Kum Vejo je poludio u osamdesetoj, dvadeset godina nakon smrti kuma Dušanke, sam i napušten. Našli su ga sredinom januara, golog, pored nezapaljene peći, ukočenog i crnog, u položaju nekog tko se grije na vatru, ispruženih ruku i dlanova. Oko kuće bilo je metar i pol snijega. Posljednji put u selu su ga vidjeli u novembru, rekao im je – sve bih vas zapalio da se ne bojim vatre.
GERILNOST VODE
Sav naš znoj u pozorištu, Radenko, vrijedio je usoljenja kostimske košulje sušene na vjetarnjem zvuku, toliko slijepom od starosti, da se zavukao u škripu odvaljene karniše.
KĆER U ŽIRIJU
Ona je u žiriju publike, ima majicu s Micky Mausom, kaže da se zove Zehra, i dugo govori nakon zeničke predstave po tekstu Mate Matišića SINOVI UMIRU PRVI. Nisu joj još našli u ratu ubijenog oca, ona osuđuje i temu prodaje i trgovanja kostima i tijelima, i tekst, i Matišića, i kaže da ih sve skupa treba da je sram. “Dosta je kostiju, ne volim krvave šekspirijanske krajeve. Ja sam za komediju pa čak ako babu i ne nađu nikada.”
DONORI
Foto desetgodišnjaka, nasmijanih, za Facebook, nakon doniranja kose za perike oboljelima od raka, nakon teških terapija. Ciklinim sokom prokisne zimnica, ohrabrena ružom u vazi.
SMOKVA
TV Nacional Geografic Wild – emisija o šimpanzama na nekom pacifičkom otoku. Dvije skupine, svaka na svojem teritoriju. Ali, jedni postaju uljezi i penju se na razrođenu smokvu, tešku od plodova ali na tuđoj zemlji. Druga skupina opkoljava tiho uljeze i počinje pokolj. Najmlađeg od uhvaćenih uljeza raskomadaju i – pojedu.
Onda mirno jedu smokve.
Pitomo gledaju u postavljene kamere i smiju se. Pomisliš da ne znaju da su snimljeni.
Svici su tvrdokrilci, čak i kada nose meke fenjere.
IGRE U JAJCU
Desetine napuštenih pasa lutalica, uređen park uz Plivu i vodopad. Na malom glavnom trgu dva Indijanca s gitarama pjevaju. Iza je kineska prodavaonica i dječak, Kinez, gleda Indijance. U Jajcu.
Pored je tabla – grad je oslobodila nekagardijska. Trojica staraca s ahmedijama na glavama čuče uz ogradu džamije na trgu.
Traje motociklijada i motoristi bi da prođu centrom, prijeko trga, ali prolaze djevojčice umotanih glava, prijeko ulice ulaze u dvorište džamije i prometni policajac im, dakako, daje prednost.
Njemački turist me pita, noseći ogroman fotoaparat – znam li gdje je ovdje bio Tito?
Bio sam u Jajcu Boris Davidovič, Radenko isljednik Fedjukin, bio sam ovdje Raskoljnikov, Radenko Porfirij Petrovič.
Ovim je dokom šetao i Đilas i Lola, jedno jutro pred smrt.
Tu su kazališne Igre.
Između bajkera, umotanih curica, dječaka Kineza, Indijanaca s gitarom, njemačkih turista i zapišanih partizanskih spomenika.
Urod smokve
KUM VEJO
Kum Vejo je poludio u osamdesetoj, dvadeset godina nakon smrti kuma Dušanke, sam i napušten. Našli su ga sredinom januara, golog, pored nezapaljene peći, ukočenog i crnog, u položaju nekog tko se grije na vatru, ispruženih ruku i dlanova. Oko kuće bilo je metar i pol snijega. Posljednji put u selu su ga vidjeli u novembru, rekao im je – sve bih vas zapalio da se ne bojim vatre.
GERILNOST VODE
Sav naš znoj u pozorištu, Radenko, vrijedio je usoljenja kostimske košulje sušene na vjetarnjem zvuku, toliko slijepom od starosti, da se zavukao u škripu odvaljene karniše.
KĆER U ŽIRIJU
Ona je u žiriju publike, ima majicu s Micky Mausom, kaže da se zove Zehra, i dugo govori nakon zeničke predstave po tekstu Mate Matišića SINOVI UMIRU PRVI. Nisu joj još našli u ratu ubijenog oca, ona osuđuje i temu prodaje i trgovanja kostima i tijelima, i tekst, i Matišića, i kaže da ih sve skupa treba da je sram. “Dosta je kostiju, ne volim krvave šekspirijanske krajeve. Ja sam za komediju pa čak ako babu i ne nađu nikada.”
DONORI
Foto desetgodišnjaka, nasmijanih, za Facebook, nakon doniranja kose za perike oboljelima od raka, nakon teških terapija. Ciklinim sokom prokisne zimnica, ohrabrena ružom u vazi.
SMOKVA
TV Nacional Geografic Wild – emisija o šimpanzama na nekom pacifičkom otoku. Dvije skupine, svaka na svojem teritoriju. Ali, jedni postaju uljezi i penju se na razrođenu smokvu, tešku od plodova ali na tuđoj zemlji. Druga skupina opkoljava tiho uljeze i počinje pokolj. Najmlađeg od uhvaćenih uljeza raskomadaju i – pojedu.
Onda mirno jedu smokve.
Pitomo gledaju u postavljene kamere i smiju se. Pomisliš da ne znaju da su snimljeni.
Svici su tvrdokrilci, čak i kada nose meke fenjere.
IGRE U JAJCU
Desetine napuštenih pasa lutalica, uređen park uz Plivu i vodopad. Na malom glavnom trgu dva Indijanca s gitarama pjevaju. Iza je kineska prodavaonica i dječak, Kinez, gleda Indijance. U Jajcu.
Pored je tabla – grad je oslobodila nekagardijska. Trojica staraca s ahmedijama na glavama čuče uz ogradu džamije na trgu.
Traje motociklijada i motoristi bi da prođu centrom, prijeko trga, ali prolaze djevojčice umotanih glava, prijeko ulice ulaze u dvorište džamije i prometni policajac im, dakako, daje prednost.
Njemački turist me pita, noseći ogroman fotoaparat – znam li gdje je ovdje bio Tito?
Bio sam u Jajcu Boris Davidovič, Radenko isljednik Fedjukin, bio sam ovdje Raskoljnikov, Radenko Porfirij Petrovič.
Ovim je dokom šetao i Đilas i Lola, jedno jutro pred smrt.
Tu su kazališne Igre.
Između bajkera, umotanih curica, dječaka Kineza, Indijanaca s gitarom, njemačkih turista i zapišanih partizanskih spomenika.