio je, naime, napisati nešto tako potresno i elementarno kao što su “Posmrtne počasti”, i u tome bio je uznemirujuće neuspješan. Ništa nije toliko beznadno, ništa čovjeka ne učini tako izgubljenim kao izgubljenost u priči i nemoć da ispripovijeda svoj svijet. A stvar je, zapravo, jednostavna. Toliko jednostavna da je nedohvatljiva. Kad ti je sedamnaest. Čim jednoga dana započne rat, svijet će se sam od sebe ispripovijedati. Kao crveni džemper koji se para, očicu po očicu, red po red, jer je jedna očica zapela za trn.
Treća priča u knjizi je naslovna. Ispričana u ženskom licu, s posvetom “za M.”, ovo je trebala biti jedna od onih priča kakvih kod Kiša biva i kakvih općenito ima kod do kraja ostvarenih pisaca, koji već mogu ispripovijedati upravo sve (osim onoga što je lažno, naravno), u kojoj će biti iznesena jedna osobna i intimna pripovijest, koja će imati univerzalni smisao za svoje čitatelje, ali će pisca i za još ponekog ostati vrlo privatna. Književnost je, između ostaloga, i to: privatan čin od univerzalnog smisla i značaja. U tome i jest razlog zašto nam tako teško pada kada u književnom tekstu osjetimo nešto sitno indiskretno, što nas onda oblije sramom. Uvijek je to dokaz najvećega piščeva neuspjeha: nije uspio napisati priču, pa je ispisao privatnu denuncijaciju. Ili mu je priča toliko loša da nalikuje na privatnu denuncijaciju.
Glavna junakinja lani je bila u Švedskoj, na poziv Instituta za pozorišna istraživanja. “Videla sam pet-šest predstava, od kojih je najzanimljivije pomenuti uspeh Beketovog ‘Čekajući Godoa’ koji se prikazuje zatvorenicima.” Gospođa Johanson, koja je za nju bila zadužena, pokazivala joj je i druge znamenitosti, pa ju je tako povela i u Biblioteku. Tamo bila je i čuvena Enciklopedija mrtvih, knjiga u vječnom nastajanju, u koju se unose podaci o svim ljudima koji su ikad živjeli. Preduvjet je samo taj da prethodno nisu uvršteni ni u jednu drugu enciklopediju. U toj su knjizi, ustvari u tim su bezbrojnim tomovima, sistematizirani i u leksikografske natuknice pretvoreni podaci iz njihovih života. Kiš se, kroz lice svoje pripovjedačice, ne trudi da objasni kriterije po kojima se ispisuju natuknice – jer što je to s leksikografskog stanovišta važno, a što nije važno u životu nekoga običnog čovjeka, takvoga koji nije zavrijedio uvrštenje ni u jednu enciklopediju ili leksikon? – ali po onom što glavna junakinja nalazi o svome pokojnom ocu, čini se da su kriteriji takvi da se u natuknicu pretvara, dakle važno je, sve ono što je čovjeku i njegovima za života bilo važno. Pritom, ponešto od toga može se činiti slučajnim. To je zato što u čovjekovu životu ništa nije istovremeno toliko prolazno i privremeno, i tako tajanstveno kao pitanje što je u tom životu važno, a što je nevažno. Ono što je važno u ovome satu, prestat će biti važno u ovome danu. Ono što je, pak, danas važno, neće biti važno za tjedan, za mjesec, za godinu.
Na sličan, jednako tajanstven način, uspostavljaju se čovjekova sjećanja. Zašto nešto pamtimo, a drugo zaboravljamo? Zašto su nam sjećanja puna fragmenata koji su bez ikakvog smisla, reda i značenja? Kako se i na čemu sjećanja pronose kroz vrijeme i održavaju? Ono čega se sjećam iz 1983. i što četrdeset godina kasnije pokušavam imaginirati u svijesti sedamnaestogodišnjaka, a zatim i izroniti iz njezina dubokog mora, niz je nesređenih fragmenata, koje bi trebalo dovesti u neki red i sklad s osobnom i društvenom poviješću, te s materijalnim ostacima 1983, koji u međuvremenu nisu pretvoreni u smeće, nisu izgorjeli ni nestali, nisu postradali u vremenu.
Enciklopedija mrtvih, kako je Danilo Kiš vidi u priči “Enciklopedija mrtvih”, iz budućnosti će se doimati kao savršen Internet. Još donedavno smo, u rana vremena Googlea, vjerovali da će u tom moru bespotrebnih i kaotično nagomilanih činjenica postojati podaci o svima čija imena i životi nisu bili već sasvim zaboravljeni prije nego što se Internet pojavio. Vjerovali smo da je Google jamac besmrtnosti svakog životopisa, ne ulazeći u to koliko je taj životopis istinit i pouzdan. Kao da su čovjekova sjećanja pouzdanija! Ali onda se pokazalo da od toga neće biti ništa. Nesavršeni su, sugestibilni, korumpirani i lažljivi elektronski pretraživači. Na kraju, moglo bi biti da tamo, u toj nepreglednoj biblioteci digitalnih saznanja koja nas je podsjetila na Enciklopediju mrtvih, zapravo ničega i nema. Samo deponij prisilnih i kratkotrajnih sjećanja čovječanstva.
