Tempo

Probudio sam se i pogledao na sat: osam i deset. Ima još vremena do devet.

Zaspao sam i sanjao: gledamo čovjeka sa zulufima.

Kažem to su zulufi.

D. B. mi kaže: u starom Zagrebu to se zvalo tempo.

U stara vremena posvuda se u gradskim kućama to zvalo tempo, ja odgovaram.

Pa me obuze osjećaj blaženstva i svemirske tuge, jer sam se sjetio riječi koju sam bio zaboravio.

To me i probudi.

Sjedim na postelji zbunjen. Pokušavam sjetiti se kada su zulufi bili tempo. Riječ bez množine, bez sjećanja.