Nisam počela da plačem kada mi je rekao da imam rak,
činilo se neumjesnim gubiti vrijeme na suze u trenutku
kad trebalo je govoriti o stvarima mnogo praktičnijim
Nisam plakala ni poslije
kada su mi otkinuli trećinu desne sise
niti narednih dvadeset i sedam dana dok se septembar pretakao u oktobar
dok je nečija ruka (muška? Ženska?), u maloj niskoj zgradi u bolničkom krugu, u koju mi nije dozvoljen ulazak,
rezala taj ukradeni dio mene, razmazivala ga po komadićima stakla,
i gurala pod mikroskop
(Je li zadrhtala ta ruka? Ili joj je svejedno?) Niti par sedmica kasnije
u zagrebačkoj bolnici, kada će mladi doktor,
nakon što zelenim markerom iscrta linije po mom tijelu,
odsjeći obje moje sise
I onda opet
nečija tuđa ruka, i čekanje, dani dugi i bijeli,
a moja kičma od kamena, mermera,
drži me uspravno i ne popušta, ne priznaje
to rastakanje tijela, to bolno fragmentiranje
upućivanje na njegovu nesavršenost, lomljivost, krhkost, napuklost…
Ja – mehanizam koji se pokvario.
Pokušavala sam plakati kada je počela opadati kosa,
lice je preuzimalo potrebni grč ali nije bilo suza,
samo šake pune mrtvih dlaka.
Odustajem od plakanja, zatvaram se u kupatilu i uzimam brijač
slijedi još jedan ritual za opraštanje od sebe kakvu znam.
(Mjesecima poslije tu svoju ćelavu glavu nosim kao zastavu,
jedini znak moje slobode.)
Nisam plakala ni kasnije
u onim danima mučnine i vrtoglavice, pomračenja uma,
nemogućnosti da mislim, dok se tek uspijem upitati: Dišem li? Jesam li živa? dok želudac skače gore-dole, dok puca sluzokoža u ustima,
onda satima stojim pod tušem, prislanjam čelo na hladne pločice
i gledam vodu kako se slijeva
po mojim ožiljcima, po tijelu koje pokušavam naučiti voljeti,živim u trosedmičnim ciklusima
koji počinju tako što medicinske sestre uspiju prevariti moju preplašenu venu
i prikopčaju me na kesu crvene tečnosti
koju nikada ne diraju bez gumenih rukavica.
Nisam mogla plakati ni dok pred ogledalom gledam u svoje oči
i pitam se: je li se ovako umire? Niti dok gledam usnula tijela moje djece
i zamišljam svijet u kojem žive bez mene.
Nisam plakala ni u svim onim noćima dok sjedim na balkonu,
upijam modru tišinu i pokušavam naći znak koji će me uvjeriti da ću ostati tu.
Nisam plakala.
Prije par dana dobila sam SMS od rodice iz Luksemburga:
“Draga Senka, mama mi kaže da si dobro, i da sve podnosiš kao da se dešava nekom drugom.”
Pročitala sam SMS i počela da plačem.
Hronika jedne bolesti
Nisam počela da plačem kada mi je rekao da imam rak,
činilo se neumjesnim gubiti vrijeme na suze u trenutku
kad trebalo je govoriti o stvarima mnogo praktičnijim
Nisam plakala ni poslije
kada su mi otkinuli trećinu desne sise
niti narednih dvadeset i sedam dana dok se septembar pretakao u oktobar
dok je nečija ruka (muška? Ženska?),
u maloj niskoj zgradi u bolničkom krugu, u koju mi nije dozvoljen ulazak,
rezala taj ukradeni dio mene, razmazivala ga po komadićima stakla,
i gurala pod mikroskop
(Je li zadrhtala ta ruka? Ili joj je svejedno?)
Niti par sedmica kasnije
u zagrebačkoj bolnici, kada će mladi doktor,
nakon što zelenim markerom iscrta linije po mom tijelu,
odsjeći obje moje sise
I onda opet
nečija tuđa ruka, i čekanje, dani dugi i bijeli,
a moja kičma od kamena, mermera,
drži me uspravno i ne popušta, ne priznaje
to rastakanje tijela, to bolno fragmentiranje
upućivanje na njegovu nesavršenost, lomljivost, krhkost, napuklost…
Ja – mehanizam koji se pokvario.
Pokušavala sam plakati kada je počela opadati kosa,
lice je preuzimalo potrebni grč ali nije bilo suza,
samo šake pune mrtvih dlaka.
Odustajem od plakanja, zatvaram se u kupatilu i uzimam brijač
slijedi još jedan ritual za opraštanje od sebe kakvu znam.
(Mjesecima poslije tu svoju ćelavu glavu nosim kao zastavu,
jedini znak moje slobode.)
Nisam plakala ni kasnije
u onim danima mučnine i vrtoglavice, pomračenja uma,
nemogućnosti da mislim, dok se tek uspijem upitati:
Dišem li? Jesam li živa?
dok želudac skače gore-dole, dok puca sluzokoža u ustima,
onda satima stojim pod tušem, prislanjam čelo na hladne pločice
i gledam vodu kako se slijeva
po mojim ožiljcima, po tijelu koje pokušavam naučiti voljeti,živim u trosedmičnim ciklusima
koji počinju tako što medicinske sestre uspiju prevariti moju preplašenu venu
i prikopčaju me na kesu crvene tečnosti
koju nikada ne diraju bez gumenih rukavica.
Nisam mogla plakati ni dok pred ogledalom gledam u svoje oči
i pitam se: je li se ovako umire?
Niti dok gledam usnula tijela moje djece
i zamišljam svijet u kojem žive bez mene.
Nisam plakala ni u svim onim noćima dok sjedim na balkonu,
upijam modru tišinu i pokušavam naći znak koji će me uvjeriti da ću ostati tu.
Nisam plakala.
Prije par dana dobila sam SMS od rodice iz Luksemburga:
“Draga Senka, mama mi kaže da si dobro, i da sve podnosiš kao da se dešava nekom drugom.”
Pročitala sam SMS i počela da plačem.