Ali za priču “Enciklopedija mrtvih” vezana je jedna jezovita naknadna mistifikacija. Koja, možda, i nije mistifikacija. Pripovjedačica na osnovu podataka iz Enciklopedije mrtvih, tog golemog arhiva isteklih života, rekonstruira očev život. Priča je, kako smo rekli “za M.”, a sudeći po detaljima iz očeva života, kao i po tome što se pripovjedačica profesionalno bavi kazalištem, čitatelju dopustivo je da nasluti da je “Enciklopedija mrtvih” priča ispripovijedana iz lica bivše Kišove supruge M. M. U finalu opisuju se okolnosti očeve smrti.
Nakon što proživi neke od dramatičnijih epizoda našega kratkog vijeka, onako kako se taj vijek odrazio na naše krajeve, pod starost čovjeku se malo-pomalo mijenja i karakter. “Nezadovoljan svojim životom, nagrizan onom staračkom melanholijom koja se ne može ublažiti ničim, ni odanom decom, ni dobrim unucima, ni relativnim spokojstvom svakodnevnog života, počeo je da gunđa, da se sve češće opija. Tada bi dobijao nagle napade besa, sasvim neočekivanog od tog mirnog čoveka s blagim osmehom. Psovao bi Boga, nebo, zemlju, Ruse, Amerikance, Nemce, vladu i one što su mu odredili tako bednu penziju za sve što je argatovao celog svog veka, a najviše televiziju, koja mu je ispunjavala pustoš večeri, unoseći mu mu kuću, bezočno do uvrede, veliku iluziju života.” Sutradan bi se kajao. Pa bi se okrenuo filateliji, išao je u poštu, kupovao marke i zajedno s unukom raspoređivao ih po albumima. U šezdeset i šestoj godini prvi je put prešao državnu granicu: putovao je u Trst. U trenutku našao se ojađen među ljudima čiji jezik ne poznaje. Posvađao se sa ženom. Nove cipele su ga nažuljale. “Treba li da vam kažem da je to putovanje u Trst i ta kiša pred hotelom Adriatico, dok je stajao pod strehom, bez kišobrana, izgubljen kao kakav stari pokisli pas (dok je moja majka na Ponte Rosu preturala po cipelama), da je, dakle, svemu tome u Knjizi mrtvih dato mesto koje ta epizoda zaslužuje? Jedino što ga je na neki način tešilo u vezi s tim nesrećnim tršćanskih izletom, bila je kupovina cvetnog semena koje je našao izloženo pred nekom radnjom. (Srećom, na kesicama su bili islikani cvetovi a cena istaknuta, tako da nije morao da se nateže sa prodavačicom.) Jer u to vreme Đ. M. se već uveliko ‘bavi gajenjem ukrasnog cveća’, kako to piše u Enciklopediji. (Sledi inventar cvetova u saksijama i loncima na dvorišnoj i uličnoj terasi.)
Usporedo sa sijanjem i uzgojem kućnoga i vrtnog cvijeća, otac počinje slikati cvijeće. Počeo je, jer je bio nezadovoljan time kako mu je neki priučeni pitur okrečio kupaonicu, tako da su po zidu odmah po krečenju izbile prethodne vlažne mrlje. Otac je, prateći obrise mrlja i logiku vlastite imaginacije, od njih naslikao cvjetove. Tako je počelo. Uskoro je po cijeli dan slikao floralne motive, “neumorno, ne ispuštajući cigaretu iz usta. (I u tišini bi se čulo kako mu šište pluća, kao meh.) Islikao je nekim cvećem jedva nalik na realno stare okrzane sanduke, porculanske abažure, flaše od konjaka, proste staklene vaze, staklene posude za Nescafe, drvene kutije za cigare.”
I tu započinje književna mistifikacija: pripovjedačica u Enciklopediji mrtvih, u natuknici o ocu, pronalazi crtež neobičnog, neidentificiranog cvijeta. I napomenu da je to temeljni cvijetni motiv na svim njegovim slikama. Te objašnjenje leksikografa da je otac počeo slikati u trenutku kada se negdje u njemu pojavio prvi simptom raka. Kako je više slikao, to se bolest razvijala. Ili, pravilnije rečeno, kako se bolest dalje razvijala, to je on sve više slikao. Pripovjedačica je, zgromljena, kopirala crtež iz Enciklopedije.
