Slika Apokalipsa Autor: Akademski slikar Džeko Hodžić
Velika, u svakom smislu, velika slika “Apokalipsa” Džeka Hodžića, dragog mi prijatelja, jedna je u nizu koje uvijek iznova posmatram, čitam, ulazim u nju kao u sobu bez vrata i izlazim iz nje, kao što su iz prepunih soba izlazile sandžačke nevjeste, ili vojnici u kasarnama poslije raporta – licem okrenuti onim koje ostavljaju iza sebe.
Odaje se tako poštovanje ljudima i objektima koji su vam od izuzetnog značaja, a, bar za kratko, se rastajete s njima.
Stati pred slikom Apokalipsa znači biti spreman da se suočite sa vremenom i prostorom koji živite. I to u širem smislu!
Ova slika izranja iz prohujalog i na svojim plećima nosi svu prljavštinu, sve strahove, prijetnje, bolove, ali – i ono dobrote što je uspjelo da nas okrzne.
Stati pred ovom slikom znači biti spreman da čuješ kako dozivaš samoga sebe; stati pred Apokalipsom znači stati na vagu etike i pogledati u njen brojčanik.
Nekad nismo ni svjesni dokle doseže i po širini i po dubini likovni jezik!
Nekad nismo ni svjesni batova i lomova koji ističu iz glasa likovnog stvaraoca.
Skoro ni sa jednom slikom se Džeko Hoidžić nije sjedinio kao sa ovom. Slikajući motive na ovom širokom platnu naslikao je vriskove u znak protesta zbog dekadencije kulture i – života uopšte.
Poruke su jasne da jasnije ne mogu biti. Čovjekovo djelanje na ovom svijetu je djelanje za sebe i protiv sebe; ovo drugo je prisutnije, intezivnije, očitije, ljudima, izgleda, slađe…
Onaj ko stane pred ovom slikom uzima na sebe veliku odgovornost za svaki korak koji će napraviti u životu. I to ne može biti ista psihologija prije i poslije razgledanja ili šetnje po platnu ove velike i veličanstvene slike nastale kao rezultat autorovog prolaska kroz vrijeme, kroz nevesele godine koje su nam bile suđene, kroz porodične tragedije i kroz ono malo radosti za koju vječito plaćamo previsoku cijenu.
Ova slika mogla je komotno nositi naslov i Opomena i ništa se ne bi promijenilo na platnu; ni jedan vrisak ne bi utihnuo, niti bi se onom jarcu – prljavku ni za dlaku smanjili rogovi, niti bi se pročistile njegove prljave misli.
Postoje umjetnička djela pred kojima se klanjam. Jedno od njih je, bez ikakve sumnje, i slika Džeka Hodžića – Apokalipsa.
Čuješ li naš vrisak, o jedini
Slika Apokalipsa
Autor: Akademski slikar Džeko Hodžić
Velika, u svakom smislu, velika slika “Apokalipsa” Džeka Hodžića, dragog mi prijatelja, jedna je u nizu koje uvijek iznova posmatram, čitam, ulazim u nju kao u sobu bez vrata i izlazim iz nje, kao što su iz prepunih soba izlazile sandžačke nevjeste, ili vojnici u kasarnama poslije raporta – licem okrenuti onim koje ostavljaju iza sebe.
Odaje se tako poštovanje ljudima i objektima koji su vam od izuzetnog značaja, a, bar za kratko, se rastajete s njima.
Stati pred slikom Apokalipsa znači biti spreman da se suočite sa vremenom i prostorom koji živite. I to u širem smislu!
Ova slika izranja iz prohujalog i na svojim plećima nosi svu prljavštinu, sve strahove, prijetnje, bolove, ali – i ono dobrote što je uspjelo da nas okrzne.
Stati pred ovom slikom znači biti spreman da čuješ kako dozivaš samoga sebe; stati pred Apokalipsom znači stati na vagu etike i pogledati u njen brojčanik.
Nekad nismo ni svjesni dokle doseže i po širini i po dubini likovni jezik!
Nekad nismo ni svjesni batova i lomova koji ističu iz glasa likovnog stvaraoca.
Skoro ni sa jednom slikom se Džeko Hoidžić nije sjedinio kao sa ovom. Slikajući motive na ovom širokom platnu naslikao je vriskove u znak protesta zbog dekadencije kulture i – života uopšte.
Poruke su jasne da jasnije ne mogu biti. Čovjekovo djelanje na ovom svijetu je djelanje za sebe i protiv sebe; ovo drugo je prisutnije, intezivnije, očitije, ljudima, izgleda, slađe…
Onaj ko stane pred ovom slikom uzima na sebe veliku odgovornost za svaki korak koji će napraviti u životu. I to ne može biti ista psihologija prije i poslije razgledanja ili šetnje po platnu ove velike i veličanstvene slike nastale kao rezultat autorovog prolaska kroz vrijeme, kroz nevesele godine koje su nam bile suđene, kroz porodične tragedije i kroz ono malo radosti za koju vječito plaćamo previsoku cijenu.
Ova slika mogla je komotno nositi naslov i Opomena i ništa se ne bi promijenilo na platnu; ni jedan vrisak ne bi utihnuo, niti bi se onom jarcu – prljavku ni za dlaku smanjili rogovi, niti bi se pročistile njegove prljave misli.
Postoje umjetnička djela pred kojima se klanjam. Jedno od njih je, bez ikakve sumnje, i slika Džeka Hodžića – Apokalipsa.