I onda slijedi posljednji odlomak priče, kao udarac veslom po mirnoj vodi: “Kada sam pokazala taj crtež doktoru Petroviću, potvrdio mi je, ne bez čuđenja, da je sarkom u utrobi mog oca izgledao upravo tako. I da je efloracija trajala bez sumnje godinama.”
Time se mistifikacija kao književni postupak i zaključuje. Priča je uzbudljiva, šokantna i u nekom općem smislu uznemirujuće tačna: kako se rak uveliko percipira kao neizlječiva bolest, iznenadna, ničim izazvana, gotovo redovito je praćen mistifikacijama. Tako je u stvarnim životima i u pripovijestima koje se nadopričavaju i prenose u obiteljima dok god je onih koji pamte. Tako je među praznovjernim i neukim svijetom, ali nije mnogo drukčije ni među obrazovanim i prosvijećenim. Čak se i liječničkim obiteljima rak često dočekuje i ispraća uz poneku mistifikaciju koja s nastankom i razvojem bolesti nema veze. Danilo Kiš tome je dao formu, progovorivši kroz lice jedne od dviju žena svog života.
“Uzeh drhtavim rukama da precrtavam taj neobični cvet. Bio je najvećma nalik na neku golemu oljuštenu i raspuklu pomorandžu, ispresecanu tankim crvenim linijama, poput kapilara, Na trenutak sam bila razočarana. Dobro sam znala sve crteže koje je moj otac islikao u dokolici po stolovima, daskama, flašama i kutijama, ali ni jedan nije bio sličan ovome. Da, rekoh u sebi, čak i oni mogu da pogreše. A onda, precrtavši tu golemu ljuštenu pomorandžu, pročitah poslednji pasus, i vrisnuh. Probudila sam se u goloj vodi. Tada sam zapisala sve što sam zapamtila iz tog sna. I evo šta je od svega ostalo…”
Time se, ponovimo, književna mistifikacija zaključuje. Priča je, čitamo u “Post scriptumu” s kraja knjige, prvi put objavljena u časopisu Književnost, broj za maj-juni 1981, da bi godinu kasnije, u prijevodu Amijela Alkalaja, bila objavljena u New Yorkeru. “Osoba koja je sanjala ovaj san, i kojoj je priča posvećena, jednog je dana otkrila, ne bez čuđenja bliskog drhtaju, da su njeni najintimniji košmari već materijalizovani u tvrdom kamenu, kao kakav čudovišan spomenik.” Pola godine nakon objave priče, u beogradskoj Dugi izašao je tekst o mormonskom arhivu u američkoj državi Utah, gdje se na milijun i dvjesto pedeset tisuća mikrofilmova čuvaju imena osamnaest milijardi ljudi, koji žive ili su ikad živjeli, koja je prikupilo Genealoško društvo crkve svetaca sudnjeg dana. Ono što je u priči “Enciklopedija mrtvih” nastalo kao čin imaginacije, dijelom zasnovane na snu osobe kojoj je priča posvećena, negdje već postoji.
Ali to i nije nešto. Događa se da mašta zaostaje za svijetom. Životna mistifikacija otpočinje s onim što tek slijedi. Rak pluća, koji je Danilu Kišu dijagnosticiran u jesen 1986, nakon prethodnih, zapravo možda i predugih, sumnji na tuberkulozu, vjerojatno nije bacio klicu u vrijeme kada je priča napisana i prvi put objavljena, ali se zasigurno razvijao u jesen 1983, kada izlaze knjige u narančastom platnenom uvezu, a među njima, po prvi put, i “Enciklopedija mrtvih”. Premda ne doslovno – jer doslovnost je karakteristika loše književnosti, ili općenito loše priče – u priči “Enciklopedija mrtvih” piscu se ponavlja ono što je već napisao. Ovome će loš čitatelj pronalaziti nadnaravne uzroke. Reći će da je pisac nešto pretkazao. Danilo Kiš će, o grozne li sudbine!, zadobiti ulogu proročice iz Delfa, koje se nikako više neće moći osloboditi. Jer lošim čitateljima, pogrebnom puku općenito, proročice su, hijerarhijski gledano, iznad pisaca. I zažalit će, ti loši čitatelji, što se kod Kiša, još dok je bio živ, netko nije raspitao o brojevima koji će sljedećeg tjedna biti izvučeni na lotu. Ako je tako precizno mogao opisati svoje umiranje, onda mu sedam nasumičnih jednocifrenih i dvocifrenih brojeva ne bi nikako mogli biti problem. Doista, s proricateljskog je stajališta tako. Ali kako shvatiti da pisac, ako je doista pisac, nikada ništa ne predviđa i ne proriče? Osim što on, kao ni bilo koji drugi čovjek – osim proročica i proricatelja, naravno! – ne zna ništa o onome što se još nije dogodilo, proricanje je izrazito neknjiževna gesta. Proricanje prvi je i posljednji simptom lošega stila i još goreg mišljenja.
Pa kako je onda znao? Pita opet loš čitatelj. Jer loš čitatelj je uporan, ne zaustavlja se ni kad mu kažu da više ne bi trebao čitati, pa onda neće morati ni da pita. Pa kako je onda pisac znao za svoju bolest? Nije znao! To se njegova imaginacija kretala onako kako će se tek zatim pokrenuti život. Ono što će se u životu dogoditi samo će nalikovati priči, ali život neće biti tako precizno vođen. Život, zapravo, uopće neće biti vođen.
“Enciklopedija mrtvih” priča je o jednome snu u Stockholmu, koji sanjačica ispriča piscu. On je napisao priču prema tom snu. Osim što je priča njoj posvećena, osim što ju je on ispripovijedao njezinim glasom i što sadrži fragmente njezina života s ocem, ona prethodi nečemu što će se u životu događati. Pripovijest o jednoj smrti prethodi drugoj smrti. Životi pokojnika međusobno se zrcale, ali zrcale se njihove smrti, te donekle njihove uloge u životu pripovjedačice. Kod parova koji su dugo zajedno i koji u određenom smislu ostaju zajedno i nakon što se rastave, pa čak i nakon što se međusobno iznevjere, naročito kod staraca, u neka doba on preuzima ulogu njezina oca, a ona preuzima ulogu njegove majke. Osim što su jedno drugom ljubavnici, jedno su drugom, u nekom kompliciranom prepletu, roditelji i djeca. Otac koji onako stari, razbolijeva se i umire u priči, nedostojan očinske uloge, ali svakako voljen, dobiva u životu svoju protufiguru, koja se, dostojnija jer je odabrana, razbolijeva i umire. To je, donekle, smisao mistifikacije priče “Enciklopedija mrtvih” Sedamnaestogodišnjak je, pretpostavljamo, čita u ponedjeljak 31. listopada 1983. ili najkasnije u utorak 1. prosinca, na Svisvete. Uzbuđuju ga finalni obrati, obuzima ga jeza priče o Enciklopediji u kojoj su opisani svi životi, ali što on o svemu tome zna? Još uvijek ne zna ništa. Konačno oblikovanje književnoga teksta ne dovršava se kroz odnos čitatelja s tekstom, a ni kroz vrijeme koje po objavi knjige potekne i koje pred tekst dovodi ljude koji nisu svjedočili vremenu u kojemu je on nastajao. Konačno oblikovanje književnoga teksta zapravo se ne dovršava nikad. Ono se nastavlja kroz povijest i svakodnevicu, dok god se knjiga ne saspe u prah i u zaborav.
Pisac čitatelja vodi iz sna u san. U stvarnosti, ili u onome što nazivamo takozvanom stvarnošću, a što je jedina faktografija naših života, premda sa životom često nema veze, u onome, dakle, gdje jedino i postoji godina 1983., i gdje su jedino i mogući ovi romaneskni manevri o njoj, u toj stvarnosti, dakle, koja se u već u sljedećem trenutku istom pretvara u sjećanja i u krajnje nepouzdanu iluziju iz prvog susjedstva sna, tamo, dakle, čovjeku je dano da biva samo u jednom vremenu. Recimo, u 1983. godini. U snu, međutim, sanjač je izvan vremena, jer istodobno može biti u svakom vremenu. Tako iz priče “Enciklopedija mrtvih”, koja se načas doima fantastičarskom, borhesovskom konstrukcijom, u koju je, međutim, upisana hiperrealistična slika jednog života, a načas je priča o jednome od onih snova u kojima je mnogo toga stvarnije nego što će biti u stvarnosti u koju se sanjačica budi, iz te priče, koja se odvija u nekoj sadašnjosti, recimo krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, čitatelj prelazi u “Legendu o spavačima”, u priču koju Kiš opisuje kao Kuransku parabolu, prethodno zabilježenu i u Talmudu. Radi se, dakle, o legendi, koju donosi izvanvremenski, gotovo depersonalizirani pripovjedač, koji će glasom i tonom plahijeg čitatelja doista i podsjetiti na pripovjedača iz svetih spisa. Ova priča, kao i sve u knjizi, govori o smrti. Ali posredno govori i o vremenu, o pokušaju da se kroz san izađe iz svoga vremena. Majstorstvo Danila Kiša je majstorstvo ranjivog čovjeka, ranjivog genija – ako je tu plitku i plošnu, u 1983. neonsku riječ, koja će desetljećima zatim preći u svoj jednak plitak digitalni dikcionalitet, pristojno izgovarati. I u svakom se njegovom nastupu, u svakoj njegovoj pripovjedačkoj osobi, ta ranjivost naslućuje. I briga oko toga da se onaj koji piše za onog koji pripovijeda od te ranjivosti zaštiti. U “Legendi o spavačima” Kiš se štiti aoristima i imperfektima, i savršenim uosobljenjem u jeziku svete knjige, koji je u nas, ili u jezicima koje Kiš doživljava kao jedan srpskohrvatski jezik, najtrajniji i najdovršeniji u Vuk-Daničićevim prijevodima Svetog pisma. Pa tako, u tom jeziku, negdje pri kraju “Legende o spavačima” ispisuje Kiš inkantaciju koja će čitatelja i četrdesetak godina zatim voditi k suzama ganuća:
“Ah, ko će omeđiti san od jave, dan od noći, noć od svitanja, uspomene od tlapnje?
Ko će staviti belegu jasnu između sna i smrti?
Ko će, o Gospode, staviti među i belegu jasnu između sadašnjosti, prošlosti i budućnosti?
Ko će, Gospode, odeliti radost ljubavi od tuge sećanja?
Blago onima, Gospode, koji imaju nadanja svojega, jer njihove će se nade ispuniti.
Blago onima, Gospode, koji znaju šta je dan a šta je noć, jer će se oni nauživati dana i nauživati noći i počinka noćnoga.
Blago onima, Gospode, kojima je prošlost bila, sadašnjost jeste a budućnost biće, jer će im život proteći kao voda.
Blago onima koji obnoć sanjaju a obdan se sećanju sanja svojih, jer oni će se radovati.
Blago onima, Gospode, koji obdan znaju gde obnoć iđahu, jer njihov je dan i njihova je noć.
Blago onima, Gospode, koji se obdan ne sećaju noćnoga puta svojega, jer njihova će biti svetlost dana.”
U tim riječima, u pohvali i molitvi u njima sadržanoj objašnjenje je konačno, i uzaludnost bilo kakvih objašnjavanja, za ove romaneskne manevre, koji će i nakon dugog poglavlja posvećenog stjecanju “Enciklopedije mrtvih” u jesen 1983, te njezinom prvom čitanju u koje su upisani odjeci i svih budućih čitanja što naknadno omogućiše to prvo, nastaviti još neko vrijeme, sve s nadom da negdje postoji belega jasna između sna i smrti, i da sve do posljednje tačke na kraju posljednje rečenice ta belega neće biti pređena.
U tih dvadesetak redaka obraćanja gospodu, koji su nešto poput završnoga refrena “Legende o spavačima”, sedamnaestogodišnjak će pronalaziti prvu svoju molitvu. Vrijeme je iznenadnog sazrijevanja, koje se odvija u neredu doma na Sepetarevcu 23 i u vrvežu neskladnih porodičnih gena. U ritmu jezika, u melodiji, razabiru se riječi koje mu se godinama poslije vraćaju poput refrena. Blago onima koji obnoć sanjaju a obdan se sjećanju sanja svojih, jer oni će se radovati. I blago onima, Gospode, kojima je prošlost bila, sadašnjost jeste a budućnost biće, jer će im život proteći kao voda. Zaboravlja odakle je to upamtio. Zaboravlja i riječi, ostaju mu samo ritam i melodija. I tako sve do ljeta 1992, do kolovoza, do ručkova u studentskoj trpezariji Katoličke bogoslovije, prije kojih će svakoga dana slušati Očenaš i Zdravomariju, i tako će mu na neko vrijeme iz glave iščiliti melodija molitve zahvalnice iz “Legende o spavačima”.
“Ogledalo nepoznatog” četrdesetak godina kasnije čini se upečatljivo židovskom pričom. “Priča ne počinje ‘in medias res’, naglo, nego postepeno, kao kad se smračuje u šumi. To je gusta hrastova šuma, toliko gusta da se zrak zalazećeg sunca probija kroz krošnje tek tu i tamo, na trenutak, po ćudi nekog zalelujanog lista, zatim kane na tle kao krvava mrlja i tu odmah iščezne.” Kiš majstorski stvara atmosferu tajanstva. To tajanstvo postaje prijeteće u imaginaciji čitateljevoj. Ali prijetnja nije mu inherentna. U nekoj drugoj mašti, možda u drugom vremenu, ono što se sad doživi kao prijetnja bila bila bi idila. Sedamnaestogodišnjak ježi se od neke neispitane strave dok čita priču. To je horor, to je za njega najstrašnija Kišova priča, takvo što osjetio je samo kod Borgesa, donekle slično je strahu od mraka.
“Ogledalo nepoznatog” priča je o pogromu i prekogniciji. O tom strašnom trenutku u kojem u zrcalu ugledaš pokolj svojih bližnjih. Sedamnaestogodišnjak, međutim, još uvijek ne osjeća taj karakteristični židovski moment. Njemu priča nastavlja se na nešto drugo, na priču o otati Karlu, kojemu se za posljednih dvadesetak godina života nekoliko puta dogodilo da “vidi” željezničku nesreću koja se upravo dogodila na nekoj od njemu bliskih pruga. Upravo tako se govorilo: otata vidi! A kako vidi i gdje vidi, to nitko nije ni pokušavao reći. Svi bi se samo ježili i kostriješili od straha, svi bi se pretvarali u mačke što se kostriješe ispred nekoga strašnog nevidljivog psa, i ponavljali: otata vidi! I otata je vidio nesreću! Onda bi palili radio, onda bi sa strepnjom čekali prve vijesti, strepili bi nad klasičnom muzikom koja bi se začula prije vijesti, jer su unaprijed znali da toj muzici prethodne još nepoznate smrti i stradanja. I doista, sve bi se to potvrđivalo. Otata nije bio histerik, pa da vidi nešto što se nije dogodilo. Ustvari, nešto što se neće dogoditi. Poslije se to bezbroj puta prepričavalo, kao i sve što se na Sepetarevcu i oko Sepetarevca, kao i u Kasindolskoj i oko Kasindolske, uvijek prepričavalo. A ja kad bih kao mali dječak slušao kako je otata vidio nesreću koja se tek trebala dogoditi, i kako su svi onda čekali vijesti o nesreći, pitao sam se a zašto nisu učinili nešto, zašto nekome nisu telefonirali i brzojavili, zašto nisu otišli na miliciju pa prijavili nesreću koja će se upravo dogoditi, umjesto da tako samo čekaju? Nisam svoje nikad izgovarao, bio sam na njega zaboravio, možda ga se ni kao sedamnaestogodišnjak nisam sjećao, ali sad ga se vrlo jasno sjećam. Sve je prošlo i time postalo je nevažno. Nabralo se smrti, kojima je sad mjesto samo u pričama.
“Priča o majstoru i učeniku” imala je 1983. u sebi nešto od alegorije i dramaturgije narodnih bajki. I zasnovana je na situaciji, pa skoro i na općepoznatom životnom i sudbinskom gegu, o učeniku koji želi uništiti učitelja. Na neki način, to je dovršetak svake pouke, svake istinski proučene škole. Završetak poput je odjeka timpana s unutarnje strane čeone kosti: “Iz ovog proizilazi jedna nova pouka koja nam sugerira, poslovično, da je opasno naginjati se nad tuđom prazninom, a u pustoj želji da se u njoj, kao na dnu bunara, ogleda svoje sopstveno lice, jer i to je taština. Taština nad taštinama.”
Na “Priču o majstoru i učeniku” nastavlja se “Slavno je za otadžbinu mreti”. Priča u tren zatravi sedamnaestogodišnjaka, koji je, vjerojatno, čita u petak 4. studenog, i koja će i svaki sljedeći put nadrastati njegove čitateljske i književne moći i razloge. Jednako kao što 1983. nije bio u stanju priču pročitati tako da izuzme živoga sebe od njezina djelovanja, tako je nije u stanju pročitati ni četrdesetak godina kasnije. Zadivljen, zatravljen njezinom savršenom ljepotom, čitatelj je istovremeno žrtva vlastite identifikacije. Ali ne s piscem i njegovim književnim postupkom, nego s glavnim likovima njegove priče, osuđenikom na smrt, mladim grofom Esterhazijem, i majkom koja ga posjećuje jutro pred pogubljenje. Obraća mu se na francuskom, da zbuni čuvare, i govori sinu da ide moliti za njegovo pomilovanje:
“‘Baciću mu se pred noge’, šaputala je.
‘Spreman sam umreti, majko!’, reče on.
Ona ga preseče strogo, možda suviše strogo:
‘Mon fils, reprenez courage!’
Sada je prvi put pomerila glavu malko u pravcu stražara. Glas joj je bio samo šapat, izmešan sa šapatom njenih svilenih volana.
‘Stajaću na balkonu’, reče jedvačujno.
‘Ukoliko budem u belom, znači da sam uspela…’
‘U protivnom, bićete u crnini, pretpostavljam’, reče on.”
Zatim slijedi dugi, predugi uvod u finale jedne kratke priče, čini nam se i najkraće u “Enciklopediji mrtvih”, u kojem se štošta još zbude i u kojem se, kako to Kiš već zna učiniti, pripovjedački glas, do tada jedinstven, sveznajući, razabire u nekoliko glasova, u svojevrsni kor. Napetost s kojom čitatelj iščekuje hoće li mati biti u bijelom, ili će biti u crnom ubrzo izmiče logici zbivanja. Izmiče logici drame. I svaki put, koliko god da je u životu stigao nakraj priče, čitatelj osjeti istu napetost, a onda i istu nadu da će se ovaj put dogoditi nešto drugo. Pritom, podilazi ga nelagoda, sram nekakav davni, od onog što se pred njegovim očima u tekstu zbiva. Svaki put isto, uvijek isto…
I tako osuđenika izvedoše na stratište, prvi put pred očima sedamnaestogodišnjaka koji čita knjigu ukradenu iz sarajevske knjižare, pa onda i svaki sljedeći put, do dana današnjega. Naokolo okupljena je masa. Po bulevaru bučna svjetina dovedena iz cijele zemlje, da gleda smaknuće grofa Esterhazija koji se pobunio protiv reda stvari i zato je bio na smrt osuđen. Četrdesetak godina kasnije, ovom se čitatelju, iz teksta koji upravo još jednom čita, s riječju bulevar pred unutrašnjim okom u glavi stvara slika upravo onoga sarajevskog bulevara, kojega nitko tako nije zvao, koji se rastvara čim se od knjižare krene prema gradu. I dok u mislima tako kreće tim bulevarom između Alipašine džamije i Higijenskog zavoda u suprotnom smjeru se, prema Marijinom dvoru kreće povorka s osuđenikom. U toj čitateljevoj viziji – onoj pri kojoj se tek svaki tekst dovršava na prizorištu čitalačke imaginacije – osuđenik kojeg upravo sad dobro vidi dok žuri prema gradu s ukradenom knjigom, nije više grof Esterhazi. Nego je to on, koji čitajući po tko zna koji put odavno čitanu priču opet doživi tu potpunu identifikaciju. I dok dok tako prolazi pokraj samoga sebe, kojeg vode na pogubljenje, dalje kroz Kišovu priču nastavlja da misli niz dva usporedna toka, niz dvije gotovo odvojene svijesti.
“Kroz proređene salve doboša čuo je šum gomile, njen preteći žamor, i video s mržnjom zamahnute pesnice. Gomila je klicala carskoj pravdi, jer svetima uvek kliče pobedniku. To ga saznanje skrši. Glava mu tek malko klonu na grudi, ramena se skupiše kao da se brani od udaraca (doleteo bi po neki kamen), u pasu se pognu tek malo više. No to je bilo dovoljno da pučina oseti kako ga je hrabrost izdala, kako mu se gordost skršila. To izazva skoro radosno klicanje. (Jer svetina voli da vidi kako se lome gordi i hrabri.)”
Ali onda nastupa preokret, “pri vrhu bulevara, tamo gde počinju plemićke kurije i gde se gomila malko razredila”, što je u mojoj načetoj imaginaciji mjesto na kojemu se, negdje prije ulaza u Hotel Zagreb, bulevar sužava, pretvara se opet u ulicu nad koju su nadnesene habsburške višekatnice, i tu, iz tog hlada, malo prije nego što će se rastvoriti široki vidici prema velikoj i visokoj novoj zgradi republičke skupštine, osuđenik na balkonu posljednje zgrade tog suženog bulevara ugleda majku – u bijelom. “Naglo se ispravi, skoro prkosno, željan da dovikne toj pretećoj svetini da jedan Esterhazi ne može umreti tek tako, da ne može biti pogubljen kao kakav drumski razbojnik.”
Pa čvrsto staje pod vješala, još uvijek uvjeren da u posljednjem trenutku mora stići glas o pomilovanju. A onda se događa ono što je u priči, a možda i u životu, već neizbježno. Mladić umire, i čitatelj s njime umire, djetinje iznenađen, razočaran, poražen… Koliko god puta da je priču pročitao i dobro zna da se ona mora tako završiti, on je iznova iznenađen. Iznova je poražen u svojoj teško objašnjivoj nadi da će drukčije biti. Majka mu je, naime, obećala. Nije on to od nje tražio, ničemu se nije nadao, ali mu je obećala. I on je, nakon što je priču toliko puta već pročitao, očekivao da obećanje bude ispunjeno. I on je, nakon što ga je već toliko puta u životu prevarila, očekivao da ovaj put bude drukčije. Nije njemu, čitatelju, do života koji mu je obećala, nego mu je do samog obećanja.
Sedamnaestogodišnjaka potresla je i uznemirila vlastita reakcija na priču. Dugo se od nje oporavljao, satima, ležeći sam u mraku, u sobi koja se malo-pomalo hladila, jer je trebalo naložiti peć. Trebalo je otići u podrum po ugljen, a njemu se nije dalo, jer nije mogao izaći van iz priče “Slavno je za otadžbinu mreti”. Nije mogao ili nije htio. Majka je u dnevnoj sobi ležala pokrivena preko glave, s migrenom.
“Dva su moguća zaključka. Ili je mladi plemić umro hrabro i dostojanstveno, sa punom svešću u izvesnost smrti, držeći glavu visoko, ili je zaista sve to bila samo dobro smišljena režija čije je konce držala u rukama jedna ponosna majka. Prvu, herojsku verziju, podržavali su i širili, usmeno, a zatim zabeležili i u hronikama, sankiloti i jakobinci. Drugu, po kojoj se mladić sve do posljednjeg časa nadao nekom volšebnom obrtu, zabeležili su zvanični istoričari moćne habsburške dinastije, kako bi sprečili rađanje legende. Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt.”
Ovom je pričom, sad već sigurno najkraćom u knjizi, trebala završiti “Enciklopedija mrtvih”. Ali Danilo Kiš nije takav pisac, od velikih sentimentalnih gesti i prejakih završnih rečenica. Tu se već i njegov sedamnaestogodišnji čitatelj razlikuje od njega. Četrdesetak godina kasnije, pak, kada već bude stariji od Kiša i kada već bude pisac, znat će da poštuje tu nesklonost Kišovu kiši suza i Kišov strah od kiča. Prije kraja “Enciklopedije mrtvih” uslijedit će još dvije priče: “Knjiga kraljeva i budala”, ta hladna i suha, gotovo bilježnička rekonstrukcija slučaja s “Protokolom sionskih mudraca”, tim “remek-delom klevete”, i “Crvene marke s likom Lenjina”, još jedna ženska priča, nešto kao zakašnjeli izlaz, melankolični fade out na kraju “Grobnice za Borisa Davidoviča”, “čista fantazija”, kaže Kiš, htijući reći – izmišljotina, da bi se odmah zatim pozvao na Nabokova: “nikad nisam shvatio čemu služi izmišljati knjige ili transkribovati stvari koje se nisu, na ovaj ili onaj način, zaista dogodile”.
I doista, ništa nije izmišljeno! Dok sedamnaestogodišnjak sav uzbuđen hita prema gradu, noseći u njedrima najdragocjeniju desetu knjigu u narančastom platnenom uvezu, koja će ga nakon ovog 27. listopada 1983. pratiti u sljedećih četrdesetak godina, a on će mnogo puta prolaziti njome idući kroz život, isti sedamnaestogodišnjak se slomljena vrata i srca ljulja na užetu grofa Esterhazija, trajno nesposoban da preboli svoju razočaranost neispunjenim obećanjem.
Postoji, naime, treći zaključak, na koji Kiš ne računa u svojoj priči. U majku on gleda kao u sveticu, pobožno. Gdje se majka pojavi, tu nema ni straha od kiča. Posvetio joj je sentimentalnu pjesmu “Oproštaj s majkom”, u nekom razgovoru je rekao da je nakon četiri godine njezine patnje, a zatim i smrti, doživio kao dokaz da Boga nema. Zato, možda, Kišu ne pada na um ono što u čitatelju već više od četrdeset godina izazove isti onaj sedamnaestogodišnjakov sram i jad prepoznavanja. Majka je mladoga grofa, sina svojega, prevarila, ali ne zato što je vodila računa o njegovu dostojanstvu. Prevarila ga je dvaput: prvi put, kad mu je govorila da će klečati pred silnikom, moleći pomilovanje za njega; drugi put, kad je obukla bijele umjesto crnih haljina. Prvo je izgovorila da ugodi svojoj taštini, drugo da otkloni pitanja savjesti. Pred svima je, pa tako i pred svojim piscem, ispala velika majka. Razočaranja je nestalo skupa sa sinom.
Književni tekst biva dovršen tek kroz imaginaciju čitatelja. A njegova je imaginacija određena sjećanjima i životnim iskustvima, sviješću njegovom i ličnošću. Prema tome, jedinstveno je i neponovljivo svako unutarnje čitateljsko prizorište, jednako kao što je jedinstvena imaginacija iz koje je stvoren tekst. Čitanja su sva različita, ali autentična su samo ona koja se drže teksta onako kako se teksta drži i pisac koji ga upravo piše. U svemu, međutim, važne znaju biti sporedne okolnosti. Da profesor Juraj Martinović nije na štand knjižare u kojoj su se prvoj pojavila Djela Danila Kiša odložio svoju lulu, načinjenu od slavonske morte, hrastovine koja je tisućama godina u mulju čuvana od truljenja, nazivaju je i abonos, i da ta lula sama po sebi nije djelovala tako dragocjeno, ili da je poslovođa knjižare i njegov šegrt nisu tako vezivali uz profesorovu pojavu, ne mogavši ga zamisliti bez te njegove lule, pa da nisu za njim s lulom istrčali i sedamnaestogodišnjaka ostavili samog u radnji, drukčija bi bila ne samo povijest 1983., stil njezina teksta i struktura, nego bi zacijelo drukčijim dalje potekao sedamnaestogodišnjakov život. Kakav bi bio, ne zna se. Dokoni pretpostavljaju, lakomisleni sude, hulje konačno zaključuju i odgovaraju na nepostavljena pitanja. Pisac u tišini radi s onim što je nakon svega preostalo.